Kategorija: poezija

Autorica: Vanja Šunjić

 

Šta radi otac uoči smrti

 

večeras, prošle godine

propustila sam posljednju priliku

da se javim ocu.

bilo je ljeto na selu,

bio je pun mjesec

koji se ogledao u čašama

bili smo mi

i bilo je

zvaću kad uđem u kuću.

onda je bilo kasno

pa bih zvala ujutro.

možda.

a možda i ne bih.

u pola 5 kad su me probudili

znala sam da je umro mjesec

i otac je umro

i ljeto je umrlo s njima.

čitavu godinu pada kiša,

uprkos globalnoj suši

o kojoj svi govore.

 

*

 

Repeticija očeve smrti

 

danas, prošle godine

prvi sam put

dotaknula smrt

 

utiskivala sam u nju

svoje hladne ruke

stiskala bijelu put

želeći da me osjeti

 

tražila sam pogled

na koji ću

spustiti oprost

 

htjela sam pitati

zašto si o…

gdje si b… do sa..

voli… me još

 

a onda sam shvatila

da smrt

gluha i nijema

nikoga ne voli

 

*

 

Na zalasku života

 

Kupam babino

Uvelo tijelo

Prelazim sapunom

Preko nabora sala

Dodirujem kosu

Dječije omeklu.

Skriva pogled

A ja krijem suze

Dok pod prstima

Osjećam nemilovano

Truplo koje se predalo.

 

Grudi koje su

Samo dojke bile

Rodnicu koja je

Ispunila svoju ulogu

(prvo muško!

pa lijepa kćerka za poslije)

I ruke da nose

To preteško breme.

 

Njeni prsti

Nisu imali vremena

Zalutati u nju.

Pred teretom života

Sputavala je strast

Gasila čežnje

I teškim jastukom

Davila uzdahe.

 

Kad se prvu put skinula

Shvatila sam

Zašto ne podnosi moju mladost.

 

 

(Autorica: Martina Vidaić)

 

PJESNIKINJA DIJELI OBJAVU: LAŽ

 

do jezera smo došli, ne možemo dalje

 

na drugoj obali, znamo,

puževi su opaki,

po tlu sjajnom slinom crtaju svladane ljude

 

ovdje

zmije su sasvim slabo otrovne,

grizu prste ali: zar su nam baš svi prsti potrebni?

 

to što šumi u krošnjama možda jesu igle,

no mali svakodnevni padovi grade blagost:

sjedamo na poznati sag

 

hajmo kamenim krugom stegnuti vatru, peći kobasice,

govoriti:

gazirani napici naši su neprijatelji,

ali ipak je na neki način divno živjeti,

 

slušaj kako ptice uokolo klepeću:

kim khloe kanye kylie

kim khloe kanye kylie

 

nitko se ne usudi pogledati ogledalo vode

po kojem puzi krhki avion i prvi oblaci,

nitko nije dovoljno hrabar da otvori frižider

 

ali nedjelja svejedno klizi s nas,

kao da je zima, zlo dijete sjedi na dnu kreveta,

i polako povlači pokrivač

 

goli, mi plutat ćemo

 

 

PODSTANARKA

 

vidim, ovdje je bila zabava

 

kapalo je crveno i nešto se slomilo

(ja uvijek malo zakasnim)

 

sad, ležeći na kauču, nad rupom od cigarete,

strahujem od puknutog federa koji prijeti

da će mi rasparati klitoris

– o, bilo je ovdje zabave

 

kidalo se, kidalo, paralo, i nešto se zapalilo,

nečija su leđa ostala u kadi,

nečija jetra u frižideru,

 

tragovi suza na zavjesama,

tragovi zubi na kabelima

 

razmekšane od čekića što ih je svu noć udarao,

dvoje bijelih progutala su mračna vrata

 

i domaćica, žena poput mene,

sama među nemoćnim dlanovima tanjura,

zaspala je zamotana u sag

 

 

KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI

 

dok su zidovi bili zeleni i rasli,

nisam se bojala geparda

 

bez ruža na usnama

sjela bih na kauč

i promatrala krvavo kidanje utrobe

u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji

samo za potrebe safarija

 

afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu,

ili zapne u grlu poput hrđavog brodića

što sa svojim neželjenim putnicima

treba pasti u želudac

da bi blaga mučnina zamijenila bol

 

svi koje volim su s druge strane vode

 

između žutih lelujavih zidova

telefon me vreba

 

 

 

 

 

(Neobjavljene pjesme, Autorica: Marija Skočibušić)

 

Prilazak pjesme

 

Iskoči misao

 

Tekst – to je problem,

Smetnja u poveznici

S osobom

 

Ako se jednom i usudim prići,

To će biti tek jedan

Od mogućih slojeva čitanja

 

Dosad zapisane mrvice su

Molitve za odgovore

I ne znače ništa

Dok ne klekneš

 

 

Povijesni trenutak

Dajem izravan uvid

U prijepis stvarnosti

 

Ovaj sada i smjesta

U kojeg upirem prstom

Zaslužuje pregledniji okoliš,

Predvidljivo nizanje događaja

 

Nikad istovremeno, samo

Tekst pa povijest

Povijest pa tekst

 

Samozadovoljavanje

 

Dan i dalje traje,

A na meni je da osmislim

Poredak radnji

Za opraštanje od svjetla

 

Ukaže se nacrt pjesme,

Nagla molba za raspisivanjem

 

Sada

Nije prikladan trenutak

Za ukazati na manjkavosti

Ili grickati drhtaje riječima

 

Prstima ponavljam povorku dragosti,

A one se, poput koluta,

Zvukom izlijevaju iz korita

 

Pomislim, ovaj odnos,

To je korak bliže ljubavi

 

(Tri neobjavljene pjesme, autor: Nikola Šerventić)

 

tvoje noge

 

držim te u rukama i

gledam tvoje noge

 

to jesu tvoje noge,

u to sam siguran

 

i ti gledaš svoje noge

koje tebi nisu tvoje noge

 

ljubavi;

na njima ćeš hodati,

na njima ćeš trčati

 

skakati, klizati, bježati, bicikl voziti,

nogama ćeš ispod stola

neke druge noge dodirnuti;

u neke druge noge se zaljubiti,

cipele i tla mijenjati,

s njima ćeš od nas otići,

s njima more osjetiti

 

budi sigurna kćeri,

tvoje noge su

tvoje noge,

s njih ćeš padati,

na njih ustajati

dani

čini se da život

stane u nekoliko dana, ili

bolje bi bilo reći

 

život;

to je svega

nekoliko dana

 

kao dan kada nam se

sin rodio

 

kao dan kada je

ozdravio

 

kao dan koji nas

negdje čeka, misleći;

ja sam jedan od onih

malo dana

 

ja sam onaj koji ćete pamtiti,

onaj koji će biti vi

 

držanje ruke

ponekad me na ulici upitaju:

zašto vam dijete ne drži ruku?

 

ili oni nježniji

primjećuju:

dijete vam ne voli

držati ruku

 

drži ono ruku,

pomislim

 

drži ono ruku,

samo ne moju

 

 

 

(Autor: Franjo Nagulov)

 

***

skicirane grudi moje majke
krvare prema potrebi.
njihova zmijolikost, malaksala kao
bezrazložna poredba,
rezultat je zbroja bježanja od kojih
je oduzet bijeg.

 

***

moja majka: kopito uronjeno u rakiju pomiješanu s
prethodno smrvljenim analgetikom; vensko

račvanje na dva posustala padeža od kojih ću jedan
ostaviti kod kuće, a drugi, da bih psovao kao čovjek, ponijeti sa sobom

stoga što sam netom pred svitanje prestao listati
prvopričesni molitvenik, prestao gutati skakavce.

 

***

moja majka nema zube. ugradila mi ih
je u kosti da bih prohodao. hranu je zatim
žvakala dugo i strpljivo: biljojed
nečujnih ušiju.

 

***

k tome je pokretni grob, pomoćni glagol
premješten na rečenično začelje: stablo koje
će komunalna služba posjeći vodeći
računa o rasvjetnim tijelima noću nalik na
karamelizirane sunčeve suze što gore, a
ne podržavaju gorenje.

 

***

sjećam se: jednom sam joj rekao bit ću
svećenik na što je proklela i mene i
boga koji je tako odlučio. u prvim sam
satima ljeta odustao od potrage za svetošću
otišavši s dečkima u provod. bila je sretna kao
predizborna poredba na plakatu koji nitko
ne čita; tih je dana, kuhajući ručak, voljela
i mene i oca prestala pušiti. načetu
sam kutiju sa sobom ponio na studij. nosio
sam šareno: osamnaestu nedjelju u godini
nešto novca za usput.

 

***

moja majka: bol u trbuhu koji se širi
koncentrično navodeći me na pomisao da

živimo u vremenu ološi i beskičmenjaka; u
vremenu zamijenjenih teza kojim nepotkupljivi

borci za ljudska prava zarađuju za život. u vremenu
povišene tjelesne temperature, dobro odgojenog
pamćenja i sve banalnijih nastojanja da
pripitomim genitiv.