Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Njegova želja je moje gorivo.

Moja Misija: održavati njegovu usmjerenost prema meni.

To je mučno; njegova pozornost vrluda, oči mu divljaju po cesti. Dovoljan je pomak, pogrešan pokret i njegov interes se premješta, sagorijeva, nestaje. A svaki ga je put sve teže upaliti.

Ostajem bez soka koji mi pruža, od kojeg se moja nutrina pokreće, kotačići zavrte, stroj počne djelovati. Kada se razlije po meni, razlistam se.

Zato je moja Misija: zauvijek mu biti bitna. Nezamjenjiva.

Znam, ta se misija čini vrlo banalnom, patetičnom. Jednostavnom.

Ali, nemojmo brzati.

Neki provode godine pokušavajući doprijeti do kompleksnih korelacija. Istražiti nepregledna područja. Neizmjerne stvari. Tajne duše. Duha. Mozga. Strojeva. Minerala.

Naspram toga, ovo se čini jednostavno. Uvući se duboko u njega, tako da me više nikada ne poželi izbaciti. Da me više ne može izbaciti.

Misija ne teče pravocrtno. Zahtijeva, naravno, da me voli. No, i da me mrzi. Zatim, da me napusti, i to ne samo jednom. Zahtijeva da me žali. Da sam mu potrebna. Da sam mu odbojna. Da se ne vidimo i ne čujemo. Da vodimo ljubav, da se jebemo, a onda da prestanemo. Da me prezire i da je ravnodušan prema meni. Zahtijeva da prođemo kroz sve faze prijateljstva i neprijateljstva. Zahtijeva da boravimo na vjetrometini ali i u zaglušujućim toplinama. Zahtijeva da istražim svaki njegov kutak. Zahtijeva da uđem u svaku poru, u svaki otvor, u svaku pukotinu. Da mu se predam, da se ponižavam. Zahtijeva da upijam njegov znoj, strah, krv.

A to nije više tako jednostavno.

Moja misija je, zapravo, trnovita.Zahtijeva da se možda raziđemo na mnogo, mnogo godina. Da započnemo mnogo različitih priča i dovršimo ih.

Ponekad se čini kao da je u pitanju obična fiksacija.

Ali,  nemojmo brzati.

Tako izvana izgleda bilo koja situacija u kojoj se netko doista posvetio nečemu.

Moja misija lišila me mira. Lišila me sna. Lišila me slobode.

Ona uključuje stalno preusmjeravanje iz njega u sve i iz svega prema njemu

To je jedna vrsta religije ili čak jedina prava.

Nije me briga što se događa po putu sve dok on diše.

Ništa me ne može spriječiti.

Ništa me ne može razuvjeriti.

O da, pokušavali su i naravno da će pokušavati, ali – naravno – bezuspješno.

Ne vjerujem u boga, ali vjerujem u Misiju.

 

Samo je ona sveta. Ostalo je magla.

 

Ilustracija: Česi Novaković 

Teks: Jelena Zlatar Gamberožić

„Daleko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini, s nebom se spaja“, govorio mu je djed. Ali dugačak, gotovo beskrajan tepih nekad manjih, a češće velikih valova nije ga nosio samo prema nebu, nosio ga je i kroz nebo, kao da nije u običnom već svemirskom brodu i pluta kroz koloplet gusto razmještenih zvjezdica. Nad njima je, kao čuvar prijelaza prema drugom svijetu, dežurao mjesec; žut, postojan, često prekriven oblacima ili mrljama koje je Vito pokušao razaznati. Ako bi mrlje bile okrenute u obliku osmijeha, čekala ga je još jedna dobra noć na moru, a možda i dobar dan. Ali, ako bi djelovale zastrašujuće, pripremio bi se na nevrijeme koje bi njegov brod nosilo u smjerovima koje nije mogao kontrolirati, s kojima se morao boriti i, nadao se, izboriti.

Ali zanimljivije od onoga iznad, bilo je ono ispod, ili ono što je Vito zamišljao da se nalazi ispod. Gusta, crna morska trava, šiljaste stijene, a najviše ribe. U noćima kada bi uspijevao zaspati, sanjao ih je, kako mirno lelujaju ispod njegovog broda. I čekaju onu noć kad se mjesec neće nasmijati, lošu noć u kojoj će Vito konačno izgubiti moć nad brodom, prevrnuti se s palube i završiti u njihovim ogromnim ustima koja su u njegovim mislima djelovala kao duboke, tihe špilje. To ga čeka, to je njegov život nakon smrti. Mirne, mekane, tihe i duboke špilje, usta divovskih, čudnovatih riba koje vrebaju na njega ispod površine.

U snovima, ribe su se usporeno gibale, stražarile nad njime kao mjesec nad zvijezdama i čekale ga.

