Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Koliko je prošlo? Desetljeće? Dva? Dulje?

Još uvijek kao da se nastojim izvući iz tvog voska. Budim se u znoju iz sna da sam i dalje zapetljan u tvojoj mreži. Crvene usne, gusta crna kosa u beskrajnim slojevima, a u njoj- svemir. Tvoj vrat: moje utočište. Pregibi vreline koja se tiho spuštala prema koščatim ramenima. Tvoje oči: duge trepavice kao u lutke, zaokrenute prema gore, guste, snene. Kada bi spustila pogled, ostale bi samo one i ljubičasta boja na gornjim kapcima. Duboki pogled ranjene životinje koja šapće: Pomozi!

Zatim vrišti: Utapam se!

Zatim preklinje: Uđi.

I pomagao sam. Ušao sam u tebe kao u bunar, rupu u tlu koja se zatvorila iznad mene. Propao sam u nju kao u kući voštanih figura. I zatim sam bio tvoj: obojen voskom, lica i kože prilijepljenih na njegovu vrelinu.

Jesam li smio doći do daha? Jesam li smio raditi? Jesam li smio učiti, gledati, govoriti, misliti? Svakako. Ali onako kako si ti to željela. Imala si svoje kalupe za mene i sve što je stršalo izvan njih grizla si krvavim usnama kao zrelu trešnju.

Izgubio sam dane. Mjesece. Godine. Izgubio sam san. Snagu. Samopouzdanje. Ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikada nisam bio dovoljan. Uvijek sam bio samo prazna ploča koju je trebalo ispuniti tvojim bojama, uputama, idejama, koordinatama za mene. Žvakala si me snažnim, zdravim zubima. Ispljunula svaki put kada nisam stao u tvoj pomno uređen dan, u tvoje idealne mjere za mene.

Koprcao sam se u tvom vosku; živom blatu. A zauzvrat si mi pokazivala svemir. Ali, taj je svemir bio samo pun tebe. Njegove žilice, kapilare, stanice, dlake, punila si samo ti. Tvoji uzdasi, potrebe, tvoje igranje sa samom sobom, blistanje, tvoji snovi kad si spavala i prekrivala se gustom kosom, sve je bilo ispleteno od tebe, prebojano tobom. Tvoj teški miris, kao gregorijanski koral, barokna perika, punio je svaki kutak svemira. Sve sam gledao, u svemu sam se šuljao, proklizavao ponekad, češće čučao u nekom od kuteva i čekao svoj red; da budem ispunjen tobom, draga. Samo tobom.

Bila si svila u svom sjaju. Voljela si se. Ne, obožavala si se. Ne, sama si sebi bila idol. Sve što si doticala, radila, sve što si željela, punila si svojom kremom.

I to je bilo neobuzdano, divlje privlačno, to me hipnotiziralo. Nisam mogao prestati gledati u tebe.

Ali, jednom kad sam skrenuo pogled, kad sam uspio zatvoriti oči na dovoljno vremena da se u mene uvukla topla, utješna tama, počeo sam zamišljati svemir izvan tebe. Jednostavne stvari: automobilsku gumu na praznom parkiralištu. Tišinu ljetnog dana. Hladnoću potoka. I o svemu sam tome maštao bez tebe, neobojeno tobom, nezaraženo tvojim kiselinama.

Sve je djelovalo novo i čisto, kao vrijeme u budućnosti u koje još nitko nije ugazio.

Draga, sve je djelovalo moguće, nadohvat mog dodira, ako bih pokušao ispružiti ruku.

I dalje zatvorenih očiju, pipao sam voštane figure, tvoj umjetni, izmijenjeni svemir, bolestan, krut i ustajao. Onaj koji je djelovao privlačno samo na početku, samo izvana, kao prostorije u napuštenoj kući u koje nitko nije želio ući godinama. Desetljećima.

Iz labirinta tvog daha nije bilo lako izaći. Možda se nitko nije iz te mliječnosti, tog obilnog, bogatog, načičkanog, nagruvanog, sabitog, nije niti izvukao prije mene. Možda si ih apsorbirala u svojoj podzemnoj ustajaloj vodi, svojoj škrtoj, pomućenoj zemlji, svojim snažnim strujanjima kojima si podešavala zrak, tlo i sve žive organizme koji bi ti se našli u blizini.

Kako bilo, nisam mogao spasiti nikoga osim sebe.

A tebe sam ostavio u grču, u grcanju, u bjesovima jer sam uspio, jer me više nije bilo tu.

Poslala si svoje paklene pse po mene. Duha iz svjetiljke. Paukove mreže. Sipino crnilo. Poslala si svoje čvorasto korijenje, svoje genetski modificirano voće i mutirane plodove svoje utrobe; jedino što je u tebi moglo oživjeti.

Nitko nije uspio. Moj mrak me je čuvao. Nisu me uspjeli napipati. Naučio sam biti tako dobro skriven, pronaći toliko skrovišta u sebi, oko sebe, da me ni tvoji najvještiji lovci nisu uspjeli namirisati. Ali ja njih jesam. Tvoj miris ću pamtiti zauvijek.

Prokleto je tvoje kraljevstvo.

Draga: Nadam se da će te tvoj svemir progutati, apsorbirati, anihilirati, da ćeš se ugušiti u svom ljepljivom vosku; da će tvoji krikovi odzvanjati u vječnost.

Ai ne. To nije kazna za tebe.

Pokušajmo ponovo: Nadam se da ćeš čitav život, iz svog svemirskog ljepila promatrati ljude koji ne igraju po tvojim pravilima. One koji rade sve ono zbog čega si mene dresirala, korila, krotila, kažnjavala, prepravljala, prekrojavala, docirala, ispitivala, ispravljala, uređivala, umivala, uljepšavala, rezbarila, ispirala.

Nadam se da ćeš crkavati u vječnost u nemogućnosti da više ikada podesiš ili promijeniš ikoga pored sebe.

A sad dobro gledaj: Zalijepit ću ti guste trepavice tvojim svemirskim ljepilom na kapke tako da više nikada ne možeš zatvoriti oči. Neka suze, neka ispadnu, ali gledaj. Usta ću ti zašiti svilenim koncem, a gujin jezik odsjeći. Kosu ću ti odrezati do bijele, blistave kože. Nećeš više nikada ni u koga moći uperiti svoje krakove.

Nećeš moći učiniti ništa.

Nikome nećeš moći reći ništa.

Nećeš moći promijeniti nikoga.

Sada ti mene gledaj.

Samo gledaj.

I tako u vječnost.

 

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

 

 

Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, drugo biti što otkriveniji.

Jednom mu je netko napisao da njegov rad podsjeća na niz širom otvorenih vrata dok se ne naiđe na jedna koja su sasvim zatvorena, zabrtvljena i neprobojna.

Lukas ne zna što se nalazi iza njegovih zapečaćenih vrata, uz pretpostavku da postoje, ne zna detalje, ali zna što se nalazi iza niza otvorenih: Ništa. Kič iza kojeg zjapi praznina. Optička iluzija na koju gotovo svi nasjednu.

I kad kaže ‘ništa’, ne misli na ništavilo, već na to da iza otvorenih vrata nema ništa od materijala koji bi tvorili njega, njegovu unutrašnjost, od čega se god ona sastojala. Možda od papira, novinskog ili od stripa, ili slika, ulja na platnu, svega onoga čime se bavio, tuba i olovaka koje su mu dodirivale tanke ruke, boja kojima se prljao i od kojih bi na nadlakticama uvijek pronalazio nove mrlje. Ali bojao se da je riječ o drugoj vrsti materijala. Onoga od čega se sastojalo dno bunara. Podrum u davno napuštenoj kući.

Iza otvorenih vrata nije bilo toga; bila je tkanina koja mu nije ništa značila; hrana koja mu je značila još manje, uramljene fotografije njegove obitelji od koje je davno odustao u velikim, kićenim ramovima. U tim osvijetljenim prostorijama bilo mnogo sunca i voća, mnogo sjaja. Možda i životinja. Sve ono što bi slučajnog prolaznika moglo navesti na posve pogrešan trag. Dok prolaznik baulja po tim velikim sobama s keramičkim kaminima i teškim lusterima, Lukas je skriven u onoj sobi u koju se ne može ući. Pogrbljen je i tih i promatra linije na naslovnici knjige. Kompoziciju. Mora biti nečujan da ga ne čuju iz velikih soba.

Kuhinja je u modernom stilu, siva, s visokim elementima. Dok gosti pretražuju veliki frižider s mnogo tofua, on završava nešto u tami. Ni sam nije siguran što. Zatim se okreće prema vratima i kroz ključanicu promatra svijetle sobe. Svjetlost mu u malom preciznom šiljatom mlazu bode oko.

