Kategorija: poezija

Melatonin

Teorema o postanku

Barakuda

Umorna pjesma

Igrokaz

Ljubav

Kad se rodila sestra

Imala sam tri ipo godine

Majka me proglasila za veliku

A sestra je rasla na njenom boku

Kad je geler probušio dva zida pa i onaj od kupaonice

Otac i majka su se upravo bili nagnuli nad kadom da pokupe

Šta je ostalo od tegle kisele paprike

Nakon što su se ispravili vidjeli su rupu u zidu iznad kade

U razini svojih glava

Kad smo bili u ELBIH-u

Bilo mi je trinaest

Bile smo nas tri

A ja sam bila posve sama

Kad bacaju petarde

Otac se baca na pod

Kad pada kiša tužna sam

Jer nemam gdje pobjeći od sebe

I sve je bez nade

Kad prođem kroz tu ulicu u Solinu

Gdje su male zgrade poredane uredno u liniju

A u prizemlju kvartovski kafići

Okruženi cvjetnim gredicama

Sjetim se tih davnih dana

Ilidže, babine kuće, Bore

I njegovih “Sedam palmi” u koje nikad nisam sjela

Znam samo da je otamo izletio vučjak

Dok me je majka vozila u kišobran kolicima

A ja lamatala rukama

Kao nervozna ptica

Pas je uhvatio zalet

Majka je u zadnji tren podmetnula stražnjicu

I spasila mi ruku

Šest mjeseci injekcija

U slučaju da je bjesnoća

A nije

U pitanju je

Čista

Ljubav

Majčina

 

Dan kad sam ostavila oca

Trebao je to biti običan ručak

Sjedila sam za stolom

Sa svojih deset i kusur godina

Na prozoru sive deke

Zastori u kazalištu

Netko umire

Netko se rađa

Nekog mobiliziraju

A netko dobro zarađuje

 

Sutra bježimo iz Sarajeva, rekla je majka

Čekaju nas tri mjesta u najnovijem Caritasovom autobusu

A ona nije trpjela miris novog vozila

Moje širom otvorene oči

Sudarile su se

S očevim oborenim pogledom

Zagrizla sam usnicu da zadržim suze

Tata mora čuvati stan

Prenijela je informaciju poput interventnog policajca

A ja, kao da sam svezana udovima

Za dva divlja konja

Koji trče

Svaki na svoju stranu

Nisam htjela ostati

A ni biti bez oca

Otrčala sam u wc

Ni tada nisam voljela da me gledaju dok plačem

 

Sad se to prepričava

Kao anegdota

Dan kad sam ostavila oca usred rata

Dan otkad se više nigdje nisam osjećala sigurna

I te suze koje su ocu bile utjeha

Dokaz ljubavi

Dok je noću sam

Grlio naše raščupane lutke

I pisao nam pisma

Obasjan

Svjetlošću granata

 

Pelegrinka

Sjedim na kamenu

Ispred didove kuće

Pod majčinskom sjenom

Stare pelegrinke

Njene razgranate čvrste ruke

Savijaju se oko mene

Nitko mi ništa ne može

Među divljim zeljem i maslačcima

U tišini koja oslobađa

Tajne mi se otimaju

Osjete da mogu

Bježe na površinu

Poput mjehurića zraka s morskog dna

Kao na primjer

Voljela bih da me nema

Pelegrinka sve prima

Sve dozvoli

Ne osuđuje

Poslije njoj se ljušti kora

Ona otpušta

Obnavlja se

Čisti

Kao riđa mačka

Sapletena oko mojih nogu

 

(Autorica: Marina Čović)

(Fotografije: Meho Mahmutović)

Ono što je ostalo

Čitamo se,

čitam obrasle ruže prstima.

Krumpirove zlatice nastanile su se u mojim prsima,

u majčinim krpama za stolove izlegle su se ličinke.

Ne padam više na smicalice u kući,

koja se topi kao voštana figura.

Doziva me bunar da mu ispričam,

priče o drvima koje smo slagali,

priče o borovima koje smo sasjekli.

Zapalili smo u kaminu

zadnju slamku spasa.

Životinje se gube pokraj našeg voćnjaka,

vraćamo ih dalje od vidokruga zabrinutosti.

U sjećanju ostaju blijede čarape,

na iznutrice stavljamo božićne mašne.

Grubost nikad nije spavala,

i ruke su bile umorne za nježnost.

Privrženost se taložila na dnu kante,

u nemirnoj vodi koju smo pili,

u nemirnoj vodi gdje ste htjeli utopiti

ono malo zaboravljene nježnosti.

