Kategorija: poezija

Autorica: Jovana Nastasijević 

 

OČI, PLANETE 

postoje mesta gde krajolik postaje grub
tanki prelazi ka hladnoći naglog
neprepoznavanja

put zastru trnjine i zaurla na tebe
drozd
ispljune ti zenice u šake i šmugne
pod pazuh krošnji.

tada tuguješ kost po kost po džepovima
ispituješ počelo stvari
zakrivljeno u staklu klikera, tvoje

oči, još neotkrivene vodene planete

postoje mesta gde me
naglo
izbezumi tvoja bosonogost

 

BIRANI BROJ NE POSTOJI

ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom gradu
napusti ga

postaće prohodne ulice koje si u žurbi
izbegavala zbog gužve

izdvojiće se iz buke
ozbiljeno tkivo rečenica i kliznuti po mapi krvotoka
natrag
niz uglačana bedra

ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom
napusti ga

 

(NAJSTVAR)NIJE TU

sve sam probala. da volim
u smjeru rasta krljušti
po istočnim obodima tijela

vidiš da nije uspjelo.

more se svo izlilo
jutros iz mene. nije ostalo
ništa
za spasiti malu ribu u dnu

posljednje što se praćnulo
bio je fantomski ud
izrastao u endodermu
uvjerenja

da će znati
disati
na suhom

 

POVRATAK

tog jutra kad sam ispala iz spiska putnika
jedno malo jato se uskomešalo

prema detaljnom opisu pomorska policija
traga za ženskim telom, oko metar i po, očuvano
velik ožiljak na levom bedru i ponešto unezveren pogled
iz ribljih očiju (mada to više nije važno) nema šanse
kaže jedan; ma tu je, mora bit tu
kaže drugi
ako je nisu raznili galebovi

*
penim i propinjem se

a tebe
volim sa svih strana kristalno
zazorno; ljuljam te na grudima konačno
živim i gutam male otrove
koje nehotice ispuštaš
u mene, sad uživam
kako uživaš, dok te nosim
slobodno

nikuda

 

FERN

često one to rade
namerno se izvrću na leđa
kad postanu sigurne da nema izlaza
iz tog tela što se sve jasnije
seća da je bilo ptica

desetinama godina
u pretincu mudre utrobe je čuvala
seme omiljenog ljubavnika; sve one to rade
čekaju predano i dugo
(vreme je izumrlo sa dinosaurima)
kad krenu velike kiše, probude ga i aktiviraju
da život sazri u sekundi
nadolaska reke

*

često to radimo, namerno
porinemo tela u žeđ dok ne budemo
sasvim sigurne da nećemo izdržati ropstvo; tada smehom
zatvorimo oči jedna drugoj i čekamo
da nadođe voda
i zaškripe vrata na oklopu

 

NAJTEŽE MI JE BILO KADA SAM PRONALAZIO DJECU*

kroz higijensku rukavicu
svetli ruka čoveka
dok otresa zemlju sa nađenih objekata.

pasoš olovka šnala
kaiš komad plave
košulje rubac fotografija
mlade žene
ogledalce.
cucla.
flašica sa malo
zgrušane prljavštine u dnu.
pelena. u njoj šačica
kostiju male ptice.
hrpa plastičnih igračaka kraj majice
bez dečaka.

ja sam glasnik zašivenih usta.
glava harlekina što se kotrlja trgom.
panj.
prašina i živa kost prelomljena
pedeset puta.
zemlja.
ništa.
ja sam

majčine ruke
što bubnjaju po kori drveta
izludele
iznutra.

niko ih neće osloboditi.

* Reči Jasmina Odobašića, autora knjige „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992.-1995.“. Jasmin je ekshumirao žrtve i hrvatske i srpske i bošnjačke nacionalnosti u BiH.

 

 

 

Autorica: Josipa Marenić 

 

POVRATAK U TRNAVU ili ARESTO MOMENTUM

psi ne prestaju lajati. svaki laje drugačije.

kičma mi je zalijepljena o madrac i preživljava podne.

tamo gdje su tračnice postoji znak o prevenciji suicida,

a kvartovske bake dovode djecu da gledaju

kako vlakovi prolaze stvarajući događaj.

u njihovim očima već je fiksirano nešto

što je zastrašujuće brže i veće od njih samih.

suđe iz protesta ostaje prljavo.

miris ručka će ostati u prostoriji doma

kao znak pažnje i truda,

psi će i dalje lajati na lancu ili bez njega

susjedi su se prestali ispričavati zbog buke.

iza ograda počinje prihvatljivo osmišljavanje vremena.

kičma mi je željna pobune i pomičem mali prst.

danas odlučujem povratiti sve one filmove

koji su me do jučer nahranili.

zahvalna sam što mi smrdi bademovo mlijeko na koži.

 

NOKTURNO

žar ugašena nečujno na crijepu,

pogled na premršavu mačku što se šulja prema raskršću

i još brdo složenih crijepova što se prostiru…

toliko toga sam prespavala!

ne treba se sada stidjeti nesanica,

kao niti izbrojenih sazviježđa na nebu.

između gore i dolje sam ljubav.

svemir je poslao mehaniku pomrčine u trenutke ulica.

lovim mrežu poput niti dima.

nepotrebno je biti u stisnutom grču.

slobodu si daješ, slobodu si oduzimaš.

sanjaj sada dragi putniče i putuj

u malo neizvjesna mraka koracima sigurnih đonova.

otpij gutljaj pjenušave bazge

prostiru se blagodati drevnih mirisa.

sve je teško u otkrivenom vremenu!

biti sam. biti zajedno. biti u miru

sa svrhom starih ovisnosti koji otresaš

kao čisti pepeo, potreban čak i brašnu.

 

LICE MJESEČINE

pisala sam ti na mjesečini

ili je mjesečina pisala meni o tebi.

trudila sam se u kružnici vidjeti jasnu sliku,

sparina je poslala potop kiše.

cigareta za cigaretom dim i mrtav satelit.

ni na nebu na cesti – pogledaj što sam pronašla,

na vrhovima utrnutih jagodica izrezanih prstiju

smrvljene ostatke nježnosti i bola.

ciganka mi je davno gatala,  kroz smijeh u prolazu,

upozorila me na tebe, skidajući mi navodno urok s dlana ruke.

tebe sam sanjala, prije nego što sam te u stvarnosti susrela.

probudilo me tvoje lice mjesečine ili mjesečina sama.

pisala sam ti pisma i spalila sam ih sva u limu pod oblacima.

krećem se ni na nebu ni na cesti.

manjak sna, iscrpljenost i čudna vjerovanja, svašta…

ne mijenjaju se činjenice mrtvog satelita, niti sjećanje na san,

ali ništa to sve ne znači niti jezik niti slova,

cijelo dugo vrijeme si šutio o tome i pleo mreže

bio si svjestan kako te bezuvjetno volim.

 

KIŠA U NASTAVCIMA

I

zvuk zastoja u prometu.

čaj od mente i med.

u kafiću se stišala Thank you.

nisam više sigurna kako se zove taj oblak vani.

u potpunosti je izgubio oblik.

sprema se kiša.

grad je potpuno poludio.

promatram ga kao životinju.

iz jednog kafića na Trešnjevci.

mijenja se čitava vizija postojanja.

u nekoliko sekundi zahladilo je značenje ljeta.

II

voljela bih pasti kao kiša, kao jedna kap kiše

na vrh nečije cipele i u potpunosti se raspasti

ostaviti iza sebe samo mokar trag

zbog svega što nosi ravnodušnost

progutane svakodnevice

u kojoj je jedino prihvatljivo stanje skupljanja.

III

romantično je zajedno pokisnuti

baš to nikada nisam voljela

niti u paru niti u neparu.

ali ima nešto u ukrcavanju u tramvaj,

u posljednji trenutak,

prije nego što se prelomi nebo,

ima nešto ushita u uspjehu

da se sačuva suha koža dugih rukava.

IV

prisiljena sam čistiti stvari,

sloj po sloj od znakova postojanja.

priroda samo pusti kišu kroz oblake,

ne ulaže pretjerano puno napora.

samo pruža otpušta i napušta

i kako onda iskreno mrziti kišu.

V

ogulili su se prostori sjećanja

poput slojeva luka nakon čišćenja.

u sredini nije ostalo ništa

ili je ostala potencijalna mladica,

ovisi kako se gleda na promjenu.

u svakom slučaju suze su mi na podočnjacima,

poslije luka pirjati će se meso na tavi:

uskratio si mi smijeh,

uskratio si mi toplinu na licu,

uskratio si mi sjaj u zjenicama.

vani pada kiša koju ne vidim.

u ovom prostoru nema prozora.

vani pada kiša koju ne vidim ali ju čujem,

dok u skladištu sama slažem robu iz kutija.

razmišljam o mačkama,

nikako se ne vezuju uz ljude već uz prostore.

kiša pada sve glasnije i ogolila su se sjećanja.

pomislim kako bi se mačkama

jako svidjele sve te prazne kartonske kutije

koje se nemilosrdno uništavaju i bacaju.

 

FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA)

jedni drugima smo bogovi i vragovi

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu.

jučer sam psovala groblja i javni prijevoz.

danas sam psovala nešto drugo,

ali vrane u magli i polja neću.

još ne znam kako ću doslovno ući u drvo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi.

ciganka mi je na raskrižju vikala

kako smo danju uvijek isti,

jedino se noću mijenjamo

dok sanjamo, mi starimo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi!

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam.

u svakom trenutku izgubimo nešto,

bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice.

sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje.

još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta,

pored klaustrofobije godova i tuđih nadanja,

izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja,

na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu.

slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja,

neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću.

tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san,

ali ne i čuđenje pred starosti prolaznih trenutaka.

prekosutra ću i dalje psovati nešto,

ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.

Autor: Denis Špičić

 

18. siječnja

Škljoca zubima, vrišti u snu i trlja si oko

Vlaga proizvodi zvukove

Prozor priča o ulici

Auto, nešto, netko, tko?

Limenka, pijani smijeh i jezici

Zidovi su debeli, soba je trudna, u kuhinji je hladno

Bosim nogama po čašu vode

Dvije hladne kapi

Zamrznuta olovna cijev

Čađa u dimnjaku kipi

Neka netko zaustavi zimu

 

Ja to ne znam

Blago za grkljan

Blago, blago, osjećam se blago

Snagom radne memorije

Želučana kiselina traži potpunu pozornost

Ali ne dam sebe

Mudrost je tresti nogom u ritmu

Ja nisam ovo izmislio

Ja sam većinu toga morao

To je križaljka otklona

Brada otvorena za knockout i tako redom

Pa što bude bit će

Kada već pitate

Redovit sam s pilulama

Ali i

Žalosno je što u svemu moram imati ali i

To me umara

Zakucava u prašinu i želatinu parketa

Moje je nekada ispisano prstom prašine i kose koja se cijedi

Ja ne znam zaustaviti to pisanje

Ja ne znam kako se s(i)jedi

Što se koristi protiv svraba

Genijalne prirode ženki komaraca

Ja to ne znam

 

Mjesto

Sjećam se tog mjesta

Ceste po sredini otoka

Niski oblaci u moru i valovima

Cigareta između volana i retrovizora

Pepeo u vjetru

Bježimo od sunca

Vožnja trajektom od pola sekunde

Dovoljno da pomislimo

Zašto uopće napuštamo to mjesto

 

Ovdje gdje jesam

Nebitno jel to stan u potkrovlju s brodskim podom na stropu

Nemirne povijesti, neizvjesne budućnosti

Ili je to apartman s pogledom na uvalu u kiši

S mirisom bora i novorođenčeta

Mogu i hoću činiti predivne stvari

Od zraka, šiblja i plastike

Sa strahom goluba, pogubnosti galeba

Bolesti vlasišta ili cvjetanja mora

U rastanku ljubavnika

Brojila za struju, očitanju plina, pranju stubišta

Poslu, ljubavi, traženju i novcu

 

Violin concerto

Ljubav je opasnija od morskog psa

Od mrskih ljudi s kojima si od početka na čisto

Do pozdrava suncu ili kozici u valu

Zapaljena vata

Jednako kao sudar u podne

U ulici oljuštenih lutaka i dvosatnog ručka u podne

Sjediti sam, grbiti se, umovati

Urinirati kada želiš

Umrijeti kada želiš

Kakva pjesma

 

Autorica: Senka Kapetanović

Isto je kao kad se noć
u širinu vjeri s kućama
Iznemogla prozorska
stakla
izmučena suncem
onesviješteno bliješte
Žarulje podmetnu
lažno slavlje
Muhe supijano zaspu
na toplom štofu zida
Ne sluteći da je kraj
lipnja
Konobari naglo
izmjene uloge
Mlada stabla ispuštaju
mednu sukrvicu smole
Perzijski se asfalt vezen
trunjem lipe
lijepi za tople potplate
japanki
Iz podruma izvlačimo
zahrđale čajnike
koje tupo ali strpljivo
laštimo
za prvog obera lipe

Autor: Davor Ivankovac 

 

Zasjeda

Studen iz ormara je izišla na ulice i
kuće su zatvorile prozore i vrata,
najniže spustile kapke.
Magla iz dimnjaka pada na
oči i duše, kad nešto brzo promakne,
slutnja prvog snijega.
Tako s jeseni počinju
svaka zima i rat,
očekivana zasjeda tjeskobe.
Silazim niz ulicu, desno od ludila
uznemiri se pas, lavež na lancu, jedan, pa tri,
i jato mrtvih ptica nad valovima blata,
odlaze u toplije, ne odlaze, poniru,
u niskom tromom letu kao ruke u džepove
ulaze u prosinački pejzaž.
Koji ću kad stignem staviti na prozor, novi vidik
za novi dan, monitor svijetli, mirišu
drva i čaj, pjeni se vatra,
i već se tiho smrkava,
zgušnjava.

 

Rasprodaja

Odnedavno griješim i u snovima.
Riječi koje izlaze na zaspala usta
najpodlije su smicalice tijela,
trbuhozborenje unutarnje mačke:
pervertirane krhotine jave,
krhotine knjiga, elektroničke pošte,
društveno umreženih komunikacijskih kanala.