– Jeste li završili razgledavanje? Mogu li vas još nečim ponuditi?- vikne.

Goste zbuni iznenadni glas.
– Tko je to?- pitaju pomalo uplašeno.

Zatim traže. Zavlače se ispod fotelja. Gledaju iza vrata, iza velikih bordo zavjesa (Lukas ne voli zavjese), ali ne pronalaze nikoga.

– Jeste li gotovi? Možete li krenuti?

Lukasa hvata nervoza. Želi izaći iz prostorijice, ali dok su ostali tamo, ne može.

Nitko ne odlazi. Ne zna zašto ga ne slušaju. To su njegove sobe, ne njihove.

Zatim mijenja taktiku.
– Tu sam!- vikne iz svoje tmine.

U njegovoj prostoriji mrak je taman i gust, poput tinte. Ako doda malo boje, malo crne koju uvijek drži u kantama, mogao bi postati i vlažan, mogao bi se pretvoriti u nešto poput katrana.

– Slobodno uđite!- namješta svoj najprijazniji osmijeh dok zaglađuje rijetku kosu.

I dalje ih gleda kroz ključanicu.
Normalni su. I pod tim misli- odvratni.

Imaju navike i gestikulaciju koja samo svjedoči tome koliko su uklopljeni. Ukotvljeni su duboko u i na svom tlu, ne misle o tome kako bi ono moglo propasti ispod njih, otvoriti se kao golemo ždrijelo i proždrijeti ih u bilo kojem trenutku.

I dok misli o ždrijelu, Lukasu srce počne brže kucati, a nalet nečega što može nazvati samo adrenalinskim ushitom počne strujati kroz njegovo tijelo. Uskoro bi taj nalet mogao izaći iz njegovih usta u sretnom vrisku.

Uzima kante crnog koje uspijeva naći i izlijeva ih po svojoj prostoriji.
Zatim broji i promatra svoje goste. Zbunjeno se trzaju i kreću prema njegovom glasu, polako i oprezno, a zatim se vraćaju. Kao zombiji kad im se učini da su nešto čuli, a zatim shvate da ipak nisu pa se nastave vrtjeti ukrug, pomišlja.

Prvo ugleda nju. Lijepa plava gospođa, guste njegovane kose, ugodnog osmijeha. Voli promatrati slike po zidovima.

– Lukas je izvanredan ilustrator!- zapišti povremeno (voli riječ ‘izvanredno’. Ova stolica je izvanredna, kaže. U odnosu na što, pita se Lukas).
Njezin je glas uvijek u pozadini, ne zna začepiti. Misli da govorom odguruje tamu, neugodu, ne shvaćajući da je zapravo stvara.

Drugi, gospodin. Intelektualac. Raspravlja s plavom ženom i čini se da se žele nadglasati. Tko će izreći pametniji uvid, interesantniju opasku? Tko će dublje prodrijeti u Lukasove lažne sobe? Sijed je i naboran, ali vitalan tamo gdje može- u mozgu. Nabraja umjetnike. Priča o kompoziciji, realizaciji, stilu. U Lukasu se nešto blago razlije. Gospodin doista pokušava. Možda osjeća krivnju ako barem ne proba objasniti ono što vidi oko sebe, kulise koje je Lukas postavio. Možda misli da je to njegov zadatak.

Gleda u njegovu ruku kroz ključanicu. Gospodin je obukao sivo odijelo i plavu kravatu. Lukas ga poželi pogladiti po sijedoj glavi, kosi kao iglicama. Rijetko osjeti nježnost prema posjetiteljima.

Treća- mlada djevojka. Jarko šarena haljina, crna kosa. Vedra i zadovoljna. Promatra njegove knjige (one koje drži u svijetlim prostorijama, dakako). Lista ih i povremeno uzdiše, kao da je nešto bitno shvatila. Bolan, glasan uzdah.

Je li nešto shvatila? pita se Lukas. Gleda u njezine jarko namazane crvene usne i zlatni lančić oko ruke. Lančić, usne, to ne mora ništa značiti (Lukas je naučio razdvajati svoju intuiciju od svojih predrasuda).

Odluči je testirati. Kroz otvor u vratima provuče knjigu na kojoj je već dulje radio. Slike i tekst. Djevojka njuška uokolo i zatim opazi knjigu na podu. Primakne se i podigne ju. Dok prelistava stranice, na licu joj se ocrta izraz gađenja. Čini mu se da će ju čak baciti u smeće.

– Fuj- kaže.

Lukasova prostorija nije ugodna mirisa. Tamo se skuplja mokraća i fekalije. Lukas ih katkada izbacuje, ali ne prečesto. Uvijek je netko vani i mora biti oprezan s izlaženjem.
Djevojka odlaže knjigu visoko na policu, kao da nastoji zaštititi i ostale od Lukasovog rada. Ili- kao da smatra da je ovo djelo nepovezano s Lukasom. Uljez kojeg je netko zabunom unio unutra.
Ono što je kao ushit skoro izašlo kroz Lukasova usta sada se gnijezdi u njegovom želucu kao žeravica. Pali mu utrobu i izlazi iz nje u svojoj vrelini.

On zazviždi.

Djevojka se okrene prema vratima njegove prostorije.

– Tko je tamo?- pita razgovijetno i glasno.

U glasu joj osjeti nešto odglumljeno, kao da je na pozornici. Nije li?

Gotovo uvijek zaboravi da su njegovi posjetitelji, prolaznici, stalno na pozornici.
Ponekad, vrlo rijetko, uhvati pogled nekoga tko nije.

Nedavno je slikao u parku, a iza njega se stvorila osoba u žutoj haljini sa žutim šeširom. Neprijazno se okrenuo prema njoj, a zatim stao. Ispod šešira, ispod haljine, skrivala se oštećenost koju je rijetko viđao. Veća od njegove. I skrivala se vrlo dobro. Žena nije odavala napukline. Promotrio ju je još bolje, gotovo s divljenjem i kimnuo joj. Kimnula mu je natrag. Gledala je u kovitlac boja na njegovom platnu i duboko disala, kao da je na nekom liječničkom pregledu o kojem joj ovisi ostatak života. Stajala je pored njega vrlo oprezno, kao na staklu, kao što je i trebalo stajati, pomislio je. Još joj je jednom kimnuo. Nije trebalo ništa reći. Izvadila je lepezu i nasmiješila mu se. Zatim ga je dotaknula po ramenu, okrenula se i otišla.

– Čujete, tko je to?- viče i dalje crna ljepotica prema njemu.

– To sam ja, umjetnik Lukas!- zazvoni on prijazno.

Djevojka se približava vratima još uvijek sigurnim korakom. Novinarka? Vjerojatno. Kulturni krugovi, svakako.
Lukas otključa i odškrine vrata. Još uvijek ima priliku otići. Zapuh smrada će je otjerati. Ali ona se približava, nabire nos, dodiruje vrata i glasno izgovara:

– Umjetniče Lukas, vaš talent je neopoziv. Pozivam vas na predstavljanje na najpopularniju tribinu koju vodim lično da u detalje analiziram vaša cijenjena djela…

Ali mrak je zaustavi. Dogodi se ono što se uvijek dogodi – mrak je gotovo paralizira. Sjedne i ušuti.

– Zašto ne upalimo svjetl…- ali zadnji dio riječi proguta i ostane nepomično sjediti.

Lukas nije siguran otkuda dolazi dragi mrak, ali zna se igrati s njim, premetati ga iz ruke u ruku, stvarati sve što već stvara iza svojih zatvornih vrata, kao i kulise iza otvorenih.

Djevojka i dalje sjedi. Lukas razabire samo njezin crveni ruž i pune, poluotvorene usne. Uzima kist i umače ga u svoju crnu, svoj katran.
Zamišlja ženu u žutom kako stoji kraj njega i osmjehuje se.
Prilazi djevojci i nježno je polegne na svoj stari madrac. Naslanja se nad nju vrlo nježno joj kistom prelazi preko usana. Lijepe usne, sočne. Crna ulazi u njezine pore i stapa se s njenom kožom.

Lukas je djevojčine usne ispunio crnom i primiče se očima. Gleda u lijepe, guste trepavice, bez imalo šminke. Lukas se pridiže i traži novi, tanki kist. Treba biti vrlo precizan. Njezine su oči otvorene, nepomične. Tankim kistom prelazi preko trepavica. Crna boja ulazi u njezine oči i boji bjeloočnice.

Taako, pomisli Lukas i zatvara joj oči. Sada se sve treba dobro upiti.

Ostali su završili s razgledanjem i prostorije su prazne. Lukas gleda u svjetlo kroz ključanicu. Tišina u prašini na suncu smiruje ga.
Lagano pridiže crnu gospođicu i vodi je do vrata. Otvara ih i zajedno s njom izlazi u sunčanu sobu. Djevojka sjedne na fotelju.

– Jako me boli glava. Što se dogodilo?

Ne gleda ga, a glas joj je raspuknut, piskutav. Ni traga sigurnosti.

– Mogu vam donijeti malo vode- kaže joj namještajući svoj najljepši smiješak.

Djevojka ga pogleda očima u kojima su popucale kapilare. Crveno se pomiješalo s crnim i tvori ružnu kašu.

– Tribina…?- pokuša ona, ali glas je izdaje.
– Apsolutno, dakako- odgovara Lukas. – Bit će mi čast.- trudi se prigušiti smijeh.
– Ne želim vodu. Želim izaći odavde. Nešto me steže u prsima… i jako slabo vidim.
– Proći će, proći će prije nego što mislite. Ispratit ću vas.

Lukas hoda pored djevojke umočene u mrak.
Posljedice mraka su raznovrsne. Ponekad i fatalne. Uvijek nepovratne. Na izlazu joj maše kistom kojeg još uvijek drži u ruci.

– Hvala vam na interesu, sasvim ste pronikli u bit mojih djela!- viče za njom dok ona tetura prema cesti.

Zatim se okreće i više ne može prigušiti smijeh koji odzvanja po osunčanim sobama i odbija se o skupocjene komade namještaja.

Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, a drugo biti što otkriveniji. Upravo sprema novu izložbu pod nazivom: ‘Niz otvorenih vrata’. Promatrat će je iz svoje prostorije.

Nada se da će biti dobro posjećena.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

 

*Priča predstavlja svojevrstan uvod romana u nastajanju na kojem radim, radnog naslova „Veličina plijena“ i njime je inspirirana (Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Svila kao dio mreže*

„Ne koriste svi pauci mrežu za hvatanje plijena. Neki pauci jednostavno čekaju svoj plijen skriveni, sve dok ne uhvate priliku za napad, dok drugi progone svoj plijen.“

(„Osam činjenica koje možda niste znali o paucima“)

 

Mnogo toga je tek naslućivala, bez čvrstih dokaza, jer on se uvijek potrudio poništiti dokaze. To je bilo nužno, ne ostaviti trag, ne ostaviti ništa na što ga se moglo pozvati. Naslućivala je da je njegovo početno povlađivanje samo imitacija; da se pretvara u kameleona svaki put kada mu se ona ili itko povjerava; da se pravi da razumije samo da bi informaciju izvitopereno proslijedio, preusmjerio, prebojao, zadobio neki drugi savez iz kojeg dalje može crpiti.

Pleo je svilenu priču. Priču o svojoj otuđenosti, nesreći, o tome kako je ostao posve sam u tom svijetu punom hladnoće i gluposti, kako ga nitko zapravo ne razumije. Zlatousta priča, toliko puta ispričana, modificirana, kićena, a ipak nedosljedna, a zatim negirana. Odjednom,
sve to bio je samo njen umišljaj, a svijet pun obilja za njega; prihvaćao je pune čaše, poljupce, branio se rukama i nogama od obožavanja.

Njegov narativ se mijenjao ovisno o onome prema čemu bi okrenuo glavu kao suncokret i znala je da i o njoj sada kruže priče, kao što joj je nekada izbacivao mreže i mreže plodova; priča o onima, sada shvaća, na koje je bio ljubomoran, koji su ga odbili, prokljuvili, prozvali,
postavili na mjesto.

Trebalo se izvući. Morala se izvući.

Znala je: postoji prostor slobode, prostor u koji nije uspio ući, kojem nema prilaza, koji je još uvijek samo njen, koji nije uspio zagaditi svojom sveprisutnom, gromoglasno tihom mržnjom. Zaključala je te dijelove sebe duboko pod zemlju, u daleke krajeve, kamo on nema
prilaza i kamo nikada neće ući, ma koliko kucao, a ponekad i razvaljivao. Njegove pozorne, predatorske oči vrebale su svaku prostoriju, stranicu, društvenu mrežu. Niti jedan detalj mu
nije promicao; mirno je bilo njegovo vrebanje, čekanje da se netko zaustavi, umori, povjeri, opusti. A zatim bi ga dočekala njegova svilena paučina.