Osim u jednom snu, koji mu se ponavljao za olujnih noći. U njemu, stoji u sobi iz djetinjstva, sam. Roditelja nema, on je dijete, a oko njega, po zraku, lete dvije ribe. Premda, lete nije bila prava riječ. Ribe mlataraju u panici, gušeći se. I nisu  normalne veličine, divovske su, veće od njega, zlatna i crna, spremne udariti ga glavama ili repovima u bilo kojem trenutku, boriti se da ostanu na životu. On može- u snu to zna- ako jako poželi, smanjiti ih na normalnu veličinu. Zlatna se divlje vrti oko sebe i približava prozoru. Stan je na desetom katu i Vito se nada da će riba razbiti prozor i nestati. Začuje lom stakla, zatvori oči i osjeti komadiće stakla kao kapljice vode na koži za vrijeme oluje. Ali, kad ih opet otvori, ribe su još uvijek tamo, užasnute udaraju repovima po namještaju. Vito upotrijebi svu snagu koju može pronaći, koncentrira se i zamišlja kako se ribe smanjuju. Opet zatvori oči. Čuje šumove. Drži oči zatvorene vrlo dugo i osjeća kako su mu žile na vratu nabrekle. Otvara oči. Ribe su se smanjile. Crna je sasvim sitna i nepomična, zna da je mrtva, dok se zlatna još uvijek pomiče, tek nešto veća. Uzima je u ruku i trči do kuhinje gdje je, nejasno se sjeća, bio akvarij. Okrugli, mali. Nalazi ga nasred stola iznad kojeg se ljulja velika narančasta lampa i prijeti padom. Spušta ribicu u akvarij i gleda, grčevito se nadajući da će proplivati, da će sve biti u redu, da ima dovoljno vode.

Riba zamahuje i spušta se prema dnu akvarija gdje, zakopan u sitan pijesak, izokrenut i razlomljen, leži Vitov brod.

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, slika: Česi Novaković)

Niti njoj niti majci prostor nije bio poznat od prije pa joj se činilo da je majka otišla tako daleko namjerno, kako bi prostor između njih učinila što većim. Zatim je počela shvaćati da majčin izbor možda nema veze s njom. Možda je jednostavno željela promjenu. Nešto ovdje i jest bilo drugačije od mjesta gdje je provela većinu života; niski balkoni na kojima su bile smještene šarene lončanice. Činilo joj se kao da bi se na svaki od njih mogla popeti, pozdraviti ukućane i dobiti čaj ili možda kavu. Zamišljala je kako bi izgledalo da joj je dan skrojen od tih malih balkona, šetnji među njima i po obližnjim livadama s kavom u rukama i počela se privikavati na kvart, kao na posve nov prostor svog života u kojem je možda mogla biti i netko drugi. Željela je upiti što više tog nepoznatog, novog zraka pa je išla majci u posjetu u razna vremena: ujutro, poslijepodne i navečer, kako bi se napunila mirisima i okusima novog; niskom travom i parkovima, tišinom bez prometa.

Činilo joj se da se iza svih tih rasutih nebodera, šarenih balkona, uredne zelene guste trave nadvija veliko brdo, brdo koje je razdvajalo majku od nje ili nju od majke. Brdo je raslo do planine, optočene pticama, i kad ih nadraste, mislila je, tada će biti gotovo. Majka će ostati s jedne strane, a ona s druge. Nikada više neće pokušati doprijeti jedna do druge, ona se više neće truditi posjećivati je, znat će samo da je na drugoj strani, u različitom postojanju..

Majka je bila dobro, stanje joj se popravljalo i nije joj više niti bila potrebna. Možda je to čitavo vrijeme bio i njezin plan- iako je imala samo Unu- odmaknuti se dovoljno daleko i oporaviti se tako da joj Una više ne treba. Ako je zbilja zato odselila, Una joj nije mogla zamjeriti. Nije mogla okriviti nikoga tko s njom nije želio provoditi vrijeme. Isprva, bilo joj je jasno da se radi o lećama kojima je samu sebe promatrala i da stvari izvana ne izgledaju tako mračno kao što joj se u njenom, izdvojenom svijetu činilo. Ali kad bi noću ležala u mraku, osjećala bi opasnost, ništa manju nego u planini koja je rasla između nje i majke. Jutro i večer izmjenjivali su se sve brže, a u Uni se počelo sakupljati sve više crnoga. Kao da je za svaki novi dan morala prodati jedan dobar, ugodan osjećaj ili sjećanje. Svjetlost je zapadala iz brda sve brže i nestajala gotovo neumoljivo.

