Nakon jedanaest ljetnih škola pisanja, dolazimo i zimi u čaroban dvorac Stara Sušica, na prvu Zimsku školu pisanja!
Od 19. do 23. siječnja 2022. živjet ćemo u dvorcu posvećeni pisanju i književnosti. U osami dvorca, na rubu šume stoljetne šume, živjet ćemo i pisati književnost, uz mentorstvo poznatih pisaca, voditeljica i voditelja radionica.
Uz svakodnevni, gotovo cjelodnevni rad na tekstu, pisat ćemo i razgovarati o napisanom, a u večernjim satima razgovaramo o pisanju, književnosti s gostujućim piscima i pjesnicima.
Mi nudimo, a vi birate radionicu i voditelja/voditeljicu:
Radionica poezije s Oljom Savičević Ivančević
Radionica raspisivanja s Ivanom Bodrožić
Radionica proze s Enverom Krivcem
Radionica prozni i dramski tekst s Filipom Grujićem
The art of losing isn’t hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster.
Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn’t hard to master.
Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.
I lost my mother’s watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn’t hard to master.
I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I , two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn’t a disaster.
—Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan’t have lied. It’s evident
the art of losing’s not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster.
Tibor je konačno krenuo na terapiju. Terapeut, miran čovjek (ili barem tako mora djelovati, misli Tibor) zabrinut je zbog njegove anksioznosti. Ne, to je pogrešno. Terapeut nije zabrinut ni zbog čega. On je pribran i djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Kao da nikada u životu nije plakao ili lupio šakom o stol. Tibor, da, njemu se to događalo. Njemu se događa i gore od toga. Ali o tome nema namjeru pričati terapeutu, tom očito potpuno sređenom čovjeku, iako ga on već neko vrijeme promatra znajući da ga muče bjesovi, kako je to voljela reći Kristina, njegova žena, prije nego što je otišla.
Bjesovi. Ta riječ je djelovala tako moćno da se Tibor pred njom osjećao malenim i nejakim. Morao je zato, i to upravo ovdje, otkriti odakle oni stižu, spretno i nasilno kao vulkani ili možda uragani, nije znao s čime ih točno usporediti kada bi ga stali oplakivati, kako je pak on volio reći terapeutu. Sviđalo mu se nešto u tom proturječju: bijes koji ga oplakuje, jer mu se zaista mnogo puta učinilo kao da će, nakon što su ga ščepale, a zatim ispustile te dobro poznate ralje, jednostavno zaplakati.
Zašto ste tako ljuti?
To je bilo ključno pitanje, pitanje koje mu je terapeut zapravo želio postaviti, ali je oko njega plesao kao da je plesnim pokretima ispipavao načine na koje bi Tibora mogao natjerati da dođe do korijena svoje ljutnje; svih njezinih toplih i vrelih dijelova.
Taj je ples Tiboru djelovalo kao dječja igra pogađanja skrivenih predmeta u kojoj je on bio taj koji mora navigirati terapeuta s: hladnoo, toplijee, vrućee, dok obojica ne dođu do srži stvari, što je Tibora također ljutilo, još i više od svega. Ne sam proces obigravanja koliko to da je, iako ne zna o čemu se radi i mora doslovno biti vođen onim što Tibor govori, terapeut nadmoćniji od njega jer ima u rukavu asove koje Tibor nikada neće razumjeti. I za kojima možda pred njim nikada neće niti posegnuti.
To ga je, između ostalog, činilo nervoznim u toj nesretnoj fotelji u kojoj je morao sjediti svakog četvrtka – činjenica da neće znati ono što zna njegov terapeut, po struci čak i psihijatar, koji je pročitao gomile knjiga koje Tibor nikad neće i vidio stvari koje Tibor ne želi niti zamišljati. Živcirao ga je čitav proces kojem se podvrgnuo u ovoj prokletoj, sterilnoj sobi. Da je barem i sam znao čačkati i obigravati pametnije oko svoje unutrašnjosti, sada ne bi morao plaćati strancu da to čini. Mogao je i on završiti pomažući ovakvim utopljenicima kao što je očito i on sam. No, završio je u fotelji preko puta.
Što se sada događa u vama?
To je bilo zamjensko pitanje za ono o ljutnji, manje izravno i nježnije i Tibor je toga bio svjestan. Ali ono je također poticalo klicu Tiborovog bijesa. Što bi se u njemu uopće događalo osim bijesa koji počinje titrati polako poput travčice, a onda raste, gotovo groteskno brzo, kao u crtićima.
Dok raste i razvija se u njemu obavijajući ga, Tiboru često pada na pamet priča o čarobnom grahu koju mu je majka prepričavala. To ne govori terapeutu jer ga priča vodi na jedno čudnovato mjesto, između straha i ljutnje, brid na kojem povremeno boravi, nikad predugo. Nešto je gotovo škakljivo u tome. Tibor osjeća da nema kontrolu nad tim mjestom i ne želi tu poljuljanost dijeliti još i s terapeutom. U priči je, koliko se sjeća, neki mladić zakopao klicu čarobnog graha koji je zatim toliko narastao da se njime popeo do mjeseca. U varijanti koju mu je majka prepričavala, mladića je majka čekala u podnožju graha dok se on penjao sve više i više. Njezino lice koje se udaljavalo i u Tiborovoj mašti pretvaralo u maleni bijeli mjesec, u njemu je uvijek izazivalo poriv da vikne: Nemoj! Spusti se, vrati se majci! Nije ga plašilo ono što bi mladić u priči mogao otkriti u daljinama u koje se zaputio već udaljavanje od majke, činjenica da će ona uskoro biti sasvim sitna, kao grančica u podnožju graha.
Bjelina sobe, tišina u kojoj se odvija terapijski proces, kako to njegov terapeut voli nazivati, Tibora podsjeća na nemilu mogućnost završavanja u jednoj sličnoj sobi, ali sam, bez mogućnosti odgovaranja ili slušanja nečijih pitanja. Ta mu se situacija jednako sviđala i nije sviđala. Značila bi, dakako, da terapijski proces nije urodio plodom i da je on završio odbačen u nekoj mentalnoj instituciji. To se Tiboru također sviđalo i nije sviđalo. S jedne strane, možda bi s kopanjima po njegovoj nutrini onda bilo konačno gotovo. Možda bi i doktori digli ruke od njega, kao i on od samoga sebe. S druge, nikada ne bi otkrio što je zapravo bio korijen njegova bijesa kao ni kako ga odrezati.
I, što je najvažnije, nikada ne bi shvatio zašto je zapravo napao onog čovjeka na cesti, ni krivog ni dužnog, iz čista mira, što su posvjedočili i mnogi svjedoci, a nakon čega je Tibor bio prisiljen posjetiti terapeuta i krenuti na razgovor. Ni sam nije shvaćao zašto je skočio na njega. Učinilo mu se da mu je dobacio nešto podrugljivo, a kasnije je sam sebe uvjerio da je sigurno bilo tako. Reagirao je jer je već bio tanak sa živcima. Nije ga trebao nokautirati, ali osjećao se bolje kad je to učinio. Kao da je veliki teret spao s njega.
Raskršća na kojima se Tibor nalazio između svega onoga što je želio i što nije želio, što mu se sviđalo i nije sviđalo bila su mnogobrojna, ali su također ostajala skrivena na van. Uvijek je zauzimao jasan, snažan stav o svemu. Zato mu je Kristina često i govorila da je tvrd kao kamen. Kamen pun tamnih mjesta.
Ne mogu doprijeti do tebe. Nestanu nijanse, sve se zamrači i…
Pokušavala je. Na to bi se i njemu počinjalo mračiti pred očima.
Dat ću ti tamna mjesta – rekao bi, prkosno je gledajući. – Zapamtit ćeš ih.
A zatim bi se uplašio onoga što je moglo uslijediti. Svega toga što joj je poželio pokazati, zapravo ničim izazvan. Jer Kristina…
Kako ste se osjećali kada je otišla Kristina?
Terapeut bi obično prekrižio nogu preko noge. Tibor bi raširio noge i stavio ruke na naslon kauča.
– rekao je.
Zašto mislite da je tako naglo otišla?
Uhvatila ju je jedna od njenih žutih minuta.
Terapeut je šutio. Tibor je pogledao kroz prozor. Vani nije bilo ničega – samo obrisi druge zgrade. Bilo bi bolje da je pogled bio usmjeren na nebo, možda zelenilo, dolinu kao na screensaveru u koju bi se mogao zabuljiti. Ovako, beton. I pitanje: Zašto je otišla tako naglo. Ne samo: zašto je otišla, već zašto je to učinila tako. Vrati pogled na terapeuta.
Skupilo joj se. Nije mogla više izdržati.
Što?
Kristina nikada nije znala kako će se Tibor ‘okrenuti’; tako mu je govorila.
Stalno gazim po jajima. – rekla bi mu. – pokušaj me shvatiti. Ništa ne mogu predvidjeti. Budiš se veseo, uskoro si bijesan. Ili suprotno. Čak obijestan.
Daj, začepi više. Nisi ni ti kraljica zen-budizma. – odgovorio bi joj.
Spustila bi oči. Nije znao što se sve, mjesecima i godinama skupljalo u njenim očima u tim trenucima, ali uskoro, kada je počela sa selidbom, saznao je. Zapravo ni sam nije znao zašto mu se raspoloženja mijenjaju kao na vrtuljku, činilo mu se kao da to ne može niti predvidjeti niti kontrolirati. I sam je osjećao da u njihovoj blizini gazi po jajima.
Druga stvar koju je Tibor primijetio u vezi terapeutove sobe bila je tišina. Soba kao da je bila natrpana pamukom ili kao da su on i terapeut plutali u akvariju u kojom su svi zvukovi bili zagušeni. Čak su i riječi koje bi njih dvojica izgovorili zvučale nekako mekano, tiše nego što je uobičajeno. Nježno. A Tibor ne voli nježnost. Jednom je to rekao i terapeutu. Učinilo mu se da ga je pogledao nekako sažaljivo, a njemu ne treba da ga itko tako gleda. On nije slab, nije bebica koja treba utjehu.
No, sve u svemu, taj terapeut nije bio loš, Tibor je to morao priznati. Kada bi izlazio iz te bijele, tihe sobe, činilo mu se kao da se riješio bitnog tereta. Onog s kojim je došao, tona i tona kamena koje je nosio. Bjesova.
Ali, kroz sljedećih tjedan dana, teret bi se ponovno, gotovo nevidljivo skupljao, gomilao i počinje ga pritiskati. Tibor je postajao sve ljući i jedva je čekao ponovni dolazak, novo rasterećenje. Otpuštanje. Neki dan ga je terapeut pitao što bi rekao svojoj ljutnji da je osoba i na koga mu najviše liči. Tibor je zastao, iznenađen pitanjem.
Je li muško ili žensko? – pitao je terapeut.
Mislim da je žensko. – rekao je Tibor.
Na koga vas podsjeća?- bilo je sljedeće pitanje.
Tibor je ušutio, osjećajući kako se u njemu javlja prkos.
Zašto me mora na nekoga podsjećati, zašto ne smije biti samo meka, prozirna meduza s dugim, tankim krakovima koja mirno leluja oko mene dok me odjednom samo ne ožari?- pitao je, osjećajući kako mu se riječi pretvaraju u petarde.
– rekao je terapeut.
Podla je ljutnja, dakle? – dodao je, nakon kraće pauze.
Djeluje nježno i krhko, ali je zla.
Tibor je pogledao prema stolu. Zraka sunca obasjala je jedan njegov dio. Poželio ju je dotaknuti. Nešto se u njemu rasplinulo. Terapeut taj put nije više ništa rekao. Utonuli su u bjelinu sobe, pamuk, jastuke. No, osjetio je više zraka, kao da može slobodnije udahnuti. Soba je bila klaustrofobični balon tišine u kojem je netko konačno probušio rupu.
I zato je morao priznati: Nešto se svakako događalo na toj terapiji. No, još uvijek mu je misterij kako se događalo i što je značilo. Misterij mu je bila i njegova ljutnja. Taj čovjek koji se progurao pored njega u tramvaj uz nekakav usputni komentar poput samo malo, zašto ga je morao dohvatiti i udariti? Zašto se morao suzdržavati da to ne učini Kristini, pogotovo pred kraj? Da joj ne spljošti to prokleto lice, uvijek mirno, uvijek zabrinuto, u stol ili zid? Jednom je zato to učinio s tanjurom. Jednom sa stolicom i zidom. Sigurno se i drugima to događa, mislio je. Nije on jedini: život, situacije i stres, iscrpe svakoga.
Na poslu, srećom, nije dolazio u doticaj s mnogo ljudi. Računovodstvo je bio njegov štit od svijeta. Tamo si je mogao dozvoliti sporost, pokrete koji su gotovo graničili s meditacijom. Prekrasnu tišinu. Za vrijeme rada, gledajući u tipkovnicu i birajući brojke, znalo mu se učiniti da se ljutnja više neće niti pojaviti, da je siguran. Gotovo sretan. Barem opušteniji. U tim trenucima, volio je otići do WC-a. Tamo bi se zatvorio i osjećao još veći mir, barem na neko vrijeme. Bijele pločice utiskivale su se u njega kao utješni poljupci. Katkad bi sjeo na zahodsku školjku i pustio da ga misli odvedu na toplija mjesta. Na plažu na koju je često išao s majkom. Ta plaža je bila je vrlo široka. Osjećao je topli pijesak pod nogama i znao je da je to sigurno tlo koje se nikada neće razmrviti jer već je potpuno smrvljeno. A ipak, sigurno je, pridržava ga i neće ga napustiti. Suncobrani. Djeca. Majčino mirno, uvijek staloženo lice i njezine velike crne naočale. Izgledala je kao filmska diva i Tibor se time uvijek svima hvalio. Imam tako lijepu mamu, mislio je. Profinjenu. Nikada mu neće biti sasvim jasno kako je dolazila do te finoće i želio je da se barem nešto od onoga što ju je tvorilo- njenih gesti, stila, ruba njezinih usana, prenese i na njega, da i on postane… kakav? Manje opor. Manje opak.
Što vas veseli? – pitao je terapeut sljedeći put.
– odgovorio je. – Kada je oko mene tišina i nikoga nema, imam osjećaj da rastem. Polako, ali sigurno. Kao biljka.
Kao grah u mojoj priči, pomislio je, ali to nije rekao na glas.
Kada je netko oko vas, onda je teže rasti? – pitao je terapeut.
Tibor je ušutio.
Pokušajte malo ostati u tom osjećaju mira. – rekao je terapeut.
To je i radio, sve češće. Kad god je god mogao, pogotovo u zadnje vrijeme. Na poslu, u tom bijelom WC-u. Kod kuće. Na ulici. U kafićima u koje bi sjeo, na neko mjesto udaljenije od ostalih ljudi. Isprva ih je gledao, razmišljao o tome vide li ga, o čemu razgovaraju, tko su uopće. A zatim je prestao. Koncentrirao se na svoje tijelo, lice, ruke. Vrijeme je prolazilo i na izlazu je osjećao da si je priuštio nešto ljekovito. Izlazio je s posla i mislio: terapija mi više ne treba. Sve je u redu. Dobro sam.
A zatim bi nešto zaškripalo poput tramvaja na tračnicama i vratio bi se u početno stanje nesigurnosti. Mračni oblaci počeli bi se okupljati iznad njegove glave. Bjesovi bi krenuli.
Povrh svega, pojavio se i taj san kojeg se nikako ne može riješiti. Nije siguran treba li terapeutu govoriti o njemu. Čini mu se da će se njemu jako svidjeti jer njima se inače, koliko je znao, sviđaju snovi. Tibor nije bio sretan s takvim razvojem situacije. Rađe bi šutio o njemu, ali san se pojavio usporedno s terapijom i Tibor je znao da mora imati veze s njom.
Kako ste? – pita terapeut.
U zadnje vrijeme pita to zabrinuto i oprezno, kao da hoda oko tempirane bombe. A možda Tibor i jest tempirana bomba. Nekada je osjećao da ga ljudi tako gledaju, kao da bi ih nenadano mogao ugristi. Što bi napravio ovaj mirni i dobri psihijatar da skoči na njega poput psa i ugrize ga? Jer, Tibor se ne boji krvi. A boji li se njegov mili doktor? Možda bi upravo to trebalo ispitati.
Onda, opet. Nije tu zbog toga. Ili- tu je upravo zbog toga što ga takve misli stalno opsjedaju. Kristina mu je stalno govorila: fokusiraj se na cilj. Dozvoljavaš ljutnji da te vodi umjesto da sam kročiš.
Da sam kročim- vraga- mislio je Tibor. Gdje je ona točno kročila osim njemu pod rukom u svakoj prilici, u njegovom novčaniku, na njegovoj grbači kao kombinacija nekog nesretnog svećenika i ovog terapeuta kojem sada mora dolaziti nakon što je ona već ionako otišla. Možda mu je trebao reći da ga podsjeća na nju, bivšu ženu, pametnjakovićku.
Bilo mu je jasno da namjerava optužiti njegove roditelje za sve. Čak je i on toliko čuo o terapijama da je znao da će mu prvo postaviti roditelje na tapetu. No, i Tibor je imao asa u rukavu, baš kao i njegov doktor. Oca nije nikada niti upoznao, napustio ih je prije Tiborovog rođenja, a Tibor nikada nije mnogo zapitkivao o njemu jer je osjećao da majka to ne bi željela. A majka je bila divna prema njemu. Jedino, prerano je umrla. Tibor nije imao niti petnaest godina. Bila je nježna, obzirna, sve što je Tibor mogao poželjeti.
Pa onda, gdje je problem, pitat će tog pametnog doktora. Nađi ga. Hladnoo, toplijee, vrućee. Skuhaj se.
Doktor mu je zaista počeo postavljati pitanja o djetinjstvu. O tome koliko mu je otac nedostajao, kako su se on i majka snalazili. Tibor je opisivao sve što su radili, gdje su se i kako selili, pa i činjenicu da njegova majka nije našla novog muškarca nakon očeve smrti. Tibor nije znao je li to bilo zbog majčine odanosti ocu ili se jednostavno nije dogodilo, ali nije osjećao da je majčina pažnja previše usmjerena prema njemu.
U nekom lošem smislu previše usmjerena – odmah se ispravio kada su razgovarali o tome. – Nisam osjećao da je opsjednuta sa mnom.