Riječi složene u mozaik nove istine.
Samostalne riječi, nedomišljene, nepromišljene,
neproživljene.
Sjednem i ništa se ne događa,
sve vrijedno spomena potrošilo se noću,
ostao je samo strah,
strah koji kopka, podriva centar za dnevnu ravnotežu,
tjera na pitanja, uzastopna, ista,
neprekidna pitanja:
koje sam zvukove proizvodio u snu
i koliko će me koštati?

Noću je samo noć u tijelu
i
koliko će me koštati?

 

Ljetni hologrami

Andreja i ja sjedimo u voćnjaku

Iz mene izlazi san, u tebe tone.
Sjene se penju na planine i spuštaju u spilje
tražeći nešto možda nikad izgubljeno,
siluetu tišine, riječ za odlazak i starmalost,
a mi sjedamo u hladovinu pod šljive
i osluškujemo rast bilja.
Njegujemo hologramsku krhkost
povrća i voća, požar sjemena što treperi nad
vlažnom glinom, ispucanom korom, prahom.
O grane su obješeni slatki ukrasi,
njih ćemo obojiti kad za to dođe voda
i zamuti nam travu, krošnje i metafore.
I krtice znaju za lako ranjivu samoću,
ne izlaze iz podzemne republike u ovu,
nastanjenu šumovima, maglama i dimom.
Žir i lješnjak tvrdi su od zemlje,
zemlja je misao na kamen,
iskošen i zelen, napola lud.
Podupiremo oblake kvrgavim kolcem
sjekiru zmijom, sebe nama.
Sve naše životinje su tu,
i užarena kugla nad krajolikom.
Spušta se godina.

 

Pjesma kopriva

U nepredvidljivoj a poznatoj geometriji
pločnika i puteva
po kojima je dozvoljeno kretanje
svakodnevno pronalazim vlastiti plan starenja.
Starenje to nije umiranje, to je polagano
mijenjanje kože države,
polagano popunjavanje prostora suviškom sebe, svega,
oduzimanje prostoru da bi se dalo vremenu.
U jutarnjoj omamljenosti nedostaje preciznosti,
nedostaju mi precizne misli za suhe tvrde riječi,
omamljenost je kora starog hrasta,
vlažna udolina u ravnici i pljesnivi krajolik.
Geometrija me vodi kamo država dozvoljava,
razliven je beton i ugažena zemlja,
rasprostire se tjedan poligon,
kraj putova plantaže ljekovitog bilja,
sve je kako predosjećam.

 

Mahovina

A onda sam ugasio mobitel
i pogledao preko drvenog plota
u susjedno dvorište.
U hladovini loze i nekoliko šljiva
vrijeme je na sprud nasukana mjesečina:
lijevo za sitnu staricu primjereno mala kuća,
desno minijaturna ljetna kuhinja,
između stablo jabuke, puzavac i cvijeće.
Mahovinasti crijep i trule grede.
Ponekad su odatle dopirali tihi glasovi,
ali ljude nisam vidio, bili su preniski
čak i za ovu prastaru nakrivljenu ogradu;
oduvijek je bila ista, ta starica,
doživotno stara, pomalo besmrtna:
s jednako klonulim leđima, naboranom kožom,
i crnom maramom preko sijedog tjemena.
Davno, dok sam s bakom radio u bašči,
znala mi je dodavati bombone preko ograde,
velike tvrde bombone, u dva papirnata omota zamotane,
vrućina ih nije topila.
Ti su se bomboni topili na ledu
formirajući prepoznatljive oblike bez obličja,
a onda je prošao rat i sve se izvan sebe skvrčilo.
Otvorila su se stražnja vrata i ukazao se ganak,
poluotvoren hodnik s raspelom, cvijećem i ogledalcem,
utonuo u kolovošku, zelenkastu tamu.
Uzorak na zidovima je rendgenski snimak
pjesme: apstraktni oblici od smeđih linija
imitirali su cvijeće i secesijske ornamente,
pravilno raspoređeni,
u nizovima, u redovima,
kopije izgubljenog uzorka.
Miris tek okrečenih zidova pristajao je u to malo dvorište,
melankolični zatvor, kao plug u ravnu misao.
Praveći se da je ne vidim, da ne vidim da sam viđen,
objesio sam vrećicu s kruškama na ekser
s unutarnje strane ograde.
Popodne se sklupčalo kao ranjena životinja
u provincijskome antikvarijatu.
Čuli su se samo tihi zvukovi ljeta.
Bili smo među preživjelima, bar privremeno,
bar donekle, i to je bila misao
s kojom sam još jednog sljepića
ispratio pod zemlju.