 

Dvije pjesme o suncu

I. Sunce

Dan kad su se žute ljuljačke smijale

u kosi bosonoge djevojčice

Zapisan je negdje u zvijezdama

i ljuljačke su na istom mjestu i čekaju

da djevojčica sasvim polako

otvori oči i potrči prema njihovim

sjedalima od sunca

 

II. Ljeto na dlanu

Djevojčice,

tvoje oči su pahulje

koje na početku zime

prave skokove u dalj

Naoštri svoje nježne nokte

sjeti se kad si sanjala

o dalekim gradovima

koji teku ispod bunara

Tvoja bezbrižna kosa

milovala je travu

dok su kosci sjekli drač

Slušala si kako govore

o ispucanoj koži na rukama

i dugoj zimi bez kraja

Tvoje ruke su žuti jaglaci

a dlanovi mekane jagode

u koje se zavuklo sunce

 

Žena koja je prespavala proljeće

Probudi se

cvjetaju prve

proljetne pahulje

daleko su ostali tvoji snovi

stisnuti u četiri zida

Zle vještice ne postoje

samo u bajkama

hodaju pored tebe

i bacaju ti otrov pred prag

Probudi se, uspavana ženo

ti nisi Trnoružica

oko tvoje kuće

raste bijeli kukurijek

i divlja nabujala rijeka

Neće te probuditi

poljubac kraljevića

Zato sutra

stisni svoje proljeće

na otvoreni dlan

snažno, tako da poleti

visoko iznad šume

 

(Autorica: Lucija Švaljek)

(Fotografije: Meho Mahmutović)

*

vidim po kretanju lišća

dugo je bilo nepomično ljeto

između naših lica

nitko ne govori o tome

u blistavo okrugloj krošnji

uvijek potajno netko pjeva

netko se gasi kao vrelo sunce

u balzamnu pejzažu

uzalud je dizati vjetar nad naslikanim morem

kažeš, sve se to moglo mirno reći,

no kada je jezik val

sve što s njega silazi mora biti pjena

*

hladan noćni zrak koji udahneš kada autobus otvori vrata

primarna je emocija koja se proteže od očiju do trbuha

najednom ti je sasvim jasno da moraš dati otkaz

viknuti da je ljubav piramidalna shema

otvara se padobran unutar prsnoga koša

nosi te iznad davnih mora

kristalizira se sol na tvojoj koži

i ako ti oči svijetle u tom trenu

kao himalajska lampa spreman si otići

u sobu bilo koga

*

ova se slika prikazuje s odstupanjem od izravnog prijenosa

minutu do dvije i trideset sekundi

sjeo si na stolac

koji je netko već odnio

zapodjenuo razgovor

ali na ekranu otvaraš usta prema odlazećem licu

saznao si za novi rat kad ih je već umrlo koliko

oko tebe sve je puno svečano uspravnih ljudi

no tek što si nazdravio prigodi otkrilo se

već su pokopali nekoga kome si želio prići

*

u nedostatku ičeg nezamjenjivog

kao što je pristupačna replika mjeseca

za kućanstva s bazenom

ovome svijetu ostavit ću kosu

koja se skupila na mjestima

gdje sam ostala duže od potrebe tijela

gdje je jasno naznačeno odmorište

nije trebalo graditi dom

*

o težini su najkvalitetnije govorili

oni bez vage

hoće li iz svega ovoga proizaći poplava

ocjenjivali bi po načinu na koji kap iz zraka

pada na ručni zglob

tu je koža osjetljiva

tu se kost račva u male čvrste kuke

na koje se da objesiti svaka tvoja laž

*

pokušala sam i nećemo više o ishodu

magnet se, sada je jasno

ne da presjeći do površine koja ne vuče

pola od pola i njezina polovina

i dalje na sebe lijepi

sve što se isprva činilo

tek kao krta plastika

sve oštro što je otišlo

sasvim je tiho spušteno

u moje desno rame

*

ima ih koji razgovaraju po uzoru na

stroj za teniske loptice

kraj uha mi trepere žute dlačice riječi

i ne čuje se ništa osim visoka fijuka

ali očekuje se da isplazim reket

da branim glavu jezikom

kažem

održavanje terena nijem je posao

kojem se nema što nadodati

kažem

jedan se poen zapleo u travi

uzmi ga

*

podbočeni na jednu budimpeštansku tezgu

razgovaramo o slamanju duha

laktovi nam se osipaju

ništa tako dobro ne govori

razuman sam kao vrana pred bižuterijom

kao kupovina srebrnih karata za ajnc

 

(Autorica: Mateja Jurčević)

 

TIHO BRDO

Slijedio sam te u srndaćev Mjesec, žetvu sijena,

u divlje šparoge, rogove što rastu iz strništa.

Gdje se jagode crvene kosom Adamove prve žene,

a glave mrtvih divokoza trunu pokraj panja i sjekire.

Slijedio sam te u zatišje tetrijeba, gluho doba zore.

Rekao si mi gol ti se ostavljam, golog sebe dajem.

Blago onima koji su pozvani na gozbu jaganjčevu,

u toplinu jarčeve dlake, na postelju od jagorčevine.

Nisam bio dostojan da mi ribizne usne stružu kosti,

da božje ovčice, madeži s obraza, uđu pod moj krov.

Tijelo mi je nudilo dalmatinerove šare,

liturgiju shizofrenika koji u Rorschachovim mrljama

vidi arkanđela s isturenim očnim jabučicama,

strije na križima što kao strijelčevo zviježđe

upućuju na centar moga uživanja,

oljuštena koljena od moljenja

pred slikom probodenog Sebastijana

i nervoznu štitnjaču, hipertrofirano danje paunče

na koprivinim listovima.

A trebalo je razumijevanje,

glagoljicu koja se odupire izumiranju,

gregorijanski koral obožavanja,

željezni koralj i zub barske nutrije,

Tarkovskog koji će spaliti štalu

i helikopterima stvoriti vjetar za usjeve,

poništenje srama, konkordat spolnosti i taštine.

Bože smrti i ponovnog rođenja,

lijep si kao gušenje i grušanje krvi.

Kada me napuste zubi, grist ću te desnima

dok ne prokrvariš iz kapilara.

Iz klijetki srca izrast će ti žitnica,

jest ću te s jetricama

i izvađenim svetačkim očima.

Iz tvoje će krvi gorocvijet niknuti

na veprovim kljovama.

 

SJETVA

Sezona je krvavih dvorišta,

raštika i blitva lome se duž stabljika.

Uz kapelicu svetog Josipa svinjske su noge

zarasle u crvene listove djetelina.

Moj Onan na bijelom konju

zastajkuje kraj prozora i gleda me gologa

iščekujući pretvorbu grudi i butina

u poleđinu Playboya.

Kaputi bez torza njišu se na vrištini,

gležnjevi čekaju rasparena stopala.

U očnim dupljama raskopanih lubanja

klija konjski štavelj i glasaju se kukurijeci

iz pužnica mrtvih kobila.

Breze su opuštaju kao Matovilkine šiške,

mravi se uspinju po njima kako bi sklonili jajašca.

Onan hoda njivom ispunjenom izmetom,

prosipa sjeme oko kojeg se roje legla bumbara.

Vječno zamišljen u potkošulji od potočnica,

sav od smrti, od iglica i bobica borovica,

vraća se kući s kostima i svežnjem jelenjih jezika.

Puštam ga u dom da mi leži pokraj uzglavlja,

da mu ljubim ruke od brašna i pepela.

U brazdama njegovih dlanova

slano je od zrnaca Mrtvog mora.

 

SITNI PREVRATI

Konvoji se slažu ulicama

u hrpe lišća skupljenog puhalicama.

Plaču u korovima, majke za bakama,

mačke za partnerima, gladni za bosima.

U korotama, desničari bez jarčeva,

homofobi bez povorki, bolesnici bez pomazanja.

U kohortama, tisuće navijača kao tisuće bizona

bez travnate površine za ispašu.

Dogode se sitni prevrati,

čičak pukne i zapne za lisičje krzno,

zečevi promijene spol,

vukovima u utrobama umru fetusi.

Puževi se oplode i postanu samohrani roditelji,

žabe uspostave vojsku,

u napuštenom selu

zahrđaju Kristove gaće na raspelu.

Krsne kume zalegnu u Kumovu slamu,

gole se dame bradavicama uhvate za noge,

u staračkim rukama krunice zasmrde

od režnjeva češnjaka i rastjeraju vjernike.

Žene bez muževa s crnim udovicama

zapomažu na tuđim grobovima,

hodaju s krizantemama u poprsjima

kako bi se rascvjetale svim svetima.

Kazneno se ne dogodi ništa

kao kada se ubere drijemovac

ili siluje ministrant.

U listopadu se sat vrati unatrag,

država u samovlast,

duh vremena u dogmatizam.

Zubi iz mene izađu u kolonijama, stihijski,

napuste me kao djeca i prognanici.

Vraćam se psu i plakanju,

nabreknut od vode

koja će se iz mene preliti.

 

PSALAM II.

Blagoslovljen koji dolazi u moje ime

propovijedati ljubav muškarcima.

Neka donosi sklad u klaustar srca,

neka su mu zagrljaji blagotvorni glogovi.

U molitvama mu prebivaju ganutljivi očevi

koji su ih propustili odgojiti.

Na dlanovima mu se otvaraju zrna ružarija

laticama majčinske brižnosti.

Njegova misija je misija samilosnog konkvistadora,

on osvaja rukama pomirbe.

Ne otima zlato, ne prijeti pomrčinom.

Kozice mu daju mlijeko, a ne genocid.

Lik se njegov odražava na uzbibanim vodama,

ime mu je na usnama kraće od inja.

Moljac je koji izlijeće iz vatrenog treptaja

i živi u ždrijelu oka.

 

(Autor: Denis Ćosić)