Kategorija: proza

– Mjesecima sam sanjala da prolazimo kroz šumu, baš kao sada – kaže mu. – Nisam znala što to znači… ali sam često mislila o tebi.

Gleda njegov profil. Nos mu nije velik kao što je pamtila. Zvala ga je „kljuka“. Sada je to bio samo običan, srednje velik, možda malo stariji nos od onoga kojega se sjećala. Ostario je, to je bilo neupitno, iako nije znala po čemu to konkretno razaznaje. Sitne bore oko očiju i malo slamnatija kosa, bez sjaja. Hod, tek nešto pogrbljeniji. Njegova snaga je još uvijek tu. Sva ta snaga koju je uvijek primjećivala u njemu, a koju nikada nije koristio, koje se čak pomalo i stidio. Zatim, njegova visina, kraj koje se uvijek osjećala zaštićeno. Prekrivena toplim poplunom.

I ona je ostarjela. Njezina je koža sada drugačija. Koža, ako već ništa drugo. Ali i kosa. Ima sijedih. Ima ih sve više. Prije ih je vadila s glave, čupala jednu po jednu. Sada ih ne dira. Nada se da se ne vide previše. Uostalom, čovjek stari, od starenja se ne može pobjeći, bila je floskula kojoj su pribjegavali njezini vršnjaci. Nije to još bilo strašno, znala je da ih starost još nije zahvatila u punoj snazi. Zato su se mogli šaliti, mogli su prikrivati znakove prolaska vremena. Njezin je otac prije smrti imao crnu kosu. Gledala ga je, mrtvog, s tom crnom kosom. Možda to onda i nije pokazatelj, kosa. Ili koža. Ljudi umiru i sa sasvim glatkom kožom. Dakle, smrt nije nešto na što se organizam priprema. Nije tako zamišljeno.

Osjeti brujanje u lišću. Prvo pomisli da je riječ o šuštanju, ali zatim shvati da je zvuk dublji, teži, gotovo kao da se rastvara instrument duboko iznutra. Orgulje ili žice gitare? On je često svirao gitaru, prije sad već gotovo dva desetljeća, kada su bili bezbrižni i kada je sve bilo prazno. Možda ne toliko prazno koliko nepopunjeno. Nije bilo njegovog braka i djeteta, njezinih pokušaja i promašaja. Nije vidjela njegovo dijete, samo je čula da je dobio kćer, od zajedničkog prijatelja, i da se zove Sara. Pitala se kako se osjećao u rađaonici, što mu je prolazilo kroz glavu kada je prvi put primio to biće u ruke. Biće, koje je rodio netko tko nije bila ona. Sigurno ga je kći još više povezala sa ženom koja ju je rodila.

Iako, sada, dok hoda pored nje velikim pažljivim koracima, kao da bi mogao stati u blato iz kojega neće moći izvaditi nogu, u ljepilo koje bi ga zauvijek uvuklo u rupe u zemlji, ne čini joj se sretnim niti povezanim s drugim ljudima. Zapravo, djeluje joj kao biće koje je predugo boravilo u šumi, duboko ispod lišća. Netko koga su zaboravili probuditi onda kada su svi ostali krenuli na put pa ono sada hoda samo, bez suputnika, u smjeru u kojem misli da su ostali krenuli. Postoji u njemu, tom putu koji prelazi, koracima koje čini, nešto čisto, neokaljano. Netaknuto. Ne zna čime točno, valjda svime onim čime se, pretpostavlja, ona u međuvremenu „uprljala“. Svijetom. Ljudima. Svim onim situacijama u kojima nije željela biti, a bila je.

Šutnja među njima, popraćena brujanjem u lišću, postaje gušća. Ona osjeti kako se nešto među njima rastvara i kako nema načina da to spoji.

Nejasno shvati da je jedini način da premosti zjapeću jamu između njih taj da ostanu u šumi. Pogleda prema izlazu – do njega ima barem desetak minuta hoda. Niti drugi izlaz nije bliže. Trebalo bi pronaći klupu i sjesti na nju, klupu u gustom zelenilu koje ih može zaštititi od svega uokolo.

– Nismo se vidjeli koliko… desetak godina? Otkad ti je otac umro? – pita, da prekine šutnju koja se uvlači u zelenilo oko njih.

On ne odgovara već i dalje pažljivo gazi po zemlji, promišljeno, kao što je uvijek bila i svaka njegova rečenica. Nikada od njega nije čula riječ viška, pokret viška. Učinio bi i rekao onoliko koliko bi bilo potrebno, a zatim stao. Savršenu odmjerenost njegovog djelovanja mogla je rezati i slagati u velike pravilne kocke, a zatim čuvati u dubokom smrzavanju.

– Što si sanjala? – pita je sporo.

Ne gleda je u oči, samo uzdahne i pogleda u pod. U njemu osjeti umor i nemoć. Ne zna zašto ga je pozvala ovdje i odjednom se zbog toga osjeti krivom. Nisu se vidjeli toliko godina, nisu se ni čuli, a zatim ga je sanjala, zvala i sada mu želi reći nešto o snu koji njemu ne znači ništa, a ne znači ništa niti njoj ili barem ne razumije njegovo značenje. U tom pozivu sabijena je čitava njezina uzaludnost, pomisli. Dok je on stvarao ono bitno: gradio veze, poslove i, na kraju krajeva, dijete, ona je sanjala, po svoj prilici, ono nebitno. Sporedno. Ono od čega nije napravljena srž.

Šuma, pomisli, gledajući tanke i deblje, isprepletene grane. U šumi je srž. U onome što čuje u lišću. Oni su sada sasvim slučajno, zato što je poželjela da se prošetaju po šumi, bliže srži nego što su to ikada zajedno bili. Šetali su se kroz parkove i šume, naravno, ali tada nisu čuli ovo tiho, a zatim pojačano glasanje lišća. Nitko im se nije obraćao. Nitko ih nije dozivao.

Odluči mu ispričati san, odgovoriti na njegovo pitanje.

– Hodali smo kroz teren pun zmija. Zmijurina. Ljubičastih i zelenih, neprirodnih boja kao u kompjutorskoj igrici. Nisu nas napadale, ali… mogle su. U bilo kojem trenutku. Znala sam to.

Njegove oči su ozbiljne i mirne, kao da promatra svečani događaj dok gleda u lišće. Pogleda u njegovom smjeru i ugleda drvo iz kojeg je, čini joj se, brujanje najjače. Ne vidi ništa.

– Uglavnom, u snu, ja sam stalno željela pobjeći, skrenuti s puta na neki drugi put gdje zmija nema. Ali to je bilo nemoguće, zmije su samo nicale, kao korov… ili kao cvijeće, svejedno. One kao da su bile dio šume.

Dođu do klupe usred zelenila. Osjeti olakšanje. Odluči iskoristiti prijašnju misao i sjesti. Ako je šum u lišću stvaran, možda će se pojačati. Ako je samo u njezinoj glavi, možda će se smanjiti. U svakom slučaju, produžit će joj boravak s njim. Gledat će u njegovo zamišljeno lice barem malo dulje.

– Uglavnom, na izlasku iz šume, do kojeg napokon dođemo, uključi se alarm. On se uključuje onda kada je nekoga ugrizla zmija. Pitam se je li možda ugrizla mene i kako se to moglo dogoditi bez da sam išta osjetila, ali tada shvatim da je ujela tebe. Alarm je crven i snažan i zvoni u predjelu tvog srca. Onako, kao u pjesmama: zmija te za srce ugrizla.

Nasmiješi se, pokušavajući pronaći natruhe osmijeha i na njegovom licu koje sada ozbiljno gleda pred sebe i šuti. Barem je sjeo pored nje na klupu, pomisli. Da je želio da ovo što prije završi, vjerojatno bi joj rekao da produže prema izlazu. Ovo je vjerojatno bila greška, pozvati ga u šumu nakon toliko vremena i prepričavati svoj san, ali zelenilo oko klupe joj djeluje kao da su oduvijek tamo. Poznato, toplo. Isprepletene grančice drača. Divlje jagode s jedne strane, sasvim sitne, kao nokti, a kopriva s druge. Želi dotaknuti i jedno i drugo. Čini joj se da će ruke umočiti u bilje ako mu se približi previše, kao da su na slici u kojoj se mogu utopiti. Ni on ne djeluje kao da želi izaći iz slike. Sjedi pogrbljeno, ali opušteno i još uvijek gleda pred sebe. Možda vidi nešto u lišću, nešto čudno, što ona ne vidi, a o čemu on može samo šutjeti.

– Uglavnom, kako bi izvadio otrov, moraš zarezati, nožem ili skalpelom, u svoje srce. Vadiš plavi džepni nož i radiš dugi rez posred grudi. Bojim se da bi te moglo boljeti, da bi mogao početi vikati, ali ti si savršeno miran. Lice ti ne pokazuje ništa, osim možda umor, potrebu da sve to što prije završi.

Njegov profil i dalje je miran, no sada mu je glava pognuta dok pomno proučava vlati trave. Na njezinu rečenicu o rezanju svojih grudiju, odgovara laganim kimanjem glave, kao da se to stvarno dogodilo.

Ona odluči završiti san.

– Nakon što otvoriš ranu i izvadiš otrov, želim ti pomoći da dio kože koji si razrezao i koji sada visi, vratiš natrag, zalijepiš. Tražim flastere u ladici pored alarma. I stvarno, tamo su. Vadim ih, drhteći, i lijepim na tvoju kožu na kojoj nekim čudom uopće nema krvi. No flasteri otpadaju, previše su vlažni. Otpadaju i raspadaju se pod mojim prstima. Nisam ti uspjela pomoći.

Došla je do kraja i ušuti. On ju pogleda upitno, kao da provjerava je li priča završila, a zatim odmakne pogled.

– Mislila sam da je to možda povezano s tvojim ocem, znaš… da ti nisam uspjela pružiti utjehu nakon…

Njegova šutnja postaje duboka provalija između njih. Više nije pogrbljen, naslonio se na klupu i opustio glavu preko naslona, kao da spava, iako su mu oči širom otvorene. Poželi ga dotaknuti po kosi, možda tek po onim sijedim vlasima kojih, sada joj se učini, ima sve više. „Vidi, oboje smo osijedili“, poželi mu reći. „A imali smo sličnu gustu crnu kosu“.

Sijede vlasi izgledaju opasnije na tamnoj kosi, pomisli. Bore izgledaju različito na svakome. Njega su učinile još dobroćudnijim, još blažim, ako je to uopće bilo moguće. Vjerojatno ga je i obitelj učinila boljom osobom, klišej koji je mnogo puta čula. No u njegovom slučaju, klišeji je nisu činili nervoznom ili svadljivom kao inače. On bi ih učinio dirljivima.

Kako bi bilo da je provela sve ovo vrijeme s njim, da nije otišla nakon smrti njegovog oca i prestala se javljati? Nije mogla zamisliti osjećaj, samo sliku. Bila bi to slika livade danju posute cvijećem, a noću crnim vranama koje bi je čuvale od bilo koga tko bi na njoj želio graditi ili bi je želio oteti. Danju, svi bi na njoj igrali badminton, kao na reklamama za obiteljske izlete. Noću, ne bi bilo nikoga. Možda samo zaljubljenici koje vrane ionako ne bi dirale. Vrane, čiji bi kljunovi bili oštri poput žileta, a oči crne poput sitnih gumbiju.

Teško onome tko bi želio uništiti njihovu livadu.

Lišće oko njih pojača svoje brujanje. Svi trenuci koje je provela s njim, a koji su prošli, učine joj se izvjesnima, potpuno čistima i toplina, omotanima u vunu. Trenuci koji tek trebaju uslijediti djeluju joj hladnima, bolnima, unaprijed nepopravljivima. Izgledaju kao da se nad njih nadvio ledeni strop, a grane kao da su ih počele hladiti. Izvjesnost te spoznaje je prene: učini joj se da se za nju nikada više neće dogoditi ništa pitomo, ništa smirujuće. Vrijeme koje je prošlo, iskoristila je kako je znala. Ono koje još nije došlo, mutno i jalovo, ne želi niti čekati. Ne želi proživjeti.

Zato je jedino važno zaustaviti trenutak u šumi. Izložiti se brujanju, ma kamo je odvelo.

Kao da je pogodilo njezine misli, brujanje se još više pojača, do granice nepodnošljivosti. Ona se uhvati za glavu i spusti je. Osjeti kako joj čitavo tijelo obavija to nesnosno zujanje i zvrndanje, kao da je netko u njezinu lubanju pustio rojeve glodavaca i kukaca odjednom. Pomisli da je gotovo. Tu, na ovoj klupi, u šumi. Nema povratka. Kukci će joj, zajedno s glodavcima, razmrviti mozak i pogostiti se njegovim ostacima. Hoće li to učiniti i njemu, ne zna. Pokuša se okrenuti prema njemu, ali roj se nastavi. Učini joj se da su se i cvrčci pridružili filharmoniji i da će prepiliti sve žile u njezinoj glavi.

Zatim se šum naglo stiša.

Ona oprezno i polako pomakne ruke sa svoga lica i pogleda u njega. Izgleda kao da nije proživio jednaku bol. Ili jest? Gleda je sa smješkom svojim pitomim očima.

– Što je ovo bilo? – pita ga isprekidanim glasom.

Učini joj se da je prošlo jako mnogo vremena između brujanja koje ju je gotovo udrobilo u zelenilo i ovog trenutka. Nešto je drugačije u šumi. Svjetlost? Izgleda kao da je mnogo ranije u danu, rano jutro. I još nešto. Stabla oko njih kao da su… rjeđa? Tanja? Ne može do kraja objasniti. Što se dogodilo? Ponovno pogleda u njega, pokušavajući na njegovom licu pronaći odgovore.

On je i dalje gleda u oči. Djeluje svježe i vedro. Njegov pogled je bistriji, kao da je okupan iznutra. Brada mu je jedva vidljiva. Sijede vlasi u njegovoj kosi više nisu tamo, a lice mu djeluje puno glađe.

Ona se automatski dotakne po licu i kosi. Ne može ništa zaključiti tim dodirom osim da je sve tamo, kao što je i bilo. Jedino, lice joj se učini užim.

– Pogledaj u drveće. Ono brujanje koje smo čuli – kaže on povjerljivo i meko, približavajući joj svoje tople oči – čitavo vrijeme mislio sam da je vjetar, ali nije.

Zatim polako podigne glavu.

I ona uspravi pogled prema granju.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA.COM, 2016.)

Fotografije: Meho Mahmutović)

 

Danas su točno dvije godine otkako su otišli. Čini mi se kao da je prošao čitav jedan život. Ali, istodobno, i samo nekoliko minuta. I nisu zapravo oboje otišli. Ona ga je odnijela, maleno tijelo koje se tek počelo gegati i slagati prve riječi. Otkinula ga je od mene kao da mi je iščupala ruke, noge, ili onaj dio utrobe za koji nisam znao da postoji.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. Glad u želucu postaje čvor koji se veže oštro, naglo i ne popušta. Glava mi postaje lagani balon koji pluta iznad tokova gustih ulica, iznad ljudi koji to zapravo i nisu, već samo slike, scene iz filma u koji povremeno provirim i vratim se. Ogledam se u staklenim površinama zgrada. Ne prepoznajem svoje tijelo ni pokrete. Čini mi se kao da se sa stranim prostorom rastvara i neki strani ja koji se zatim širi u koncentričnim krugovima po kamenim trgovima, ali ne zna kamo je krenuo. Pojavljuju se različiti oblici, mirisi i izmaglice. Tama pada paleći raznobojna svjetla. Ne znam se kretati ni po danu, ali tek mrak zatire sve što sam mislio da vidim. Nepoznatost je surova i hladna, šiljci stranih crkava, obronci koji vode u nova naselja, zakrivljeni krovovi koji se ne otvaraju i ne zatvaraju, ne propuštaju svjetlost.

Bespomoćnost. To je ono što sam pomislio kad mi je u ruke stavljen u tankoj gazi, gol. Pokušavao je rukama, ljubičastim kao morske zvijezde, zgrabiti nevidljivo nešto: ručku koja bi ga uspravila, koja bi mu pokazala da postojanje nije samo neizvjesno propadanje ili ljuljanje u mutnoj vodi, da postoje i snažni, čvrsti predmeti za koje se može uhvatiti, kojima može vjerovati. Svoj prst stavio sam u malu ruku i ona se zahvalno ovila oko njega. To je bio početak nakon kojeg su me pozorno nastavile gledati velike plave oči, promatrajući bez prestanka svaki moj pokret, dodir, svako raspoloženje, razlikujući besprijekorno istinu od laži. Osjećao sam povezanost sa svime oko sebe, toliko potpunu kao da je korijenje izraslo iz predmeta: stolova, stolica, ulica i automobila te se uvijalo u mene dajući mi svoju drevnu snagu, povezujući se sa mnom tako da smo na kraju postali nerazdvojni.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. U njima uspijevam uhvatiti samo trenutke, dijelove, slike, komadiće; kao da me ograničenost uma sprečava vidjeti šire od toga, vidjeti ono što sam vidio u toploj poznatosti: obzor jasan, pregledan, širok. Nešto što mi pripada, što mogu zvati svojim. U stranim gradovima, zgrade su katkad velike i guste kao kocke, a bulevari nemaju oštre linije. Tražim bridove za koje ću se uhvatiti, grane koje će mi rasparati ruke dovoljno da osjetim bol koja bi razbila ovu tupost u koju sam ušao i pejzaž koji će nalikovati onome koji sam gledao ranije. Crno kamenje ispod tople slane vode na koje bosa stopala zahvalno stanu.

Moj sin. Nikada nisam maštao o tome kako će izgledati njegova bezuba usta koja su tiho ispuštala zrak za vrijeme spavanja, mali dlanovi koji su se spremno okretali prema meni bez obzira na sve što se taj dan događalo, neovisno o tome što ga je moja žena katkad držala uza se na drugom kraju stana, ne dajući mi da ga diram i gledam koliko sam želio. Gledao sam ga zato satima dok je spavao i znao sam da osjeća moju prisutnost. Dirao sam ga po paučinastoj, crnoj kosici koja je rasla uvis, a on se u snu meškoljio i okretao mali naborani vrat.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove: platforma sigurnosti o koju sam se, barem kratko, mogao uprijeti. Ne znam o što se odgurnuti sada, ni kako govoriti. Zvukovi se oblikuju u mojim ustima i izlaze, no ne znam od čega su u meni – kakva sam smjesa, materijal ili umor. Ne mogu se dotaknuti iznutra. Nepovezan sam sa sobom, s tijelima i predmetima oko sebe. Riječi postaju nepoznate u stranim gradovima; nejasno izlaze iz mene ne objašnjavajući ništa, ne pružajući ništa, ne pronalazeći ono za čim tragam.

Moja bivša žena odselila je i za sobom spretno zamela svaki trag, iako sam pomno istraživao kod svih koje je poznavala. Više ga nisam vidio. Ali u to prvo vrijeme, u tih godinu i pol, koliko je izdržala sa mnom prije nego je odlučila otići, upoznao sam vezanost koju više nitko nikada nije mogao raskinuti. A zatim ga više nije bilo. Njegova glasa koji je nespretno pokušavao složiti riječi ni njegovih očiju koje su zračile radost svaki put kada bi me ugledale. Preklinjao sam je da ostane. Kumio sam je da mi dopusti da ga viđam. Obećavao sam sve čega sam se mogao sjetiti. Cjenkao sam se i nagovarao. Nije popuštala. Ako odem na sud, bit će samo gore, mislio sam. Rekla je da će ga okrenuti protiv mene. Bio sam poslušan. Povjerovao sam joj i pustio ih.

Bez borbe se, mislio sam, može postići najviše. Zašto dizati prašinu kad je na svaki povišeni ton moj mali vrat unezvijereno promatrao prvo moje, a zatim i ženino lice, djelujući kao da je to jednostavno previše za njegov mali mozak, kao da će neka sklopka naglo iskočiti. Samo mirno, mislio sam. Stvari će doći na svoje.

Ali ostala je samo poneka čarapica koju bih istog trena bacao jer je bilo prebolno gledati njegove stvari, iako bih sada bio sretniji da sam ih zadržao, spremio sve njegove prve igračke, deku i zvečke, u kutiju. Šteta što nisam mogao spremiti i njegov miris. Činio me sitim. Nisam morao jesti. Miris vanili-kiflica, tople čokolade, kakaa, mlijeka i zlatnog biskvita pomiješanih u jedno. Što bih dao da ga opet mogu ponjušiti, zariti nos u mala prsa i slušati ritmično odjekivanje sićušnog sata iznutra. Ali on sada raste, sigurno je već mnogo veći i jači i sve manje nalikuje onome čega se sjećam. Sve se više pretvara u nešto što možda nikada neću vidjeti i poznavati. Još se uvijek nadam da bih ga mogao vidjeti, malo tijelo. On je jedino čega se sjećam kristalno jasno. Ostalo se postepeno i sigurno gubi u magli stranih gradova.

U stranim gradovima započinje sučeljavanje; odmjeravanje snaga; otapanje leda. Treba se orijentirati, uposliti noge i ruke, pronaći smjerove, djelovati brzo. Dok se avion spušta na pistu, uvijek različitu, a zapravo istu, dok kotači dodiruju tvrdi beton, ne želim ni zamišljati što me čeka, samo tiho uplovljavam u njih kao u mračne fotografije. Na aerodromu ostajem uvijek duže nego je to potrebno, pogotovo noću. Nakon što uzmem prtljagu, a prije nego pozovem taksi koji će me odvesti do hotela, zastajkujem, gledajući avione koji se tek spremaju poletjeti, one koji su se upravo odlijepili od tla i one koji još čvrsto stoje i čekaju svoj red i pitam se na kojem ću sljedeći put biti ja. Gledam aerodromske dućane, ljude koji prolaze pored mene i uvijek žure, zagledani u redove vožnje, rasporede slijetanja i polijetanja. Poželim mu nešto kupiti. Promatram dućane s igračkama, odmjerim dječju odjeću. Šilterice i male jakne. Vidim ga u lutkama dječaka.

Na nepoznatim gradskim trgovima uvijek zastanem. Slobodu koju osjećam na njima želim zaustaviti i protegnuti na neograničeno. Njihove šare nikada nisu jednolične, nikada lišene slojeva prošlosti koja ih prvo guta u sebe, a zatim izbacuje i širi na sadašnjost, na budućnost, na ono ‘zauvijek’ koje ne mogu pronaći nigdje osim u sjećanju na njega.

U stranim gradovima potmula bol u mom grlu probija sve jače, kao da će u konačnici rasparati moj vrat i izaći van. Hladnoća stranog teži mnogo više nego na poznatom tlu i vuče me prema zemlji. Naslage hladnih para u zraku, oblaci i kiša, katkad snijeg, u stranom prostoru postaju luksuz kojeg si ne mogu priuštiti. Napetost me ne pušta. Stalno tražim načine smanjivanja oštrih opruga u sebi, mjesto na kojem bih počeo osjećati otpuštanje, na kojem bi otrovna tekućina krivnje i kajanja konačno polako i mirno istekla iz mene kao prljava voda iz kanalizacije. A zatim, dolazi toplina. Vrućina koja se lijepi uz moje tijelo u nepoznatim oblicima i naletima, pa mi se čini da ne postoji voda koja bi me mogla isprati od prašine raznoraznih bulevara. Prljav sam. Težak. Usporen. Ne stižem sve obaviti tempom koji sam si zadao.

U stranim gradovima prozora ima mnogo više nego ih mogu izbrojati, a iza njih žive obitelji koje sjede za stolom i gledaju u mrak, u nova mala svjetla. Zamišljam koliko ih sjedi za stolom. Troje, četvero, petero? Osjećam sigurnost u brojkama, što više tijela zamišljam, obuzima me veći mir. Moć koju osjećam obuhvaćajući jednim pogledom sve male prozore rasipa se u slabost kada se uskoro nađem u ulici kojoj ne znam ime, a koja me svojom mračnom uskoćom podsjeća na moj tunel bez izlaza.

Što sam više bio uz njega, to sam manje trebao ostale. Komunikaciju, općenito. Jutarnja kava nakon mijenjanja pelena prohujala bi. Ušao bih u svoju zaštićenu zonu. Nakon toga slijedilo bi kupanje ili šetnja. Moj mozak u tim trenucima kao da je računao komplicirane matematičke operacije nakon kojih se sve činilo mnogo jednostavnije. Za šetnje sam imao svoje rute, kao i za sve ostalo. Volio sam, možda više od svega, spremanje jela. Ili sam ipak još više volio samoću nas dvojice, koja se cijedila na mene s drveća, s neba, iz ljetnog sunca. Zatim bi slijedio odmor nakon ručka. Zaklapanje očiju. Potonuo bih u neobične i mekane pjene znajući da on spava pored mene i iz tog toplog i gustog popluna nisam nikada poželio izaći.

Nedostaje mi dok plaho prelazim ulice, mnogo opreznije nego prije. Želim mu reći kako je nebo u jednom trenutku bilo puno bijelih, paučinastih oblaka. Kako je jedna cesta završila u pijesku i blatu i kako je jedan balon jarkocrvene boje nestao u jezeru čija me hladnoća razbudila kada sam u njega uronio ruku.

Nedostaje mi dok sjedim hotelskoj sobi u još jednom novom gradu, a vani se polako spušta noć. Gledam u još jedan svijetleći trgovački centar od stakla, nazirem pokretne stepenice i šarenilo ljudi kako se kreću prema gore i prema dolje. Često se zaputim u jedan od njih, primam za rukohvat pokretnih stepenica poklopljen umorom i čekam da me prožme rijeka ljudi, da nestanem u uvijek istom šarenilu, a da zatim, niotkuda, ugledam poznato lice.

Sljedeći dan budim se u hotelskoj sobi i tražim sapun u kupaonici koji spremam u kofer da se prisjetim da sam bio tu. Svi su mi hoteli, kao i gradovi, nakon nekog vremena postali isti. Ni u jednom se ne zadržavam više nego što je nužno. Ne osmišljavam rituale, klonim ih se. Bojim ih se, podsjećaju me na rituale jutarnjeg hranjenja malih usta bananom. Ne smijem na taj način pripadati nekom prostoru. Vezati se.

– Ne želim odgajati sina uz nekoga tko me ne vidi – rekla je moja bivša žena na odlasku. – Tko je potpuno opsjednut djetetom. Otići ću negdje gdje nas nećeš naći.

Nisam joj proturječio. Istina je da je nisam vidio, a ni gledao previše, čak ni prije rođenja sina. Dogodio nam se. Nisam je zavolio zbog toga što nam se dogodio. Zavolio sam njega. Jesam li bio opsjednut njime? Tko to može razdvojiti od ljubavi?

Napunjen stranim gradovima, njihovom raznolikošću, kulturom, poviješću, samo želim sve što sam doživio izliti na njega. Želim se vratiti na most koji se nema namjeru urušiti poda mnom dok me mrak neke nove autoceste guta.

Tada si dopuštam zamišljati kako ga pronalazim. Gdje god da ga je sakrila, nije ga sakrila dovoljno dobro. Prevrnut ću svaki kamen. Svaki kutak svijeta. To je cilj mojih putovanja, moja, ako tako ispadne, posljednja stanica. Vidjet će što je opsjednutost i što je borba. Fokus mi je toliko izoštren da nema mogućnosti za grešku. Pronaći ću ga i priljubiti uza se. Zamolit ću ga da stavi ruku na moju glavu i drži je tamo dok mi se misli ne primire i dok opet ne postanem ono što sam bio prije nego sam ga napustio. Da mi vrati osjećaj da nikada nije svejedno koji put ću odabrati i da postoji samo jedan koji je ispravan: onaj kojim sam se vratio njemu.

On je samo let ili dva dalje, jednu ili dvije autoceste dalje. Osjećam to.

Sasvim sam blizu.

 

(Fotografije: Meho Mahmutović

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke “Strani gradovi” (CeKaPe, 2018.)

Hodaju po šumi. Šuma je sve gušća, ali i dalje svijetla, a kroz grane se probijaju zrake sunca.

Ona želi nečim rasjeći tišinu, probiti se kroz muk kao što se upravo probijaju kroz gustiš.

Rana jesen, lišće je još zeleno. Hladno je, toliko da su obukli zimske jakne i šalove. To je njihova rana zima. Trenutak u kojem se trebaju rastati. Želi otvoriti usta i to reći, ali osjeća da treba proći još malo vremena. Treba izaći iz šume.

On je želio ići u prirodu. Nedostajalo mu je zraka.

– Ne razumiješ šumu – znao joj je reći. – To je najveća sloboda.

– Ne znam – odgovarala bi mu. – Ja se u njoj osjećam zarobljeno.

Za njega je klaustrofobičan bio grad. Ulice koje su se vijugavo slijevale u nove klubove i kafiće koje je ona željela vidjeti, s njim. Zamišljala je gradove u kojima još nikada nije bila, visoke nebodere i uličnu rasvjetu, svjetla i vrevu prometa oko sebe dvadeset i četiri sata dnevno. On je sanjario o mjesecu iznad šatora u kojem bi kampirao danima, o tišini isprekidanoj samo zvukovima iz drveća ili trave. Ona je išla s njim. Dijelila je šatore, hodala preko potoka. Pokušala je uživati u lomu svjetla.

– Jesi li gledao Von Trierov film ‘Antikrist’? – upita ga, odlučujući prekinuti tišinu. – Odvija se u šumi, a likovi su samo muškarac i žena, njihov odnos nakon smrti djeteta. Ona se boji prirode zato što…

– Ne gleda mi se teške filmove. Zar ti nije lijepo ovdje? – prekine je.

Gustiš se na trenutak prorijedi i nađu se na malenoj čistini. Ona gleda njegovo lice na suncu koje se probija kroz granje. Oči, najčešće sive, ali ovaj put zelene, kako se stapaju s lišćem. Možda je ovo njegovo prirodno okruženje, njegov produžetak, situacija u kojoj se konačno osjeća ugodno, u kojoj se stapa s pozadinom kao kameleon, napokon siguran i smiren. A ona to opet kvari.

– Uživam. Stvarno je lijepo – odgovori brzo, pokušavajući u zatišju dana u zelenilu pronaći ljepotu koju je pronalazila u sumraku u gradu, slijeganju prašine na ulicama.

Njegovo se lice ne mijenja, čak se ni svjetlost na njemu ne pomiče. Dobije ga potrebu nacrtati, samog, u prirodi, pogleda uprtog u drvo. Iz njega se prema njoj, kroz čestice u zraku obasjane suncem, provlači težina. Kao da zrak postaje zgusnutiji u prijelazu između njih dvoje. Nije joj jasno iz kojeg dijela njega dolazi težina ni gdje je i kako sakuplja. Sloboda, za koju on tvrdi da osjeća u šumi, njoj je samo zgusnuta masa između njih dvoje, sve zgusnutija kako dan nestaje i kako minute provedene u šutnji prolaze.

Želi samo izaći iz šume, kao iz opasnog labirinta koji bi se mogao zaplesti toliko da iz njega više neće biti izlaza. Pita se koliko su udaljeni od ulaza. Ne zna se orijentirati, iako joj je puno puta to pokušao pokazati. Ne zna ni kada će biti vani, zato želi pričati o nečemu izvan šume, izvan gustih čestica u kojima se nalaze. Govor o bilo čemu potvrdit će njezino postojanje negdje drugdje, misli. Negdje daleko odavde.

– Jesi li jučer učio za ispit? – upita ga.

On okreće glavu prema izvoru svjetlosti. Ne odgovara. Njegova tanka kosa sjaji na suncu. Sjena mu skriva lice, pa ne vidi niti jedan njegov dio, ali zamišlja izraz. Hodaju dalje. Šuma oko njih ponovo postaje još gušća, a sunce se sve slabije probija kroz granje. Ona se obgrli rukama od hladnoće i namjesti svoj šal. Poželi biti utopljena u mir svoje sobe u ugodnim debelim čarapama s čajem i gledati neki film, možda čak o šumi. Učiniti je daljom nego što trenutno jest, na bilo koji način. Šuma promijeni boju, iz svjetlozelene u tamnozelenu, kao da je netko ugasio svjetlo.

Počinje vjetar.

On joj se odjednom učini kao sklizak pod, površina ledenog šumskog jezera; tanka i puna pukotina. Ne može dugo stajati na toj površini, ali ne može se ni pomaknuti i izaći na obalu. Jedino što joj preostaje jest pokušati održavati ravnotežu.

Oblaci se velikom brzinom pomiču iznad njih, vidi ih kroz pukotine u krošnjama. Odluči ponovno pokušati, mjesto radnje ipak pomaknuti drugdje, prije nego što izađu.

– Sanjala sam da smo kod tebe u stanu, da se upravo budimo. Otvorim prozor i vidim vodu sa svih strana. Ali ne poplavu, blatnu duboku vodu, već more. Namreškane, morske valove, kao da je u dubini morska trava, morsko dno. Ježevi i ribe, znaš. Gledam, dokud mi pogled seže, to more. Pitam se kako je do toga došlo, kako to da je more oko nas? Ti se budiš i uopće se ne čudiš, kažeš da se takvo što događa, ponekad. Pitam se u kojim uvjetima bi se tako nešto moglo dogoditi, zašto? Onda shvatim da si u pravu. Da se to doista događa. Poželim se baciti u tamnu vodu. Otplivati što dalje od tvog stana.

Njegovo se lice, kada ga pogleda, pretapa u sumrak. Uskoro neće znati gdje mu je nos, a gdje oči. Vidi samo čuperak kose koji uvijek zaglađuje. Pomisli, prije nego se sasvim stopi u tamu, kako njegovo lice nikada nije izgledalo ljepše ni zamišljenije.

– I ti mene sputavaš.

Konačno je progovorio, ali više ga ne vidi. Čuje ga, kao što čuje i vjetar u granju. Zamišlja kako zauvijek ostaju na istom mjestu u šumi, danima i tjednima, i kako se polako smanjuju do nestajanja – ona njega, a on nju. Kako se brišu kao spužvom kredu na ploči. Osjeća njegov pogled na sebi, iako ga ne vidi. Zna da će sada, kada je krenuo, nastaviti govoriti.

Poznavati nekoga, svaki detalj i svaki milimetar ne znači i voljeti ga, pomisli.

– Želiš otići što dalje od mene? – upita je.

Ona neodređeno pokaže rukom uokolo, kao da želi reći da se njezin odlazak ne bi odnosio samo na odlazak od njega već i na ovaj prostor, šumu, na njihove izlete u prirodu, ali ne odgovara ništa.

– Ti još ništa ne razumiješ – kaže on.

Njoj se oči mute. Ne može ništa izgovoriti. Ne zna jednostavno prerezati, a ne može ni polako odvezivati sve čvorove koji su nastali među njima. Hoće li ikada uspjeti izgovoriti sve što želi? Što ako zbilja nema šanse u odnosu na svijet, ako ne razumije kako stvari funkcioniraju? Ne razumije šumu, taj veliki izvor života u koji on hrli. Može li uopće razumjeti ostale stvari? Ako je on u pravu, to znači da nikada neće pronaći svoje mjesto, put van labirinta. Da sama sigurno neće moći dalje.

– Misliš da se ne bih snašla da se sada rastanemo? – upita ga.

– Prvo bi ti morali naći nekog novog – kaže joj kroz smiješak. – Onda bi tek mogli prekinuti.

U njegovim očima nešto je hladno i nepregledno. Humor je prisutan, ali mračan je i bez prolaza. Ona posegne rukom za njim i u tom trenutku sigurna je da će joj ruka proći kroz njega, da se ništa drugo ne može dogoditi. Ipak, ruka joj se zaustavlja na njegovu licu. Lice mu je glatko obrijano. Prolazi rukom po njemu, okrugao mjesec. Želi ga obuhvatiti objema rukama i gnječiti, iscijediti sve sokove iz njega. Možda bi ga mogla i zagristi, osjetiti njegov okus u ustima. Željela je voljeti njegovo lice, jako voljeti. Učiniti ga svojom amajlijom, platformom i podlogom na kojoj bi mogla stajati. To lice je na početku tako i izgledalo. Toplo i okruglo, bijelo i mekano, kao vuna. Njegov maleni nos zvala je krumpirić.

Možda bi bilo bolje da su se kasnije sreli. Iako, nije razumjela ni tu frazu ‘bilo bi bolje da smo se kasnije sreli’. Možda će neka znanja stvarno biti nadohvat ruke izvan šume. A možda neće nikada.

– Koga bi mi našao? – upita ga.

Zapravo je ne zanima njegov odgovor, ali nešto želi reći, razgovor se mora nastaviti sve dok ne dođu do izlaza.

– Nekog pjesnika – odgovori. – Koji bi stalno pričao s tobom.

Prvi put otkad idu zajedno šumom prepoznaje put, iako je tama već gotovo potpuna. To je ispuni novom snagom. Blizu su izlaza i uskoro će biti na cesti, na jednoj od ulica koje on ne voli, a koje označavaju civilizaciju. Dalje od nečeg opasnog i podmuklog što kao da je promatra kroz granje. Što bi se trebalo dogoditi u šumi? – sjeti se rečenice iz filma koji mu je nedavno spomenula. Za njih vjerojatno ništa. Ne zna zašto je toliko uplašena i zašto osjeća da se mora skloniti što dalje. No ako on želi pobjeći od grada, zašto to ne bi htjela i ona odavde? Pobjeći, otplivati, probiti se kroz gusto granje što dalje od njega, ne zaplesti se u putovima iz kojih nema izlaza, u labirintu koji će je svojim čvorastim stabljikama i gustim travama zauvijek držati podalje od svjetla.

– Znam da ti je moj faks stran, ali ja barem studiram. Ako je tebi studiranje naporno, uvijek možeš učiniti ono što ti najbolje ide – odustati. Pobjeći u šumu.

Iznenadi samu sebe prebacivanjem loptice. Nije više mogla izdržati, iako još nisu izašli. Ima dojam da će se visoko drveće oko njih lagano početi urušavati, da će se srušiti ravno na nju. Ali opruga zapela duboko u njoj konačno se pomaknula. Njezin um postaje duga, prohodna i pregledna ulica, bulevar na koji se lagano spušta sumrak dok se sva svjetla trepćući pale. Nasmiješi se.

I on se smješka. Njegovo lice nije više u sjeni, dotaknuto je uličnom rasvjetom s ceste.

– Sviđa mi se kad mi ovako vratiš – kaže – inače si kao jo-jo. Totalno ovisiš o meni i mojim raspoloženjima.

Njegova glava ponovno utone u mrak dok se primiču izlazu. Još samo malo, pomišlja ona. ‘Hej, zašto me zapravo mučiš?’ želi uzviknuti, primiti ga za glavu, dignuti, zavrtjeti u zraku i baciti u jezero pored kojeg prolaze. Gledati kako se utapa. Ali sada je najvažnije izaći. Ovaj izlazak je ključ. Samo mora nogom dotaknuti cestu, i, kao u dječjim igrama, bit će spašena.

– Svatko samo iskorištava situaciju koliko može. Tvoja greška je što sve dopuštaš.

Time on zatvara temu. Kod njega uvijek postoji signal koji označava da je razgovor završio. Kakav je to signal i bi li ga mogla svaki put detektirati, ne zna, ali sigurna je da prepoznaje trenutak kada je zabava gotova, trenutak u kojem dolazi racija i zatraži da se svi raščiste s mjesta nesreće ili s običnog tuluma. Hoda brzim koracima sada već ispred nje i ona mora malo potrčati da bi dobila prednost, možda ga čak i odgurnuti. Ne smije mu reći svoj plan, da samo želi izaći, po mogućnosti i prije njega, i da je ta pogodba koju ima sama sa sobom sve što ima, da je ta utrka ono što će značiti njihov daljnji tijek. Želi mu još nešto reći, najviše zato da ga uspori i vrati na temu, da se razgovor nastavi do izlaska. Zatim stane.

Otvori usta i zatvori ih, kao riba. Okrene se natrag i pogleda prema dolini. Čitava je utonula u duboku tamu, gustu kao u tintu, pa ona iza i oko sebe više ne vidi ništa. Osjeća samo vjetar i misli da čuje hod divljih životinja dok joj se hladnoća uvlači u kosti.

Svjetla grada, pomišlja, gledajući prema cestama koje se lome u daljini. Nikada im nije bila bliže. Njih vidi kristalno jasno i mora požuriti prema njima jer oko nje se tmina zatvara kao kaput. Potrči za njim, ali noge kao da joj tonu u katran. Upire se iz sve snage i konačno izlazi iz mraka, sustižući ga. Izlaz, pomišlja radosno s olakšanjem. Uspjela je i sada joj preostaje još svega nekoliko koraka. Ništa joj se neće ispriječiti na putu, pa ni on, koji stoji ispred uskog kamenog luka koji označava izlaz.

Ne pomiče se, samo ukočeno gleda van.

Pokušava ga pomaknuti i nije ju briga ni ako on odluči prenoćiti u šumi ili ostati u njoj zauvijek. Mrak iza njih može ga potpuno progutati, može nestati u njemu ako želi. Ona izlazi sada.

Preko njegova ramena pogleda na cestu i ugleda divlju, blatnu vodu kako u bujici nadire prema šumi, lomeći visokim valovima beton, automobile i ulične lampe, kao da se utrkuje s neprobojnom tamom iza njih i u brzim im naletima dolijeće ususret.

 

(Ilustracija: Meho Mahmutović

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča “Strani gradovi”, CeKaPe, 2018.) 

 

Nešto nije kako treba u ovoj šumi, pomišlja. Kaplje s drveća, gusto kao smola.

U njegovom dodiru je, naprotiv, sve u redu. Barem se tako čini. Klupa na kojoj leži s glavom u njegovu krilu vlažna je i trula, uokvirena tamnim lišćem. Čini joj se kao da su duboko u šumi, iako zna da su vrata parka vrlo blizu, da bi ih možda mogla i vidjeti kad bi se pridigla i laktovima uprla o njegova tanka koljena. Iza njih vidjela bi i cestu, automobile.

No, ovo uranjanje u tišinu sada je važnije. Nužno. Podiže pa pušta glavu natrag u njegovo krilo.

– Još te boli? – pita je.

Želi kimnuti, ali čini se kao da joj glava propada kroz njegovo krilo u dubok bunar.

Tišina u lišću isprekidana je cvrkutom. Cvrkut nikada ne prestaje, ne završava, samo tu i tamo zastaje, kao da ptice, same, na granama, rade male pauze. Na granama ima još nečega, samo ne može shvatiti čega. Možda je zbilja smola. Možda bi mogla fotografirati granje, vidjeti o čemu se radi, ali ne može se pomaknuti s klupe na koju su se smjestili, njezina glava u njegovu krilu, njegov pogled uprt o deblo preko puta, a zatim se okreće prema njoj.

Osjeća njegov pogled na sebi i još dublje. Mnogo dublje od granice tijela, od granice mesa. Osjeća kako su u nju utisnuta njegova ticala, kao da netko, nježno i bolno istovremeno, prekopava njezinu nutrinu. Skalpelom lagano reže njezinu utrobu i zatim razmješta organe, preslaguje ih onako kako misli da bi trebalo. Ako se nešto odvije ili otpadne, tankim koncem prišiva taj dio na mjesto. Snažnim ljepilom lijepi otpadnuto. Učvršćuje čitavu instalaciju blagim dodirima.

– Jesi umorna?

Klimne glavom. Kapci je također počinju boljeti, kao nakon dugog plača. Nije bolje ni kada ih zatvori, kao da su posoljeni i ostavljeni na suncu.

Ne razumije tijelo. Njegove zakonitosti joj izmiču. Ponekad boli do iznemoglosti, a ponekad je odmorno iako bi trebalo biti umorno. Stari, iz dana u dan, ubrzano. Osjeća kako se ponekad približava vrhuncu, kao da će se raspući od radosti, a ponekad posustaje. U zadnje vrijeme posustaje sve češće. Iznenadi je bol, na različitim mjestima, u različita vremena. Nekada se s njom budi, nekada ode spavati. Pažljivo opipava dijelove tijela u potrazi za znacima opasnosti. Ne pronalazi ih. Ipak, zna da tijelo ima svoju računicu, svoj ritam, svoju strogoću. Zna da to nema veze s njom, s njezinim načinima, ritmovima, pokretima. Ma koliko svi govorili drugačije.

Područje oko srca u zadnje vrijeme je posebno osjetljivo. Kao da se na mjestu srca javila bolna gruda. Nije nikome rekla, nije otišla kod doktora. Učestali pregledi i pretrage su je jako isrcpili. Ne zna može li ih nastaviti. Kako bi to, uostalom zvučalo? Oprostite, srce me užasno boli, pomozite? Sve češće ne može udahnuti, a lijekovi ne pomažu. Pluća joj se iz dana u dan sužavaju, i sada joj se čini kao da nikada i nisu bila tamo. Dotiče ih, ali ništa joj ne poručuju.

– Lakše dišeš? – pita on opet.

Njegov zabrinut pogled koji tako dobro poznaje, s kojim je oduvijek čvrsto vezana nevidljivim nitima; kroz djetinjstvo, odrastanje, sada. Glava joj dublje propada u njegovo krilo i počinje boljeti. Bol se slijeva kao u slapovima iz stražnjeg dijela u oči. Maleni potoci koji ulaze u očne duplje i tamo se odmaraju.

Dodir joj odjednom postaje nužan. Dotiče ga po kosi, to je jedina sigurnost trenutno dostupna. Kosa postoji, njezina opipljivost i paučinastost su nepobitne i neumoljive. Gleda u njegove kovrče kao u pojas za spašavanje.

Iznad i uokolo njih, lišće postaje sve tamnije.

Okreće glavu prema njegovom trbuhu i upija njegov miris. Možda se ništa i ne može mjeriti ni na koji drugi način osim tijelom. Riječi su štake, tijelo je govor, rekao je netko. Hoće li se ovog trenutka sjećati za mjesec dana? Može li se išta doživjeti u trenutku u kojem se događa ili tek naknadno, u sjećanju na nečiji miris i okus? Onda kada se, u gluho doba noći, u nekom zalogaju, davni osjećaj prema tom trenutku, osobi i udisaju ponovo jave? Sjećanje na to koliko tijelo pored nekoga boli, a koliko iscjeljuje.

Gleda njegovo tijelo, mršavo i bijelo. Voljela bi znati kako je ispod njegove kože, boli li manje, iako je od iste krvi, od istog mesa stvoreno kao i ona. Konačno, ako nam je netko drag, trebali bismo voljeti i njegovo tijelo, osjećati sve one unutarnje procese, pomake, rad crijeva, rad mozga. Makar bili pogrešni.

Vidi njegovo lice. Oči su joj izvan pogleda, ali ne i sitne bore oko usana. Osjeća li ih i on? Njegova ticala su i dalje duboko u njoj, mijenjaju njezin raspored, premještaju bol, pomiču granice osjeta. Neke dijelove tijela koje dosad nije osjećala, osjeća jače. Neki dijelovi su teži, kao da ih mora nositi sa sobom uokolo. Neki su novi. A neki, neki više ne postoje. Pokušava se sjetiti kako je sve to izgledalo prije, ali čini se da ni glava, gdje je pohranjeno sjećanje, više ne postoji.

Duboko je u vodi, u bunaru.

Lišće je još tamnije, iako je dan. Još uvijek ne može vidjeti što je na njemu. Osjeća samo toplinu od njegove ruke koja se sada oprezno kreće po njezinoj kosi. Željela bi da ruku snažno utisne u njezino čelo i time bol iz glave prenese drugdje, jednostavno izbaci na travu.

– Stisni! – vikne odjednom.

Ako on shvati što treba napraviti, ako joj stisne glavu do puknuća, a onda popusti stisak, sigurna je da će odnijeti bol. To će značiti da je razumije, da su zaista potekli od istog izvora, da postoji istinska povezanost među njima. Ali on to ne učini. Zbunjeno je pogleda, a njegova ticala također zastanu. Ne zna što treba učiniti. On ipak nema prolaza u njezino tijelo, ne razumije njegove procese.

Ticala se polako povlače iz nje, jedno po jedno. Učinio je što je mogao ovaj put. Sada se koža vraća na svoje mjesto, prevlači preko nje kao kabanica. Posjeta je završena. Koliko puta se to već dogodilo, u noćima sa i bez mirisa, u danima, zimi, ljeti? Netko je bio u njoj u jednom trenutku, a zatim je otišao, daleko, potpuno izvan dohvata.

Koliko su je razna ticala uspjela zaliječiti? Dodiri, po tijelu, po kosi, koliko su joj produžili trajanje?

Rastanci uvijek bole. Pita se koliko će boljeti ovaj. Zamišlja kako se rastaju zauvijek na jednoj ovakvoj klupi. On stavlja ruke oko svoje glave kao malo dijete, i sklupča se, u boli, u šutnji. Zamišlja kako se ovija oko njega i govori mu da se nikada ne želi rastati od njega. Od ikoga. Da je sve to previše bolno, ali da nije njezina volja i želja, tako je odlučilo tijelo. No njemu to ništa ne bi značilo. On bi je svejedno izgubio.

Jednu stvar ipak shvaća. Kada nečija ticala izlaze, nešto u njezinom tijelu ipak ostaje, nešto što se nikada ne uspije do kraja iz njega počistiti, pospremiti, vratiti na mjesto. To nešto je sada s njima na klupi; leži i sluša cvrkut, obilazi njezino tijelo kao što mala željeznica, njezina najdraža igračka iz djetinjstva, obilazi tračnice. Tu i tamo zatrubi, i tada joj taj dio tijela radosno zatreperi.

Dok s lišća i debala, pored i na klupu, oko i na njih, kaplje gusta, ljepljiva smola.

 

Ilustracija: Meho Mahmutović

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić (iz zbirke priča Ticala (HENA.COM, 2016.)

 

 

 

 

 

 

 

Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje.

Otputovala sam u hotel na osami. Na pitomom je mjestu, bez mračnih tonova koji su isto kao i podrumi bili idealna mjesta za skrivanje. Jeftin, bezopasan hotel, prazan, izvan sezone. Tvrdi jastuci zabijaju mi se u glavu dok se smiještam u uzak bijeli krevet uz prozor.

Ujutro se budim i gledam u dugačke travnate površine. U daljini, benzinska pumpa. Još dalje, brda. Malo bliže, crkva, masivna u odnosu na ostatak prostora. Gura se u krajolik koji bi se inače sastojao samo od pitomih dolina i uzvisina. No, nešto je u njezinoj prisutnosti utješno. Ona je velika ruka koja bi me mogla uzeti na dlan i obujmiti sa svih strana. Jedino njezina tišina ne odudara od ostatka krajolika. Nema zvuka, osim ptica.

Crkvu obilazim danima. Gledam krov na kojem se odvijaju radovi. Radnika nema, ali je prekrivena bijelim platnima. Ispred crkve je trg, također prazan i sasvim tih. Zatim nekoliko kafića i cesta koja vodi prema dalje. Dalje iz mjesta, dalje odavde. Dolazim u napast krenuti njom, ne znam kamo. Samo staviti nogu pred nogu i otići. Gledati u kratku travu pored ceste i prozračne oblake. Zamišljati niz vrana koje bi me pratile, okrećući kljunove u mom smjeru i pokazujući mi tako put. Donedavno, bojala sam se njihovog skliskog perja i crnih očiju. Sada se ne bojim ničega što bi me moglo zadesiti.

Sjednem u kafić na trgu i naručim kavu. Pogled mi opet odluta prema crkvi. U vrijeme oko Božića, ispred nje su stavili jasle ukrašene lutkama Isusa, Marije i Josipa. Jednom, prije gubitka, iz šale sam glumila da ulazim u te jasle.

(- Jesi li ti religiozna?- pitao me on tad.

U tom sam trenutku bila jer sve je stajalo na oštrici noža. Dovoljan je bio jedan moj pogrešan potez, mislila sam, i izgubit ću ga. Poteze sam zato povlačila jako dugo, oprezno. Svaki dan u sebi je imao barem deset zamrznutih fotografija, nasilnih pauza u kojima sam intenzivno razmišljala kako dalje, što učiniti da se to ne dogodi, da ono što sam pronašla s njim, a što mi je toliko nedostajalo u čitavom vremenu i prostoru dotad, ostane. Samo da ostane. )

Pogledam na drugu stanu s natpisom na zidu. Natpis glasi: ‘Crkva na otvorenom’. Na njoj je prostran auditorij sličan kazališnom. Iznad njega, pozornica na kojoj, pretpostavljam, svećenik drži propovijedi. Sada nema nikoga i ne znam kada i hoće li se uopće napuniti. Ne mogu zamisliti da na propovijed dolazi toliko ljudi koliko ima praznih sjedišta. Završavam kavu i krenem prema njima. Pored mene niču štandovi s drangulijama, plastičnim igračkama, medenjacima, svime onim čime kao da sam željela popuniti prazninu koja je ostala nakon njega. Pustopoljinu koju ne želim uređivati, a ne želim niti bježati iz nje, želim stati i udisati je. Svaki put kada udahnem nešto što u sebi sadrži dio njega, pomislim kako sve nije sasvim ispražnjeno, kako balast uvijek ostaje; jedino pitanje je koliko dugo i na koji način.

Sjednem u prvi red. Da je auditorij nekim slučajem pun, nikada se ne bih smjestila tako blizu pozornici. Ne znam molitve. Sjela bih u zadnju klupu, pognula glavu, približila kaput koji me ionako slabo grije tijelu. Pokušala se utopliti i prilagoditi. Sada samo osjećam kako svjež i miran zrak struji oko mene i spaja se s tišinom. Moja koža je i zaslužila led, pomišljam, a molitva šutnju, jer moji potezi ipak nisu bili dovoljno promišljeni. Imala sam ovaj hotel i mogla sam doći u njega kad god sam htjela; koncentrirati se, ušutjeti i smišljati sljedeći potez.

Ali, nisam to radila. A sada je kasno.

(- Jesi li ti religiozna?

– Koga ti cijeniš?

– Što bi ti napravila na mom mjestu?- pitao je, zanimali su ga odgovori. Svaki mu je bio znakovit.)

Pogledam prema uzvisini iza crkve na otvorenom. Valovito spuštanje brjegova podsjeća me na valove. Vrane iznad njih, na neminovnost. Mobitel mi je ugašen, nikakve šarene slike ne mogu oštetiti ovaj prostor. Podignem pogled prema granju. Jedna grana se diže i spušta, kao da kima. Potvrđuje ono što je svima poznato ili ono što ja tek počinjem shvaćati. Nisam trebala trošiti vrijeme na promišljanje poteza, ikada. Igra je izgubljena za mene. Vjerojatno je bila otpočetka.

(-Ako napravim to, što ćeš ti onda napraviti?

Igrao je šah, stalno, automatski. Nisam znala pravila.

‘Ti’ je izgovarao prozivajući; izazivajući one nepokretne, uspavane stvari u meni tako da su podizale glavice i nastojale pronaći put iz mene prema njemu. Nisam ni znala da ih je bilo toliko, da je moj drijemež poprimio razmjere dubokog zimskog sna. Palio je vatru ispod usnulog i zaleđenog dok više nisam mogla zanemariti sve što je iz mene počelo kuljati niti važnost toga što je u meni radio. )

Trebala sam se zaustavljati, dolaziti ovdje, pauzirati. Gledati što se događa sa mnom i zašto se to događa. Ali nisam.

Južina se zavlači u pore drveća i prostor postaje umoran. Zijevnem. U kutu oka, nešto se pomiče.

Mladi par s djecom približava se crkvi na otvorenom. Samo oni i ja smo tu. Možda je crkva na zatvorenom po ovom hladnom vremenu posjećenija. Otac i majka sjednu nedaleko od mene dok djeca nervozno trčkaraju.

Sve je prije ovog mjesta bilo distrakcija. Beskorisna buka glasova, misli, brbljanje bez djela, bez smisla. Odvratim pogled od te obitelji. Njihova prisutnost samo je još jedna distrakcija.

 

S druge strane bio je on i tajna riznica pitanja koja su dolazila u rojevima i spuštala se na mene u tišini. Bilo je to otkopavanje korijenja, otkrivanje važnih tajnovitih predjela, onih od kojih se sastojalo tkivo života.

S jedne strane buka, s druge tajne. Tajne i buka. Tkivo i distrakcija.

Nisam više željela gubiti vrijeme na buku.

• Jesi li ti jebeno normalna?- glas me prene.

Muškarac viče na ženu i maše rukama. Jedno dijete je kraj njih. Ogledam se, ali drugog djeteta nema.

• Otišao sam samo po kavu i njega nema?

Žena se pridigla, crveni šal joj vijori oko vrata.

Ogledam se zajedno s njima. Glave kao da su nam na nevidljivom konopcu koji pomiče neka veća ruka. Je li to ruka crkve, onoga u crkvi koji nas gleda sa sigurnog i toplog mjesta?

• Marija, Isuse, Marija! Ti si sasvim luda!!

Gdje je dijete moglo nestati, razmišljam. Prostor je nepomičan, pregledan, pust. Cesta je mnogo dalje, zar je otrčalo tako daleko bez brata? Muškarac hvata drugog dječaka, malo starijeg, za uska ramena.

• Gdje je on? Gdje je otišao?

Dječak spušta glavu.

Otac se penje na pozornicu, majka hoda teturajući s jedne strane na drugu kao da ne zna kamo bi prvo krenula, a svaki put vodi na krivi trag.

• Viktore! Viktoreee! – viču oboje. Tišinu paraju njihovi glasovi. Nema jeke.

Prostor je omeđila buka, kao da ga je zatvorila. Slučajno sam u toj kocki, zaleđenoj i nepomičnoj, iako sam donedavno bila slobodna u svojoj praznini. Iz praznoga u puno, pomišljam. Ustajem i pokušavam obuhvatiti pogledom svaki kutak auditorija i crkve na otvorenom, put koji vodi prema crkvi na zatvorenom, brjegove koji se spuštaju, zatim dižu.

Otac i majka već su prošli čitav prostor crkve i travnatih površina, a otac se sada zaputio prema cesti iza kafića.

Krenem prema zatvorenoj crkvi. Dijete su mogli privući štandovi, pomislim. Plastične figurice. Lizalice, šarene, okrugle, velike, nestvarno zamamne. Postoji mnogo stvari koje su ga mogle distraktirati. Na jednom štandu položeni su medenjaci u obliku različitih životinja. Zašto ne bi došao u napast uzimati jedan po jedan i stavljati ih u usta, gledati kako njihova tijela polako nestaju?

Nebo postaje sve više sivo, prozirni oblačci od prethodnih dana zamijenjeni su svojom braćom; pratiteljima južine. Uskoro bi se na nas mogla izliti kiša, pomišljam, što će još više otežati potragu.

• Jeste li možda vidjeli dječačića od negdje tri godine? – pitam prodavačicu na štandu.

Ona odmahne glavom, ali rukom pokaže na štand, na obilje igračaka i slatkiša, kao da želi pokazati da je ono bitno upravo tu ,preda mnom, da mogu prestati tražiti.

Zahvalim i odem do sljedećeg štanda. Niti tamo ga nisu vidjeli. Uskoro se nađem pred crkvom. Pogledom pregledam trg. Na njemu se nije imao gdje sakriti.

U ovom sam mjestu već neko vrijeme i ipak nešto znam. Znam gdje se može sakriti. Jedino u crkvu. Oprezno se šuljam oko nje.

Ulazim kroz velika vrata.

Unutrašnjost je mračna i osjećam miris drveta. Zašto nikada prije nisam ušla? Zašto sam ušla sada?

Sjednem na zadnju klupu i čekam da mi se oči naviknu na tamu. Dječak se zove Viktor, ali ovdje ne smijem vikati njegovo ime kao na otvorenom.

U desnom kutu ugledam muškarca. Nije obučen u halju, ne čini se da pripada crkvi. Ima gustu crnu kosu. Podsjeća me na njega, način na koji me gledao dok je u meni još uvijek vidio nešto važno.

Čovjek okrene lice prema meni. Oči su mu crne i bez zjenica, ili se barem tako čini u polumračnoj crkvi.

Dižem se s klupe i približavam mu se.

• Jeste li možda vidjeli dječačića, oko tri godine?

Muškarac nakrivi glavu. Oči su mu doista crne i mirne, kao vranine. Gleda me u tišini. I ovaj prostor se zatvara, pomislim. Iz jedne klopke u drugu.

(- Moj otac je znao govoriti da su sve oko njega mine. Da je to život.- rekao je jednom.

– To bi objasnilo tvoje paranoje oko ljudi- odgovorila sam. – Opusti se. Nisu svi tu da te sjebu.)

No, sada nisam više tako mislila. Čovjek s crnim očima, dječačići, ljudi na štandovima, vrane, brda, crkva. Je li sve prijetnja?

• Jeste li religiozni?- odgovori čovjek protupitanjem. Lice mu je bijelo, sasvim bijelo i odudarajuće od crne kose i očiju.

Pitanja i odgovori. Buka i tajne.

• Ne znam. – odgovorim. – Sve stvari oko kojih sam bila, izgubila sam.
• Gubitak je provjera vjere.- čovjek me gleda ravno u oči. Mirno i, čini se, ravnodušno.
• Sve može biti provjera vjere. – kažem, ogledam se i pokušam razaznati neki šum koji bi odao dječačića, ali do mene dopire samo nejasan miris paljevine.
• Sve što ostavlja na čistini. – kaže čovjek, ali puno tiše, gotovo šaptom – bilo lijepo ili ružno.

Sve što miče od buke, pomislim. Kimnem.

• Zašto se vjera mora provjeravati?- pitam.

Pomirujem se s tim da sam pogriješila. Dječačić se nije došao sakriti u crkvu. Dječačić je negdje sasvim drugdje.

• Sve se mora provjeravati.- odgovori čovjek i okrene glavu.

Prekinula sam ga u molitvi i sada ga moram pustiti da je dovrši. Opet kimnem. Toliko provjeravanja, toliko pitanja, toliko testiranja. I na kraju opet nisam prošla.

Približavam se izlazu. Još se jednom okrenem prema čovjeku u crnom.

• Ne uzdaj se u blago krivo stečeno, ono ti ništa neće koristiti u dan nesreće.- čujem kroz tamu.

Izlazim iz crkve. Moji koraci strogo i preglasno odjekuju.

Dočeka me pljusak. Oblaci su se ipak odlučili.

Ne želim se vratiti natrag u crkvu, ali ne mogu ostati niti stajati ovdje. Protrčim pored štandova i vratim se do crkve na otvorenom. Auditorij je prazan. Majke, oca i sina nema. Ogledam se, ali kiša je sve gušća i ne mogu zaključiti jesu li igdje u blizini. Sakrijem se na pozornicu, jedini natkriveni dio.

Gubitak je provjera vjere, pomislim.

(- Ljudi su zli.-  rekao je.- ne želim imati ništa s njima.

Ali, želio je. Tada je samo odlučivao, polako i smišljeno, da ne želi više imati ništa sa mnom, što me smanjivalo do nestajanja. Kada sam dovoljno nestala, usitnjena tako da me se više nitko nije mogao niti sjetiti, došla sam u hotel.)

Kiša povija granu drveta koja je nedavno kimala, koja mi je govorila da su neke igre unaprijed izgubljene. Da neke šanse nisu to nikada niti bile.

Ponovo se okrenem prema zatvorenoj crkvi. Vrata se polako otvaraju.

Nešto sam izgubila. Blago krivo stečeno. A svaki gubitak nije samo gubitak, zar ne? Već i tiho, nedvosmisleno nastajanje.

U okvirima vrata postepeno se, kao blagim potezima kistom, ocrtava silueta dječačića.

 

Fotografije: Meho Mahmutović

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić