Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Trebaš biti jako oprezan kada ulaziš u sliku. Pogotovo ako je nacrtana plavom i žutom, plavim očima i požutjelim prstima, jer će zelenilo djelovati krhkije nego što doista jest.

Ne smiješ se dati zavarati paperjastim oblacima- okvir za sliku je kamen. Nema žara u njemu. Kuća je betonska. Bijela boja ne nudi toplinu.

Ne, nije bitno što si doživio. Nije bitno kako si to doživio. Oranice su te ponijele, pa što? One su tu upravo zbog toga, da ponesu, poput valova. Ali, sjeti se što još valovi rade. Razbiju te o stijene. Nemaju milosti. Prihvati da je tok ravnodušan prema tvom titranju, iako lijep. Iako zavodljiv.

Znam, sada se pitaš kako znati. Trik je u detaljima. Oni su poput lijepog lica. Slika je lijepa, ali promatraj svaki detalj posebno. Vršak planine ti ne nudi milost. Na nebu nema Boga, možeš tražiti godinama (i uvijek možeš zamišljati da ima). Tako je i sa svim ostalim.

Zatim se usredotoči na ono što nije rečeno, ne na ono što jest. Sve što je rečeno, distrakcija je od onoga što se zaista događa. Dopusti da ti pomognem. Čega na slici nema? Tako je. Njih nema. Ne daj se prevariti skladom boja i šumova. Ne daj se nasamariti tišinom. Ona liječi, ali znaš li što još radi? Ona čeka.

A ti nemoj čekati. Pejzaž se neće promijeniti. Ono što ne možeš definirati, kroz što ne možeš provući ruku, ne moraš pipati dok ti ne kaže što je. Neće ti se svidjeti kad progovori, a onda će možda već biti kasno.

I nakon svega, izbor je na tebi. Ako u ovoj slici osjetiš opasnost, zamoli ih da te otprate iz nje. Ako doista nije kasno.

Ako već nisi shvatio da se ne radi o slici.

(Slika: Česi Novaković, piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

Muk čeka ispred zatvorenih vrata. Kucaš, ali nema odgovora.

Vidiš li? Približiš li im se, postaviš li čelo na njihovu neumoljivost, ući ćeš u tiho. I shvatiti: sve za što si mislila da je spojeno, odvojeno je. Vodi je tijesno u čaši, a biljka ne prihvaća lonac. Živica koja se rasprostrla po kući s gađenjem dotiče njenu površinu, a tlo želi biti samo, nepokriveno laticama. Broj ispred vrata na metalnoj pločici tamo ne pripada, zid ga želi odbaciti. Nebo teži biti očišćeno od oblaka. Čak se niti boji fasade ne sviđa biti tamo. Hladno je i vlažno. Ptice se žure napustiti maglu.

Ni ti tamo ne pripadaš, samo si uljez koji prisluškuje ono što ne bi smio čuti. Ono što si silom željela stopiti, nespojivo je. Ruka se uvijek otimala drugoj ruci. Tijelu je na drugom tijelu bilo kipuće. Koža je pucala i crvenila se.

Ali, odmakni se od vrata. Zatvori oči na trenutak. Čuješ li? Sve za što si mislila da je odvojeno, spojeno je. Zvukovi se pretapaju jedan u drugi. Pjev ptice ulazi u tvoje pore, motor automobila se nadovezuje na njih, nečije potpetice, krik djeteta i udarac vratima negdje u daljini prenu te. Pas laje i umiruje te. Sve se niže jedno na drugo poput kamenčića na ogrlici. Niska bisera. Zvuk usplahirene sirene dotiče zvuk vode koja klokoće u potoku. Nečiji glas prodorno se nameće kroz razglas i podsjeća te na davno pročitanu slikovnicu o dječaku i bundevi.

Pa onda, zadrži oči zatvorene još samo malo. Dok najjača bol ne prođe.

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

Ljudi uvijek odlaze onda kada pomislimo da će ostati, kad se usidrimo u svoje nadanje. Tada su se već uspjeli dobro prerušiti, do neprepoznatljivosti, i dobaciti nam preko ramena nešto poput: sretno.

Nadamo se da je dovoljna noć, ili njih mnogo, slijepljenih jednih uz druge kao harmonika, ali jutro nas zatiče odjeveno u gorko.

Čudna je to stvar: ljudi nikada ne odlaze dok o odlasku i dolasku ne razmišljamo, dok prihvaćamo kolutove za spašavanje koji nam se nude, nezahvalno i nepromišljeno, misleći da smo ih nečim zaslužili. Tek onda kada o ostanku i odlasku počnemo razmišljati kao o kategorijama koje uokviruju naše postojanje, a nas pribijaju na zid kao sliku, tek tada one počinju postojati.

Tijelo nam postaje mekano poput pjene i raspada se u žutoj i crnoj boji napuštenosti.

Živci počinju titrati, staccato dodiri zavladaju i odjednom više ne postoji dovoljno duboko i mračno dno u koje se možemo sakriti.

Utjehu postojanja zamjenjuje teret privremenosti. A s njim se samo lišće može nositi.

Što nam je s tim teretom činiti?