A zatim je nastupila tišina koja je čitavo vrijeme crnim plaštom zamahivala prema njoj kao mrak koji se skupljao iza planine i otvarao prostor mnogim malim i velikim životinjama koje se danju nisu usuđivale izaći. Zmijolike ili pticolike, tanke ili debele, primicale su se s planine i radile stražu između jednog i drugog dijela, Uninog i majčinog dijela, Unine glasne tišine i ostatka svijeta, normalne glasnoće, u kojem je postojala i majka.

Prestala je izlaziti, upijati, razgovarati. Svaki je razgovor postao izvor stresa, fizički opipljivog i bolnog poput glavobolje ili bolova u želucu. Njezina se perspektiva naglo i brzo sužavala kao da gubi vid pa su prostrana polja koja je prije mogla opisati postajala samo crne mrlje.

• Una, ne slušaš me. – rekla bi majka i okrenula pogled prema njoj nevidljivoj planini, ali Uni sve vidljivijoj, masivnijoj, većoj.
• Dobro sam… samo sam iscrpljena od posla i svega…- lagala je, pokušavajući razaznati životinje koje su se spuštale s planine. Jesu li to zmije, pitala se, hoće li one biti prva linija obrane, međaš između nje i majke, nje i ostatka svijeta?

Razgovori su postajali prebrzi i preteški za nju. Svaka majčina rečenica pretvarala se u ubod nožem. Nije ih mogla povezati. Njene reakcije više nisu bile njene, ali povratka također nije bilo, put prema onoj ‘ja’ koju je poznavala je bio predugačak, prenejasan i kao da se savijao u neobičan labirint kojem nije nazirala izlaz.

Povratak sebi, mislila je. Imala je sjećanje na sebe. Sjećanje na svoje noge, svoj trbuh, svoje lice prije pomrčine, majčine selidbe i planine, sjećanje na svoje pokrete i lak hod kojim je katkad obavijala livade ili grad.

Jednom, taj bi hod sigurno mogao progutati planinu. Dugi, tanki hod spuštao bi se do močvara, preko jezera i rijeka dok noge nisu postale teške, a sjećanje na sebe sjećanje na neku drugu osobu, nekog davnog, zaboravljenog prijatelja kojem se sjeća osmijeha i gesti, načina na koji je iskazivao radost, tugu. Sendvič od tune, da. Haljine, katkad. Gumice za kosu, ne. Ali sada je sve postajalo svejedno, samljeveno u velikom kotlu. Više nije bilo misli, reakcija, ideja. Sve je bilo tuđe. Sve se mračilo, sunce iza planine pretvaralo se u jednolično sivo, a to sivo je pobrisalo čitav njezin karakter s nekoliko grubih pokreta.

I to je bilo sve.

Tko je majka, pitala se gledajući je. Tko je ona, Una? Po čemu se razlikuju i da li se razlikuju uopće? Tko bi o tome mogao nešto reći? Kroz glavu su joj prolazila pitanja kao udarci kljunovima ili repovima škorpiona koji su također izmigoljili iz planine.

• Una? Čudno izgledaš… kamo gledaš?- zanimalo je majku.

Planina se približavala, tutnjajući.

• Mama, vidiš li ovo?- prošaptala je Una, bez puno nade.
• Vidim- odgovorila je majka. – Potpuno si se isključila. Izgledaš kao da si vidjela duha.

Una je promatrala golemo sivilo koje je djelovalo nezaustavljivo. Jedini način prekidanja ove neumitnosti bilo bi prestati gledati u ono što je majku i nju razdvajalo, pomislila je. Zatvoriti oči, pognuti glavu i uroniti u tamu; predati joj se.

• Moramo se prepustiti, mama. – rekla je primajući je za ruku.
• Čemu?- pitala je majka, a usta su joj se pretvorila u ravnu crtu od tjeskobe, izgled koji je često poprimala uz Unu.
• Samo zatvori oči i pričekaj da prođe- odgovorila joj je Una.

Nije željela nagovarati majku. Ako želi i dalje imati otvorene oči, to je njezin izbor, mislila je. Ali ona će pokušati.

Stisnula se uz nju, možda posljednji put, i zatvorila oči.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, Ilustracija: Česi Novaković)

Projekt “Slika i tisuću riječi” spaja likovnu umjetnost i književnost kroz suradnju likovnog umjetnika i spisateljice (Jelena Zlatar Gamberožić i Česi Novaković) pri čemu je slika inspiracija za tekst i obratno. Kroz spajanje ove dvije umjetnosti želimo postići potpuniji doživljaj svijeta oko sebe i osnažiti kreativnost te potaknuti gledatelje i čitatelje na vlastiti izričaj, bilo kroz pisanje, crtež ili sliku. U projekt s vremenom planiramo uključiti i gledatelje i čitatelje kroz radionice i zajednički rad.

(Ilustracija: Česi Novaković)