Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

• Tako mi je – rekla je.

Udah. Izdah. To je najmekša stvar na svijetu. Ograđen, zatvoren prostor, privatan i siguran od svega što bi ga moglo narušiti. Samo ga treba prihvatiti. Crvene škrge bolesnih riba, crveni nos na hladnoći. Sve ono što joj pripada, što možda nije tražila, ali sada je postalo njezino vlasništvo, uglavljeno u njoj. Prostrana, prazna bolnička čekaonica. Zgusnuti mračni hodnici.

• Tako mi je. – kaže.

Pomirila se s onim što se u njoj skriva, oprezno kao svjetiljke u uglovima prozora. Vijugava putanja koja nestaje u snijegu. Blaga svjetlost noći progonjenog.

• Tako mi je. – ponavlja.

Objašnjava da je to dug put po pustinji, kolona ljudi s devama. Sporost vjetra. Valovi koji se razbijaju o noge, ali ne bole, samo oplakuju. Nježnost raščupane kose nakon spavanja. Izraz lica nakon sna koje budi suosjećanje.

• Napravi album – kaže. – Shvati kako ti je.

Zamišljam veliku bilježnicu. Unutra ću nalijepiti slike.

Prvo, ja u šumi kao dijete. Oko moje razmahane kose širi se aureola sačinjena od svjetlosti između drveća. Zatim, otac, majka i mala ja na glavnom gradskom trgu. Ploče na tlu cakle se od sunca. Majka djeluje odsutno, skrivena ispod sunčanih naočala. Opet ja, na trajektu, rješavam križaljku. Imam kratku kosu, najdražu ljetnu majicu i topla sam od mladosti. Rastvorena. Tijelo peče i bridi od želje za dodirima.

Još. Prijatelji na karnevalu. Krevelje se u kameru. Više ih ne viđam. Ne znam kako su. Ne znam ni tko su. Lica su poznata, mogla bih ih nacrtati. Sjećam se njihovih glasova, intonacija, pokreta. Materijala od kojih su bili sazidani. Masivne konstrukcije. Prijateljica lijevo je baršun, prijatelj u sredini tijesto, a ona desno glatki, sivi metal. Ali nisam sigurna što su željeli. Od sebe. Od mene.
Onda. Prozor obrastao bršljanom. Bršljan su odrezali da zmije ne uđu u kamenu kuću. Na ostalim je slikama iz tog niza samo smeđe, suho lišće koje podsjeća na uzaludnost.
Zadnja. Ja kao beba u rozoj kadici. Prvo sjećanje. Ona mi drži glavu, čvrsti pupoljak, i bojim se da će je ispustiti, da će mi glava potonuti u nešto nejasno, ali konačno, da ću kroz mjehuriće vode još jednom ugledati njezino lice, samo na trenutak, a zatim više ništa. Nikada.
Sve ovisi o tome koliko će mi oprezno ta ruka, poznata ruka, sigurna ruka, ruka koja me hrani, držati glavu. Koliko joj je bitno da me ne ispusti.

U mislima, zatvaram bilježnicu, i jedna po jedna slike nestaju u naručju mraka.
Ostajem sama, kutija teške praznine. Neočišćeni kesteni dok okamenjeno miruju.

Što sam željela? Biti u toploj tekućini što dulje. U pjeni nepregledne pustinje. U vjetru trajekta koji vodi užitku, grčenju tijela, proklizavanju u besmisao. Ili prijatelje u zapetljanom gustišu koji polako raščešljavamo, gladimo, a zatim gradimo od ploča prostranog trga usijanog na suncu naših mogućnosti. Bez straha, bez trepeta, sa zrakama svjetlosti koje se šire oko nas kao nezačepljene, prohodne vene.

Što sam mislila? O tome kako je njoj, bezbrižno mirnoj i postojanoj, nenapetih mišića, izbrisanih bora, osjećaja uredno poslaganih u bijele ledene ladice, nadohvat ruke.

I koliko je malo potrebno, uvijek samo trenutak, da me njezina velika ruka ispusti i da ukližem u gusti vosak između zmija. Ponekad izronim. Najčešće ne.

Tako mi je.

Autorica: Tena Lončarević

 

Neke sam stvari dobro upamtila. Znam da je bio sunčan dan, to sigurno, blještalo je sunce onako jako, onako da moraš stisnuti kapke jer ti se crni od svjetlosti. Znam i da je to bio prvi takav dan nakon dugog razdoblja prljavo sivih magli. Eto, čudno je što na kraju upamtiš. Ne sjećam se tko me nazvao, a moguće je da se radilo i o cijelom nizu poziva, vijest se širila, kako to već ide s gadnim vijestima, brzo poput poplave. Ne sjećam se što sam odgovorila, možda sam samo šutjela, tko zna, a opet, neke sam nevažne detalje jako dobro upamtila. Prvo tu svjetlost što ništa nije ostavljala skrivenim, sjećam se da sam izišla iz kuće u majici i hodala dugo, do samog ruba sela. Je li mi bilo hladno? Ne znam, moralo mi je biti hladno, u veljači nema visokih temperatura, bez obzira na sunce. Tamo gdje prestaju zadnje kuće široka je, zarasla livada, tamo sam stala. Put mi je presjekla mačka, utrčala je u visok gustiš. U zubima je nosila plijen, sivog, ugušenog miša. To je drugo što sam upamtila, Dalje ne znam ništa. Sve sam zaboravila.

 

***

Nemam puno fotografija na kojima je ona, samo nekoliko razrednih, onih na kojima su glave točke umočene u mutnu crvenkastu nijansu. Pred objektiv se stajalo rijetko, takvo je to bilo djetinjstvo, odrastalo se bez dokaznog materijala. Nekim točkama danas više ne znam imena, ishlapjela su skupa s pratećim glasovima i kretnjama, nije to neko čudo, ipak se puno desetljeća sabilo u prostor između moje ruke i fotografije koju ta ruka drži. Njezinu točku, međutim, bez problema odgonetnem. Pronalazim je prvu, izoštri se, odskoči od mutne, crvenkaste pozadine, raste. Znam što slijedi, svojim će štrkljavim, krivim nogama iskoračiti iz fotografije. Za sobom će povući razredni žamor, vriskat će tanki glasovi podebljani rijetkim mutiranim, fijukati lopte napravljene od papira, škripati slučajno gurnute klupe. Ona će usred tog kaosa stajati potpuno mirno. Prići ću joj. Zašto? Pitam sasvim tiho. Zatim glasnije. Zašto? Zašto si to napravila? Ponavljam. Unosim joj se u lice. Zašto si to napravila? Urlam. Glasnija sam od buke koja nas okružuje. Zašto? Grlo mi se napinje, glas me boli, reže mi ždrijelo. Zašto si to napravila? Ne odgovara. Šuti i smješka se vedro, baš kako je to činila u trenutku kada je fotograf okinuo posljednju fotografiju. Ne čuje me, njen pogled prolazi kroz mene. Ako se bolje zagledam, vidjet ću da me i ne može čuti, tanka je i plosnata, napravljena je od fotografskog papira.

 

***

Na ringišpilu smo, u beskrajnom krugu, vjetar nam šiba kožu, ali svejedno ne žmirimo. Odbacujem njeno sjedište daleko ispred sebe, ispada iz putanje, okreće se i smije, smije se široko.

• Hajde opet! – viče.

I opet i opet, leti iznad sela, odvaja se od kruga, vjetru pokazuje zube i one rupe na mjestu ispalih mliječnih pretkutnjaka. Smijem se i ja. Ispod nas ostaju glave, prigodno kirbajski umivene, sudari glasne muzike i jedan kratkonogi minijaturni mješanac što se gužvi potpliće pod cipele. Auti na sudaranje svjetlucaju u disko bojama i to se šarenilo reflektira svuda, po psu, po obrazima djece ljepljivim od ušećerenih šipki, po ravnodušnom licu čovjeka što upravlja ringišpilom. U okolnim dvorištima kravlja balega skuplja se na hrpu, u đubre. Ispod nas zrak je težak.

***

S nepunih  šesnaest godina izgledala je gotovo odraslo, kosu je bojila u šipak crvenu i lice skrivala ispod debelog sloja pudera. Znale smo sjediti skupa u autobusu što je srednjoškolce odvozio do obližnjeg grada. Nije se više smijala onako široko, zaigrano, nije se to uklapalo u novu odraslost, u usne ocrtane tamnom olovkom i crveni mat ruž. Ne sjećam se naših razgovora, vjerojatno u njima nije bilo ničeg značajnog, malo školskih zadaća, koji sukob s roditeljima ili zanimljiv frajer na vidiku, vožnja je trajala kratko, poslije bismo se pridružile svaka svojem društvu, sada smo išle u različite škole. Ne sjećam se njenog glasa, ali neki su se detalji ipak zadržali u svijesti, kap previše parfema, Laura Biagotti, Roma, način na koji bi ulične svjetiljke u bljesku otkrivale njezin profil kada smo se vraćale iz popodnevne smjene, palcem utisnuta žvakaća u sjedište ispred nas. Znam da mi je dugo bilo potpuno neshvatljivo da je to zaista učinila, ujutro bih odlazila na stanicu uvjerena da ću je tamo zateći, ući ćemo u autobus i razbuđivati se do grada. I svaki bih se put iznova trgnula tek kada bi vozač krenuo, a sjedište do mene ostalo prazno.

 

***

Dva tjedna prije šesnaestog rođendana majka ju je zatekla u kadi prerezanih vena. Nije ostavila oproštajno pismo. Otada je prošlo više od trideset godina, a ja i danas pokatkad pred sobom vidim tu kadu. Noć je, ukućani spavaju, ona pazi na svaki svoj korak da ne naruši tišinu, zna kako izbjeći škripanje dotrajalih šarki, polako otvara vrata kupaonice, ne pušta vodu iz slavine. Razodijeva se, uredno slaže odjeću na poklopac korpe za rublje, ulazi u kadu, uzima nož. Vidim kako traži plavkasti trag na podlaktici, putanju kojom će pustiti život iz sebe. Nožem otvara crveni mlaz, pogled s krvi skrećem prema njenom licu. Čudno, lice joj je dječje, šipak crvena kosa ponovno je boje meda. Kada me ugleda, nasmiješi se široko, vragolasto, vidim rupe na mjestu tek ispalih mliječnih pretkutnjaka.

Nikad nisam saznala zašto se ubila. Sjećam se da mi je, toga dana kad ju je majka zatekla mrtvu, jedna mačka presjekla put, u zubima je nosila sivog, ugušenog miša. Ispred mene bio je visok gustiš.