Možda samo zadržati dah onoliko koliko je potrebno da zaboravimo usidreno nadanje koje parazitira na našem tijelu. Kada ostane bez naše krvi, povući će svoje pipke.

S druge strane, uvijek se možemo pretvoriti u jesen.

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Taj dio priče me još uvijek zbunjuje, ali ne znam kome ga i kako ispričati.

Naime, kada sam se konačno pomirila s tim da te za mene više nema, preda mnom se otvorio ovakav prostor: puteljak u žitu koji vodi do polja kukuruza. Žito je debelo i zlatno, puteljak crn i pun kamenčića, a polje kukuruza će me uskoro dodirivati poput svile. Nebo je plavo, sumrak je zavladao, a zrak je tako gust da bih ga mogla uhvatiti u ruku. Tišinu prekidaju žabe iz daljine i ptice iz blizine. Toplo je, tijelo mi je gipko i lagano. I tada shvaćam da puteljkom sa mnom koračaju moji djed i baka kojih već dugo nema na zemlji. Pričaju međusobno, ali i sa mnom, o stvarima poput toga što su danas jeli i što će večerati, možda kruh zdrobljen u mlijeku, zatim o tome kako još treba obrati jabuku i krušku. Koračamo mirno i svečano kroz plavo koje postaje sve tamnije. Ja sam šćućurena između njih. Možda sam mnogo mlađa. Možda u toj slici, prostoru koji se otvorio kao pukotina u vremenu, niti nemam godine.

Dodirujem baku i djeda jer ih mogu ponovo dodirnuti. Stvarni su. Možda čak mnogo stvarniji, opipljiviji nego dok su bili živi i doista hodali pored mene. Njihova je kosa čvrsta i snažna, koža gruba od svakodnevnog rada. Djed, u svojoj plavoj trenirci s bijelim šarama, hoda sporo i oprezno. Baka je niža, i u svojoj staroj crnoj haljini s prljavom pregačom hoda brže, iako se pomalo gega. Djed je jednom ubio jelena. Njegovi su rogovi dugo stajali na zidu. Dodirivala sam ih i ispričavala im se, a krivnja je plutala oko mene svaki put kad sam prolazila hodnikom gdje ih je postavio.

Ali sada osjećam samo ponos i voljela bih da kroz kukuruz u koji upravo ulazimo nikada ne dođemo do njihove kuće. Njihove oči me gledaju uplašeno, mirno i s nečim, čini mi se, pomireno.

Tamo, u kući, osjećam to vrlo jasno, kraj je našeg susreta. Možda mi samo mahnu, možda nestanu, ali u kuću ću, znam to, ući sama. A vani će zavladati mrak. Kuća je prazna, njihovih stvari već odavno nema. Vlaga se zavukla u zidove. Vani- tek huk sove.

I ne znam kakve to ima veze i kako to objasniti, nisam dovoljno pametna, ne kao ti, a sada mi s tim više ne želiš pomoći i ne želiš znati za mene, ali kad si otišao, kada si se odrezao od mene, kada si konačno uspio pobjeći iz tog strogo kontroliranog zatvora gdje sam sve pomno uredila tako da te zauvijek zadržim, osjetila sam da su zaista, stvarno, opipljivo i sasvim nepovratno, zauvijek otišli i oni.

Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić

Žena koja bježi odmara se na žutoj obali i svaku noć sanja isti san:

Sjedi u automobilu svojih roditelja na zadnjem sjedištu. Pored nje je akvarij sa zlatnom ribom. Zna kamo idu: ostaviti ribu nekamo na čuvanje. Tako je bilo jednom kad je bila djevojčica, ali u snu nije više malena: polovica života je iza nje.
Roditelji ne mogu biti živi, misli. Ili barem mladi kao što joj djeluju sa zadnjeg sjedala. Majka jedro, otac sa smeđom, gustom kosom. Želi ih osloviti, želi da se okrenu, ali istovremeno ne želi vidjeti ono što bi u tom slučaju mogla.

Prolaze uskom cestom preko polja. Pored nje izmjenjuju se različite boje krošnji. Čeka da joj se netko od roditelja obrati, ali istovremeno samo želi izaći iz auta. Prima kvaku i sprema se iskočiti. Put prema čuvalištu za ribe pretvara se u put nekamo kamo ne želi stići, osjeća. Radije će se razletjeti u mnogo dijelova. Ali pogled joj se zaustavlja na ribi. Ako iskoči, riba ostaje. A ako iskoči s akvarijem, riba neće preživjeti.

Leđa roditelja postaju sve tamnija, a šutnja dublja. Automobil postaje sve uži dok krošnje i krajolik tonu u mrak.
Sada može reći roditeljima sve što je ikada željela, no istovremeno ne može reći ni riječ.

Budi se u malenoj sobici okružena ribljim očima.

Više ne zna od čega je bježala. Možda to znači da je pobjegla, tješi se pokušavajući pronaći najbolju mantru, najbolju psihoterapijsku rečenicu, najjaču anesteziju.

Istina je ipak samo to da je okružena očima koje, iako ne gledaju u nju, mora iskopati.

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković