Kategorija: poezija

 

(Neobjavljene pjesme, Autorica: Marija Skočibušić)

 

Prilazak pjesme

 

Iskoči misao

 

Tekst – to je problem,

Smetnja u poveznici

S osobom

 

Ako se jednom i usudim prići,

To će biti tek jedan

Od mogućih slojeva čitanja

 

Dosad zapisane mrvice su

Molitve za odgovore

I ne znače ništa

Dok ne klekneš

 

 

Povijesni trenutak

Dajem izravan uvid

U prijepis stvarnosti

 

Ovaj sada i smjesta

U kojeg upirem prstom

Zaslužuje pregledniji okoliš,

Predvidljivo nizanje događaja

 

Nikad istovremeno, samo

Tekst pa povijest

Povijest pa tekst

 

Samozadovoljavanje

 

Dan i dalje traje,

A na meni je da osmislim

Poredak radnji

Za opraštanje od svjetla

 

Ukaže se nacrt pjesme,

Nagla molba za raspisivanjem

 

Sada

Nije prikladan trenutak

Za ukazati na manjkavosti

Ili grickati drhtaje riječima

 

Prstima ponavljam povorku dragosti,

A one se, poput koluta,

Zvukom izlijevaju iz korita

 

Pomislim, ovaj odnos,

To je korak bliže ljubavi

 

(Tri neobjavljene pjesme, autor: Nikola Šerventić)

 

tvoje noge

 

držim te u rukama i

gledam tvoje noge

 

to jesu tvoje noge,

u to sam siguran

 

i ti gledaš svoje noge

koje tebi nisu tvoje noge

 

ljubavi;

na njima ćeš hodati,

na njima ćeš trčati

 

skakati, klizati, bježati, bicikl voziti,

nogama ćeš ispod stola

neke druge noge dodirnuti;

u neke druge noge se zaljubiti,

cipele i tla mijenjati,

s njima ćeš od nas otići,

s njima more osjetiti

 

budi sigurna kćeri,

tvoje noge su

tvoje noge,

s njih ćeš padati,

na njih ustajati

dani

čini se da život

stane u nekoliko dana, ili

bolje bi bilo reći

 

život;

to je svega

nekoliko dana

 

kao dan kada nam se

sin rodio

 

kao dan kada je

ozdravio

 

kao dan koji nas

negdje čeka, misleći;

ja sam jedan od onih

malo dana

 

ja sam onaj koji ćete pamtiti,

onaj koji će biti vi

 

držanje ruke

ponekad me na ulici upitaju:

zašto vam dijete ne drži ruku?

 

ili oni nježniji

primjećuju:

dijete vam ne voli

držati ruku

 

drži ono ruku,

pomislim

 

drži ono ruku,

samo ne moju

 

 

 

(Autor: Franjo Nagulov)

 

***

skicirane grudi moje majke
krvare prema potrebi.
njihova zmijolikost, malaksala kao
bezrazložna poredba,
rezultat je zbroja bježanja od kojih
je oduzet bijeg.

 

***

moja majka: kopito uronjeno u rakiju pomiješanu s
prethodno smrvljenim analgetikom; vensko

račvanje na dva posustala padeža od kojih ću jedan
ostaviti kod kuće, a drugi, da bih psovao kao čovjek, ponijeti sa sobom

stoga što sam netom pred svitanje prestao listati
prvopričesni molitvenik, prestao gutati skakavce.

 

***

moja majka nema zube. ugradila mi ih
je u kosti da bih prohodao. hranu je zatim
žvakala dugo i strpljivo: biljojed
nečujnih ušiju.

 

***

k tome je pokretni grob, pomoćni glagol
premješten na rečenično začelje: stablo koje
će komunalna služba posjeći vodeći
računa o rasvjetnim tijelima noću nalik na
karamelizirane sunčeve suze što gore, a
ne podržavaju gorenje.

 

***

sjećam se: jednom sam joj rekao bit ću
svećenik na što je proklela i mene i
boga koji je tako odlučio. u prvim sam
satima ljeta odustao od potrage za svetošću
otišavši s dečkima u provod. bila je sretna kao
predizborna poredba na plakatu koji nitko
ne čita; tih je dana, kuhajući ručak, voljela
i mene i oca prestala pušiti. načetu
sam kutiju sa sobom ponio na studij. nosio
sam šareno: osamnaestu nedjelju u godini
nešto novca za usput.

 

***

moja majka: bol u trbuhu koji se širi
koncentrično navodeći me na pomisao da

živimo u vremenu ološi i beskičmenjaka; u
vremenu zamijenjenih teza kojim nepotkupljivi

borci za ljudska prava zarađuju za život. u vremenu
povišene tjelesne temperature, dobro odgojenog
pamćenja i sve banalnijih nastojanja da
pripitomim genitiv.

 

MALA BIĆA

možda su to doista bile priče
da je david oborio diva i
djeca pobijedila zlice

još uvijek čekam
da mene
sustigne
slično postignuće

ali ne skidam
pogled
s kraljevskog
noćnog leptira

ne žurim saznati
što mogu
mala bića
ako ne zatvoriš svoja
usta.

 

SMRT JE UŠLA U MOJU ZGRADU

smrt je ušla u moju zgradu
i stoji pred vratima jednog stana na trećem katu
mami susjeda da izađe na hodnik
zapaliti još jednu dvije pet cigareta
pridržava mu ruku prepunu ljubičasto-smeđih hematoma
kažem dobar dan i produžim dalje
hineći da ne vidim kako ga je obgrlila

ali ipak mi je lakše gledati ju na trećem katu
nego kad se vuče hodnikom do vrata moga brata
sad već zna da ju prepoznajem
pa stavlja krinku
zaskače
povlači na svoju stranu
nekad me prevari

svejedno grlim svoga brata
i njegove snažne
spuštene ruke
grlim njega
ne znajući da s njime
grlim i nju.

 

NARANČE

izgubila sam se u jakni svoga oca
dobro je nosim
pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže

izvela sam je na livadu iza kuće
tamo nema ljudi
nema života
tek daljina i čempres koji se nazire

sjeverac je primorao lastavice da lete nisko
ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan
ne mogu se livade kositi
i baš večeras ćutim naranče u zraku

da se mene pita
bila bih još jednom dijete
pa da me nađe s rukama punim mirisa
kosom prepunom sunca
opet baci u zrak
kao na livadi sa žutih fotografija.

 

O MORU

uznemirile se kosti u tebi
ljeto golica
puna su ga usta
a mornari su negdje drugdje
kao i tisućama godina prije
oni pristižu zimi
ne govore o namjerama
svoje zlatne kose pokazuju škrtom suncu
teško im je priznati da samuju
more ih upilo
more ih ubilo

i tebe će.

 

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da prestanemo biti nakaze
i postanemo ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

 

* iz zbirke pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.)

 

Slučajno drvo

Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri.

Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen

čijih pet prstiju viri iz zemlje, za njena mala stopala.

Moje oči su razmještene po listovima,

na vjetru podrhtavaju

i okreću se za svojom kćeri.

Kćeri su užareni planeti i tek što se cvijeće

Ujutro pridigne s postelje,

ti planeti već gore među laticama.

Drveće ne poznaje način

na koji te kćeri vole i prisvajaju.

Samo slijede listovima okrugle vatre

koje spuštaju se niz stabljike,

trče niz obronke do mrzlog potoka,

u roju sitnih dlanova.

 

I moja majka je slučajno drvo.

Ujutro ustanem, skuham kavu

i sa šalicom hodam po njenom korijenju

U kojem su se ohladili vlakovi,

zarasle misli i naježio se par vlati.

Stopalima sviram po hladnim tipkama

i znam da je to jedna obična, blaga sreća.

 

Osobna kora

Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki

i nježno ih poredati na kredenc.

Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja.

Trepere im glasnice,

bijele latice hrle na ispružen jezik

brižnoj osobi koja ih je oslovila imenom.

 

A brižna osoba od sunca

od gorkog likera stoji i gleda u njih

u račvaste gradove pečenih evropskih poluotoka

u mame kao tamne obrve gitara

koje su prstima izradile prošlo stoljeće

u nježno godišnje doba

primirenih voćnjaka.

 

Sad smo urezane u svoju osobnu koru

bez vrhova planina kojima se stablja penju

kad su bijesna, nama to je samo predivno

ništa više,

predivno.

 

Prije zime

Dakle te večeri u parku

kad sam načas bila vrana u masnom kaputu

pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu

i zabadala pogledom crne grane

u ionako crno nebo

 

i ranije, ujutro u parku

jer sam dugo gladila plišanu koru breze da iz nje iziđe

nešto nerazgovijetno i divlje

mlijeko ili zvonce

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.

I tek zatim kapi

koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu

i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu

i tebe, pticu na mom srcu

i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu

dok se večer zatvara

po drugim šavovima nego jučer

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Jer sam u kaputu nosila svježinu,

još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,

čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu-

a ti si disala brzo i plitko,

drveće je nježno silazilo da te omiriše

prije zime, prije slijetanja

velikih, masnih ptica.

 

Hodale smo ispred snijega,

svečana tijela iznutra obloženog vunom

svih prvih klavirskih koncerata.

I za nama plašt

tamnoplavog neba s crnom čipkom

od rijetkog, napuštenog granja.

 

 

Osvrt

Planina se osvrnula.

Ako nisi nožicama u nju ukopan, u snijeg

ili plavu zamišljenost čela, ako nisi agon

ili suprug crne mahovine,

zacijelo si skutren iza prozora i jednim okom

okrzneš tu urokljivu šubaru, daleku od tebe,

blizu nevinog oblaka,

damu u toplim bucama koja se osvrnula

i šapnula u kljun ptici

da je sama

i da čeka.