Kategorija: poezija

MALA BIĆA

možda su to doista bile priče
da je david oborio diva i
djeca pobijedila zlice

još uvijek čekam
da mene
sustigne
slično postignuće

ali ne skidam
pogled
s kraljevskog
noćnog leptira

ne žurim saznati
što mogu
mala bića
ako ne zatvoriš svoja
usta.

 

SMRT JE UŠLA U MOJU ZGRADU

smrt je ušla u moju zgradu
i stoji pred vratima jednog stana na trećem katu
mami susjeda da izađe na hodnik
zapaliti još jednu dvije pet cigareta
pridržava mu ruku prepunu ljubičasto-smeđih hematoma
kažem dobar dan i produžim dalje
hineći da ne vidim kako ga je obgrlila

ali ipak mi je lakše gledati ju na trećem katu
nego kad se vuče hodnikom do vrata moga brata
sad već zna da ju prepoznajem
pa stavlja krinku
zaskače
povlači na svoju stranu
nekad me prevari

svejedno grlim svoga brata
i njegove snažne
spuštene ruke
grlim njega
ne znajući da s njime
grlim i nju.

 

NARANČE

izgubila sam se u jakni svoga oca
dobro je nosim
pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže

izvela sam je na livadu iza kuće
tamo nema ljudi
nema života
tek daljina i čempres koji se nazire

sjeverac je primorao lastavice da lete nisko
ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan
ne mogu se livade kositi
i baš večeras ćutim naranče u zraku

da se mene pita
bila bih još jednom dijete
pa da me nađe s rukama punim mirisa
kosom prepunom sunca
opet baci u zrak
kao na livadi sa žutih fotografija.

 

O MORU

uznemirile se kosti u tebi
ljeto golica
puna su ga usta
a mornari su negdje drugdje
kao i tisućama godina prije
oni pristižu zimi
ne govore o namjerama
svoje zlatne kose pokazuju škrtom suncu
teško im je priznati da samuju
more ih upilo
more ih ubilo

i tebe će.

 

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da prestanemo biti nakaze
i postanemo ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

 

* iz zbirke pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.)

 

Slučajno drvo

Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri.

Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen

čijih pet prstiju viri iz zemlje, za njena mala stopala.

Moje oči su razmještene po listovima,

na vjetru podrhtavaju

i okreću se za svojom kćeri.

Kćeri su užareni planeti i tek što se cvijeće

Ujutro pridigne s postelje,

ti planeti već gore među laticama.

Drveće ne poznaje način

na koji te kćeri vole i prisvajaju.

Samo slijede listovima okrugle vatre

koje spuštaju se niz stabljike,

trče niz obronke do mrzlog potoka,

u roju sitnih dlanova.

 

I moja majka je slučajno drvo.

Ujutro ustanem, skuham kavu

i sa šalicom hodam po njenom korijenju

U kojem su se ohladili vlakovi,

zarasle misli i naježio se par vlati.

Stopalima sviram po hladnim tipkama

i znam da je to jedna obična, blaga sreća.

 

Osobna kora

Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki

i nježno ih poredati na kredenc.

Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja.

Trepere im glasnice,

bijele latice hrle na ispružen jezik

brižnoj osobi koja ih je oslovila imenom.

 

A brižna osoba od sunca

od gorkog likera stoji i gleda u njih

u račvaste gradove pečenih evropskih poluotoka

u mame kao tamne obrve gitara

koje su prstima izradile prošlo stoljeće

u nježno godišnje doba

primirenih voćnjaka.

 

Sad smo urezane u svoju osobnu koru

bez vrhova planina kojima se stablja penju

kad su bijesna, nama to je samo predivno

ništa više,

predivno.

 

Prije zime

Dakle te večeri u parku

kad sam načas bila vrana u masnom kaputu

pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu

i zabadala pogledom crne grane

u ionako crno nebo

 

i ranije, ujutro u parku

jer sam dugo gladila plišanu koru breze da iz nje iziđe

nešto nerazgovijetno i divlje

mlijeko ili zvonce

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.

I tek zatim kapi

koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu

i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu

i tebe, pticu na mom srcu

i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu

dok se večer zatvara

po drugim šavovima nego jučer

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Jer sam u kaputu nosila svježinu,

još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,

čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu-

a ti si disala brzo i plitko,

drveće je nježno silazilo da te omiriše

prije zime, prije slijetanja

velikih, masnih ptica.

 

Hodale smo ispred snijega,

svečana tijela iznutra obloženog vunom

svih prvih klavirskih koncerata.

I za nama plašt

tamnoplavog neba s crnom čipkom

od rijetkog, napuštenog granja.

 

 

Osvrt

Planina se osvrnula.

Ako nisi nožicama u nju ukopan, u snijeg

ili plavu zamišljenost čela, ako nisi agon

ili suprug crne mahovine,

zacijelo si skutren iza prozora i jednim okom

okrzneš tu urokljivu šubaru, daleku od tebe,

blizu nevinog oblaka,

damu u toplim bucama koja se osvrnula

i šapnula u kljun ptici

da je sama

i da čeka.

(Autorica: Irena Matijašević)

 

Učiteljica

Zaboravi sve i dođi u tu zemlju kao gđa profesor. Prije toga provjeri je li to stabilna  zemlja za život. Pobrini se da saznaš govoriš li njihov jezik. Pokušaj spakirati četkice za nos, kosu. Oči. Usta. Za grlo. Operi se sunovratom. Zatvori slavine kad napuštaš svoj stan. Otputuj. Konačno je vrijeme za plićake prestalo. Pučina zove. Količina kapljica koje vjetar nosi u lice neće te ugušiti. Plivaj dalje. To je zov beskraja. Treba se disciplinirati nakon njega. Vratiti uobičajenoj napetosti. Kao strune violine koja nikad nije zasvirala osim u tim rijetkim trenucima kad je osjetila apsolutnu slobodu. Tad bi kroz žice prošao zvuk. I suzvučja svih karamboliranih automobila. I  snimke lažnih telefonskih razgovora.  I Abschnitt. I opel astra. Svi ulaze u violinski ključ i putuju u zvukove. Glazba se čuje i u susjednoj zemlji. Ne tako daleko kao što bi htjela.  Ne čuje se u zemlji u kojoj si željela početi život iznova kao učiteljica. Do nje je zvučni zid, a  zove se, jednostavno, manjak hrabrosti.

 

Ribolov

Ima jedna knjiga zove se sportski ribolov na Jadranu i u nju je otac stavljao kvačice kad bi jednu od njih ulovio, u tom ribolovu bilo je toliko poezije, i u tim kvačicama, pored slike i opisa ribe, bilo je i magije, i carstva koje se ne predaje nego uporno bilježi uspjehe, uporno kao kuna zlatica kao sve te morske prigodne životinje, kao ti zubaci, srdele, lignje, lignjuni, kao ušate, orade, kamenjarke i cipli, oni su lukavi, govorio je otac, i posebno se veselio kad bi ih nadmudrio, i tako je sad kasno, već je pola dva u noći, a ti vrtiš u glavi uspomene, i ti se Bože šališ, kad kažeš da je ovo sve već viđeno.

 

Svibanj

Priznaj, draška te to proljeće. Vrijeme za mlade makove, za prolet nekog vjetra veselog i po svojoj suštini bezobraznog, kad ti skida latice i odnosi ih u vjetar. Dok govoriš stvarat će se medne naslage u pećinama. Kao paukove mreže će liptati krv mladih jarčeva žrtvovanih u ime boga koji te zove a ti mu uzvraćaš pisanjem riječi jer one su tvoje miljenice. Tvoje malene prijateljice koje mrze prodaju. One su svete i ti ih odvajaš od korijena. Na sjemenkama visi svakako jedna velika uspomena. Imaš na raspolaganju tu svoju brojku riječi kojima se služiš, ali i brojku riječi koje su ti dopuštene. Koliko si ih govorio, i kad su zbilja bile nužne. Jesi li ikad pjevao tišini. O svevišnji nisi li ikad mislio o tišini, barem jedan dan, o njezinoj savršenoj vjenčanici? U njezinom krilu buket koji nikad neće baciti nego će ga ponijeti i odnijeti najtužnijoj od svih žena, i onoj najmanje voljenoj, i dat će joj ga iz svoje ruke.

 

Zvono

U podmorju se, govore tako mornari odvija živ život, spermiji muškaraca koji nisu oplodili žene, ulaze na dno. Tamo se pretvaraju u biljke. Sočne. One koje imaju vlasulje. Kao alge. Ikre plove, neoštećene, po pravilnim kutovima, između bijelih nanesenih sprudova. Dolijeću na dno. Tamo se pokrov, i nešto drugo izmiješaju, od toga se uzbiba površina mora. Valovi. Kako nastaju, dolje na dnu, da se trese. Od vođenja ljubavi svih bića, koja žive u vodi. Od toga nastaju valovi. Tresu se, kao prozorska stakla od potresa. Vodena površina je staklastija od stakla. Ima više vune, u njoj, staklene vune, koja je vunica, ako tako treba reći. Ženska vuna, ili runa. Ili neke druge basne, koje smo izlazno čuli.

Na autoputu je pisalo: cesta. Cesta za tar. Za tartar. Pitao sam. Ali zvono je odbilo govoriti.

 

Taj dan

Sve je od vate. Od obloga koje imam u svojem odijelu. Koje nosim u džepovima,  izmatam i namatam. Ohlađen. Obložen u tampon. Filatelija je opsada tikom koji se valja po licu. Brišeš nevidljivi znoj. Trzamo i zubima škripimo u mladosti  izbijene pokrete. Na mene se oslanjaju. Zatim se uspravim, kao antena, probijem izbor koji mi se nudi. I radar. Na najtanjim su crtama sad galebovi, sad generalni stol na koji ti sjedaš. Radiestezijski instrumenti nisu kao kazaljke. Kazaljke su višeg reda. Nekamo idu, a mi stojimo kao brojevi i čekamo. Na jednom se broju one poklope. Tom se broju, tom satu ili tom muškarcu ili ženi nešto događa. I taj nas dan raspameti.

 

O SLABOM VREMENU

Nije to nikakvo proljeće.
samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica
i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra. zrak,
dubok i težak, uvlači se pod trave i podiže
trbuhe miševa: ne prođe dan a oni
razgrnu tijelo kao zavjesu i raznesu
kosti i iznutrice. nije to nikakvo proljeće.
samo vode u rijekama rastu i smočnice
čekaju da ih ispuni pusta novost. gdjegdje bogovi
guču iz grobova, kao golubovi. i njihov narod
drugom narodu kopa oči, no noću, to se dešava
noću. po danu pupa i u grad se vraćaju ptice: žice
teške od pjesme i zemlja plodna od govana zatežu grlo.
živice pužu u nebo. konobari iznose stolove
i muhe upadaju u čaše. zeleno brzo uči svoj jezik –
pouzdan rječnik čempresa, slova bukvi i breza;
čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije
to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je
dosta je bilo laži.

POVIJEST

Šumski požar to je kad gori šuma.
toplina na krošnje spušta se s južnog neba:
u lišće umotane pošiljke svjetla
stabla gutaju kao kokoši glupu zob.
sa stablima je u tom trenutku svršeno
samo se to još ne zna. kao što krmača guta šaku.
plamen već šuška u džepu košulje, u njenim
naborima, i dan je svakako svjetliji.
na horizontu, njegovoj kičmi, njegovim dlakama
dva su sunca; šire njuška prisutnim mrakom.
ništa ono ne zadržava za sebe, nikud ne odlazi.
bez pomirenja; utihne tek kad dim upuže
u slijepu zob i tu ostane. sve će se opametiti;
sve će oko mene uskoro postati sunce,
misli sunce dok spaja grane s okolnim zrakom.
niz deblo k zemlji bježe vjeverice i zmije.
toplina, ne znajući si ime, silazi njime u meku
stvarnost i ono u sebi pulsira, tijesni se s pticama
u isto ludilo. zatim iz debla prodre životinja.
proždre koru i kreste konačno probiju površinu.
sada deblo u svojoj dubokoj šutnji kukuriječe.
upućuje u još jedan dan suviše sklon svom prolasku.
potom toplina pohrli niže. sklupča se, nečujna,
negdje u korijenju, svečanost stjerana u svoj početak,
u mudru mladost. požar sam sebe snažno poželi.
prostre se visokim raslinjem kao zora još tamnim
nebom, pozdrav jednom punom i praznom sobom.
poliže lišće, poliže koru, poliže korijen, sve
taj pomalo poliže. i bude bliže jednom i drugom.
niskom i visokom bude blizu, kratko započne
a onda nastavi s pustim poslom. sada se sve već trese:
između zraka i zemlje više ne stoji ništa.
neke su životinje otišle, a neke druge ostale ondje
gdje jesu. nad njima čitava šuma u nešto prelazi,
neopipljivo, voda u termama koja čisti i razbija, neka
stišana nečist koja bježi ali ne nestaje, zbija si redove.
i sve je negdje i sve je nigdje, i sve je osvijetljeno.
šumski požar to je kad gori šuma. požar to je
kad gori.

Autorica: Maja Klarić

 

TI STIŽEŠ

Tako nam dakle ti stižeš
Nošen olujom u srcu ljeta
Ne bježimo više u zaklone
Strpljivo kisnemo i dočekujemo te
Mokri do kože

Ipak, toplo nam je
I sretni smo
Smiješimo se jedno drugome na kiši
Na vjetru koji nosi sve pred sobom
Da ti pripremi put

Da te dovede, Olujno Nebo naše
Do mjesta na kojem te čekamo
Vijoreći se kao dvije zastave
Puni ljubavi
Spremni

 

RAĐANJE

Sad mogu reći
Isplatilo se, vrijedilo je truda
Ni za što na svijetu na bih se vraćala natrag
Ali u tom trenutku
Rađanje novog života
Novog života poput zvijezde koja se otima iz mene
Poput oštre zrake svjetlosti koja puca
U jednom trenutku
Davanje života bilo je kao uzimanje
Kao da ja moram nestati da bi nastao ti
Kao da se ja, zemlja, moram rasjeći da bi ti niknuo
Da se mene mora preorati da bi ti otvorio oči iznutra
I zaplakao
Rođenje i smrt u tom su trenutku bili jedno
I oboje je bilo čudesno
Oboje bolno
Isti osjećaj
Olakšanja
BITI PRISUTAN

Tako ćeš kratko biti ovako malen
Da mi tvoj trbuh stane na dlan
Da je tvoje uho veličine mojih usana
Koje ga ljube
Stoput iznova
I još si jučer bio manji
I već ćeš sutra znati nešto novo
I od toga rasti
Tvoje svakodnevno mijenjanje
Podsjeća me
Da je čitav naš život
Niz spojenih, sićušnih trenutaka
I da je svaki nepovratan
Ti si nepovratan
Tvoje majušno izdanje
Tvoj tihi dolazak
Tvoje prvo sve
Treba to pamtiti
Biti prisutan
Igrati se
Ništa drugo nije važno
Ništa drugo nije važno

 

ANIMA

Žene u mojoj obitelji
Naučit će te
A da ništa neće morati reci
Da nježnost stvara još više nježnosti
I da mekoća duha nije njegova slabost
Već snaga, i savitljivost
Da je potrebno mnogo hrabrosti
Za toliko mekoće, usprkos svemu
Naučit će te da je ljubav
Odgovor na sve
Koje god ti pitanje bude postavljeno
Koji se god izazov našao pred tobom
Ma koje raskrižje – ljubav je put
Naučit će te da je kuću
Najvažnije napuniti smijehom i toplinom
I da u njoj odrastaju sretna djeca
Koja će jednog dana odvažno koračati svijetom
Možda će živjeti daleko
Ali udaljenost će i dalje znati premostiti običnom riječju
Reći će
Mama, volim te
Bako, volim te
Volim te nikada neće biti teško reći
Volim te je naša lozinka
Volim te je
Sve
Od žena u mojoj obitelji
Potekla je i žena u meni
Njeni dlanovi majčinski i meki
Njena kosa koja se nasljeđuje generacijama
Njeni bokovi, njene grudi
Njena volja i karakter
Njena uvijek spremna
Lijepa riječ
Te žene koje me grle
Svakodnevno i iz onostranog
Desetljećima unatrag
Te su žene i u tebi, dječače
Tvoja su
Isijavajuća toplina

 

SVE SMO UPISALI U TEBE

Sve smo upisali u tebe
Kao priču na prazan papir
Svoju smirenost i strpljenje
Svoju sposobnost da čekamo i puštamo
Da vrijeme odradi svoje
Da donese smiraj i san
Svoju ljubav prema jutru
I početku dana u tišini
U tebe smo utisnuli
I svoju očaranost svijetom
Možda još ne znaš što
Ali već istražuješ
Već te štošta zanima
Ti si već odraz nas
Naše strasti prema životu
Ti si utjelovljenje
Naše ljubavi prema njemu
Njezin živi dokaz

 

MIJENJANJE SVJETOVA

Tvoj svijet svakim danom postaje za djelić veći
Vidiš malo dalje, raspoznaješ malo bolje
Čuješ više zvukova
Tvoj prostor se širi i popunjava
Ispunjavaš ga mirisima nas
I vrta u koji smo te doveli
Moj se svijet, s druge strane
Suzio na jednu malu os oko koje se sad vrti
Oko jednog lica, jednog malog tijela
Suzio se na tebe i sve što radiš
Sve ono što ja moram raditi za tebe
Suzio se na tvoje potrebe
I sve što ti od nas treba da preživiš
Ali istovremeno, tako malen nikad nije bio veći
To je cijeli jedan svemir u mom naručju
To je u mojim rukama
Mali Veliki prasak