Žena koja bježi odlučila je očistiti svoje ljeto kao dagnju. Iščupati trunove iz stopala, iglice s dlana. Udaljiti se na ono što zovu ‘sigurnom udaljenošću’ i zatim unajmiti automobil u koji stane zajedno sa svojim teretom. Visok krov, debele gume, vijugava cesta, širok obod slamnatog šešira. Crne sunčane naočale s prevelikim okvirima.
Njezina se unutrašnjost polako počela puniti morskom pjenom. Nokti su ispucali od soli kao i vrhovi kose. Ruke su ojačale. Lice i trbuh postali tamni.
To se traži, bodrila se.
Noć i dan su se smjenjivali dok je u svom čamcu jurila prema plavim brdima u daljini. Zaposlila se u lokalnom klubu. Razgovarala s lokalnim stanovništvom. Pratila zapetljane puteljke u unutrašnjosti otoka.
Oblici su počeli dobivati smisao.
Samo treba naslagati što više dana i noći, opeka vremena, zida minuta između sebe i toga. Što je sloj deblji, to je sigurnija.
Žena koja bježi vjeruje u protok vremena, u proces izlječenja, u to da se u retrovizoru jurećeg automobila uskoro neće vidjeti brižljivo obrezano drvo masline pored kojeg je upravo prošla.
U to da ona upravlja vozilom.
Žena koja bježi vjeruje da mijenjajući tijelo mijenja i duh, i obratno. Kao i da mijenjajući sredinu, ljude i panoramu, mijenja i misli.
Dane i noći naslagala je uredno kao cigle. Debeli zid. Sigurna je.
Smirena je.
Promijenila sam se, misli. U meni se sve promijenilo.
Hod joj postaje opušteniji, a smijeh spontaniji. Snovi je pune energijom. Ujutro iskače iz kreveta i lice prska vodom. Pije puno zdravih sokova. Stalno pocupkuje, kao da se sprema na trčanje. Možda će i početi trenirati.
Prostor počinje obuhvaćati sasvim obična sreća koja ocrtava reljef svjetla na morskom dnu.
Osigurači su pažljivo i pametno postavljeni posvuda.
Nema šanse da slučajno ili namjerno naleti na ono od čega bježi.
Zatim izroni jedan sasvim nevin dan. Blijedo, ugodno sunce. Vjetrić već danima uredno puše s mora prema kopnu. Jedna od osoba s kojima razgovara neizazvano spomene ono od čega bježi. Spominjanje je mirno, pitomo i ugodno, kao da se ne radi o vulkanu koji je trebalo preživjeti.
Žena koja bježi osjeti ljuljanje, iako nije na svom čamcu, iako nije na trajektu, iako nije na katamaranu. Prostor u koji je do maloprije gledala, more i dvije barke s planinom u daljini, siguran i čvrst prostor, počne se sužavati. Njezine se oči pune slanom tekućinom, a dah se jedva penje do vrha pluća, kao da je pogurnut na polomljenim ljestvama.
Brižljivo složen zid s njenim naporima upakiranima u velike bale, ruši se kao kartonska konstrukcija. Lava kulja preko njega kao da nikada nije niti postojao i guli s nje slojeve onoga što je pokušala postati.
Opet je ono što je bila prije bijega. Ni manje ni više. A to nije nešto s čime je mogla provoditi dane. Ako opet ugleda tu osobu u ogledalu, morat će ga razbiti.
Žena koja bježi shrvana je više svojom reakcijom nego samim spominjanjem onoga od čega bježi. U nju se ušulja razočaranje projektom bijega i, još više, samom sobom.
Polako se pridiže sa stolice, držeći se za šešir. Gleda vlastitu kosu kako leluja pored nje. Briše nos. Zbunjeno se, kao za brodski konopac, nastoji uhvatiti za slijed svojih pravila bijega.
Je li ih ispravno slijedila?
Je li ikamo otišla?
Gdje je sada?
Žena koja bježi nakon nekog vremena, ne zna koliko, dolazi sebi. Duboko diše. Odluči zabilježiti ovaj trenutak. Ovjekovječiti svoj poraz.
Žena koja bježi traži ‘pik spas za mene’, iako je nitko ne proganja. No, budući da je osjećaj progonjenosti osnova njenog identiteta, osnaživanje i upotpunjenje istoga doživljava samo kroz bijeg koji joj donosi određenu vrstu oslobođenja. Ono od čega bježi, njeno podrijetlo, obitelj, kolege i prijatelji, poslovi i muškarci za koje smatra da je sputavaju, ostaju iza debelog stakla dok zamahuje rukama i drobi valove.