Je li trebala biti? – pitao je terapeut.
Ma ne – Tibor je osjećao da mu strpljenje popušta i da ga oblijeva dobro poznati osjećaj, – nego, bili smo samo nas dvoje. Nije me gušila. Bila je majka kakvu bi svatko poželio.
Te riječi su imale čudan okus u njegovim ustima.
A kakva je to majka? – opet će terapeut.
Nevjerojatno, koliko samo može biti naporan, pomisli Tibor.
Nježna. Blaga. Brinula se da imam sve što mi treba.
Kako se bavila s vama?
Tibor je osjetio kuhanje u želucu. Kako se inače roditelji brinu o djeci, ha? Želio je pitati terapeuta. Hrane ih, oblače, paze da su čista i suha. Što je još trebala raditi, jedna samohrana majka? Graditi s njim piramide?
Bio sam sit i čist. Što ste očekivali?
Terapeut nije bio zadovoljan tim odgovorom, osjećao je Tibor. Tog terapeuta ništa ne bi moglo zadovoljiti, mislio je. Kako se njegova majka bavila njime, trebalo bi ga pitati, kad sad ovako gnjavi i ne prestaje.
Što se sada događa u vama? – pitao ga je terapeut.
To da ti želim razbiti glavu, kretenu, pomislio je. No rekao je samo:
Zašto ja ovo plaćam, a osjećam se sve gore, pomislio je.
Zato što dovodimo majku u pitanje? – pitao je terapeut, i dalje smireno.
Vi je dovodite, ja vam govorim kako je bilo!- viknuo je Tibor.
Terapeut je imao svijeće u kutu sobe. Proklete mirisne svijeće, pomislio je Tibor. Kako bi bilo da mu sada te svijeće zabije u onu stvar? Došao je rješavati bjesove, a nikad nije bio bjesniji.
Terapeut je šutio.
Taj je terapeut očito bio ponos svoje proklete generacije, pomislio je Tibor nervozno. Terapeut je i dalje šutio, ali više ga nije gledao onako mirno kao inače već gotovo radoznalo, kao da vidi nešto novo u njemu, nešto što prije nije mogao razaznati. Neka mu barem onda to kaže, mislio je Tibor. Zašto mu ne može jednostavno reći, zašto ga mora ovako ostavljati na iglama i buljiti kao riba?
Proklet bio i dan kad je udario onog čovjeka. Da se barem suzdržao. U Tiboru se sada doista nešto događalo. Bijes je polako prelazio u mučninu. Osjećao je da će se ispovraćati po toj bijeloj, nepomičnoj kocki, po tom savršenstvu od ordinacije. Nije mogao više izdržati niti terapeutov pogled niti ovu sesiju.
Koliko će ovo još trajati? – pitao je naglo, prije nego ga je svladao poriv za povraćanjem.
Istovremeno, u njemu se javila nagla, snažna želja da sesija ne završi nikad.
Hoću reći… – pokušao se ispraviti – danas. Koliko će trajati danas. Žurim, jedva držim oči otvorene. Proganja me taj san i ne mogu se naspavati…
Eto, rekao je to. Spomenuo je san, izletjelo je. Što sada? Hoće li pod propasti pod njim i odvesti ga ravno u pakao? Ili nešto još gore? To je osjećao. To se događalo u njemu. Zla slutnja koju ne može odbaciti.
Terapeut ga je gledao velikim, mirnim očima.
Pričajte mi o tom snu. – rekao je.
Tibor je uzdahne. Otvorio je usta, pa ih je opet zatvorio.
Kad god ste spremni. – rekao je terapeut. – Trebate li malo vode?
.. – odgovorio je Tibor nesigurno.
Pogledao je u svoje ruke i primijetio da se malo tresu. Osjetio se sasvim smanjeno. Kao da je sićušan, na velikoj stabljici graha. Ispred njega je na bijelom stolu bio stakleni vrč s vodom i plastična čaša. Tibor je natočio malo vode i ispio gutljaj. Terapeut ga je gledao, ali nije osjećao pritisak. Možda pritiska i nema, osim u njegovoj glavi, u kojoj je upravo počelo bubnjati. Ali ovog puta to nisu bili bubnjevi bijesa.
Konačno je progovorio.
Potres je. Moja majka je živa i stoji u kuhinji. Ljuta je zbog nečega i stoji na mjestu kao da želi da joj se krov sruši na glavu.
Tibor uzdahne. Nešto je zaboravio, prešutio. Majka nije bila ljuta, ona je…
Ima pogled… gađenja. Kao da je ugledala plijesan, pokvarenu hranu koju treba čim prije baciti u smeće…
Tibor je stao. Da, majci se u njegovom snu nešto gadi. Ali ne može odrediti što. Je li to činjenica da će ih potres možda sravniti sa zemljom, da će nestati njihova dosadašnja dobro uigrana situacija… i zašto je sada to pomislio, zašto uigrana, odakle je došla ta riječ?
I onda? – ubacio se terapeut blago.
Tibor ga je pažljivo pogledao. U njegovim očima nije vidio osuđivanje niti podsmijeh, samo znatiželju, kao da mu Tibor prepričava zanimljivu knjigu, kao da ga doista zanima samo što je bilo dalje. Svidjelo mu se to. Ovaj terapeut i njegova nježnost, možda to i nije najgore što se moglo dogoditi, mislio je, možda čak i ne zaslužuje njegovu ljutnju.
I onda, jednostavno se ne želi pomaknuti. Govorim joj da se pokrene, da prestane buljiti u mene kao da sam zapravo zadnje govno i da…
Tibor je stao.
U mene. Majka tako gleda u mene. Val čuđenja prošaranog s jezom prošao mu je duž kralježnice sve do nožnih prstiju.
Kad ste se prije tako osjećali?- terapeut ga je upitao mekano.
Ispod prividne vate, Tibor osjeti škare. Terapeut je opet htio…
Nisam, moja mama je bila topla i draga prema meni, koliko puta to moram ponoviti!
U Tiboru je prestalo bubnjanje i ponovno rastao kotao u kojem se miješala smjesa za povraćanje. Želio je samo izaći iz ove sobe. Mučnina mu se penjala iz želuca sve do usta pa ju je gutanjem potiskivao natrag. Bjelina sobe se pretvarala u vir koji odnosi junake iz dječjih priča u daleke krajeve. Prokleti grah je rastao sve do mjeseca, a dječak se penjao po granju, dok je majčino lice ostalo…
U nekom vrlo udaljenom kutku svijesti javlja mu se slika.
Prvo je oblika i veličine stakalca, a zatim raste. I sasvim je jasno. Čisto, bistro staklo kroz koje može vidjeti sebe. Ima otprilike tri godine. I stoji na vrhu penjalice. Penjalica je mnogo viša od uobičajenih dječjih sprava, možda i nije za djecu, ali ne sjeća se gdje se nalazila. Riječi počnu izlaziti iz njega nekontrolirano. Ne može prepoznati svoj vlastiti glas. Djeluje kao kreštanje.
Na vrhu sam te penjalice, visoko je, ne može biti više, u mojoj glavi ne postoji ništa toliko visoko, a ona samo… – Tibor osjeća kako će mu se taj neprirodni, kreštavi glas svaki tren prekinuti.
Ona me samo gleda. I mrzi.
Tibor podigne glavu prema terapeutu. Njegov pogled više nije radoznao već tužan. Oči su mu veće nego inače i u njima može nazrijeti suosjećanje od kojeg će se, ako ne nastavi govoriti, rasplakati.
Ljudi su se okupili ispod, ja sam samo maleni dječak. Ogledavaju se unezvijereno oko sebe, traže moje roditelje. A ona… ona stoji u prikrajku. Stoji i čeka da padnem, znam da to čeka. Uvijek je željela da padnem, da se razbijem, da nestanem. Siguran sam i da joj na usnama titra osmijeh, mekan i nježan, kao uvijek. Ne približava se.
Što se zatim događa? – pita terapeut mirno.
Tibor nastoji dohvatiti sjećanje kao udicom.
Događa se to… – glas mu puca.- događa se to da ne padam. Netko dolazi po mene. Netko uvijek… dolazi po mene. Kad me posvuda ostavlja… kad me ne pazi… kad me… kažnjava.
Netko poznat?
Ne, bilo tko… prolaznik. Ne sjećam se.
Tibor gutne.
I? – pita terapeut.
Odvodi me natrag u moj pakao.
Tibor žmirne da otjera suze. Svjetlost uđe u sobu. Terapeut ga i dalje gleda. Nasmiješi mu se.
* Tekst je originalno objavljen na književnom portalu “Najbolje knjige”
“Iluzijama se prepuštamo jer nas pošteđuju boli i omogućuju nam da umjesto toga uživamo. Stoga moramo prihvatiti bez prigovora kada se one ponekad sudare s djelićem stvarnosti i u tom srazu razbiju na komadiće.”(S. Freud)
“Ja sam žena u raljama opsesije. Sjedim tu kraj telefona (koji možda i ne radi) i čekam da me nazove…Zamišljam njegovo tijelo, njegove podrugljive usne na mojima, njegov zakrivljeni kurac, i pretvaram se u ruševinu žudnje i borbu protiv žudnje. I ne znam što je gore- žudjeti ili protužudjeti. I jedno i drugo me uništava; i u jednom i u drugom izgaram i pretvaram se u pepeo.”
