Kategorija: proza

(Autorica: Magdalena Blažević)

(Priča je izvorno objavljena na portalu Žurnal, 2020.)

 

 

 Ljubav nas je zaskočila kao što iz podzemlja iskače ubojica u uličici, i smjesta nas oboje udarila!

Tako udara munja, tako udara finski nož.

(Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov)

 

 

1

Usta su mi tek otklopljen čajnik. Kadulja, ružmarin, majčina dušica. Ogledalo se magli od mog daha. Raspršit ću se u kapljice i razliti po staklu. Prstom pratim linije svog lica. Želim da me vidiš ovakvu. Lijepu i snježnu. Znaš i sam kakvi su slučajni susreti. Puni prejakog sunca, vjetra i prašine. Tvoje lice je svjetlucalo. Kao kad more bljeska u poluzatvorenim očima. Osjetim slane kapi na jeziku. Ne dopuštam da mi ijedna promakne. Sredina je dana i buka mijenja tvoj glas. Gasim sve u stanu. Televizor, perilicu, frižider. Nedovoljno. Spuštam osigurače. Ne želim resku zvonjavu na vratima. Zatvaram prozore i navlačim roletne. Glas ti je duboki ponor. Dalek i mekan. Od njega iz mene istječe život.

 

Bilo mi je četrnaest. Majka me čekala svaki dan ispred škole. Nije željela da lutam gradom čekajući autobus. Stiskala je volan i gledala ispred sebe. I kad bih ušla u auto šutjele bismo. Vidjeli su me s Markom iza škole. Ne vrijedi lagati. Ona čita krivnju s mog lica. Tukla me je što je jače mogla. Dok nije izgubila snagu u rukama, a glas joj se istrošio u vikanju. Nisam mogla plakati. Svaki njezin udarac za mene je bio Markova ruka s unutarnje strane bedra. Tada je prvi put život istekao iz mene. Kad se iscrpila sjela je uz prozor i zapalila cigaretu. Doviknula je da batine dobro upamtim i da ću joj jednom biti zahvalna.

Pamtim, ali nisam zahvalna.

 

Sjedio si na terasi i čitao novine. Terasa je bila prazna. Uvijek je tako u vrelo poslijepodne. Usporila sam korake, ali nisi podigao pogled. Jato plavih ptica podiglo se u nebo i zakričalo. Ptice su kao oluja u polju. Glasne i nepredvidive. Njihova jeka još uvijek je na mojoj koži. Znala sam kako se pod vjeđama tvoja zelena preobražava u žutu. Kao kad zelene cinije blijede zaboravljene u vrtu. Na obrazima su mi tvoje trepavice. Tanke i blijede noge kućnih pauka. Zlatni prašnici bijelih ljiljana. Rasipaju se u slatkom mirisu. Za mnom škljocanje brave. Donosi mi olakšanje, iako srce jače lupa. Ne marim za drmusanje na vratima i kucanje. Prati me posvuda i zagleda u oči. Kao i majka zna da je tamo ispisana krivnja. Više ne spuštam pogled. Neka sve pročita. Tada ja neću morati ništa reći.

 

Stala sam ispred izloga zlatarnice. Ti si ustao. U susret ti je dolazio neki čovjek. Nizak. Mnogo stariji od tebe. Ti si mahao rukama i podizao obrve. Nasmiješio mu se. Osjetim tvoje šiljaste zube na svom mesu. Ne marim sada mnogo za nježnost. Ionako ćemo kasnije polizati svaku ranu. Tijelo mi se neprestano skuplja od zadovoljstva. Dok kupujem u samousluzi i plaćam račune. Dok kuham i čitam. Dlačice na mom tijelu podižu se i cvjetaju. Mirišu na slamu. Na med i jasmin. Spušta ih vruća voda iz tuša. Okrećem na toplije, do granice izdržljivosti. Pod vrelim mlazom osjećam valove zadovoljstva. Kao kad ležim ispod tebe. Do mene više ne dopire ništa. Svijet se ionako raspada.

 

Zvonjava telefona presijecala mi je stomak. Majčini koraci uvijek su žustri. Glasna je. Marko je bio hrabriji od mene. Prkosio joj je. Pružala mi je slušalicu. Za tebe je. Sjela bi nasuprot meni i gledala me u oči. Klatila joj se noga prebačena preko noge. Uzela sam slušalicu i čula Markov glas. Neka se ništa ne bojim. On će uvijek biti sa mnom. Poželjela sam da nas udari zemljotres ili makar olujno nevrijeme. Da je opet rat i da od straha polijegamo po podu. Tad bi majka zaboravila na mene, ja bih zaboravila na majku, ali bih i dalje mislila na Marka. Pognem glavu i suze se proliju po tepihu. Grlo mi se stegne i spustim slušalicu.

 

I sad se skrivam kao dijete. U  kupaonici sjedim na podu, na hladnim pločicama. Na krevetu, ispod pokrivača. Majka me u predvečerje dozivala. Tražila po ruševinama, u potoku i šumi. Za uho me vukla kući. Da mi ne pada na pamet opet izaći.

Otišao si niz ulicu, a ja sam čula kako se u izlogu zlatarnice rasipaju biserne ogrlice i kako kuglice zvonko udaraju o pod. Skaču i kotrljaju se. Na stolu si ostavio novine. Spremila sam ih u torbu. Pročitat ću sve ono što si ti danas čitao. Crnilo. Čini se da se svijet nastavio raspadati iako nije rat. Na novinama ne mogu pronaći miris tvojih prstiju. Tinta i reciklirani papir. Nema veze. Moje tijelo poznaje tvoje mirise. Prsti su ti u mojim ustima rastopljeni šećer. Sokovi crvenih bobica iz šume.

 

Noć je. Spavam pored otvorenog prozora. Smetaju mi glasovi. Lomljava stakla i smijeh. Neće otići do jutra. Zabubnja lim i zašušti hrastovo lišće. Otjerao ih je pljusak. Odahnem. Ti gurneš prste među moje noge, jezik u usta. Za tobom istječe cijela moja utroba. Bestidna sam. Gledam te u oči dok se prosipaš po meni. Stiskaš zube i zatvaraš oči. Ne trepćem. Ne želim propustiti tvoje metamorfoze.

 

Ujutro ustajem prva. Odijevam haljinu koja će se tebi svidjeti. Ispod crno rublje. Pokupljena kosa. Namazane usne. Izlazim bez pozdrava. Viče za mnom. Kamo ću takva u rano jutro. Ulazna vrata se zalupe.

 

Majka je za kaznu zaključala svu moju odjeću. Ostavila mi je jedne traper hlače, staru košulju i preveliku jaknu od crne čohe. Oči su mi tropska prašuma. Ali majka nije pobijedila. Marko me i dalje čekao iza svakog ćoška. Podizao visoko i puštao da tečem po njemu.

 

Na ulici je mir. Terasa prazna. Konobar briše stolove. Spuštam se do izloga zlatarnice. Još nije otvorena. Isprani beton isparava se pod suncem. Topla rajska magla udara mi u lice. Teško hvatam dah.

 

 

Otvori mi oči, želim vidjeti jesi li još uvijek ovdje.

(Lavr, Jevgenij Vodolazkin)

 

2

Zasuta si siječanjskim snijegom. Onim što pada po polju i šumi. Na njemu nema ljudskih tragova, samo nježnih, ptičjih. Štipam te i grizem. Želim vidjeti boju tvog mesa. Na jeziku vruća krv. Širim ti bedra. Od tvog mirisa mi rastu zubi.

 

Zalupila si vratima automobila ne primijetivši da si sa sobom unijela pahuljice i sjeverac. Unutra im je smrt zajamčena. Gledala si ispred sebe. Bojala si se okrenuti se prema meni jer bi tada sve postalo stvarno. Nisi željela odustati. Pustio sam te da šutiš. Put je ionako dug. Skinula si kaput i bacila ga na zadnje sjedište, a ja sam se čudio tvome licu. Nisi kao drugi svjetlokosi ljudi da lako pocrveniš od sunca i hladnog vjetra. Kao da na ulicu izlaziš iz šumskog mraka.

 

Bacaš odjeću po sobi. Misliš kako ti više neće trebati. Ruke su ti tanke. Razgranati jelenji rogovi. Nikad ih nisam dodirnuo iako sam sanjao takvu glatkoću. Potpuno razodjevena sjediš uz prozor. A ja želim potrgati zavjese jer bih tada vidio samo tebe i nebo.

• Reci mi koliko me želiš.

Stojim u mjestu, iako mi se utroba pomjera prema tebi. Pred tobom sam potpuno bespomoćan. Nije ti dovoljno ako ti kažem da te jako želim. Ljutiš se. Najradije bi vikala da me mrziš. Spuštam ruke na tvoju kosu. Živa je i gmiže. Zarobila je cijelo moje tijelo.

 

Snijeg se spremao od sinoć. Stajao sam na balkonu i gledao na ulicu. Iza mojih leđa dječja graja i zveket posuđa. Zveket je njezina nervoza, čujem je i kad govori sebi u bradu. Do mene ništa ne dopire. Zamišljam te u trenucima kada ne bih smio. Za ručkom, u krevetu. Tama se brzo spustila na ulicu, a ja sam bio očajan jer sam znao da te sigurno neću vidjeti do ujutro. Poželio sam do sutra ostati naslonjen na željeznu balkonsku ogradu. Ležao sam u mraku otvorenih očiju i osluškivao noćne zvukove u stanu. Činilo mi se da ti čujem korake. Bojao sam se da si se kao vještica provukla kroz ključanicu. Srce mi je lupalo. Ruke su se pružale prema tebi. Grlio sam prazni mrak.

 

• Poznajem tvoje tijelo naizust, kao pjesmu.

Dodiruješ mi lice. Prsti su ti perje tek stasalih mladunaca.

• U očima ti se smračilo. Kao u šumi. S rubova se spuštaju lisice.

Nasmiješiš se i spustiš svoje lice do moga.  Kao kad otvoriš bunar i želiš proviriti unutra. Varljivo je. Čvrsto se drži za betonske rubove. Spustiš usne na moje čelo i nestaneš u kosi. Šušti kao polje dok žuriš vidjeti velike ždralove. Kušaš me jezikom. Usne, iglice na obrazima, trepavice. Moje je tijelo tvoj krevet, dovoljno je veliko da se cijela ispružiš na njemu.

 

Jutros je stan bio prazan. Ostavljen u neredu. Izašao sam na balkon i čekao. Jednom moraš doći. Prepoznao sam te izdaleka. Tvoj crni kaput i podignutu plavu kosu. Vrijeme se potrošilo. Znao sam gdje ćeš se zaustaviti i da ćeš me čekati. Hodala si polako kao da nisi sigurna kamo ćeš. Pustila si tijelo da odluči i slijedila ga. Stala si se ispred izloga i gledala unutra. Skinuo sam kaput s vješalice i sjurio se niz stube. Tri kata su se pretvorila u dvadeset. Na ulazu sam se sjetio da sam ostavio balkon otvoren. Stan je sada pun golubova i lišća.

 

Tvoji su mirisi tečni. Svijetli kao med i krijesnice. Prvi put te stvarno osjećam, a moje tijelo odavno poznaje sve tvoje brjegove i udoline. Otvaraš se. Moje tijelo je  u tvom. Spuštaš ruke na moja ramena i gledaš me. Osjećam tvoje poljupce. Jezik i zube.

 

Automobil se zaustavio pokraj tebe. Nisam izašao. Čekao sam da sama uđeš. Ionako si me očekivala. Okrenula si se od izloga i zastala. Vidjela si moje lice kroz vlažan, zamagljen prozor. Prstima si popravila kosu i zalupila vratima. Znao sam kamo želim otići s tobom, a ti nisi ništa pitala. Sa mnom si sigurna.

• Možeš mi vjerovati.

Zato si se naslonila i zatvorila oči.

Znao sam da ne spavaš iako si bila nepomična. Nisam mogao čuti da dišeš, a ruke u krilu bile su stisnute. U grču. To je od tišine, bio sam siguran. Upalio sam radio. Muzika se pomiješala s tvojim mirisom. Poželio sam da zauvijek ostaneš tu i da te posvuda vozim sa sobom. Ispred hotela si drhtala od snenosti i zime. Kaput nije pomogao. Držala si me za ruku dok smo se penjali uz stube i zavlačila u moj kaput kao pod kožu. Tamo ću te ostaviti.

Onakva si kakvom sam te zamišljao. Kao žena sa stare fotografije. Među zgužvanim plahtama bijela bedra i male grudi. Iz kreveta izrastaju lopoči i kaljužnice. Ispod površine sam. Tvoj lik se magli. Teško hvatam dah.

 

 

 

(Autor: Marija Rakić Mimica)

(Priča je dobila prvu nagradu na Književnom konkursu ‘Ulaznica 2020’)

 

Mene na sprovodima uvijek uhvati histerični smijeh. Valjda zato što znam da se ne smijem smijati i da se od mene očekuje da budem žalosna, ali uvijek me okrene na histeriju i tjeskoba mi se raspline u balončić od smijeha pa skrivam lice kako se ne bi vidjelo da mi se oči smiješe. Danas mi ništa nije smiješno. Stojim u prvom redu s Franom, grupica ljudi  u crnini pored lijesa pognute su glave, uključujući i nas dvoje, sprovod je malen i beznačajan, kao da Anka nije imala ni prijatelja ni poznanika koji bi se htjeli, kako se ono kaže, oprostiti od nje i posljednji put je pozdraviti. Koja glupost, koga briga tko će me pozdraviti kad me više ne bude. Budi uz mene dok još dišem.

– Mene ne možeš iznervirat ako me pošalješ u pičku materinu kad ne znam tko mi je mater! – viknula sam na svog muža nakon što mi je dao šamar, tko zna koji po redu, i istrčala iz kuće njegovih roditelja na dva kata. Prestala sam brojati nakon što me jedne nedjelje bacio na pod u kuhinji i tukao nogama po trbuhu, a ja hvatala zrak na kuhinjskim pločicama kao ulovljena riba nakon što se otrgne s panule i baci u čamac. Više se u tu jebenu kuću nisam vraćala.

Majka me ostavila kad sam imala par mjeseci, tamo negdje blizu kontejnera iza Crkve svetog Frane u uskoj uličici što vodi prema Marjanu. Možda se pomolila prije toga, prekrižila pred likom Bogorodice i zamolila je za oprost, onako po kršćanski i kukavički. Zajebi pa se ispovijedi. Nemam pojma, Anka kaže da me našla časna sestra kad je navečer bacala knjige u kontejner, plakala sam glasno u nekoj kartonskoj kutiji ispod sive dekice u koju me umotala jer se valjda brinula da joj kćeri ne bude hladno u kanti od škovaca.

Anka je sa svojim suprugom Matom došla u crkvu po mene nakon što se časna dosjetila kako bi mogla spasiti novorođenče od dugoročnog boraka u Domu za nezbrinutu djecu tako da ga pokuša ponuditi bračnom paru za koje zna da već dugo pokušavaju osnovati obitelj, a ona poznaje ovu jednu svoju gospođu zaposlenu u Centru za socijalnu skrb i redovita je nedjeljom na misi pa će ih preporučiti. Mate nije bija oduševljen, uvjeravao je da ne želi nečije kopile koje je netko odbacio u kontejner, kako mi je kasnije često govorio, nego svoje rođeno dite za koje će se znat čije je jer s tuđom dicom nikad ne znaš kakva mogu ispast i čije će gene dovuć u kuću. Ne triba meni ničije smeće, govorio je tada. Ipak, ona je bila uporna da mi postane nova mama. Uskoro sam postala član njihove familije i zapravo sam odrasla u njihovoj kamenoj kući u Varošu, a od cijelog djetinjstva najviše pamtim dvor u kojem sam se igrala i rasla u dijete koje ima svoj dom i mater.

–   Pusti ti njega šta on laprda, voli on tebe, al ne zna pokazat! – rekla bi mi Anka kad bi se uplašena i šokirana zatvorila u sobu nakon Matine dreke. Ajde kvragu odakle si i došla, znao bi mi reći nakon nekog mog dišpeta, uvijek je burno reagirao na dječji neposluh ili nerazumijevanje, odnoseći se prema meni kao da sam odrasla osoba, a ne dijete vrtićke dobi. Mater bi se tada stisnula i sva usukala u se, pognula ramena i podignula obrve s blagim i molećivom osmijehom prema svom mužu. Ma nije on tako mislija, rekla bi tada. Jednom se prepala se da će me Mate istući jer sam mu opsovala ludu mater sebi u bradu nakon što me sat vremena verbalno zlostavljao zbog nekoliko mrvica kruha koje sam ostavila za sobom na kuhinjskom stolu. Načuo je što sam rekla, krenuo prema meni, ja sam bježala oko stola, zapela o stolicu, pala na pod, pokrila glavu rukama, ali nisam mogla izbjeći udarac kad sam konačno ustala nakon njegovih prijetnji i ucjena. Dobila sam nagli šamar, srednje jačine, ali puno je gore od mene prošla mater jer ga je instiktivno uhvatila za ruku u pokušaju da me opet ne udari pa je ošamario i nju. Ali puno jače. Jebiga, takav mi je bio otac. Pardon, očuh, ni ne znam tko mi je otac.

Unatoč svim liječničkim prognozama kako nikad neće postati prava mater, Anka je dvije godine nakon mog dolaska rodila svom čoviku Mati dite, pravim čudom ginekologije i prirode, i to baš sina. Frane je bio divan dječak i velika radost u kući, kovrčave i kuštrave plave kose s loknama posred čela koje su ga uvijek nervirale kad bismo se igrali kukala u Ankinom vrtu. Maknuo bi rukom kosu, puhnuo u čelo i nastavio trku, gaziti po travi i čupati materi živce. Moj mali braco.

Kad smo već narasli u male ljude, kupali smo se ljeti na Firulama i to nam je rano jutro bilo rezervirano za picigin, nismo nikad bili spavalice, a ostatak naše ekipe iz kvarta došao bi tek kad bi prošlo podne, sunce bi upeklo, a žega bi se već dobrano razlila po našim tijelima s nakupinama pijeska. Ponekad bi i mater htjela ići s nama što nas je strašno živciralo, da nas sramoti s kremom za sunčanje i nasjeckanom breskvom u plastičnoj posudi jer se voće mora jesti, zdravo je i daje nam energije za cijeli dan, pa bismo se odmaknuli od nje na plaži kako nas ne bi mogla dozivati i upozoravati na izmišljene opasnosti koje je samo ona projicirala u svojoj glavi i dolazili joj se samo povremeno javljati da je sve u redu i da ona slobodno može otići kući ako želi. Mater bi tada kimnula glavom, istovremeno zadovoljno i sjetno, promatrajući svoju djecu kako uživaju i pronalazeći u tome mir i spokoj, ali i pomalo tuge što tako brzo odrastaju i sve manje ovise o njoj. Tada bih zagrizla komadić breskve, a svježi sok voćke cijedio bi se niz obraze na golo tijelo.

Odrastati s Franom u kamenoj kući u centru grada bilo je uzbudljivo i stresno; kad sam počela izlaziti s njegovim društvom, prvi put sam probala alkohol i zapalila cigaretu, a prvi džoint zapalili smo u dvoru dok su mater i Mate spavali u kući nakon napornog dana provedenog na selu kopajući krumpire. Sjećam se, Mate je taj dan predvečer sjedio na kauču, pozvao me da mu priđem, pomazio po kosi i rekao:

– Nisi ti tako loša, mala! Dobra si.

U tom periodu kad sam redovno izlazila s Franom i njegovom ekipom, znali bismo nakon izlaska ostati sjediti u našem dvoru i razgovarati, bili smo bliski i povezani pričama o svim događajima prošle noći, tišinom ispred naše kuće, prostorom u kojem smo proveli najljepše dane djetinjstva, a ja sam konačno imala osjećaj da nekome pripadam. Nas dvoje u našem dvoru, izgledalo je kao da će trajati zauvijek.

Frane nas je napustio jednog utorka ujutro nakon što je naglo odlučio kako je vrijeme da se makne iz Splita i krene dalje; kad mu je dosadilo piti pivo na zidiću na Matejušci, slušati kvazintelektualne priče o prošlim vremenima koja su bila humanija, klanjanje Smoji i splitskom stanju uma koje vječno nešto pokušava, a zapravo uvijek stoji na mjestu. Ispratili smo ga na željeznički kolodvor svi troje, Mate mu je ponavljao kako mora uvik ostat čovik i mislit svojom glavom, mater je plakala i brisala suze krpenom maramicom koju je uporno vraćala u džep nadajući se da će suze jednom stati. Ja sam stajala na stanici dugo nakon što je vlak otišao i mahala.

Nedugo nakon toga upoznala sam Duju, momka koji je svojim divljim temperamentom i energijom uspio ispuniti prazninu nakon Franinog odlaska, zalijepila sam se za njegovu pojavu kao žvaka i udala se brzo, uselila u kuću njegovih roditelja i dane provodila kuhajući i čisteći sve kantune kuće dok je on radio i zarađivao za obitelj. Uskoro je njegova pozitivna energija prešla u patološki bijes, a divlji temperament u agresiju. Bila sam zaljubljena i glupa, ali ipak ne toliko da ne uspijem pobjeći nakon tko zna kojeg šamara po redu.

Vratila sam se kući svojoj materi, a Mate je uskoro umro od srčanog udara za šankom jedne splitske birtije u Varošu. Uhvatio se naglo za snažna prsa, kriknuo od boli i spustio glavu na drveni šank.

Iako sam slabo vidjela ljude oko sebe, osjećala sam Franu pored sebe  i svojom lijevom rukom mu dodrivala desnu nadlakticu i činilo se da njegova prisutnost olakšava od sada vječnu odsutnost moje matere. Proći će, možda prođe kao kad je Duje nestao iz mog života ili kao kad je Frane otišao i ostavio me samu s njima. Proći će, ljudi uvijek odlaze. Sprovod nije dugo trajao, svećenik je svoje floskule ubrzao i pustio nas da idemo u miru iako nisam imala blage veze o kojem  miru on priča jer sam upravo stajala iznad groba svoje matere čije sam tijelo ubacila u crnu zemlju, a u jebenu rupu sam ubacila ružu. Nisam mogla stajati dugo nakon sprovoda ni ćakulati s Franom o njegovom divnom  životu s novom obitelji pa sam se odmaknula od svih i krenula put automobila. Učinilo mi se da pored njega stoji žena u crnini i promatra me, nisam ubrzala korak, ali sam je uporno gledala u oči čekajući njezinu reakciju dok joj prilazim. Visoka žena duge crne kose zavezane u opuštenu punđu prišla mi je stisnutih usnica, pogledala me i s nekim blagim odsutnim pogledom rekla:

– Čekala sam te.

 – A Vi ste? – pitala sam i prihvatila njenu ruku.

– Ja sam Ana, tvoja mama.

Ženo, moja mater je mrtva. Upravo sam je ukopala i gledala kako je zatvaraju u lijes. Ti si ništa, lik iz nekog lošeg scenarija za jeftini film o ženi koju je majka ostavila u kanti za smeće, očuh zlostavljao, muž tukao, brat napustio. Filma koji nitko ne želi gledati. Šamar koji nitko ne zaslužuje primiti.

 

Autorica: Viktorija Majačić

(Priča je originalno objavljena na portalu Booke.hr)

 

Dlanovi su joj znojni, a u trbuhu, umjesto doručka, ima jato vrana.

• Vrijeme je! – neprestano grakću i kidaju komadiće njenog ošita.

Zvuk kuhala u kojem je proključala voda nakratko je zaustavio tjeskobnu pjesmu nevidljivih ptica, a ona je nekoliko trenutaka provela bez misli, slika i dojmova. Sipanje vruće vode u šalicu s instant kavom njena je meditacija. Njen zen trenutak i sada je već prošao. Sjedi za kuhinjskim stolom, puši cigaretu i otkucajima srca odbrojava vrijeme. Mora uzeti mobitel u ruke i kažiprstom pritisnuti tipku za poziv, ali ne još. Jučer joj je nepoznati ženski glas rekao da je nazvala u pogrešno vrijeme.

• Vrijeme informacija je od ponedjeljka do petka od 10-10:30h. – brzo je izgovorila neka medicinska sestra i poklopila slušalicu.

Nisam znala da imam određeno vrijeme kad se mogu javiti, pa sam zakasnila nekoliko minuta i ostatak dana provela osjećajući mješavinu krivnje i ljutnje. Kažnjavala se razmišljajući o tome što bi se dogodilo da je u srijedu k majci otišla ranije, proklinjala je šišmiše, ljude, pandemiju i bolnice, pušila cigaretu za cigaretom i pokušavala pronaći smisao u prošlosti. Ne mogu ni nabrojiti koliko sam puta doživjela isti scenarij. Pronalazak majke u kaotičnom stanju, uplašeno biranje telefonskog broja Hitne pomoći, ozbiljni razgovori s doktorima i medicinskim osobljem, svakodnevni odlasci u bolnicu, učenje o novim lijekovima i primjeni terapije; sve to upakirano u šuštavi celofan straha i omotano tankom beskrajnom trakicom nade da će se majka brzo oporaviti. Svaka je majčina hospitalizacija donosila isti vrtlog emocija, ali svaki odlazak u bolnički posjet bio potpuno drugačiji od prethodnog. Uvijek je bio novi izazov. Nova kušnja.

Barbara je jednom u bolnici upoznala mladu ženu u osmom mjesecu trudnoće. Imala je krupne smeđe znatiželjne oči. Nazvala ju je anđelom, jer je majci donijela nove papuče i kućni ogrtač. Žena se zvala Vesna i oko zgloba desne ruke nosila je pamučni zavoj dugačak dvadesetak centimetara, prekrivao joj je cijelu podlakticu. Linije rezanja na ruci ispod zavoja bile su okomite, drugačije od onih koje se nalaze na zapešću Barbarine majke. Njeni vodoravni ožiljci čine tri debele paralele, nalaze se iznad lijevog zgloba i mlađi su od mene samo tri mjeseca. U susjednoj sobi bile su smještene starije žene. Kroz otvorena vrata bolničke sobe Barbara je ugledala kratko ošišanu sijedu kosu na bijelom jastuku i sivo lice žene prekriveno mnoštvom sitnih bora. Sućutno je promatrala usnulu staricu i još čvršće utisnula svoj dlan u majčin. Kad je idućeg dana opet došla na odjel u bolnicu, starica iz susjedne sobe glasno je zapomagala i pokušavala izvući svoje mršave noge iz plastičnih okova kojima je bila privezana za krevet, ali njena majka je izgledala dobro, bila je vedra, dobro naspavana i racionalna. Nova terapija uspješno je djelovala, a kad se vrijeme posjeta bližilo kraju majka se uspravila na ležaju i naglo uozbiljila.