Dobrotu, to da sve razumije, prašta i voli, smatra drugim dijelom tog identiteta. U razgovorima s poznatima iskrivljava lice u onome što smatra najboljom mogućom empatijom za njihovu situaciju. Lice joj je zato već prošarano različitim neobičnim borama na obrazima i na čelu.
Nalazimo je u putničkom brodu, u kratkoj plovidbi prema omiljenom rtu. Na njemu se od ostatka svoje stvarnosti osjeća dovoljno odvojeno, gotovo odrezano. Zatim sjedne na mekani pijesak i gleda u svoje tijelo koje još uvijek smatra mladim i savršeno isklesanim. I prisjeća se. Sjećanje koje danas, na ovom rtu jede sva druga poput gladnog galeba tiče se prijateljice s kojom je jednom prekinula komunikaciju. Prijateljica se bavi turizmom i puno putuje, baš poput nje, ali ne zato što od nečega bježi, već zato što voli uživati. Na svakoj fotografiji na kojoj je prati (a prati sve njezine fotografije) odjeća joj slobodno leprša niz litice i plaže, ili se gužva u uskim prolazima srednjovjekovnih dvoraca. Kristalne čaše sjaje joj se u njegovanim rukama na ležaljkama, balkonima, bazenima. Dugačkim, uskim bazenima s tirkiznom vodom.
Prijateljica je voljela uživati i davno, kad su bile tek djevojčice na svojim prvim pubertetskim ljetovanjima na kojima su virile u odraslost. Imala je haljinicu od jeansa s naramenicom koja joj je prekrivala jedno rame. Drugo je rame bilo golo i pristojno upijalo sunčeve zrake postajući sve tamnije. Ali, prvo rame je na mjestu s naramenicom ostalo bijelo. Prijateljici je poznanik na plaži na to ukazao kao na jedinu nesavršenost koju je mogao pronaći na njenom besprijekornom tijelu. Sljedećih je dana prijateljica pozorno sunčala taj dio tijela, nemilice se izlažući suncu u doba dana kada je najjače sjalo. Dani su prolazili pored plaža i bazena, s teen časopisima i kapucinima nakon kupanja. U sumrak bi prijateljica zapalila cigaretu i promatrala dio ramena koji je, istini za volju, postao tamniji, ali još uvijek bitno svjetliji od ostatka tijela.
Prijateljica je svoja sunčanja još pojačala, ali svijetla traka je ostala.
Žena koja bježi uključila je svoju empatiju (koju je već tada smatrala osnovnom crtom svoje osobnosti) i rekla joj:
– Ti si već gotovo odrasla osoba. Obje smo. Ta mala bijela traka ne ruši tvoju savršenost. Obje smo prekrasne upravo ovakve kakve smo.
U prijateljičinim očima pročitala je nevjericu prije nego je uslijedio njoj dobro poznati, duboki i grleni smijeh.
Prijateljica se smijala dok joj se na očima nisu pojavile krupne suze.
Nije više razgovarala s njom to ljeto. Niti nakon njega.
Godinama se nisu čule, a zatim su se jednog užurbanog jutra srele u gradu i započele razgovor koji se nastavio na kavama sljedećih tjedana, mjeseci i godina. Žena koja bježi zadovoljno se tapšala po leđima: oprost, dobrota, empatija. Sveto trojstvo. Sve to je još jednom pokazala i dokazala, opraštajući prijateljici i ne zamjerajući joj više ništa. Opet su bile bliske, mislila je fotografirajući se s njom na kavama za društvene mreže. Intimne- riječ koju je najviše koristila pred svima, iako joj je njeno značenje uvijek izmicalo. Slutnja joj je govorila da je ta riječ kraljica svih ostalih, nedostižna, blještava vrata raja.
Okrene se na svom pijesku i počne raditi selfije koji će ostatku njenih online prijatelja pokazati kako i ona, u svoj svojoj dobroti i empatiji također (o, da!), zna uživati (i kako je njezino tijelo još uvijek savršeno i isklesano, unatoč tome što završava i sa srednjim godinama).
U namještanju savršeno spontane poze zasmeta joj zvuk poruke na mobitelu. Ugleda ime prijateljice o kojoj je upravo mislila.
Uh, ta moja intuicija, pomisli uz topli smiješak sebi.
Poruka glasi da je prijateljičin teško bolestan otac sve gore i da će vjerojatno uskoro umrijeti.
Okrene očima i izvali se na leđa. Zar je ovo sad potrebno? Došlo je baš kao da mi želi pokvariti odmor na mom prekrasnom rtu, pomisli. S njom doista uvijek neke drame, kao s bijelom trakom na ramenu.
– Bit će on dobro. Znaš da ja na sve gledam pozitivno 🩵 – odgovara na poruku.
Ponovo se okrene na trbuh, već pomalo uznemirena. Što ako joj i dalje bude pisala? Selfiji nikada ne ispadnu dobro kad je uzrujana. Što ako taj otac zaista umre? Hoće li morati ići i na sprovod?
Svijetla traka na prijateljičinom ramenu u njenim mislima postaje sve šira.
– Izgledaš tako svježe i prekrasno na fotkama 🩵 – dopiše.
To uvijek dopiše.
Lice joj poprimi izraz gađenja. Zatim joj se učini da hoda po bijeloj traci prijateljičinog ramena i čuje njezin smijeh kao prije mnogo godina. Bijela traka se rastvara u rt pred njom.
“You like it darker? Fine. So do I. ” (S. King: You Like it Darker)
Tišina kaplje po krovu, kucka u zidovima. Svaki zvuk mu smeta.
Pojeo je sendvič sa sluzavom salamom, popio malo soka od bazge i osjećao da treba izaći. Mora izaći. Sparina se smanjila i nebo je prekrio tanak sloj oblaka.
Ako izađe, dočekat će ga kamen. Suhozid. Kamene kuće. Njihova je bjelina nepobitna, kao i zelena boja listova koje vidi kroz prozor.
Ali, ne može se pomaknuti. U blizini začuje lavež. Je li to susjedov pas kod kojeg je obećao svratiti poslijepodne na čašicu?
Ne može se sjetiti.
U glavi mu se misli miješaju, blago i gotovo nježno, što ga podsjeti na način na koji je njegova majka kuhala. Usporeno, gledajući povremeno u vis. Nikada nije shvatio prija li joj miješanje hrane u loncu ili bi ga željela baciti kroz prozor, zajedno sa štednjakom i par starih krpa, ali stajao je, dječačić, na vratima, i dugo je promatrao, nastojeći shvatiti što misli i osjeća.
Sada također gleda. More je nadomak. Možda bi mogao sjesti u svoj čamac, uputiti se do sredine uvale i pecati. Možda bi to i morao. Tako se radi. Tako je uvijek radio. Tako se oduvijek radilo.
Ali smjesa u mozgu postaje sve gušća.
Zatvara oči pred kojima mu se u isti tren javlja prašnjavi put, zeleno žbunje i pijev cvrčaka. Ako to vidi i čuje tako bistro, svaki kamen, svaki oblak, zašto uopće izlaziti?
“Ovaj vas znak upozorava da morate drastično smanjiti brzinu”, prisjeća se naslova na internetu. Znaka kojeg nije vidio. Ili ga je vidio?
U glavi opet miješanje, poput izmjenjujućih valova.
Je li njega itko vidio?
Prostor kao da se bio zaustavio, ali svejedno, netko ga je mogao vidjeti. Kompleks bungalova, teniskih terena, bazena, gumenih igračaka za djecu. Netko je sigurno zapamtio njegovu tablicu.
Sjeća se samo gumenih igračaka na sredini bazena iza rešetke zatvorenih vrata. Gumene igračke bile su čudnih, pretjeranih proporcija. Na njima nije bilo djece. Otkuda je onda dječak izletio, dječak s upitnim, dugim pogledom prema njegovom automobilu? To pitanje se uglavilo u njega mnogo dublje od onog mnogo važnijeg: zašto je samo otišao, bez osvrtanja?
Učini mu se da je na licu osjetio vjetrić. Kosa mu se pomaknula s mokrog čela. Tišinu prekida blago šuštanje. Osjeti miris lavande ili možda mora. Pomisli kako bi bilo hodati još jednom po gomilama kamenja, neopterećeno, gotovo lebdeći iznad tla, prema manjim i većim valovima.
Šuštanje se pojača. Zvuk motora raspolovi tišinu.
Ima još vremena zamisliti kako ulazi u more koje ljeska. Duboko, daleko, slobodno more. Ušao bi i otplutao do bijele jedrilice u daljini. Ništa ga ne bi zaustavilo, ništa steglo, ništa preusmjerilo.
Vidi sebe, duge ruke, brze noge, kako grabe prema horizintu.
Pozvala me, ili sam se sama pozvala. I sada sam tu.
– Nađi si mjesto. – kaže.
Ali ovdje nema mjesta za mene.
– Slobodna si otići kada god zaželiš.
Prvo me nudila šalicama čaja. Kavama. Nescafeom. Kiflicama s orasima.
A zatim me počela ispitivati. Propitivati. Preispitivati.
Definirati. Redefinirati.
Pokušava me ugurati u svaku ladicu koju može pronaći.
Prihvaćam ulogu.
A zatim me smanjuje do točke nestajanja.
Do točke u kojoj se pretvaram u ono što ona želi.
Sada ja donosim čaj. Kavu. Nescafe. Tortu od čokolade.
Ispunjavam ono što je potrebno. I više od toga. Uvijek više.
Ogledam se oko sebe očima nenaviknutima na strani prostor, na predmete koje ne prepoznajem, dok ona kruži oko mene. Zatvaram oči i osjećam njezinu blizinu i spore, pomne pokrete, sve vrijeme koje sada ima pred sobom, koje može iskoristiti u svom ritmu, obzirno ili bezobzirno koliko želi. Može odugovlačiti, igrati se, leći i promatrati. Stojim nepomično, želim da osjeti da sam tamo i nigdje drugdje, da ona određuje ritam, da je sve moguće i da ništa nije zatvoreno, da zrak prolazi kroz mene jer sam otvorena, podatna, spremna. Jer sam se i sama pretvorila u zrak.
Jer me više nema.
***
Tko je ona?
Plitko, izvana, djeluje kao da se igra sjećanjima, kao da je zabavljaju kadrovi iz njezinog života koji je uplovio u mnogo luka. Duboko u sebi, nju probadaju nejasni bolovi, ubodi po tijelu kojima ne može odrediti izvor ni počinitelja. Oprezno niže odabrane, intimne slike, ali misli da je gledam s nerazumijevanjem, nevjericom i umorom. Iz sebe izvlači posljednje atome snage da približi onu koju smatra sobom onoj kojom smatra mene, rukama uporno odmiče teške prepreke među nama; nabacane predmete razlika, iskustava, odrastanja, vizura. Mora se objasniti, mora mi pokazati tko je, gura mi u lice sliku koju ona ima o sebi, ne sliku koju bih ja mogla stvoriti. Slobodnu, svoju.
***
Kada govori, kopa po svojim malim ranama. Onima koje ne zarastaju, koje uvijek peku, bez obzira na vrijeme. Nastojim u sebi opipati oblik nečega što ona može prepoznati, jezik kojim zna govoriti. Otvorim usta i pokušam oblikovati riječi. Iz njih ne izlazi ništa. Dotičem svoju kožu drhtećim prstima, a toplina plamena koji gori tik pod njom širi se u svim pravcima. Izgorjet ću ako nešto ne kažem, ako ne pokažem da me smanjuje, da nestajem.
Svako njezino pitanje je rez papirom. Ostavlja krvavi trag, nedovoljno dubok za ispiranje, a previše bolan za dodir. Želim to izbjeći, izmaknuti pitanjima i ublažiti prostor oko nas. Možda bi bilo dovoljno dotaknuti je na neki drugi način. Blagost joj nije u krvi, ali kao da obje znamo da moramo izgladiti oštro, šiljke koji nenadano izbijaju među nama koji se mogu pojaviti na najneobičnijim mjestima, iskopati nam oko, probiti se kroz bedro. A ja znam da moram biti ono što ona želi, inače me čeka kazna.
– Samo ti želim biti bliska. – kaže.
Ali to je posljednje što želi.
***
Što ona radi?
Na površini, ona sjedi nad komadom papira, piše rečenice i koncepte kojima želi dešifrirati sebe, njezine misli kroje smjer i intonaciju, zaplet, vrhunac i rasplet. Piše predigre i titraje, bilježi točno vrijeme i mjesto, sjene koje nestaju u suncu i smiraj dana. Iznutra, njezino uplašeno lice ne vidi nijanse među bojama, ne vidi pomak u dobu dana i ne osjeća mekoću tijela. Ona sve uništava. Hoće li i mene pretvoriti u finu prašinu? Je li to već učinila?
***
– Ne znam se svađati. – konačno progovaram. – Ali znam nešto o šutnji i čekanju eksplozija.
Želim da razumije, da shvati, da se umiri i odustane od mene, da me pusti da ustanem, obučem svoj stari oblik, izlizani kaput, izađem i pokušam doći do zraka.
– Minsko polje. – kima glavom – Često eksplodiram.
Pokušavam otići iz njezinog grada.
– Ostani. – kaže.
To je naredba, ne molba.
Njezin ples je glad, ali nije samo glad, on je preživljavanje. Ona ne smije pogriješiti, ne smije napraviti krivi korak jer ako ostane bez mene, svog plijena, ostala je bez ičega. Ili će me posjedovati ili će umrijeti. Nema zaštitne mreže koja će je uhvatiti, omekšati pad.
***
Što mi radimo u njezinom gradu?
Naizgled, mi hodamo ulicama i promatramo kaos prometa. Na mene se lijepe njezini vješti pokreti između automobila, leđa koja prelaze cestu, osmijeh koji pali semafore. Duboko unutra, u njoj nema tankih vratova bandera, svjetlosti plinskih lampi, ništa ne razgrće gusti, vlažni mrak. Noge su joj otežale, na njima su utezi, ona pokušava dostići ostale, trči, njezin je napor nadljudski, dirljiv, bolan, ali uzaludan; njezini krvavi tragovi postaju ožiljci koji ne prestaju boljeti, osjeća ih uvijek: budna, uspavana, tiha i glasna, bez da ih i dodiruje.
***
– Što se zapravo događa u tebi? – pita šaptom.
Osjećam njezine usne sasvim blizu svog lica.
Mogla bih joj reći:
– Obuzima me nestajanje. Niti jedan dio tijela više ne osjećam, a niti druge dijelove sebe, niti bridove onoga što sam dosad, barem nespretno dohvaćala. Progutala si me i sada samo plutam u tvojoj mračnoj, mekoj utrobi.
Ali, ona voli kratke, jasne odgovore. Mogla bih ipak reći:
– Rađa se nešto divlje. Otpor koji osjećam prema svemu što predstavljaš.
I zatim promatrati njezine kretnje kako razumiju, kako se sinkroniziramo dok na moj otpor odgovara svojim, jer na to je navikla. Jedino na to.
Na borbu.
***
Što joj je zapravo potrebno od mene?
Dajem joj koliko mogu. Ali potrebno joj je više, uvijek još više. Više divljenja, prihvaćanja, više ushićenja, utjehe; više pažnje, nježnosti, više potvrde. Razgrće mi kosu i traži pohvalu za sebe, testira i ispituje granice. Duboko između nas zrak je težak, strujanja snažna, plima nepremostiva: nabujala voda prešla je preko brane i udara o litice u noći. Sve ono što mi želi pokazati, dokazati, u što me želi uvjeriti, ona nasilno gura u mene. Mora me rasjeći kao ribu i izliti unutra gustu masu koja je potrebna da shvatim, a zatim me precizno zašiti, fino i pažljivo, tako da ne ostane trag.
Što ja radim?
Konačno se odmičem. Okrenem glavu prekidajući svoju neprekidnu usmjerenost na nju, na njeno lice, potrebe, pokrete i raspoloženja. Čim se okrenem od nje, između nas se otvara provalija bez dna u koju se svaljuje mokra zemlja, busenovi trave, drveće i svi zupčanici od kojih su dotad bili sastavljeni i sustavno radili naši satovi.
***
Na kraju, odgovaram joj jedino što znam.
– Evo što se događa. U tvoj grad je bilo teško ući, mnogo teže nego saznati da više nikada neću vidjeti drago lice. Ne znam jesam li ga trebala obilaziti godinama, dio po dio, pažljivo pregledavati svako naselje, svaki grm. Napiti se iz svake fontane, redati korake, osmijehe i dodire po svakom drvetu, klupi, neboderu. Ali u jedno sam sigurna, i ta sigurnost kao bujica odnosi sve u što sumnjam: ovdje ne želim više ostati niti jedan trenutak. A kada izađem, kad konačno izađem, jer izaći ću- staru mene više nigdje nećeš pronaći.
Teško je izaći.
Ali ne i nemoguće.
***
Kamo ja idem?
Voljela bih da nikada nije pogledala u mom smjeru, da nikada nije obilježila svoj teritorij i da me nikada nije pokušala promijeniti, progutati. Pažljivo sakupljam sve riječi koje sam s njom koristila, stavljam ih u ladice i na police koje više nikada neću pogledati, koje mi više nikada neće biti potrebne. Moja jezgra je konačno ispunjena svježom, gustom lavom i proširila se iscurivši polako kroz sve moje otvore.
Dižem se, dodirujem tlo, svoje novo lice i rebra. Izlazim iz njezinog grada i bolno, ali potpuno budno, ulazim u novo svjetlo.
One nadgledaju i sve primjećuju. Stražari. Voli kada se skupljaju po uglovima zidova i po rubovima namještaja. Uživa gledati mirnog pauka koji već u sljedećem trenutku vjerojatno više neće biti tu. On isto voli mrak, voli rupu u koju se može sakriti. Nekada zamišlja da je u njegovoj mreži, na sigurnome, i da razgovaraju.
– Uskoro ćeš me pojesti, zar ne? – pita ga.
– Ako Bog da – odgovara pauk bogobojazno.
– Zar ti vjeruješ u Boga? – čudi se.
– Samo u onoga koji bi znao plesati – pauk gleda velikim mračnim očima i savinutim nožicama.
Zabavlja je duhoviti pauk koji citira Nietzschea. Što bi jedan pauk uostalom drugo i citirao, da može?
Ispod prozora nalazi se biljka centurion. Lišće joj je gotovo sasvim trulo, ali glave cvjetova svjetlucaju na suncu kada se rolete pomaknu prema gore. Tada pričeka da joj se oči naviknu na svjetlost i gleda u dolinu. Zlatno klasje poznatije joj je iz knjiga nego iz stvarnosti, ali često zamišlja njegovu teksturu pod svojom rukom, kao i okus grožđa u ustima. Središta boba su vjerojatno mekana. Bi li joj se svidjela ili bi ih ispljunula zajedno s košticama?
Uglovi sobe prelamaju se u tjeskobi. Paučina visi na njima i to je čudna, spljoštena i asimetrična paučina, ni slična onoj koju je viđala u slikovnicama kao djevojčica. Tepih je bijele boje, debeo i mekan. Voli bosim stopalima prolaziti po njemu i zamišljati gustu travnatu površinu. Tu su i ormari, također bijeli. Mnogo žarulja. I mnogo tišine.
Kada se pojavi kratkotrajna svjetlost, promoli glavu kroz prozor i čeka da je lice počne peći. Ostatak vremena na bijelim policama i plohama traži prisutnost.
Kada bi pokušala iskočiti kroz prozor, njezino bi se tijelo, zamišlja, rasulo u mnogo sitnih komadića te pretvorilo u prah koji bi posuo poljane. Sigurnije je ostati u jednom dijelu, ovdje, u mraku. Mrak, uostalom, ništa ne potražuje, ne postavlja zahtjeve niti uvjete. Mrak je prostor odmora i dubokih udisaja koje bijelim tepihom vode prema snu.
– Laku noć. – kaže paucima prije sna.
– Slatko spavaj. Promatramo, ne brini se. – odgovore joj.
Pa se i ne brine. Pauci su prijatelji.
Svjetlost, to je drugo. Već sam pogled kroz prozor zahtjeva: budnost, oči koje vole i žele istraživati, osjetljivost na boje. Boje su agresivne, misli. Nikada nije upoznala ništa toliko napasno kao što su to boje. One se samo pretvaraju da su prijateljice.
Dan, on je najveći neprijatelj. Kao i otvoreni prostor. On traži noge, ruke i kretanje. On traži trčanje, gestikulaciju i komunikaciju. Ništa od toga neće dobiti. Može odmah prestati.
Rolete su zato tu da sakriju, prekriju i pomognu. One su tanka granica između onoga što ona želi i onoga što ne želi. One su jedini spas i smještanje u sigurnost.
Zatim stiže čudnovata noć.
Polja se savijaju u hladnoći noći i na njih dolaze nova bića. Ona spušta rolete i ne želi znati koja. Ne precizno. Jednom ih je vidjela i to nije bio najugodniji prizor. Možda je bio i jeziv. A ovo će potrajati. Njezin boravak ovdje će potrajati.