Tako započinje roman Erice Jong Sveženski bluz, s vrlo izravnim podnaslovom: Roman o opsesiji, tako da je čitatelju odmah jasno da će se u romanu raditi o opsesiji, a uskoro shvaća da je riječ o ljubavnoj opsesiji, tj. o opsjednutosti glavne junakinje objektom svoje želje, znatno mlađim i, ispostavit će se, ‘neuhvatljivim’ muškarcem. Onome tko je ikada osjetio veliku, nejasnu i gotovo ovisničku privlačnost ili privrženost prema nekome ili nečemu, ta tema nije strana, a gotovo je svatko od nas u nekom trenutku ‘podlegao’ nečemu što se kasnije ispostavilo iluzornim tj. isključivo produktom mašte. Takve iluzije mogu biti prolazne epizode koje nemaju mnogo utjecaja na naš život, ali mogu prerasti i u ozbiljnu emotivnu opsesiju ili fiksaciju. Pojmovi poput fiksacije ili fiks-ideje upravo upućuju na nešto nerealno i neostvarivo što postoji samo u našoj glavi, a emocionalna ili ljubavna fiksacija, o kojoj će biti riječ u ovom tekstu, na sklonost očuvanju emocija, misli i djelovanja koja su usmjereni prema na određeni način nedostupnoj osobi. Jasno, iluzije i fiksacije mogu se odnositi i na raznorazne teorije (primjerice, danas vrlo popularne teorije zavjere) kao ideje koje nemaju svoje uporište u stvarnosti ili ga imaju tek nekim minornim dijelom, pri čemu osoba nadograđuje te teorije ili ideje s elementima koje smatra prikladnima ili koje pabirči iz različitih izvora i spaja u specifičnu cjelinu koja ne mora i najčešće nema mnogo smisla kao ni doticaja s realitetom.
Maloprije spomenuti roman vrlo detaljno prati razvoj junakinjine opsesije muškim likom, u ovom slučaju gotovo arhetipskim junakom koji prezentira mladost i muževnost, ali je i nesposobnan ostvariti s njom intimni odnos koji ona priželjkuje. I tu dolazimo do vrlo često prisutne i opisane dinamike do koje kod ovakvih tema dolazi: što jedna osoba više odnos izbjegava, tj. što više odlazi, a potom se vraća prije nego opet ode, druga je ‘navučenija’ na ideju ostvarivanja bliskog odnosa upravo s tom osobom i tako prolongira fiksaciju, iako će se u slučaju Sveženskog bluza vrlo rano u romanu, a pogotovo kasnije, ispostaviti da njezin arhetip nije muškarac koji intimu s njom može ostvariti, a vjerojatno i ni s kim, te da je on možda čak bio i ovisniji o njoj, njenoj slavi, uspjehu, nekretninama i utjecaju nego što je ona mogla biti o ičemu što je on mogao ponuditi. No, do tih spoznaja junakinja dolazi tek kasnije, nakon mnogo psihoanalize, introspekcije, razgovora i odlazaka u centre za liječene alkoholičare kako bi se konačno suočila sa sobom u trijeznom izdanju. Da, ovisnost o supstancijama poput droge i alkohola se u ovom romanu vješto izjednačava s ovisnošću o muškarcu, tj. o drugoj osobi pa nam tako E. Jong sa sebi svojstvenom analitičnošću i preciznošću životopisno predočava kako sve faze ovisnosti tako i sve faze i otriježnjenja koje je uvijek bolno, često samo kratkoročno prije ponovnog zapadanja u staru naviku, ali uvijek sa sobom donosi mnoge bitne plodove koji u ‘opijenom’ stanju ne postoje. Također, E. Jong nas uči kako odnos ovisnosti prema drugoj osobi nikada ne može prerasti u nešto zdravo i produktivno, tj. da se takva veza uvijek pokazuje duboko problematičnom za obje osobe, a za jednu može biti te najčešće i biva, toksična i uništavajuća za čitav organizam jer takve su zapravo iluzije. U početku slatke i pomažu u svakodnevnoj potrebi za eskapizmom ili malo zabave, ali zatim se, baš kao i ovisnost, okreću protiv nas i uništavaju sve što im se nađe na putu.
U romanu Dani zaborava, glavna junakinja Elene Ferrante također se prilično naglo suočava s gubitkom muškarca na kojeg je računala u svakom smislu – on je u ovom slučaju i otac njezine djece, njezin suprug, osoba kojoj u potpunosti vjeruje (uz par sumnji koje na neki način razriješava, zapravo ih gurnuvši još dublje pod tepih), a koja jednog dana jednostavno odlučuje otići. Dani koji slijede zapravo su sve samo ne dani zaborava, to su dani dubokog očajavanja, nemogućnosti funkcioniranja do te mjere da junakinja zanemaruju i osnovne obaveze, kako prema sebi i djeci tako i prema svemu ostalome. Smisao koji je za nju postojao u odnosu ne može zamijeniti ni s čim drugim do samog kraja romana kada ‘vrućica’ prestaje i ona se na neki način ponovno budi, gotovo kao iz stanja obamrlosti, bolesti ili opet možemo upotrijebiti tu riječ: ovisnosti. Dakako, da bi do buđenja došlo, potrebno je proći kroz određeno rušenje iluzija o osobi s kojom je dosad živjela, što i ova junakinja također čini.
Ian McEwan u svom romanu Trajna ljubav, situaciju neuzvraćene ljubavi gura do samog ruba ‘razuma’ i odlazi najdalje. On nam u knjizi opisuje sindrom u kojem se jedna osoba opsesivno veže uz drugu iako za to nema nikakvog uzroka u stvarnosti, a nema čak niti odnosa između te dvije osobe. Ovakav se tip poremećaja ili bolesti, saznajemo u romanu, naziva se de Clerambaultov sindrom nema nikakvog uporišta u ponašanju osobe koja je predmet fiksacije, no i te kako može djelovati i djeluje na njezin život, budući da je prva osoba uvjerena da joj druga uzvraća osjećaje i da se radi o posebnom i romantičnom odnosu. Dakako, svi su likovi pritom uvučeni u svijet opsesivne osobe te u velikoj mjeri trpe njezino stanje.
Spomenuti romani vode nas do onog kojim se želim detaljnijije baviti, a to je roman Lene Andersson: Namjerno zanemarivanje.
Što ovu knjigu čini zanimljivom u proučavanju teme opsesije i opsesivne zaljubljenosti, ili, što ju čini na nekoj razini čak i uznemirujućijom od ostalih romana na ovu temu, iako u njoj ne dolazi do nekih ekstremnih ili tragičnih situacija u smislu nasilja i opasnosti po život, a nema čak niti ovisnosti, psiholoških raspada, otvorene agresije? Upravo činjenica da se sve događa u stišanim, zimskim tonovima u kojima se radnja romana i događa, te gotovo kao da je zakopano duboko ispod leda.
Naime, iako nam i prethodne tri knjige daju izvanredan uvid u dinamiku i razvoj opsesivne ili iluzorne ‘ljubavi’, u ovom romanu ta je tematika, dijelom zbog autoričinog stila, dijelom zbog razvoja radnje te kraja romana, precizno, gotovo skalpelski očišćena od svih viškova, pa čak i od ostatka života junaka izvan njihovog odnosa, a ono što nam je pokazano su naizgled sitne i beznačajne stvari situacije, ali nabijene značenjem i zato toliko učinkovito pomiču u čitatelju mehanizme i emocije za koje možda misli da ih je i sam nekada davno dobro sakrio i zakopao.
U startu se koncentrirajmo na vrlo inteligentno osmišljen naslov knjige “Namjerno zanemarivanje. Roman o ljubavi” koji nije tako transparentan kao, primjerice, Sveženski bluz E. Jong, dapače, navodi nas na pogrešan trag jer se ovdje zapravo uopće ne radi o romanu o ljubavi. Površnijim čitanjem nam se također može učiniti da se naslov odnosi na zanemarivanje one osobe koja je zaljubljena od strane objekta njezine zaljubljenosti, no produbljenijim razmišljanjem shvaćamo da zapravo ona koja je zaljubljena zanemaruje i to namjerno, stvarnost, činjenice i dinamiku odnosa. Priroda tog zanemarivanja proizlazi iz jednostavne formule: Ako stvarnost ne izgleda onako ja želim, izvrnut ću je kako bih pothranila svoje viđenje iste.
Recimo nešto o radnji romana: Tridesetjednogodišnja Ester Nillson zaljubljuje se u dosta starijeg vizualnog umjetnika Huga Raska kojemu se oduvijek divila kao umjetniku, ali nakon što o njemu izloži predavanje na kojem i on prisustvuje, nepovratno se na njega fokusira, prekida s dosadašnjim partnerom i kreće u komunikaciju koju on u tom razdoblju također podržava i inicira, no ne govoreći ništa o svojim osjećajima ili namjerama, tek uživajući u njezinom društvu na mnogim večerama. Nakon tri mjeseca razgovora i onoga što se čini intelektualnim zbližavanjem nabijenog erotskim potencijalnom, Ester se s njim upušta i u fizički odnos što potraje vrlo kratko jer se on već nakon prvog seksualnog susreta počinje povlačiti, dok nakon trećeg gotovo u potpunosti i bez pretjeranog objašenjenja nestaje iz vida. U ostatku romana njihova je komunikacija sporadična, s tim da ona u njoj stalno pronalazi znakove za daljnje nadanje i vjeruje u nastavak i sudbonosnot njihove veze, što je dovodi do sve većeg raskoraka sa stvarnošću.
Iako roman nije pisan u prvom licu, čitatelj je potpuno upoznat s Esterinom stranom priče i rezoniranjem, mnogo više nego s njegovom, pa tako o motivaciji i emocijama H. Raska doznajemo samo iz njegovog ponašanja i djelovanja, što je dakako sasvim dovoljno da se primijeti njegovo povlačenje, a zatim i potpuna nezaintersiranost za Ester. Autorica time u nama proizvodi prvo blagu pa zatim sve jaču nelagodu dok promatramo kako se Esterina iluzija o njemu te fiksacija na njega razvija kroz niz njenih pogrešnih predodžbi o njemu, ali i šire- o tome kako ljubav i odnosi trebaju funkcionirati. Nesposobna shvatiti da je nekome bolje u njegovoj samoći ili s nekim drugim i da je zapravo nakon nekog vremena sasvim izgubio potrebu za njom, ona počinje pogrešno tumačiti stvarnost i situacije u čvrstoj i gotovo agresivnoj želji da svijet prilagodi svojem gledanju stvari.
Na ovom se mjestu možemo pitati: zašto se radi o pogrešnim predodžbama i tko zapravo može reci je li nešto ispravno ili pogrešno, nije li njezino gledište legitimno kao i njegovo, pogotovo zato što se radi o vrlo inteligentnoj osobi, čak i u ovom slučaju, kao i u Sveženskom bluzu, mnogo inteligentijoj od ‘objekta’ kojeg je odabrala pa i na mnogim drugim razinama superiornijoj. Ester racionalna, razumna i iznimno logična koja svijet secira s gotovo znanstvenom preciznošću, ona je spisateljica, pjesnikinja i analitičarka koja u ostalim dijelovima svoga života ne zapada u slična maštanja niti disproporcije između mogućnosti i realnosti (kao ni junakinja E.Jong), te je upravo zato razlika između njezinog ljubavnog života i ostatka njezinog djelovanja još vidljivija i još nas više zbunjuje.
Gdje je ‘ulaz’ u njezinu fiksaciju, pitamo se. Što je to pogrešno shvatila, što ju je uvuklo u vrtlog iz kojeg joj je kasnije, čini se, nemoguće izaći? Kako je moguće, razmišljamo pomalo uplašeno, da toliko inteligentna, smirena i razumna osoba ulazi u vrtlog iracionalnih i uznemirujućih poteza?
Čini se da do ‘pogreške’ u njezinoj logici dolazi gotovo u samom startu, nakon čega ona samo raste i širi se. Ono na što autorica u na samom početku upozorava, a što Ester odlučuje ignorirati, manjak je reciprociteta u komunikaciji izmđu Huga i Ester.
“Hugo nikada nije imao komentar na ono što je Ester rekla. Ester je uvijek imala komentar na ono što je Hugo rekao. Nijedno od njih nije bilo istinski zainteresirano za nju, ali oboje su bili zainteresirani za njega. Ester je primijetila taj njegov nedostatak radoznalosti i velikodušnosti, ali nije dopustila da on utječe na obožavanje koje je osjećala.”
Kod Ester se, shvatit ćemo postepeno, ne radi o istinskim emocijama proizašlima iz odnosa i okolnosti već samo iz vlastite fantazije, ideje i potrebe. Ona se ne vodi drugom osobom, njenim karakterom i ponašanjem, u ovom slučaju nezainteresiranošću, već vlastitom glađu i što je ta glad jača, razmak između stvarnosti i iluzije također se povećava. Ester također posjeduje neobično (ili možda ne toliko rijetko?) samopouzdanje, gotovo umišljenost. Radi se o nekoj vrsti sigurnosti u ‘pravo’ da bi trebala biti voljena pa zato i polazi od pretpostavke o tome da joj Hugo nešto duguje, što vodi daljnjem nizu njezinih poniženja. To dugovanje opravdava time što su se njih dvoje zbližili- mentalno i tjelesno, pa čak piše i članak o određenoj vrsti moralne dužnosti koju bi jedna osoba trebala imati prema drugoj nakon zbližavanja i nudi ga poznatom časopisu, no članak nikada nije prihvaćen.
“Zašto je svejedno smatrala da joj je nešto dužan? Zašto je mislila da je legitimno to što je slomljena? Ester Nilsson su sljedeće stvari bile jasne: Hugo Rask nije je dužan voljeti. Biti voljen nije ljudsko pravo. “
A kakav je Hugo Rask? Je li on zao, manipulativan, egoističan? Da, egocentričan je, on se smatra važnim umjetnikom, ima niz pomoćnika i navikao je da se svi i sve vrti oko njega, no isto tako on je duboko nesiguran, željan obožavanja, sljedbenika, nesretan ako dođe do nagovještaja bilo kakvog sukoba i zapravo ga vodi samo potreba za tim da on i njegovi radovi o sukobima u društvu (ironično, budući da ih se sam grozi) i podređenosti niže klase te ukazivanje na obespravljenost jednih i moć drugih budu prihvaćeni i slavljeni, što većinom i jesu, tako da on sam zapravo nije u nesporazumu s okolinom. Manjak zlobe ili manipulacije s njegove strane tako nas zapravo još više zbunjuje. Da je riječ o manipulatoru koji se koristi cijelom paletom trikova, mogli bismo se odrediti te osjećati prema Ester nedvosmisleno sažaljenje i simpatiju. No, zapravo nam simpatija i empatija u mnogim situacijama skreću upravo prema Hugu. On ima potrebu biti popularan, voljen i postaviti stvari tako da mu niti ona niti itko drugi nikada ništa ne zamjeri i zato nikada ne reagira otvoreno grubo ili s odbacivanjem te joj i godinu dana nakon ‘prekida’ kupuje knjigu, nudi vino i večeru i ljubazan je prema njoj, no to je ljubaznost onoga tko ništa ne osjeća i nema što za izgubiti. A zašto ju je ‘ostavio’? Lik E. Nilsson pokazuje nam da to nije niti važno. Ljudi odlaze, neminovno, vođeni svojim motivima i razlozima i to može, ali i ne mora imati veze s nama. Oni na to imaju pravo i nikakva ih ideja ‘dužnosti’ ili krivnje u tome neće spriječiti. I ne bi trebala. Hugo je izgubio interes, ili ga možda nikada niti nije imao u mjeri u kojoj je to Ester željela. Ona smatra njegovo ponašanje dvosmislenim, no ono je zapravo dvosmisleno samo onome tko ga ne želi prihvatiti i poštovati.
“Ljudi koji su jako udaljeni od nekoga često su dobri prema toj drugoj osobi. Izvode geste dobrote koje ih ništa ne koštaju. Stvari koje se tiču drugih ljudi ne diraju ih naročito i zato se česće koriste gestama dobrote nego zloće koje samo izazivaju nelagodu i problem. Pokazuješ li geste dobrote, ljudi te puste na miru.”
Iako je na racionalnoj razini sasvim svjesna da Hugo s njom zapravo nema nikakve namjere (niti ozbiljne niti neozbiljne), Ester godinu dana nakon njihovog zadnjeg susreta i dalje razmišlja o Hugu jednako uzbuđeno i zainteresirano kao pri upoznavanju. Što to Ester motivira da ostaje i dalje nastoji prilagoditi stvarnost sebi?
Naime, Ester smatra da u nekom trenutku jednostavno mora doći do poklapanja njenog viđenja stvarnosti sa samom stvarnošću, vodeći se ničim drugim do velikim brojem pokušaja u kojima nastoji pomiriti svoje želje i potrebe s vrlo proturječnom situacijom u njenom životu. Ester u jednoj prilici kao odgovor na pitanje zašto piše pjesme kaže:
“Želim postići da drugi vide ono što ja vidim.”
Ali zapravo će čitatelj s vremenom shvatiti da se ne radi samo o njenom viđenju vlastite poezije već cjelokupne stvarnosti.
Inače, znakovita je i činjenica da se autorica L. Andersson likom Ester Nelsson bavi i u svom sljedećem romanu “Acts of Infidelity” (koji, koliko mi je poznato, nije preveden na hrvatski jezik), smještajući Ester u vrlo sličnu situaciju, samo u njenim kasnim tridesetima, i prepuštajući joj čitav mučan ples ponavljanja istih grešaka. Čovjek neke stvari smatra sudbonosnima, autorica na jednom mjestu drugog romana naglašava, no ono što smatramo sudbinom samo su naši obrasci koje ponavljamo unedogled.
Možemo li te obrasce ikako promijeniti i želi li ih glavna junakinja uopće promijeniti, ili: Možemo li voljeti i biti voljeni neovisno od onoga što smo u naučili i čemu stalno, svjesno (ili, prije, nesvjesno) težimo?
Nemam odgovor na to pitanje, iako donekle optimistično pretpostavljam da možemo, prihvatimo li dinamiku vlastitog ponašanja i očekivanja kao u konačnici, ponekad, štetne za nas i kao nešto što zaista, dubinski želimo promijeniti. No, pitanje je želi li to glavna junakinja Namjernog zanemarivanja i Acts of infidelity uopće? Jer, iako sva njezina nastojanja idu u smjeru da bude voljena, iako ona želi ‘uzajamnu, odraslu’ ljubav, slobodnu i ravnopravnu, iako smatra da je takva ljubav čak vrhunska sloboda i istovremeno zaštićenost te iako je sasvim svjesna (barem racionalno) da nikoga ni na što ne može prisiliti niti izazvati osjećaje koji ne postoje, Ester u to zapravo ne vjeruje i misli da će velikim brojem pokušaja ipak uspjeti.
“Ako nastavi pokušavati, jednog dana će se razvoj događaja izjednačiti s njenim viđenjem toga kakav svijet treba biti.” (Acts of infidelity[1])
Njezino viđenje svijeta uključuje i zanimljivu ideju da ljudi nikada zapravo ne misle ono što kažu, ili da to ne misle do kraja te da se takva višeznačna ili dvosmislena komunikacija odvija najčešće upravo u sferi ljubavnih odnosa. Njezina prijateljica Lotta, u drugom romanu, uzima ono što joj ljudi kažu kao činjenično i time se vodi, no Ester je svjesna kako ono bitno leži ispod površine pa tako primjerice Olofovo često spominjanje njegove supruge ona interpretira tako da mu je do supruge stalo ili barem da ona čini velik dio njegove svakodnevice, no isto tako je sklona i interpretaciji da se on nastoji obraniti od strasti koja se upravo javlja među njima. Ester je uvijek sklonija interpretaciji koja je njoj povoljnija, no koja je upravo zbog toga vodi u sve veću zabludu te potkopava bilo kakav potencijal koji njezini odnosi s muškarcima u startu možda i imaju.
U tim sivim zonama, između onog izrečenog i neizrečenog, mišljenog i učinjenog, zapravo diše knjiga Namjerno zanemarivanje, a s njom i ‘antijunakinja’ Ester koja živi od iluzije pothranjene nadom da će se stvari ipak okrenuti onako kako to ona želi i misli da bi bilo najbolje, iako ne uviđa da njezino ponašanje koje iz toga slijedi zapravo varira od nametljivog do agresivnog. Završit ću zato ovu preporuku opisom nade/iluzije koju, uzgajajući, možemo dovesti do opasnih razmjera neusklađenosti sa stvarnošću, a koje možemo nazvati i namjerno zanemarivanje nakon kojeg je povratak dug i, zastrašujuće je to i pomisliti- možda čak i nemoguć.
“Nada je parazit u ljudskom tijelu i živi u sveobuhvatnoj simbiozi s ljudskim srcem. Nije dovoljno navući joj luđačku košulju i zatvoriti je u mračni kutak. Ne pomaže ni izgladnjivanje, parazita se ne može ostaviti na kruhu i vodi. Treba potpuno prekinuti dotok hrane. Ako Nada može doći do kisika, učinit će to… Nada i njena simbioza, to se mora reći, ne vjeruju da će onaj kojeg voli promijeniti mišljenje. Nada koja živi u ljudskom srcu vjeruje da taj drugi to već osjeća; da se taj koga voli- ustvari- samo pravi da ne želi, ili da ne želi to što se pravi da želi, to na što ga je zla okolina navela da želi; ukratko rečeno, da stvari nisu onakve kakvima se čine. Da je ona mrvica nečeg drugog, istina.
*Tekst je izvorno objavljen u književnom časopisu Tema, br. 3-4, 2020.
„Kič nije samo estetski problem, već je i stanje svijesti čovječanstva.“ (G. Dorfles)
„Kič je paravan iza kojeg se krije smrt.“ (M. Kundera)
Uvod: kič i kič-čovjek
Pojmom kiča bavili su se mnogi autori 20. stoljeća od G. Dorflesa preko H. Brocha i C. Greenberga do S. Sontag ili R. Barthesa. Leksikoni etimološki dovode riječ kič s riječju sketch (kad je kupcima neka slika bila preskupa, naručivali bi njenu skicu, a sketch), kitschen (gomilati blato s ulice), no i etwas verkitchen (prodati nešto jeftino) (Giesz, 1990.). Pojam kiča se u najširem smislu uvijek povezivao s nekom vrstom niskovrijednog stvaralaštva koje u posljedicama ima i ‘sabotiranja’ kulture i umjetnosti kroz njezinu lošu kopiju ili falsifikat, te se povezivao sa sentimentalnošću, tj. jakim emotivnim nabojem i potrebama ljudi nerazvijenog (lošeg) ukusa za trenutnim užitkom i zadovoljstvom bez uključivanja bilo kakvog intelektualnog ili emotivnog napora (Mitrović i Petrović, 1994.).
No, o čemu zapravo govorimo kada govorimo o kiču? Prema G. Dorflesu (1997.), pojam kiča neodvojiv je od pojma kič- čovjeka koji je uveo Hermann Broch. Iz orijentacije kič-čovjeka prema svijetu i umjetnosti se, prema njemu, zapravo rađaju pojam i definicija samoga kiča. Kič-čovjek svoje okruženje, ali i umjetnost, na način da u njemu pronalazi ugodne, dopadljive i slatkaste dojmove i pri tome umjetnost zapravo služi kao ‘začin’, ‘zvučna kulisa’, ukras, statusni simbol ili sredstvo kojim se želi ostaviti dojam u društvu, dok se iz njega izuzima i negira ozbiljnost, napor i bilo kakva kritička djelatnost. Kič-čovjek se, dakle, promatra kroz tzv. utješno ogledalo u kojem se ogleda i pruža samom sebi sliku koja ga umiruje. Ovaj samopotvrđujući odgovor na samoga sebe, ta samozadovoljavajuća slika pritom potvrđuje i sliku svijeta kakva mu se sviđa ili kakva mu je prihvatljiva, u središtu čega je zapravo zadovoljstvo s potvrdom vlastite vrijednosti (Dorfles, 1997.). Kako djeluje to utješno ogledalo u suprotnosti s ‘mračnim ogledalom’[1] koje nam rastvara distopijsku sliku stvarnosti te projicira u nas najveće strahove vezane uz postojeći društveni poredak, ljude oko nas i vlastitu budućnost? U prvom redu, ono je specifično po načinu na koji ga se konzumira, tj. na koji kič-čovjek čak i pravu umjetnost ili remek djela može konzumirati na svoj, ‘kič-način’ vodeći se pri tome, dakle, isključivo vlastitom ugodom i ‘dobrim osjećajem’. Primjerice, kič-čovjek sluša Pastoralnu simfoniju zbog uživanja i to nerijetko jer mu je ugodnija od, primjerice, Devete simfonije (Dorfles, 2018.). Sličan princip ponašanja može se prenijeti i na druge umjetnosti, bilo da se radi o književnosti, slikarstvu ili filmskoj umjetnosti. Loš ukus kič-čovjeka se u odnosu na ‘dobar ukus’ sastoji, dakle, najvećim dijelom od toga da se izbjegne ono što bi na bilo koji način moglo biti neugodno, bolno, što bi vodilo introspekciji ili promišljanju koje sa sobom ne nosi instantan osjećaj olakšanja već otvara teme i ideje koje ne skrivaju i ne tješe već razotkrivaju, ranjavaju i postavljaju neugodna pitanja.
Radi se o svojevrsnom populizmu, ako pojam ‘populizam’ ovdje koristimo za one koji se služe davanjem lažnih i nerealnih obećanja i jeftine demagogije pomoću kojih u ljudima nastoje probuditi ‘niske’ osjećaje i strasti te tako zadobiti njihovu potporu (Šalaj, 2012.). Populizam sa sobom nosi velik broj ljudi (pratitelja), ali i isprazne parole bilo političkog ili aktivističkog angažmana. „Riječ kič označava stajalište onoga koji se po svaku cijenu želi svidjeti što većem broju ljudi. Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja. Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“ (Kundera, 2002, 146).
Masovnost je, dakle, također jedna od odlika kiča jer se kvantiteta uzima u obzir kao isključivi kriterij ispred kvalitete, kao i određena ‘suvremenost’ u ideološkom smislu, budući da se traži spoj estetskih vrijednosti s onima etički uvriježenima. Zadatak umjetnosti postaje taj da pruža većinom „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“ (Horvat-Pintarić, 1979, 1), koji se trebaju temeljiti na stereotipnosti i konformizmu kao i etičkim sudovima. Takav pristup u umjetnosti nužno dovodi do diktature i isključivosti pa tako možemo govoriti i o jednoumlju koje se u kič-društvu neminovno javlja u nužnosti da se ne poremete ideološki sustavi kao niti mir i ugoda gledatelja.
Rasprava je o kiču tako, osim rasprave o lošem ukusu, također i rasprava o nemogućnosti razdvajanja različitih tipova sudova (primjerice, estetičkih od ostalih). Solar (2004.), baveći se između ostalog i krizom interpretacije, lošom kritikom, velikim i malim pričama te zbrci u žanrovima, napominje: „Ako se nekom doista ne sviđa što je u romanu prisutna ideologija koju drži zabludnom, to tada jedino znači da on ne može odijeliti estetičke sudove od ostalih, pa njegovo osporavanje vrijednosti ne pripada književnoj kritici.“
Rani su modernisti smatrali da sentimentalnost, banalnost i kič prodiru u različite sfere umjetnosti i potiskuju njenu poruku. Tonalitetne harmonije osakaćene su zabavnom glazbom, figurativno slikarstvo je nadomješteno fotografijom, rima i ritam postali su predmetom božićnih čestitki, slavi se naivnost i nepromišljenost brzih i pretjeranih emotivnih reakcija. „Iz svega što je dosad rečeno trebalo bi već biti očito da svako dvosmisleno, lažno, cmizdravo ili retoričko pretjerivanje u osjećajima odi onom tipičnom kič- ponašanju koje možemo definirati kao ‘sentimentalizam’“. (Dorfles, 1997, 131).
Kič u tom smislu predstavlja određenu ‘diktaturu’ emocija, tj. manjak trezvenog promišljanja, intelekta i promatranja umjetnosti stvorene na planski i racionalan način. Takva je perspektiva nepotrebna kič-čovjeku jer on mora temeljiti svoje uvide iz gotovo prisilno ‘sretnog i utješnog’ načina gledanja. Kič- čovjek tako zapravo stvara statičnu i nemoguću sliku totalitarne kič- utopije koja je u svojoj ‘ljepoti’ opasnost za mišljenje, duh i objektivno sagledavanje svijeta i time je zapravo prijetnja za pojedinca, kao i za umjetnost u cjelini. Cijeni se klišej, istovjetnost, a kritizira preispitivanje i inovativnost, što je i odlika totalitarnih društava, tj. njihovog odnosa prema umjetnosti (Huzjak, 2011.).
Odbijanje kiča, tj. promatranja umjetnosti isključivo kroz emotivnu sferu se tek nakon mnogih pokušaja osvijestilo i ostvarilo kao prihvatljivo i to tek onda kada se emocija prihvaća kao sekundarna u doživljaju umjetničkog djela: „Kad se jednom prihvati da emocija nije ništa drugo do napetost koja prati praktično sve psihičke procese, psiholog treba biti u stanju pokazati da emocija ne može biti sadržaj umjetničkog djela, već je sekundaran efekt sadržaja, te da umjetnost nije emocionalnija od bilo kojeg razumno interesantnog ljudskog zanimanja.“ (Arnheim, 2003: 28).
Konzumerizam, masovni mediji i kič
Neki autori smatraju da je nužno usvojiti (ili priznati) aspekt kiča u umjetnosti više nego bilo koji drugi u sadašnjoj fazi zapadne civilizacije (Dorfles, 1997, 302). No, pojam popularne ili kič-književnosti uvijek se treba sagledavati u kontekstu drugih društveno relevantnih pojava i razdoblja, primjerice konzumerizma, postmodernizma i pop-kulture. Jedna od posljedica postmodernizma je i popularna kultura- fenomen što prožima i briše granice između ranije odijeljene visoke umjetnosti i popularne kulture. Budući da ta polja koegzistiraju, čak se međusobno prožimaju, više ne bi trebali važiti vrijednosni kriteriji kojima je pojam trivijalne književnosti nužno opterećen, zaključuju neki autori (Peternai Andrić, 2018.). Brisanje ovih kriterija javlja se u današnjem društvu i zbog sljedeća dva faktora: tehnoloških dostignuća i konzumerističkog odnosa prema književnosti.
Definicije su konzumerizma brojne. Primarno se može definirati kroz povećanu potrošnju i neophodnost materijalnih dobara za pojedinca, no postoje i definicije u drugom smjeru, pri čemu on označava povećanje prava i snage potrošača u odnosu na prodavače. O pojavi konzumerizma na našim prostorima piše i Đ. Šušnjić (2004.) koji konzumerizam promatra u kontekstu manipulacije konzumerističkog sustava nad potrošačima. On smatra kako konzumerizam potiče manipulaciju kroz oblik reklame odnosno ekonomske propagande. Manipulacija se očituje u sljedećim elementima: manipulator (izvor poruke, pošiljatelj poruke), poruka koja se šalje u javnost, masa ili javnost kojom se manipulira, psihosocijalni uvjeti u kojima se poruka priopćava, tehnička sredstva kojima se poruka prenosi, javni problem na koji se poruka odnosi, zainteresiranost publike i posljedice koje poruka izaziva. Ipak, treba pripaziti na činjenicu da svijest prosječnog čovjeka može prihvatiti samo određeni broj podataka, stoga proizvođač mora vješto reklamirati robu ako u svijesti potrošača želi zauzeti mjesto prije drugih. Pored toga, proizvođač također mora pažljivo koristiti potrošačevu potrebu za promjenom i kretanjem (nezaostajanjem za drugima) koja čini neophodnu osnovu za razvoj potrošačkog mentaliteta koji se pokreće i održava stimuliranjem želje za trošenjem (Kuvačić, 1979, 185) pri čemu je bitno spomenuti i masovne medije, tj. društvene mreže kao prostor takvog tipa konzumacije i stvaranja identiteta (primjerice, Facebook, Twitter ili Instagram profile). „Pojavom kapitalizma potrošačko društvo je doživjelo procvat posebno među mlađim generacijama koje svoj identitet i posebnost više ne razvijaju na intelektualnoj razini, već se orijentiraju na potrošnju i vizualno predstavljanje kao jednu od najvažnijih odrednica i kulturnog i osobnog identiteta.“ (Tolić, 2017, 40).
Upravo je nastupanjem razdoblja postmodernizma i porastom konzumerizma nastupilo, primjerice, razdoblje preispitivanja postojanja ‘dobre’ i ‘loše’ umjetnosti jer su kritičari modernizma posebno zamjerali postmodernistima veliki interes za masovne medije (masovnu kulturu općenito), za kič te za brisanje modalnih i žanrovskih granica unutar, primjerice, književnih i neknjiževnih tekstova. S obzirom na široke raspone postmoderne književnosti i žanrova koje ta književnost obuhvaća, posebno se ističe pitanje postoji li loša književnost ili je i svako djelo koje kritika proglasi takvim jedan od reprezentativnih primjera određenog žanra unutar postmodernizma (Tolić, 2017.). U tom se kontekstu javlja pojam trivijalne književnosti (koju u određenom smislu možemo shvatiti kao kič-književnost) koja se veže uz sheme i stereotipe, dok umjetnička književnost želi srušiti te iste stereotipe ili ih u nekoj mjeri prikriti (Biti, 2000.). Sheme i stereotipi su konstrukti društva u kojem pojedini autori stvaraju i na taj način se odražava kolektivna svijest čitateljske publike.
Masovni mediji danas uvelike kontroliraju naš život, životni stil i identitet. U današnje doba, kroz medije i tehnologiju koji instantnim rješenjima zadovoljavaju različite potrebe i nude brze izvore ugode, no mijenjaju i razinu koncentracije kao i formu izražavanja i komunikacije (u smislu skraćivanja i pojednostavljenja izričaja kao i korištenja velikog broja emotikona, pri čemu se nastoji stvoriti, ali i pridobiti brzu i snažnu emocionalnu reakciju) sve je jača pojava kiča, ali i potražnja za njim, tj. za bezbolnim i površnim promatranjem svijeta bez preispitivanja koje bi moglo voditi u različite, slojevitije i kompleksnije uvide. Višak informacija kojem smo svakodnevno izloženi utječe na naše poimanje društva i događaja u svijetu. „Kakvi odnosi postoje između industrijalizacije, kapitalizma i preobražaja pojedinca u potrošača s jedne, i booma kiča s druge strane?- pobuna masa u stilu Ortega y Gasseta dovela je do trijumfa kolektivnog ukusa.“ (Tolić, 2017.).
Prema Tolić (2017, 24), situacija na hrvatskoj književnoj sceni pogotovo je podložna tipu ‘konzumerističke’ književnosti koji se afirmira gotovo isključivo na iznošenju vlastitih iskustava s ciljem što veće i šire prodaje. „Upravo takav odnos prema književnosti, koji se svodi na prodaju što više primjeraka u što kraćem roku, bez obzira na estetske i etičke vrijednosti književnog produkta, a posebno na apsolutno zapostavljanje ranije spomenutog ukusa i apsolutnu toleranciju koja se proširila društvom, čini književnost plodnim tlom za širenje konzumerističke ideologije.“
Kič, suvremena umjetnost i virtualnost
U zadnjem poglavlju ćemo spomenuti još neke specifičnosti suvremene umjetnosti s obzirom na kič, tj. načine na koje se on, manje ili više primjetno, pojavljuje, uspostavlja te često postaje dominantnim izričajem u ranim sferama umjetnosti, a s obzirom na virtualnost te društvene mreže.
Ranije spomenute uvriježene i opće prihvaćene ideje i ideologije (etičke ‘dogme’) svojstvene kiču tiču se i onih koje se danas u suvremenoj umjetnosti mogu nazvati i ‘angažiranom’ budući da upravo angažirana umjetnost često graniči s kičem (Dorfles, 1997.). Radi se, primjerice, o idejama i vjerovanjima koje se bave socijalnim statusom, aktivizmom, nezadovoljstvom društveno-političkim kontekstom kroz pokušaje izazivanja jake i nagle emotivne reakcije kod recipijenta. „Tamo gdje govori srce nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe. U carstvu kiča vlada diktatura srca.“ (Kundera, 1984.). Ključno je, dakle, napomenuti da se u tim slučajevima ne radi o autentičnim emocionalnim reakcijama od strane umjetnika, već onima za koje sam umjetnik smatra da u najvećoj mjeri može proizvesti željenu reakciju kod većine publike, dakle o potrazi za što masovnijim prihvaćanjem trenutno popularnih ideja. Radi se, dakle, o produciranju kič-sadržaja, najčešće svjesno, računajući na bespogovorno prihvaćanje od strane čitatelja ili gledatelja, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog ‘moralne’ poruke. Umjetnost, koja bi trebala upozoravati na ono utješno, prilagođeno i ugodno, te kojoj bi cilj trebala biti upravo provokacija, uskoro tako i sama postaje klišej kroz pretjerano korištenje iste. Provokacija se pretvara u kič pa je, kao što je Dorfles ‘predvidio’ „očito da ćemo ubrzo (a svjedoci smo toga i danas) naići na primjere protuobiteljskog kiča u pravom smislu riječi, kiča hipija i dugokose mladeži, narkomanskog i bitničkog kiča.“ (Dorfles, 1997: 132).
Umjetnosti bez introspekcije i promišljanja nema, a introspekcije nema bez boli i pomicanja unutrašnjih granica. Ovakav put prema umjetničkom izražavanju (ili djelu), bilo od strane konzumenata ili samih autora, zamijenjen je izbjegavanjem upravo takvih postupaka čime se djela dovode do ‘carstva’ kiča tj. odricanja od autentičnog autorskog izričaja. Bol, i to ne samo fizičku nego bilo koju akutnu ili prolongiranu emotivnu/psihološku bol nizom se utješnih elemenata nastoji što prije otkloniti. U ovom kontekstu možemo spomenuti pisce poput P. Coelha[2] koji u književno polje uvodi postmodernističku tendenciju self-helpa kojim se čitatelj nastoji utješiti i umiriti pri čemu mu se nudi niz problema i jednostavnih rješenja, poneštno nalik receptima u kulinarskim priručnicima i knjigama.[3] Jedan od imperativa kiča je i održavanje određene slike o sebi pred drugima. Drugima, tj. publici, servira se isključivo lijepa slika u kojoj se autori (ali i publika) ogledaju upisujući pritom u nju ono što im pričinjava zadovoljstvo i ocrtava ih u najljepšim i najprihvatljivijim bojama, od borbenih do žrtvenih.
Još jedan problem koji ćemo spomenuti a javlja se u ovakvom, gotovo nametnutom tipu umjetnosti, tiče se i odgojnih ciljeva (Tacol, 1999.) koje treba postići u umjetnosti od kojih je jedan od ključnih, uz razvijanje i cijenjenje izvornosti te originalnosti, upravo sprječavanje imitacije. Originalnost se smatra ključnim testom koji razlikuje pravu od lažne književnosti. „Originalnost je teška: nije ju moguće izmisliti, iako je to bio slučaj s, primjerice, Rimbaudom ili Mozartom. Originalnost zahtijeva učenje, težak rad i- najviše od svega- rafinirani senzibilitet i otvorenost iskustvima koja imaju patnju i osamljenost kao svoj uobičajeni trošak“.[4] Kopiranjem tema koje se čine društveno aktualnima ili korisnima, bez autentičnog doživljaja, a u svrhu i s ciljem isključivo dosezanja što većeg broja publike i ostvarenjem ‘pravedničkih’ etičkih ciljeva, ostvaruje se takav tip kiča.
Na kraju će se, u kontekstu porasta virtualnog, prvenstveno društvenih mreža, spomenuti i prijenos iz jednog medija u drugi kao još jednu od odlika kiča (Dorfles, 1997). U tom kontekstu mnogi autori upozoravaju na probleme koji se javljaju pri pokušaju prenošenja umjetničkih djela u prostore društvenih mreža kao što su: brzo i površno pregledavanje sadržaja, konzumiranje velikog broja djela bez promišljanja o njima, dakle manjak kontemplacije, kao i izostanak intelektualnog i emotivnog napora te katarze koja treba proizaći iz umjetničkog djela, a u čemu nas onemogućavaju dinamika mreže, kvantiteta sadržaja kao i manjak koncentracije i vremena koji ulažemo u pojedino djelo. Slojevitost i kompleksnost umjetnosti se time umanjuje, a umjetnici (kao i svi ostali) koji objavljuju svoja djela isključivo na mrežama usmjeravaju se ka što široj publici i što bržem i masovnijem proizvođenju sadržaja.
Hipertrofija umjetničkih sadržaja na društvenim mrežama tako ne mora, a najčešće i nema ikakve veze s kvalitetom već se svodi na što veću prodaju, tj. dosezanje što većeg broja ljudi i što većeg broja lajkova, u skladu s ranije spomenutom konzumerističkom ideologijom, što je također odlika kiča u kontekstu virtualnosti.
Ivankovac (2020.) u kontekstu književnosti na društvenim mrežama zamjećuje i fenomen post-autorstva na društvenim mrežama nazivajući ga post-novim vidom intertekstualnosti koja se više ne može zvati ‘poetikom brisanih navodnika’ već poetikom brisanog autorstva. „Intertekstualnost, koja se ne može dokazati kao plagijat, možda i nije svjesno plagirala – uzela je ono što je mislila da joj po pravu pripada. To pravo ponekad je pravo rodne, klasne, ili bilo koje druge potlačenosti, ali ne mora nužno biti. Uočava se princip djelovanja: Uzeo sam jer mi se pričinilo da je moje.“[5] Društvene mreže svojom količinom sadržaja, frekventnošću objavljivanja i odsutnošću bilo kakvog filtera ili kriterija, dovode do ovog fenomena koji, kako svojim sadržajem tako i glavnom odlikom svjesnog ili nesvjesnog plagiranja, vode u sferu kiča.
Konačno, u kontekstu porasta različitih ‘umjetničkih’ sadržaja na društvenim mrežama, javlja se i velika tolerancija prema njima, čime se posljedično smanjuje i razina kvalitete umjetničkih djela budući da društvene mreže imaju pravila koja ne moraju korespondirati s bilo kakvim sustavom kriterija koje bismo mogli očekivati u umjetničkom polju, a hiperprodukcija djela koja stvara i hiperprodukciju reakcija (ponajčešće emotikona) također je, očito, dio tih novih pravila. Ili nove stvarnosti, čije će posljedice najviše snositi mlađe generacije.
Literatura:
Arnheim, R. (2003). Prilog psihologiji umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu i SKC, Beograd.
Beauvoir, S. (1969). Lijepe slike. Vrlo blaga smrt. Preuzeto s: https://www.antikvarijat-phoenix.com/lijepe-slike-vrlo-blaga-smrt-knjiga-1041.
Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
Dorfles, G. (1997). Kič: antologija lošeg ukusa. Golden Marketing: Zagreb
Dorfles, G. (2018). Intervju, preuzeto s: https://outsider.si/gillo-dorfes-slab-okus-mora-biti-avtorski/
Giesz, L. (1990). Fenomenologija kiča. Biblioteka 20. vek. Beograd.
Huzjak, M. (2011). Osjećaji, razum i umjetničko djelo. Zbornik radova: Umjetničko djelo u likovnom odgoju i obrazovanju.
Horvat-Pintarić, V. (1979). Od kiča do vječnosti. Naklada CDD, Zagreb.
Ivankovac, D. (2020). Facebook-autorstvo i konzumerizam. Preuzeto s: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/facebook-autorstvo-i-konzumerizam
Kundera, M. (2012). Nepodnošljiva lakoća postojanja. Meandar, Zagreb.
Kundera, M. (2002). Umjetnost romana, Meandar, Zagreb.
Kuvačić, I. (1979). Obilje i nasilje. Zagreb: Naprijed.
Mitrović, M. i Petrović, S. (1994.) Sociologija. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: Beograd.
Peternai Andrić, K. (2018). Skica za pojam popularne književnosi. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=294803
Scruton, R. (2014). How modern art became trapped by it’s urge to shock? Preuzeto s: https://www.bbc.com/news/magazine-30343083
Solar, M. (2004): Predavanja o lošem ukusu, Politička kultura, Zagreb.
Tacol, T. (1999): Didaktični pristop k načrtovanju likovnih nalog, Debora, Ljubljana
Šušnjić, Đ. (2004). Ribari ljudskih duša. Beograd: Čigoja.
Šalaj, B. (2012). Što je populizam? Političke analize 3(11).
Tolić, L. (2017). Utjecaj konzumerizma na književnost. Diplomski rad. Sveučilište u Rijeci, odsjek za Kroatistiku. Mentor: Sanjin Sorel.
[2] Prije njega i u tom smislu možemo govoriti o njegovim prethodnicima, R. Bachu i H. Hesseu.
[3] U kontekstu postmodernizma, nije neobična izrazita popularnost kako Coelha i sličnih autora, tako i self- help literature koja se podvodi pod književnost, budući da svojom kič-logikom uvelike podupire nastojanja i usmjerenja suvremenog čitatelja.
Radionica poezije s Oljom Savičević Ivančević
info@cekape.com