Pokidala je njegovu mrežu, a usput odrezala i neke dijelove sebe te ih krvave i zalijepljene ostavila tamo znajući da će se on njima još neko vrijeme gostiti jer vrijeme hranjenja je uvijek; praznina u njemu je nepregledna, širi se i ne može se ispuniti ničim, ma koliko se trudio. Glad je njegovo trajno stanje pa crpi i uzima. Krade ideje, vitalnost, kožu i meso. Jede puno, jede stalno. Njome se hranio dugo jer je otišla prekasno. Čim je počela osjećati da nestaje, da se uz njega smanjuje, da ju je prije učinio velikom, većom od svega samo da bi je kasnije odlučio stiskati i smanjivati dok je ne učini još jednim plijenom, muhom koju lako može progutati, trebala je bježati, bježati i bježati.

U zadnji tren je otišla, dok je on nastavljao udarati u prostor gdje je mislio da ona još uvijek stoji, ali već je izmakla, jurila, već je pisala. Dočekao ju je prostor žut, plav, spokojan, miran. Sa sobom je uzela ono najvažnije, do čega nikada nije uspio doći, i sada, naslonjena na to, na svoju snagu kao na veliki ćup, promatra sunce i ptice, grane drveća koje se povijaju na blagom vjetru, novi dom koji stvara.

Ostavila ga je u gladi i novom lovu u koji je već krenuo.

Pogleda još jednom oko sebe. Prostor slobode nadima se i spušta, tih i vječan, kao disanje. Tu je mir, bez straha i trepeta.
Sada je u njemu. I tu će ostati zauvijek.

Nije niti prva niti zadnja koja se dala u bijeg, preko sedam gora i sedam mora, kao u bajci. Ni prva ni zadnja koja je morala svom preostalom snagom koju nije oteo stisnuti sve što je u njoj još preostalo da izađe iz katrana u kojem ju je gušio. Niti prva niti zadnja. Kako upozoriti one
koje tek slijede?

Možda ovom pričom, koja tek počinje.

Nikada se nisam uspio vezati uz ljude.

Hodam po pijesku, a zatim skrećem u oazu; na puteljak obrastao maslinama i tisom. Sunce prži.

Nisam se vezao uz ljeto na ovom prašnjavom, pustinjskom putu. Ne samo uz ljeto, iako je ono, kao prirodan ciklus, neizbježno: tiho, upeklo, mirno, dio mjesta jednako kao i sve ostalo. Hladnoća ovdje ima jednake čari. Škrtost pada temperature jednako me uzbuđuje kao raskoš beskrajne vrućine. Hladnoća koja se uvlači u kosti ne smeta mi. Znam da je sve dio ciklusa.

Dođem ovdje i već na stepenicama, kamenim, starim, vječnim, u glavi počnem osjećati otpuštanje, kao da tekućina polako i mirno istječe iz mene, da je mjesto u meni odvrnulo pipu svega što me dosad sputavalo, što se nakupljalo u mojoj nutrini kao prljava voda iz kanalizacije.

I sam pokušavam shvatiti zašto ovo mjesto, zašto se nigdje drugdje ‘klik’ ne događa, zašto je samo ovdje prisutan taj mir? I – kakav je to mir?

Onaj koji doslovno prolazi kroz moje žile. Osjećam kako mi struji po venama, kako one doslovno bubre od njega, a kako zatim prelazi u moj trbuh, sve dalje, do mojih prepona, kroz noge pa sve do nožnih prstiju.

Pokušavam shvatiti u čemu je stvar jer večeras slijedi moj rastanak s mjestom.

– Žao mi je, mjesto – reći ću mu beskompromisno. – Odlazim.

Ne mogu nastaviti ovisiti o njemu kao o jedinom trenutku zdravog razuma. To nije razlog zbog kojeg sam počeo ovdje dolaziti. Kad sam došao, nisam niti slutio da ću se vezati, ne na ovakav način, kao da sam otkrio čitavo krvno srodstvo, genealogiju među ovim sitnim česticama pijeska, granama palmi, kamenjem zabodenim duboko u mekane površine.

Dovoljno mi je doći ovdje i sve sjeda na mjesto, kao ključ u bravu. U početku, koristio sam to šakom i kapom, kako bi rekli. Ne bi me bilo u gradu vikendima, koristio sam svaki slobodan trenutak da pobjegnem. Mozak bi mi se užario nakon posla. Osjetio bih kako mi siva tvar gori ili kako se deblja i postaje tvrda kora. Nisam mogao postići opuštenost, nisam ništa vidio od svojih misli, postale bi neprohodna šikara.

No, kad bih stigao u mjesto moja šikara smanjivala bi se i mijenjala, kao da snažna ruka čupa veliki korov iz korijena, a ja ne moram uložiti nikakav napor. I zatim bi se pogled otvorio: horizont dalek, s užarenom kuglom na njemu koja se katkad povećavala, a katkad smanjivala. Žuto, tiho, toplo.

Na početku, mjesto sam skrivao, nisam nikome govorio o njemu. Zatim sam referirao na njega kao na svoje ‘izletište’. Mislim da sam time dao dovoljno informacija. Što će im više? Još bi samo nedostajalo da se pojave i da mi pokvare idilu. O geografskom položaju sam se izjašnjavao nejasno: negdje tamo između… Nisu previše zapitkivali, i bolje da nisu. Prema svom mjestu postao sam posesivan. Ne želim ga dijeliti, ne želim razglašavati. Bojao sam se da ne prestane imati za mene čarobne moći.

U njemu više ne mogu ostati niti iz objektivnih razloga. Posao me vodi dalje, mnogo dalje. Morat ću nastaviti život u drugom gradu, možda uzbudljivom, možda punom novih prilika, ali svaki pogled u budućnost trenutno mi se čini izrazito sivim. Ne vidim ništa čemu se zbilja mogu veseliti bez svog mjesta. Čovjek može imati velike ambicije, velike želje, ali na kraju dana, u sumrak, svi čeznu jedino za nečim poput onog što je meni pružalo moje mjesto. Sutonom koji gleda u skorašnje zvijezde, ali više od svega, koji gleda u boje – svjetloružičastu i svjetloplavu, nježne kao dječje knjige. Te boje u mojem su mozgu slagale blagu izmaglicu koja me utišavala. Kao da je sve vrišteće u meni naglo postalo muk. Ali ne tako da je grubo ušutkano već kao da je utješeno. Poglađeno po glavi.

Iz mjesta bih se vraćao napunjen. Kolege su mislili da u njemu postoji i neka tajna veza koja podrazumijeva emocionalnu ili seksualnu aferu o kojoj ne smijem, tko zna iz kojeg razloga, govoriti. Ten mi je bio porculanski, mišići napeti, a u očima sam imao sjaj koji nisam znao definirati. Pronašao sam svoj eliksir mladosti i snage, često sam znao misliti. Jadni ostali ljudi. Došlo mi je da im otkrijem tajnu- morate pronaći mjesto. No, što ako dođu na moje mjesto? Zato sam šutio.

A sada će biti gotovo. Jesam li tamo doista bio bolji? Nisam imao s kim razgovarati o tome. Možda nisam bio bolji, samo jači. Možda sam naišao na mjesto koje je u meni stvaralo titansku snagu.

Što sam više boravio u mjestu, to sam manje trebao ostale. Jutro bi prohujalo. Tih sat, dva ujutro ušao bih u svoju prvu zaštićenu zonu. Nakon toga, šetnja. U tim sam trenucima, kunem se, čuo glazbu. Opuštajuću i najčešće klasičnu. Nisam znao čija je to glazba niti što mi pokušava objasniti, ali kao da je računala komplicirane matematičke operacije u mojem mozgu nakon kojih se sve činilo jednostavnije. Za šetnje sam imao svoje rute, kao i za sve ostalo. Volio sam šetnju. Ili sam možda ipak još više volio samoću koja se cijedila na mene s drveća, iz pijeska, iz sunca. Ne mogu procijeniti. Zatim, odmor. Voda, sklapanje očiju i tonjenje u pijesak. Ne znam u što bih potonuo, u kakve to neobične i mekane jastuke, ali iz tog tonjenja nisam nikada poželio izaći.

Možda ću morati pronaći novo mjesto.

Ili je možda dovoljno rastati se s ovim, dopustiti da mi njegova milost još jednom okupa čitavo tijelo, čitavu unutrašnjost, blago i konačno, a onda otići.

Ostat će mi nešto od njega.

Pa makar ne ostalo ništa.

 

 

*Naziv ‘Sitio’ je preuzet iz knjige Carlosa Castanede: ‘Učenje don Juana’. Sitio označava “jedno jedinstveno mjesto, mjesto gdje mogu biti najbolji. Moj je zadatak bio razlikovati ga od svih ostalih mjesta. Opći obrazac bio je da sam morao ‘opipati’ sva moguća mjesta koja su bila dostupna dok ne bih mogao bez sumnje odrediti koje je pravo. Tvrdio sam da, iako trijem nije prevelik (dvanaest puta osam stopa), broj mogućih mjesta je nevjerojatan i da će mi trebati jako puno vremena da ih sve provjerim, a budući da on nije specificirao veličinu na mjestu, mogućnosti bi mogle biti beskrajne.” (Iz knjige ‘Učenje don Juana’)

 

 

 

 

Promatram ničiju zemlju, između dva vala, dva udisaja. Pokušavam osjetiti uzemljenje; korijenje koje bi me povuklo duboko u sebe, u središte, u čvrstu srž. Iznad, samo zvijezde. Sitne, daleke. Prije sam ih mogla promatrati satima; sjediti, disati, osjećati postojanje bez tjeskobe, nemira. Ali više ne. Od svega se skrivam: zraka, svjetlosti zvijezda. Ispred mene samo uništena zemlja.

Mogla sam postaviti klopku. Znam dobro podviti pod sebe ono što želim. Gledati u nečije proširene zjenice. Nestati i pojaviti se, bešumno. Potpiriti, ostaviti da vrije. Ali nisam. Odlučila sam: bez poznatog terena. Hod po staklovini. Neizvjesnost. Oči kao polumjeseci.

Mogla sam se zaigrati. Hvatati svoj rep. Ne poznajem uzice. Ne poznajem gospodare. Ali nisam. Podigla sam gornji dio leđa. Postala ovisna o dodiru. Glađenju. Prolasku rukom po mojoj kralježnici, kao po mahovini. Utješan titraj se pojavljivao u mojoj nutrini; trzaj koji bi odapeo moje tijelo među zvijezde. Savitljivo, podatno tijelo.

Mogla sam se naviknuti na bilo koji grad. Gradovi niču u noći kao petrolejske lampe. Tu su: utješne perine. Znam pisati o njima. Znam, iako ne znam, ali u tom neznanju lako se izgubiti; lako je rastrčati se, postati neprepoznatljiv i cijenjen. Ali nisam. Gibala sam se između njih u motornim vozilima, ne zaustavljajući se. Noću. Uglavnom, noću.

Promatram ničiju zemlju: između dva grada, dvije klopke, dvije igre, dva pokreta.

Trenutak prije nego što bi progovorio, zaustavljala sam dah. Htjela sam se skloniti u tebe, u tvoje visoke, nepomične bedeme. Dopuštao si dok se to činilo nevinim. Hladan, prazan, hermetično zatvoren prostor. Bijele i ledene zvijezde vidjela sam kroz stakleni svod. Tada sam ih mogla promatrati satima. U tebi sam mogla udisati oštro, mirno. Nijedan dio tijela nije bridio, ježio se; koža glave, jagodice prstiju. Mogla sam se otvoriti u tom tihom, sjenovitom mjestu. Sve je moglo izaći iz mene: iscuriti, iskotrljati se, išuljati, izmjestiti, izjuriti.

Mogla sam izaći, napustiti taj prostor. Otići u gradove gdje neboderi sivom bojom probijaju blage dlanove neba. Gradove koji su me zvali; slali avionske karte, puštali balone od sapunice sa svojim pejzažima prema mom usplahirenom licu. Proučavala sam ih detaljno, pozorno nabrajala njihove zone, ali nisam se mogla pomaknuti.

Zatim sam zloupotrijebila tvoje gostoprimstvo i moja prisutnost ti se više nije činila nevinom pa si me blago otpratio do izlaza. Trebalo se još samo rukovati, utisnuti dlan o dlan, prije nego se za mnom začulo zatvaranje. Mirisalo je na konačnost. Sjela sam uz bedemska vrata, naslonila se na njih leđima. Željela sam da me podupreš još jednom.

Promatram ničiju zemlju. Pokušavam se ne obazirati na pustoš, pustiti da me korijenje prihvati za gležnjeve i odvuče. Uvijek ostaje zemlja koja me može primiti u sebe, čak i tvrda, škrta zemlja.

Mogla sam: natopiti, otopliti, postaviti, pokrenuti, zatvoriti, zaključati, zaigrati, ušutjeti, prestati, pomisliti, prekinuti, promisliti, proračunati, ispremještati, obojiti, osnažiti, odvojiti, odmoriti, odvezati, otpustiti, odmisliti, odustati, napustiti, odvrtjeti, odmjeriti, uravnotežiti, smiriti, smanjiti, doći, disati, urazumiti, razgovarati, procijeniti, ostvariti.

Nisam mogla ništa.

ILUSTRACIJA: Česi Novaković

TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić