Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autor: Kruno Čudina 

Bilo mi je loše godinama, bila sam većinom u svom stanu. Tresla sam se, povraćalo mi se od tjeskobe. Željela sam pobjeći s tog mjesta. Čeznula sam za velikim kretanjem, prepuna nezadovoljstva koje me je iscrpljivalo, isisavalo volju iz mene. Predugo je sve to trajalo.
I onda si se konačno pojavio, kao da si isplivao iz nekog najdubljeg kutka moje svijesti, u kojem je čežnja za oslobođenjem titrala poput malene iskre. I ovamo si me odveo, čovječe. Pod zemlju. Ni danas nisam sigurna nije li ovo samo san iz kojega se nikada nisam probudila. Nije. Došao si navečer, odvukao me sa stolice u kuhinji. Nisi mi rekao kako se zoveš. Rekao si kako ćemo sada putovati. Idemo na istok. Šutjela sam. Odjenuo si me. Sišli smo na ulicu, sjeli u auto. Rekao si mi neka spavam malo. Spavala sam. Probudio si me u šumi. Puhao je vjetar. Sjedili smo malo. Debela stabla su stajala nepomično. A vjetar je pojačavao, tek je pokoji list padao po nama. Nisam još uvijek mogla plakati. Nekad prije sam mogla, no tada kao da plača više nije bilo u meni. Vidjela sam samo stan na trećem katu, grad izobličene tuge, pojmila u sebi osjećaje koji su davno potisnuti. Gušilo me. Puhao si u mene lagano. A ja sam prestala vidjeti grad i ugledala sam posve novu šumu, ostajući u istoj. Bistriju, svjetliju, prisniju. Dao si mi ruku, pridigao me. Vodio. Hodali smo. Stali smo kod rupe na zelenoj površini, rupe prepune vode. Skinuo si odjeću s mene, brižno je složio sa strane. Uronila sam u vodu do ramena. Sjedila sam u toj rupi satima. Nije mi bilo hladno. Pomogao si mi da iziđem, dao mi novu odjeću, potpuno bijelu. Zapalio si staru odjeću, bilo mi je drago zbog toga, osjećala sam se tako lagano u prostranim hlačama i košulji. Iznenada tvoje lice se počelo mijenjati, ravno pred mojim očima. Bilo je to lice svih ljudi, svake sekunde drugačije. Onda je to prestalo. Krenuli smo dalje. Postajalo je sve strmije. Nisam ništa pitala. Osjećala sam se sve bolje, snažnije, bistrije, sigurnije. Pomislila sam kako ćeš me odvesti do nekog vrha, u nekakav hram ili nešto slično, u tišinu i mir. I kako ćemo tamo biti i ostati i kako se nikad više neću vratiti praznini iz koje si me odveo. Hodali smo. Zastali se odmoriti. Opet sjeli. Rekao si mi neka spavam. Kasnije si mi pričao o mom životu. Činilo mi se kako ja ništa o njemu ne znam, kako ga nisam niti živjela. Nije mi uopće ta priča ličila na moj život. Iako sve su činjenice bile na mjestu, ali kao da ga ja nisam živjela. Netko drugi. Bilo je svega, bilo je tu i gadnih stvari, potresnih. Ali mene se više nisu doticale. Prije bi drveće opet proplakalo svoje lišće. Vrijeme je prolazilo, a mi se više nismo kretali, ostajali smo na istom mjestu.

Napokon si me jedno jutro poveo dalje. Gore, visoko. Jeli smo bilje, pili vodu iz malenih potočića, lizali je s velikih listova, kiša je počela često padati.

Spavali smo u nekakvoj udubini u stijeni. Onda si me doveo ovamo pod zemlju. Sjećaš se, ušli smo u tu spilju i spuštali se, spuštali u utrobu svijeta, došli duboko, jedva se provukli do ove prirodne sobe. Sjeli, naslonili se na ledene grbave zidove i šutjeli u mraku. Ne znam koliko vremena je prošlo. Žeđ, glad, hladnoća, mrak, strah, pitala sam te kada ćemo natrag gore, željela sam van, živjeti. Rekao si mi neka idem ako želim. Znala bih se ja vratiti, ali nisam mogla krenuti. Rekla sam da ne mogu natrag! Ali želim vidjeti svjetlo, ne mogu više biti slijepa u ovoj tami. Pitao si me:”Da li se još uvijek gušiš? Da li te je još uvijek strah ničega? Da li ti je još uvijek loše?” Šutjela sam. Dugo samo šutjela. I napokon rekla ne. Izgubila sam strah. ”Misliš li da je tamo svjetlo? Tamo gore. Vani u svijetu?” Plakala sam nečujno. I osjećala sam. Sve. Svu tugu i radost svijeta, svu vlastitu tugu i radost. I vidjela te odjednom opet. I svaki osjećaj svoj kako živi. Smijala sam se i plakala u isto vrijeme. I znala da ne idem nikada više odavde. Čemu? Ovdje je svijet, u meni. I doveo si me u ovu tamu samo kako bi me sklonio od svijeta vani, kako bih lakše vidjela svijet, jedini pravi, u kojem se suze prelijevaju preko osmijeha. I vidim svjetlo dana, vidim ga u sebi, daleko od tame dana vani. Vidim te kao da sjedimo ispod reflektora. Vidim ova dva tijela. Sjedimo i sporo dišemo. Živim konačno unutra, konačno izvan tamnice svijeta laži koji je bio zasjenio sve ono što uistinu jesam.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

• Tako mi je – rekla je.

Udah. Izdah. To je najmekša stvar na svijetu. Ograđen, zatvoren prostor, privatan i siguran od svega što bi ga moglo narušiti. Samo ga treba prihvatiti. Crvene škrge bolesnih riba, crveni nos na hladnoći. Sve ono što joj pripada, što možda nije tražila, ali sada je postalo njezino vlasništvo, uglavljeno u njoj. Prostrana, prazna bolnička čekaonica. Zgusnuti mračni hodnici.

• Tako mi je. – kaže.

Pomirila se s onim što se u njoj skriva, oprezno kao svjetiljke u uglovima prozora. Vijugava putanja koja nestaje u snijegu. Blaga svjetlost noći progonjenog.

• Tako mi je. – ponavlja.

Objašnjava da je to dug put po pustinji, kolona ljudi s devama. Sporost vjetra. Valovi koji se razbijaju o noge, ali ne bole, samo oplakuju. Nježnost raščupane kose nakon spavanja. Izraz lica nakon sna koje budi suosjećanje.

• Napravi album – kaže. – Shvati kako ti je.

Zamišljam veliku bilježnicu. Unutra ću nalijepiti slike.

Prvo, ja u šumi kao dijete. Oko moje razmahane kose širi se aureola sačinjena od svjetlosti između drveća. Zatim, otac, majka i mala ja na glavnom gradskom trgu. Ploče na tlu cakle se od sunca. Majka djeluje odsutno, skrivena ispod sunčanih naočala. Opet ja, na trajektu, rješavam križaljku. Imam kratku kosu, najdražu ljetnu majicu i topla sam od mladosti. Rastvorena. Tijelo peče i bridi od želje za dodirima.

Još. Prijatelji na karnevalu. Krevelje se u kameru. Više ih ne viđam. Ne znam kako su. Ne znam ni tko su. Lica su poznata, mogla bih ih nacrtati. Sjećam se njihovih glasova, intonacija, pokreta. Materijala od kojih su bili sazidani. Masivne konstrukcije. Prijateljica lijevo je baršun, prijatelj u sredini tijesto, a ona desno glatki, sivi metal. Ali nisam sigurna što su željeli. Od sebe. Od mene.
Onda. Prozor obrastao bršljanom. Bršljan su odrezali da zmije ne uđu u kamenu kuću. Na ostalim je slikama iz tog niza samo smeđe, suho lišće koje podsjeća na uzaludnost.
Zadnja. Ja kao beba u rozoj kadici. Prvo sjećanje. Ona mi drži glavu, čvrsti pupoljak, i bojim se da će je ispustiti, da će mi glava potonuti u nešto nejasno, ali konačno, da ću kroz mjehuriće vode još jednom ugledati njezino lice, samo na trenutak, a zatim više ništa. Nikada.
Sve ovisi o tome koliko će mi oprezno ta ruka, poznata ruka, sigurna ruka, ruka koja me hrani, držati glavu. Koliko joj je bitno da me ne ispusti.

U mislima, zatvaram bilježnicu, i jedna po jedna slike nestaju u naručju mraka.
Ostajem sama, kutija teške praznine. Neočišćeni kesteni dok okamenjeno miruju.

Što sam željela? Biti u toploj tekućini što dulje. U pjeni nepregledne pustinje. U vjetru trajekta koji vodi užitku, grčenju tijela, proklizavanju u besmisao. Ili prijatelje u zapetljanom gustišu koji polako raščešljavamo, gladimo, a zatim gradimo od ploča prostranog trga usijanog na suncu naših mogućnosti. Bez straha, bez trepeta, sa zrakama svjetlosti koje se šire oko nas kao nezačepljene, prohodne vene.

Što sam mislila? O tome kako je njoj, bezbrižno mirnoj i postojanoj, nenapetih mišića, izbrisanih bora, osjećaja uredno poslaganih u bijele ledene ladice, nadohvat ruke.

I koliko je malo potrebno, uvijek samo trenutak, da me njezina velika ruka ispusti i da ukližem u gusti vosak između zmija. Ponekad izronim. Najčešće ne.

Tako mi je.