• Znaš, u zadnje vrijeme razmišljam o lopovima. – odvažno je izgovorila.
• O lopovima? – oprezno je upitala kćerka.
• Ljudi kradu iz različitih razloga. Patnja i neimaština natjeraju dobre ljude da čine loša djela. Isto je i s ponosom. Ljudi misle da zaslužuju imati više nego što imaju, pa onda kradu sreću od drugih. – nagnula se prema kćerki i kažiprstom ju dozivala da se približi.

Iako je majka tada zvučala razumno, Barbara se uplašila. Pomislila je da je to još jedna u nizu njenih grandioznih epizoda u kojoj ima ulogu lude proročice ili šamanice bez plemena. Približila je svoje uho majčinim usnama i zabrinuto uzdahnula.

• Trudnica je isto lopov i lažov. Uzela je moje plave papuče i tvrdi da su njene.

Te dvije rečenice su polako curile kroz klijetke Barbarinog srca i spuštale se do uplašenih stopala. Poželjela je vrišteći hodnikom pobjeći iz te bijele sobe bez ogledala, ali majčin glas ju je zaustavio.

• Ali opraštam joj, – tiho joj je šapnula i pogledala prema svojim papučama na tuđim nogama – nitko ju nije posjetio otkako je ovdje.

Nisu više nikada vidjele tu ženu, idućeg dana su je poslali na daljnje liječenje u Popovaču, ali Barbara često razmišlja o malenom biću iz njene utrobe. Voljela bih da djetinjstvo tog djeteta ne bude ispresijecano maminim odlascima i dolascima iz bolnice poput mojeg. Barbara je imala jedanaest godina kad je prvi put otišla mami u posjet na psihijatrijski odjel. Čvrsto je držala oca za ruku, dok su prolazili hodnikom i tražili njenu sobu. Nekoliko metara ispred ulaza u bolničku sobu zaustavio ih je muškarac u svjetloplavoj pidžami. Bio je širok kao bačva, nije imao desnu šaku, a ožiljak od duboke opekline spuštao se s njegovog čela prema desnom obrazu. Plavokosa djevojčica se grčevito priljubila uz oca, sakrila iza njegovih leđa i zažmirila, uvjerena da će im muškarac u pidžami nekako nauditi. Muškarac je žicao cigaretu i ubrzo se zadovoljno odgegao hodnikom, s jednom cigaretom zataknutom iza lijevog uha, drugom među zubima. Barbara je sinoć sanjala tog vojnog invalida i čim je u snu ugledala njegovo lice, uplašeno se probudila.

• Vrijeme je! Zovi! – mahnito grakću vrane.

Barbara uzme mobitel sa stola i nježno dotakne malu zelenu slušalicu pokraj broja bolničkog odjela. Zvoni. Udahne i čeka. Vrane se svađaju oko komadića njenog mesa. Telefon odzvoni nekoliko puta, ali nitko se ne javlja. Polako ispuhne dim cigarete u tišinu slušalice i prekine vezu. Pričekat ću do 10:10h, strpljivo poput najposlušnijeg bolesnika Trpimira iz zbirke kratkih priča Mire Gavrana i onda opet nazvati bolnicu. Možda se tada netko javi i napiše otpusnicu vranama u mom stomaku.

Kad je Barbara u srijedu poslijepodne otišla k majci, zatekla ju je kako sjedi u dnevnoj sobi na staroj fotelji u kutu ispod prozora. Na drvenom stoliću ispred nje nalazio se album s obiteljskim fotografijama. Stranice su bile istrgnute, fotografije zgužvane, potrgane i razbacane po podu i namještaju, s jedne od njih smješkalo se očevo lice. Portret snimljen na dan njegove mature ležao je na stolu pokraj praznih kutija od lijekova. Majka ju je bezizražajno pogledala i zakolutala očima. Između žućkastih krmelja na njenim trepavicama Barbara je pročitala riječi koje će pisati na hitnom nalogu. Pokušaj suicida. Još jedan u dugačkom, predugačkom nizu. Godišnjicu očeve smrti obilježila je prekomjernim uzimanjem tableta i polako je gubila svijest. Oslovila ju je bakinim imenom i pokušala još nešto reći, ali kćerka ju nije mogla razumjeti. Zatim se prevrnula i pala na pod prošaran bijelim točkicama. Njenim anksioliticima i antipsihoticima. Barbara joj je pomogla da ustane, smjestila ju natrag na fotelju i nazvala Hitnu pomoć. Brzo su ju odveli na hitni prijem i ispiranje želuca. Znala sam da nakon toga slijedi žurna hospitalizacija, ali ovog puta je drugačije. Zbog epidemioloških mjera, nema posjeta ni konzultacija licem u lice. Čak ni pod zaštitnim maskama. Neću joj moći donositi banane, vlažne maramice i flaširanu vodu. Neću na ulazu čekati da zaštitar provjeri imam li oštrih predmeta u torbici i neću susresti nikoga na bolničkom hodniku. Ne znam čak ni koliko je tableta popila, niti s kime dijeli svoju bolničku sobu. Jedino što imam je broj telefona i pola sata. Zbog svega toga, Trpimirova ideja da kao dokaz svog razuma pošalje doktoru na godišnjem odmoru kratku povijest Hrvata, napisanu po njegovom sjećanju, sada joj se ne čini ni najmanje smiješnom. Mogla bih i ja poslati pismo maminom doktoru i objasniti mu tko je žena koju je u srijedu primio na odjel.

• Hajde, vrijeme je! – opomene ju najveća vrana.

Ugasi cigaretu i bira isti telefonski broj. Nakon trećeg zvona javio se muški glas.

• Dobili ste psihijatriju. Izvolite! – zvuči veseo, neopterećen.
• Dobar dan. Ja sam kćerka M. V. – gukne – Mogu li razgovarati s doktorom?
• Pričekajte trenutak. – odgovara joj razigrano i prebacuje ju na drugu liniju.

Crne vrane sjede na njenim rebrima i šute, zabavlja ih melodija pjesme koju Barbara sluša dok čeka da se javi doktor.

• Oprostite što ste čekali. – obrati joj se muškarac hrapavog glasa – Kako Vam mogu pomoći?
• Ja sam Barbara, kćerka Vaše pacijentice M.V. – nervozno zagrize usnicu – Možete li mi reći kako je mama danas? U srijedu je primljena na odjel. To je sve što znam.
• Imam dobre vijesti. Jutros je Vaša majka živnula, ustala je iz kreveta i prvi put samostalno jela.

Proguta njegove riječi s olakšanjem, a vrane znatiželjno rastežu svoje pernate vratove.

• Počela je primati terapiju, više ne nosi kateter, kognitivno je stabilna, surađuje i nastavljamo s terapijom inekcijama. – Barbara zahvalno sluša kako doktor nabraja.
• Doktore, pa to su sjajne vijesti. – u mislima skače od sreće, ali riječi izgovori skrušeno.
• Da, dobro je reagirala na promjenu lijekova i fino smo se napričali. – psihijatar vedro dodaje i objašnjava joj da neće biti dežuran preko vikenda, ali će njegova kolegica biti tamo i pratiti mamino stanje.
• Hvala Vam, doktore. – izgovori plavokosa Barbara i sasvim se razgoliti pred srednjovječnim nepoznatim muškarcem – Nisam se usudila nadati da će se ovako brzo oporaviti. Prije dva dana nije uopće znala tko sam. Mislila je da sam njena mama.
• Da, ni nama u psihijatrijskoj profesiji nisu sasvim poznati svi razlozi koji uzrokuju ovakve poremećaje, a put do oporavka uvijek je dugotrajan. – i on se razodjenuo.
• Razumijem Vas u potpunosti, mama je dugogodišnji duševni bolesnik i zadnji put je bila hospitalizirana u prosincu prošle godine. – pokazuje mu svoje adute.
• Sve je to još uvijek svježe i nemoguće je predvidjeti razvoj situacije, pogotovo kod oboljelih od shizofrenije, – naglo se uozbiljio – ali Vaša majka je borac, iako ima samo četrdeset i osam kilograma.
• Slažem se s Vama. – guguće kao zaljubljena grlica i još jednom mu se zahvaljuje.

Spusti mobitel na stol i s osmijehom na usnama ispije gutljaj kave. Moja mama je borac. To sam znala, ali svaki put me iznova iznenadi njena volja za životom. Opet mi se vratila! Izvadi jednu cigaretu iz kutije i posegne prema kričavozelenom upaljaču, a njene slavodobitne misli, ukrašene lovorikama sreće i nade, naglo prekida telefonski poziv. Vrane zbunjeno promatraju jedna drugu i lamataju krilima. Neupaljena cigareta se ugnijezdi među njene prste kao teško brodsko sidro na dno mora.

• Halo, ovdje Barbara. – izgovara zbunjeno, jer je broj pozivatelja bio skriven.
• Dobar dan. Jeste li Vi maloprije pričali s dežurnim doktorom na psihijatriji? – pita ju onaj veseli muški glas, ali sada zvuči zabrinuto.
• – vedrina je nestala i s njenih usana.
• Pričekajte, molim Vas, doktor će Vam se odmah javiti.

Najveća vrana zloslutno zakrešti, jato crnih ptica u njenom stomaku opet se uskomeša, a melodija neke pop pjesme iz devedesetih brzo utihne.

• Gospođo, ispričavam se, došlo je do pogreške. Stanje Vaše majke je nepromijenjeno. Još uvijek je katatonična, prima infuziju, a hranu i lijekove preko nazalne sonde. – brzo je izgovorio.
• Shvaćam. – Barbara odgovori kroz zube i čvrsto stisne šaku lijeve ruke.

Zabije nokte u dlan, jagodicama pritišće i kida tanki bijeli papir, mrvice duhana bježe kroz sićušne tunele između njenih prstiju i padaju joj u krilo. Pokušava uravnoteženo disati. Vrane mahnito lete u krug, sudaraju se i krešte, a ona poželi doktoru reći da odjebe i da nije gospođa, nego gospođica, ali ipak to ne učini. Dovoljno je veliku pogrešku napravio, ne moram ga dodatno poniziti. Budi dobroćudna kao mama. Budi dobroćudna kao mama. Ponavlja tu rečenicu u mislima kao mantru i vrane polako, jedna po jedna, slijeću natrag na njena rebra.

• Znate, imamo tri M na odjelu i sve su približno istih godina. Zabunio sam se i opisao Vam kliničku sliku druge pacijentice. Jako mi je žao.
• Razumijem, doktore. – stišće šaku još snažnije i zamišlja sistem za humano vezanje pacijenata.

Bijelo remenje izrađeno od čvrstih materijala, obloženo mekom podlogom i stegnuto oko zglobova majčinih ruku i patent lokot s magnetnim ključem koji omogućava brzo i lagano otključavanje i zaključavanje. Vrane oštrim kljunovima čupaju vlastito perje, a ona grebe po uspomenama i pokušava se sjetiti koliko je puta vidjela taj prizor.

• Znači, mama prima infuziju, ima kateter i leži u krevetu. – ne prepoznaje svoj glas, a crno perje zamagljuje joj vid.
• Da, nažalost, tako je.
• Nazvat ću opet u ponedjeljak. – uvjerava samu sebe.
• Pratit ćemo njeno stanje i ukoliko bude nekih promjena odmah ćemo Vam javiti. Imamo Vaš broj. – pokušava ju oraspoložiti.
• – izgovori umjesto pozdrava.

Polako otpusti stisak ruke i ugleda izmrvljenu cigaretu ispod koje proviruju mali crveni polumjeseci. Njen lijevi dlan je postao krvavo nebo. Vrane šute i miruju, a ona ne osjeća ništa, osim pernatog taloga u utrobi i toplih suza na obrazima.

***

Nakon što je iz sebe izbacila gorčinu i crno perje, Barbara ustane i ode u kupatilo, umije lice hladnom vodom i pogleda se u ogledalo. Ne prepoznaje tu ženu raščupane plave kose. Kad je bila djevojčica šiške je češljala kao omiljena pjevačica Tajči. Prije škole uvijek ih je pomno uvijala okruglom četkom visoko prema gore i učvršćivala debelim slojem laka za kosu. Na usne bi stavila nježno ružičasto sjajilo i bila je spremna za sve nedaće svijeta. Sada su joj usne suhe i ispucane, tanke kao majčine. Sjećaš li se, mama, kad smo se na moj sedamnaesti rođendan zajedno vozile do bolnice u kolima Hitne pomoći? Tek sada shvaćam koliko te je pogled na moje lice bolio i svakog dana podsjećao na užasnu traumu kojom si me zadojila. Još jednom se pogleda u ogledalo i ugleda bolnički prizor. Majka leži naslonjena na visoko podignutom uzglavlju kreveta, prozirna tekućina iz infuzije spušta se sporim kapljicama u njeno krhko tijelo, disanje joj je usporeno, jedva primijetno, ruke beživotne, vratne žile su krute i nabrekle, a oči čvrsto sklopljene. Smeđa tekućina u vrećici od katetera zlobno se cereka. Barbara protrlja oči dlanovima i majčin odraz nestane. O, kako bih voljela opet razgovarati s njom. Glas te plahe srne, oprezne ruže i nježne breze sada je jedina melodija koju Barbara želi čuti. Želi da se njena divna luda majka probudi i da ju odvede kući. Umorne oči žene iz ogledala upitno ju promatraju, hladne kapljice vode cijede joj se niz vrat, a vrane tiho zapjevaju majčino ime.

Tih šest slova njena su molitva.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Neobjavljena priča iz rukopisa “Svijet je gladno mjesto”)

 

Mislim da nije došla

 

Mila čeka majku i briše podove velikom krpom, jednom od onih koje nakon čišćenja ostavlja u plavoj kanti na balkonu. Nastoji da majka ne primijeti nikakav trag nemara jer, koliko god se trudila, ne može dostići njezine higijenske standarde. Stakla nikada nisu sasvim čista, a ljepljivost kuhinjskih elemenata, bez obzira na minimalno vremensko razdoblje koje Mila provodi u kuhinji, definitivno nije minimalna. Štoviše, Mila dodiruje elemente- kredenc, pećnicu, frižider, i pod prstima osjeća klizavu masu. Uzima spužvu i trlja sivu plohu frižidera. Ponovo dodiruje površinu prstima. Još uvijek pod njima osjeća masnoću. Vrti glavom i vraća se podovima. Crno na podu nestaje brže od onog na elementima. Otvara ladicu i traži suhu krpu. U ladici ugleda plastičnu vrećicu. Gleda u nju. Podsjeća je na kapicu za kupanje, onu koja je na svakom bazenu obavezan dio opreme, bez koje je nikada nisu htjeli pustiti na bazen. Njezina gusta crna kosa mogla je ostati u nekom odvodu, zaštopati filtar, učiniti nepovratnu štetu. Trebalo je poštovati higijenske standarde bazena, baš kao i one od majke.

Mila voli vodu. Voda je izvor života. Sada to više ne radi, ali kao mlađa, stalno je išla na bazen. Doplivala bi do njegovog ruba i naslonila se, gledajući vodu koja je otjecala u plastične rešetke na rubovima. Nije znala kako se te rešetke zovu, ali znala je jedno: tamo se osjećala sigurnom. Bilo je nešto u otjecanju te vode, nešto neminovno: ciklus vode koja je odlazila, a dolazila je nova, uvijek jednake temperature, jednako čista. Voljela je njezinu pravilnost, način na koji joj je doticala tanke ruke, oblijevala kapicu bez koje nije smjela ući. Kada bi zaronila ispod površine, uvijek bi se osjećala sigurnom, konačno učahurenom na način na koji je to oduvijek htjela. Bazen, ta vodena kocka, pružao joj je utočište i Mila je najčešće samo plutala, potpuno opušteno, njegovom površinom.

Začuje zvuk mobitela iz susjedne sobe, ali još neko vrijeme ostane gledati u vrećicu. Zatim se polako, namrštena, zaputi u spavaću sobu. Brat.

• Je li došla?- pita je, bez pozdrava.
• Nije – odgovori Mila rastreseno, ogledajući se po zidovima. U jednom je kutu paučina. Muha se zabija u nju i izlijeće, glasno zujeći. – Ali čekam je svaki trenutak. Znaš kako mi prigovara oko nereda. Moram sve srediti, sve očistiti prije nego…
• – kaže brat i spušta slušalicu.

Mila stoji na mjestu i dalje se ogledajući po sobi. Na sobu se spustila sjena. Paučina se više ne vidi, kao ni muha. Je li još uvijek tamo? Zašto se zapravo vratila u sobu, nije li bila u kuhinji? Aha, brat je zvao. Mila se ne može sjetiti zašto brat zove nju, a ne majku, ako joj već mora nešto reći. Zašto je pita da li je majka došla? Što je s njima? Jesu li se nedavno posvađali? Oko čega? Sjeća se vikanja, vriske, sjeća se majčinog ljutitog lica, ali nije sigurna kada se to dogodilo i je li imalo veze s bratom ili nečim drugim. Sjećanja su joj mutna u zadnje vrijeme i nije sigurna kad se što točno dogodilo. No brat, rekao je da dolazi. Dakle, pospremanje mora biti mnogo brže i efikasnije. Treba napuniti kantu vodom. To je uvijek dobar početak čišćenja. Kanta vode, unutra možda nekakav prašak i onda stvari već idu lakše. Krpe su uvijek u blizini.

Vraća se u kuhinju. Ladica je i dalje otvorena, iz nje viri ona ista plastična vrećica.

Brat. Plastična vrećica. Mila se sjeti livade iz nedavnog sna po kojoj je hodala s bratom. Ne, nije to bila livada, kao ona kod majčine zgrade, već put, gotovo cesta, a s lijeve strane su bile poredane niske obiteljske kuće. Brat hoda pored nje, plava kosa mu sjaji na suncu, a ona na glavi ima plastičnu vrećicu. Vrećicu ili kapu? Na glavi, baš kao na bazenu. Da nisu išli na bazen? No već godinama nije išla na bazen. Koliko se sjeća. To nije bila kapica. To je bila vrećica.

Je li to bio san od prošle noći? Ne može se sjetiti. Slika iz sna dolazi naglo i razgovijetno. Ona hoda s plastičnom vrećicom preko glave, sasvim prozirnom, olabavljenom na vratu da ulazi zrak. Brat hoda pored nje i pita je zašto na glavi ima tu vrećicu, zar joj nije vruće i može li uopće doći do zraka.

• Mogu- odgovara Mila. – Imam je na glavi zato što je u zraku otrov, nešto poput radijacije. Da nemam vrećicu, možda bih već bila mrtva.

Zadovoljna je svojim odgovorom u snu. Jasno joj je da njezina izjava znači da će brat uskoro biti mrtav, ako je ona u pravu, ali ne mogu svi niti preživjeti, pomišlja. Hladnoća s kojom je spremna otpraviti brata u onaj svijet u snu je ne smeta. Žrtava će uvijek biti, zaključuje.

• U zraku nema nikakve radijacije, o čemu ti pričaš? – pita je brat kroz smijeh.

Iako to sasvim sigurno nije taj krajolik, put po kojem hodaju sve je sličniji livadi koja vodi do majčine kuće. Osim tih kuća, koje su iznikle s lijeve strane, i brda koje kao nacrtano viri iza njih kao da želi pružiti sliku tople obiteljske priče koja se odvija negdje u planinama, put je identičan onome kojim su brat i ona nebrojeno puta odlazili majci.

• Čula sam da ima. Nemoj da te zavara ovaj lijep sunčani dan. – odgovara bratu.

Dan je doista prekrasan. Ptice i cvijeće svuda oko njih, temperatura idealna, koliko može osjetiti na drugim dijelovima tijela jer joj je lice zatvoreno u vrećicu. Voljela bi poći na bazen, neki otvoreni, veliki bazen po ovakvom danu. Možda i s bratom. Na žalost, u zraku je radijacija i brat neće preživjeti. Ali, kada se radijacija smanji, možda onda…?

• Čak i da ima – odgovara joj brat, očito se zabavljajući – tebe ova vrećica neće spasiti. Zar ne vidiš, zrak ti ulazi u usta kroz dio na vratu koji nisi sasvim zatvorila zato da možeš disati. U istom smo sosu, samo ćeš ti ostatak života provesti u vrećici.

Mila zna da brat nije u pravu. Ne zna kako, ali saznala je da ova vrećica štiti, da će je spasiti. Brat može pričati što god hoće, on nije bio tamo.

Ali gdje on to nije bio? Pita se Mila još uvijek stojeći pored ladice s krpama i plastičnom vrećicom. Gdje to brat nije bio s njom pa nije saznao da je u zraku radijacija i da postoje specijalne vrećice koje mogu spasiti život?

Mila je zadovoljna. Kanta se puni vodom. Vadi suhu krpu iz ladice i nastavlja čistiti pod. Suši dijelove na kojima vidi lokve vode i tragove nekih tekućina koje ne prepoznaje. Otkud te tekućine? Crvene, plave… jesu li boje? Jesu li ostaci neke hrane? Ne može se sjetiti. Mora poraditi na sjećanju, pomišlja. Previše stvari ne može povezati u zadnje vrijeme. I zašto puni kantu vodom ako je već sve oprano, mokro?

Pokušava dozvati nove slike onog sna u sjećanje. Pojavljuje se jedna, prvo sasvim blijeda, a zatim sve jasnija. Ona i brat se penju prema onim kućicama u brdo.

• Daj, požuri!- viče brat.

Ona ga slijedi gotovo radosno, zaboravljajući na tren i na radijaciju i na vrećicu na svojoj glavi, iako joj ljepljivost najlona i teškoće pri udisajima ne dozvoljavaju da ih zaboravi u potpunosti. Zatim stane.

• Ne – kaže bratu. – Moram otići majci. Moram joj javiti da se zaštiti.

Brat okreće očima i nagovara je.

• Već je kasno. Ako si u pravu, ona je već gotova, ne možeš joj pomoći. Osim ako joj ne daš svoju vrećicu.

Mila se odmiče od brata i vraća na put koji liči na majčin. Bratove oči gledaju je s razočaranjem. Odmahne glavom lijevo-desno i Mila zna što misli. Glava je počinje sve više peći od vrućine unutar vrećice, a udisaji joj postaju sve kraći. Ovaj put najvjerojatnije i ne vodi natrag do majčine kuće, jer krajolik se ipak dosta promijenio, a ako i vodi, majku vjerojatno tamo neće zateći. To znaju i ona i brat.

Mila prestane brisati pod i pogleda na sat. Jedanaest je sati i majka je već trebala stići. Da je nazove i podsjeti da je trebala doći ili da jednostavno još pričeka? Nekada zaboravi doći, ali to je u njezinim godinama razumljivo. Nekada dođe dvaput, ne sjeća se da je već došla. Nekada dođe deset puta. I to je postalo normalno. I čim dođe, počne komentirati čistoću. Ponekad čisti iza nje, ponekad s njom. Mila zna da nijedna čistačica neće zadovoljiti majčine kriterije, zato čisti sama.

Opet čuje zvonjavu iz spavaće sobe. Ispusti krpu na pod i odlazi po mobitel. Brat. Mobitel nosi sa sobom. Bolje da bude s njom u kuhinji, ako majka nazove.

• Je li došla? – opet jednako započinje razgovor.
• – odgovara Mila.
• Jesi li sigurna? Vidiš li je? – pita brat.

Mila pokušava shvatiti značenje ovog pitanja. Zašto ne bi bila sigurna? Može li majka ući tako tiho i sakriti se u susjednoj sobi da Mila i ne zna da je ušla? Bi li to napravila, ušla i sakrila se, tako da je Mila mora tražiti?

• Mila? – u slušalici začuje bratov glas.

Mila ostavlja mobitel na stolu, uzima veliku metlu i odlazi u sobu s paukom. Šulja se prema zidu kao da pauk može namirisati njezine prisutnost i namjeru. Zatim nesigurno zastane.

Što ako je majka u kuhinji? Što ako je ušla i skriveno je gleda, prati svaki njen korak, promatra njezino čišćenje, samo da bi na kraju rekla što ne valja?

Majka. Je li u snu uspjela doći do nje?

Mila se vraća u kuhinju. Mobitel je još uvijek na stolu. Prinosi ga uhu.

• Halo? – kaže oprezno.

Ne čuje ništa s druge strane.

Nešto nije kako treba, pomišlja Mila, ali osjeti pritisak u glavi prije nego što stigne razmisliti što, a zatim sve postane nejasno.

Čuje otključavanje vrata. Brat. zabrinuto gleda prema njoj, zatim se njegov izraz pretvara u paniku i pritrči joj.

• Mila! Mila!!- viče.

Krajičkom oka vidi kako joj prilazi, uzima plastičnu vrećicu iz njene ruke i odnosi je.

Mila zatvara oči, ne shvaćajući. Osjeća kao da tone, kao da se spušta u toplu jezgru svojih bazena, u čisto, mirno, sigurno. U tom trenutku prisjeti se zadnje slike sna.

S plastičnom vrećicom i dalje na glavi, prilazi majčinoj kući. Majka izlazi i gleda je zabrinuto, preplašeno. Objašnjava majci da će joj dati svoju vrećicu, da je to ono što mora učiniti, zbog opasnosti, zbog radijacije. Skida je s glave i pokušava navući na majčinu. Majka se odmiče, ljuti, viče, a zatim je preplašeno pokušava savladati, ne shvaćajući.

• Ostavit ću ti rupu za disanje, ne boj se! Ne boj se! – viče Mila. – Ostavit ću ti malo prostora za disanje!

Majčino lice je izbezumljeno dok pokušava doći do zraka, ali Mila zna da je ovakav kraj za nju bolji od laganog umiranja zbog radijacije. Majka je sada na podu, Mila joj čvrsto drži vrećicu oko glave. U skoro posustaje, mirna, na podu, i ne pomiče se.

Mila otvori oči i kašlje. Čini joj se da se guši. Posvuda je voda. Voda na njoj, u njoj, oko nje. Predmeti plutaju na vodi, a brat sprema nered koji se nekako u međuvremenu stvorio. Možda bi mogla ostati u ovoj vodi. U vodi, kao da je na bazenu, kao da je opet na sigurnom, konačno na sigurnom. Njezina soba izgleda isto, ali ne sasvim isto. Po zidu vidi čudne mrlje, istih boja kao one lokve u kuhinji, a po vodi pluta mnogo krpa, lavora, vode, hrane, knjiga. Čini joj se kao da sve vidi duplo, da se nekim čudom sve prostoriji umnožilo.

• Očistila sam stan, mama. Gledaj – promuca Mila.

Brat je gleda bez riječi. Pridržava je i odvodi u spavaću sobu, u fotelju. Tamo nema vode, nema sigurnosti.

Ne vidi majku. Je li bila ovdje? Je li došla s bratom ili ju je cijelo vrijeme čekala negdje, skrivena?

Glas joj je ostao negdje duboko u grlu i ne može složiti rečenicu kako bi željela, ali mora odgovoriti bratu koji će sigurno opet pitati vidi li negdje majku. Promatra kako mu se usta pomiču i to je sigurno ono što je pita. To je ono što mu mora reći, što je dužna, što je trenutno najvažnije. Skuplja svu snagu i čeka da riječi, klimave i raskidane, izađu iz nje.

• Mislim da nije došla.