Kategorije
poezija

Aleksandar Hut Kono- neobjavljene pjesme

NEDVOSMISLENI GRAD

Obožavam Zagreb.
Jedva čekam da ga posjetim.
Legnem na kauč i zamišljam.
Vidim da sam u Zagrebu
predvečer s nekim razgovaram:
“Ovdje je prije bilo groblje, sad je perivoj”
“Tu je spaljena zadnja vještica u Europi!”
Nije to loše
kažem
Ovaj grad te pusti da ga izmišljaš
da izgovaraš riječi
nikada po redu.
Drugi gradovi su spremni dan i noć
ondje je sve najbolje u Europi.
U Zagrebu svijet ne postoji:
samo ti i ja u šetnji
…pridružio se netko treći
……potpuno bez razloga, skrenuli smo lijevo.
Ovo je grad u kojem stanuju jedino riječi
kažem
Baš je krasno u Zagrebu
Ne bih ovdje živio ni mrtav.
Da smo negdje drugdje
stalno bismo štošta morali poštivati
svaki dan se diviti.
U Zagrebu čovjek gradu ne duguje ništa
u Zagrebu treba
sve ovaj čas izmisliti.
Tu jedni druge podsjećamo da smo živi tako što od jutra do mraka izgovaramo riječi.
Drugdje bismo pazili da imamo rezervaciju
…pohađamo tečaj disanja
……počinjemo ispočetka u šezdesetpetoj
A tu ulice vode na trgove
pa je čovjek slobodan sanjati do besvijesti.
Prije ili kasnije pravi grad bi zahtijevao
da priznamo kako je sve zapravo u redu.
U Zagrebu to se ne mora.
Tu te ulice ostave na miru
a ostave te zato što je Zagreb
Deplasiran
Demoraliziran
Diskreditiran
Od početka u bankrotu:
Jedini nedvosmisleni grad u Europi.

 

Fotografija: autor

 

PAKAO

Izložba se zvala “Pakao koji sanja pakao”

Netko je beton usporedio s maternicom
siromaštvo proglasio zastavom:
Ovaj svijet je pakao
i kad sanja boljeg sebe
sanja neki bolji pakao

Reklamni plakati najavljuju sezonu velikih sniženja

Vodeće ličnosti drže govor o pravednijem paklu

Roditelji djeci osiguravaju pravo na pakao

Moj pakao je toliko bolji od tvog
(superiorni pakao)
premda ti misliš da je tvoj bolji zato sto je gori –
pakao

Dobrostojeća kućanica je doznala
da joj muž radi za Pakao –
Sad se glasno smije u restoranima
Tvrdi
Da je sve normalno

Novine upozoravaju na nejednakost i nepravdu –
štrika se neki novi pakao

Sredstva ekstaze

nižu se Božići

u paklu pećnice cakli se krumpir

za ručak je pakao

Pas se zove Isus Krist a preziva Pakao

Odjel za odnose s javnošću preporuča pakao

Ljudi uzimaju pretplatu na pakao

Sutra je novi pakao!

Zaklapamo knjigu
Zaboravljamo stranicu
Do kraja stoljeća ministarstvo će zabraniti sve baletne poze

Bili smo na izložbi koja se zvala
“Umjetnost kao fakultativni pakao”
a kad smo s izložbe izašli
ušli smo u stvarnost –

obavezni pakao.

 

Fotografija s izložbe u Royal Academy of Arts, 2022, Wiliam Kentridge (autor)

 

Aleksandar Hut Kono

 

 

Kategorije
poezija

Dušanka Babić- neobjavljene pjesme

(Autorica: Dušanka Babić)

 

BEZ UPOZORENJA

Tebi ne sliči nijedno biće:
nijedan čovjek, pa ni dijete,

nijedan pas, nijedna mačka, nijedan leptir,
nijedna ptica, nijedno stablo,
nijedan oblak…

I možda upravo zato
danas svi ljudi,
svi psi, sve mačke, svi leptiri,
sve ptice, sva stabla, svi oblaci,

sve što hrli mi u susret
nalikuje na tebe.
Na raskršću čežnja mi dobacuje
plašt kiše i miris lipa,
ogrnuta njime nevidljiva sam i sama.
Budućnost susrete zamagljuje i ograničava,
slučajnost izdvaja i crveno podcrtava…

Wislawa Szymborska u  pjesmi „Upozorenje“ kaže:
„Ograničeni
više vole četvrtak od beskonačnosti.“
A za mene u svakom četvrtku jedna je mala beskonačnost,
tako različita od svih beskonačnosti između četvrtaka.

 

BLISKOM ČOVJEKU I DALEKIM LJUDIMA

Napišem li ikad tu knjigu pjesama
voljela bih da je zavoli mlada sokolarka
u mongolskoj stepi,
brža od obijesna  vjetra
što mahnita u grivi njezina konja u galopu,
ostarjeli profesor filozofije
u malom srednjoeuropskom selu
nevidljivom na geografskim mapama,
danju nagnut nad gredicama mrkve,
predvečer, dok se sunce gasi,
s drhtavim rukama uronjenima
u krzno svoga mačka,
sva samotna ljudska bića koja bi
snagom vlastite dobrote i mašte
mogla zamisliti moje lice
vilinskim i oduhovljenim,
a potencijalne vrline aktualnima.
Voljela bih da je zavole
stanovnici dvadeset i petog stoljeća,
svi  dovoljno odmaknuti u prostoru i vremenu,
da sa  sigurne razdaljine mogu bez bojazni
i mene zavoljeti
i voljeti me bezuvjetno i zauvijek.

Govorim li o ljudima koje poznajem:
voljela bih jedino da je zavoliš
ti
jer (koga  obmanjujem?)
pišem je zapravo jedino tebi
svaki dan po redak
u slabašnoj nadi dalekih blizina,
u razornoj sumnji bliskih daljina.
Pravocrtni  me vjetar svakodnevno uporno uvjerava
da sve dalje odlaziš,
a spiralni ples lišća strpljivo i nježno tješi
da ćeš se,
u vječnom kruženju svega kroz prostor i vrijeme,
vratiti.

 

MEMENTO MORI

Želiš li neopaženo stići
do neprijateljskog zamka,
moraš se prerušiti,
misli crni lovac
i namiče bijeli šešir na crno oko.
Prišuljao se kroz perivoj
i sad skriven iza rascvalih grmova
osluškuje zujanje pčela,
šuštanje lepeza, razgovor i kikot dvorskih dama.
Slap glicinija obrušava se niz prozor,
slapovi svile klize niz vitko tijelo bijele kraljice.
Bijeli kralj i komornik broje zlatnike u riznici.
Praćen mirisom pečenih prepelica iz kuhinje
prikrast će se stajama,
ukrasti najbržeg bijelog konja
i odjahati u crnu šumu
oko zamka crnoga kralja.
Netko tajnovit promatra ga s najviše kule…
Aljehin, Karpov, Kasparov, Fischer
i još neki velemajstori
u nevjerici odmahuju glavama.

Izgubit ćeš partiju,
kaže moj već gotovo dvije decenije mrtvi otac,
ne budeš li o šahu razmišljala
na način koji zahtijeva šah!

U seoskoj biblioteci
zjape prazni stolovi sa šahovskim pločama.
Zimi tu igraju penzioneri
dok pucketa peć, a snijeg u parku
poklanja kuharske kape
bistama narodnih heroja
iz Drugog svjetskog rata,
no sad je ljeto,
u smaragdnom sjaju prozirnog parka
što mirno diše kroz pore lišća
pulsira grm ruža i igraju se djeca.
S prozora vidi se još mali trg
zelen od drveća,
slastičarnica i ulaz
u godinama praznu kinodvoranu.
Na stolicama prašina,
na platnu sjene.
Odmataju se nepregledne trake sjećanja…
Film o djevojci i družini vukova:
samotna koliba na rubu šume,
gnijezda grabljivica na jelovim granama
i muhare zavodljive i otrovne
kao želja i kao zaborav.
Crveni plašt i košarica u travi.
Crni vuk i bijeli lovac
suočit će se u crnoj šumi
u snu blijede djevojčice.

Klasici na policama
zamišljeno šute.
Vrijeme se poigrava šahovskim figurama,
filmskim vrpcama i stranicama knjiga.
Park diše u kozmičkom ritmu mijene sezona,
sunce pozlaćuje uvijek novo lišće,
smijeh i kosu uvijek nove djece.
Šute i heroji
dok snijeg tiho i ravnodušno poput zaborava
prekriva njihove bronzane glave.

 

ZASJEDA

Više ne prepoznaješ moje tijelo,
ni lice odraženo u staklima prozora i lokvama kiše,
popodnevni otisak mog stopala u travi
na stazi kojom je jutros prošla tvoja noga.
Tko je koga slijedio?
Čije su oči predvečer bile u parku,
je li to tvoj ili moj pogled ostao zanjihan na jednoj krošnji
gdje po cijeli dan cvrkuću

neke tamne sveznajuće ptice?

Posvuda postavljam zamke, omče, klopke
od zraka, kose, slutnje i kostiju…
Odbacujem na livade kojima ćeš proći
haljine tanke kao zmijski svlakovi,
poklanjam marame pločnicima, kiši i vjetru,
ispisujem po zidovima
jecaje i smijeh
slovima drevnih, zaboravljenih alfabeta.

Na tvoj put postavljam glas
nijem od dozivanja, žege i prašine,
tišinu oko koje se lagano kao čaška cvijeta rastvara
zvuk,
riječ,
ime,
odjek…

Dušanka Babić
Kategorije
poezija

Četiri neobjavljene pjesme M. Kirina

(Autor pjesama i ilustracija: Miroslav Kirin)

 

MAGLA

Evo opet te magle
Vrijeme je nevrijeme
Opet se ne izlazi

Ako iz kuće ne mogu izaći
Ne mogu u nju ni ući
Nisam ni u kući
Dakle nemam kuću

Da bude jasno
Zima je neuništiva
A toplo nam je

Držim ti srce
Držiš mi se za srce

Kozmička, crtež olovkom

 

KAKO ĆEMO LAKO ĆEMO

Ne znam kako ću s ljudima
Ljudi ne znaju kako će sa mnom
Ako ja prvi ispružim ruku
Hoćeš li znati da je to ruka
Što ako je to pištolj ili sjekira
Pa je ti otmeš od mene
Posiječeš prvo stablo pored sebe

Biljka-suze, crtež olovkom

 

BUBA

Gore-dolje ravno i svojeglavo
Buba kruži prozorskim staklom
Upržilo sunce a ona još kruži

S jedne strane je nepodnošljivi svijet
Iz kojega želi pobjeći
S druge strane predivni svijet
U koji bi htjela otići

Gledam je s druge strane i mislim
Kako je zapravo moj svijet nepodnošljiv
Jer ona ne može ovamo k meni
A ja ne mogu onamo k njoj

Ptica lutalica, crtež olovkom

 

JESTE LI REKLI

Jeste li vi rekli slavuju da ušuti
Dosađuje vam cijelu večer
A vaša ljubavna veza propada
Pa kako ste samo mogli
Izađite iz grmlja da vam mogu povjerovati
Da se sa slavujem razumijete bez prijevoda
Da su vaše emocije jeftine i neprevodive
Da i vi pjevate kao slavuj
Slavoj Žižek

Žarenje, crtež olovkom

 

 

 

Miroslav Kirin

 

 

Kategorije
poezija

Tri pjesme iz rukopisa u nastajanju

Autorica: Vanja Šunjić

 

Šta radi otac uoči smrti

 

večeras, prošle godine

propustila sam posljednju priliku

da se javim ocu.

bilo je ljeto na selu,

bio je pun mjesec

koji se ogledao u čašama

bili smo mi

i bilo je

zvaću kad uđem u kuću.

onda je bilo kasno

pa bih zvala ujutro.

možda.

a možda i ne bih.

u pola 5 kad su me probudili

znala sam da je umro mjesec

i otac je umro

i ljeto je umrlo s njima.

čitavu godinu pada kiša,

uprkos globalnoj suši

o kojoj svi govore.

 

*

 

Repeticija očeve smrti

 

danas, prošle godine

prvi sam put

dotaknula smrt

 

utiskivala sam u nju

svoje hladne ruke

stiskala bijelu put

želeći da me osjeti

 

tražila sam pogled

na koji ću

spustiti oprost

 

htjela sam pitati

zašto si o…

gdje si b… do sa..

voli… me još

 

a onda sam shvatila

da smrt

gluha i nijema

nikoga ne voli

 

*

 

Na zalasku života

 

Kupam babino

Uvelo tijelo

Prelazim sapunom

Preko nabora sala

Dodirujem kosu

Dječije omeklu.

Skriva pogled

A ja krijem suze

Dok pod prstima

Osjećam nemilovano

Truplo koje se predalo.

 

Grudi koje su

Samo dojke bile

Rodnicu koja je

Ispunila svoju ulogu

(prvo muško!

pa lijepa kćerka za poslije)

I ruke da nose

To preteško breme.

 

Njeni prsti

Nisu imali vremena

Zalutati u nju.

Pred teretom života

Sputavala je strast

Gasila čežnje

I teškim jastukom

Davila uzdahe.

 

Kad se prvu put skinula

Shvatila sam

Zašto ne podnosi moju mladost.

 

Vanja Šunjić

 

Kategorije
poezija

Tri pjesme iz neobjavljenog rukopisa “Grad:konstrukcija” Martine Vidaić

(Autorica: Martina Vidaić)

 

PJESNIKINJA DIJELI OBJAVU: LAŽ

 

do jezera smo došli, ne možemo dalje

 

na drugoj obali, znamo,

puževi su opaki,

po tlu sjajnom slinom crtaju svladane ljude

 

ovdje

zmije su sasvim slabo otrovne,

grizu prste ali: zar su nam baš svi prsti potrebni?

 

to što šumi u krošnjama možda jesu igle,

no mali svakodnevni padovi grade blagost:

sjedamo na poznati sag

 

hajmo kamenim krugom stegnuti vatru, peći kobasice,

govoriti:

gazirani napici naši su neprijatelji,

ali ipak je na neki način divno živjeti,

 

slušaj kako ptice uokolo klepeću:

kim khloe kanye kylie

kim khloe kanye kylie

 

nitko se ne usudi pogledati ogledalo vode

po kojem puzi krhki avion i prvi oblaci,

nitko nije dovoljno hrabar da otvori frižider

 

ali nedjelja svejedno klizi s nas,

kao da je zima, zlo dijete sjedi na dnu kreveta,

i polako povlači pokrivač

 

goli, mi plutat ćemo

 

 

PODSTANARKA

 

vidim, ovdje je bila zabava

 

kapalo je crveno i nešto se slomilo

(ja uvijek malo zakasnim)

 

sad, ležeći na kauču, nad rupom od cigarete,

strahujem od puknutog federa koji prijeti

da će mi rasparati klitoris

– o, bilo je ovdje zabave

 

kidalo se, kidalo, paralo, i nešto se zapalilo,

nečija su leđa ostala u kadi,

nečija jetra u frižideru,

 

tragovi suza na zavjesama,

tragovi zubi na kabelima

 

razmekšane od čekića što ih je svu noć udarao,

dvoje bijelih progutala su mračna vrata

 

i domaćica, žena poput mene,

sama među nemoćnim dlanovima tanjura,

zaspala je zamotana u sag

 

 

KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI

 

dok su zidovi bili zeleni i rasli,

nisam se bojala geparda

 

bez ruža na usnama

sjela bih na kauč

i promatrala krvavo kidanje utrobe

u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji

samo za potrebe safarija

 

afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu,

ili zapne u grlu poput hrđavog brodića

što sa svojim neželjenim putnicima

treba pasti u želudac

da bi blaga mučnina zamijenila bol

 

svi koje volim su s druge strane vode

 

između žutih lelujavih zidova

telefon me vreba

 

Martina Vidaić