Prvi se mačići u vodu bacaju
Od bilo čega na svijetu najgori okus ima izdaja. Ostaje u ustima dugo poput žuči iz povraćotine. Polako se širi krvotokom kao riđovkin otrov i na kraju nas jednostavno slomi – lako kao riblju kost. Jedno je sigurno: nakon izdaje više nikad nismo isti.
Dugo već nisam otišla posjetiti Laru. Sestra mi je, pa me već pomalo grize savjest. Znam da uvijek stignem, nije da će nekamo otići, ali ipak… Oduvijek je imala tu nekakvu moć nada mnom kojom bi činila da se vječno osjećam krivom. Iako nisam znala definirati razlog, osjećaj je nedvojbeno bio tu – poput psa kojeg pusti na mene čim se približim. Tako je od kad pamtim. Čovjek se s vremenom na sve navikne. Čak i na svakodnevno pranje posuđa da se Lari ne ošteti francuska manikura. Moje manjkavosti bole su u oči u snažnom kontrastu s njezinim savršenstvom. Njezina je superiornost bila još očitija, a njen savršeni ten još čišći uz moje rošavo lice, njene oči još bistrije uz moje bljuzgavo plave, a kosa još sjajnija uz moju mišje sivu.
Ponekad mi se činilo da me se srami i da bi radije da me nitko ne stavlja ni u kakvu vezu s njom, ali dok me ismijavala pred prijateljima činilo se da istinski uživa u dužini skale koja nas postavlja na svoje suprotne strane. Zvala me je moja mala Rugobica ili samo Buckara. Svima je to bilo urnebesno smiješno.
Imala sam sedam godina kad sam prvi puta čula tu frazu; igrala sam se ispod stola nevidljiva kao što sam uvijek bila, kad sam čula mamu kako govori:
– Nije važno, Stjepane. Prvi se mačići u vodu bacaju.
Iako su prošle godine dok nisam shvatila što je zapravo time mislila, ta me rečenica boljela kao kamenčić u cipeli – ne nepodnošljivo, ali uporno. Pomirili su se s time da sa mnom nisu baš profitirali, ali na svu sreću dobili su drugu priliku za savršenu kćer. Otac je potjecao iz stare odvjetničke loze, a mama je bila liječnica. Meni škola nikad nije išla. Kad bi ih pitali kako djeca, teško da bi itko mogao zaključiti da imaju dvoje.
– Da, Lara ima same petice, osvojila je državno prvenstvo u gimnastici, kliže najbolje u razredu, svira klavir i flautu, podjednako je dobra u svemu, trenira plivanje, dobila je stipendiju… Znala sam da idućih godina ne gine doktorat i zaruke za nekog milijunaškog neurokirurga iz Los Angelesa ili Londona.
– A Sanja – pitali bi oni upućeni.
– A znate, Sanja k’o Sanja. Dobro je.
Ponekad, kad sam bila usamljena, činilo mi se da bi uistinu bilo bolje da su me čim sam se rodila svezali u vrećicu i bacili niz rijeku kao loš mačji okot. Preokret je nastupio kad sam počela volontirati u pučkoj kuhinji u sklopu naše crkve. Dok sam u hladnim predvečerjima dijelila tople obroke beskućnicima i potrebitima, oni su mi uzvraćali toplim pogledima što me nekako grijalo iznutra. Samoj sebi našla sam svrhu i po prvi put u životu osjećala sam se potrebnom. Počela sam se veseliti danima koji dolaze i jedva čekala večer. Kako bih što više vremena mogla provoditi u crkvi, počela sam pjevati u njihovom zboru. Časna Leonarda u početku me samo promatrala između dviju skladbi koje je s puno žara izvodila na klaviru, a onda mi je jednog jutra rekla da u svojih trideset godina vođenja zbora nikad nije čula milozvučniji glas. Ponudila mi je besplatne satove pjevanja kod svoje poznanice profesorice Elvire. Uskoro sam dobila i solo dionice, a ljudi su me prvi put u životu gledali na taj način. Nisam znala je li to poštovanje, divljenje ili ljubav, ali osjećaj je bio neopisiv. Uskoro su me počeli zvati Anđela govoreći da pjevam glasom svih nebeskih anđela. Takav je osjećaj biti sretan, znači.
U strahu da ih ponovno ne razočaram, moji su roditelji dugo odgađali odlazak u crkvu.
– Oko čega odjednom tolika fama, ti zborovi oduvijek zvuče kao raštimani orkestar. Čim su dobili članicu mlađu od sedamdeset pet godina koja eventualno ne zvuči kao da vuče mačku za rep svi se ruše u nesvijest!
Ljudi su već počeli govorkati pa su ipak došli na božićnu misu. Imala sam solo dionicu i tek kad sam otpjevala do kraja usudila sam se pogledati prema njima. Mama i tata brisali su suze dok je Larin nadureni izraz lica bilo teško protumačiti. Vidjela sam da je uvrijeđena i ljutita i znala sam da sam nekako ja za to kriva, ali kao i obično, nisam znala zbog čega.
Bio je siječanj. Dijelila sam toplo varivo u hladnoj prostoriji velike blagovaonice s dugačkim stolovima. Otkad se pokvarilo grijanje ni rukavice bez prstiju nisu puno pomagale i pred kraj večeri više nisam osjećala prste. Prišao mi je Matija. Dvaput tjedno volontirao je u pučkoj kuhinji, ali je početkom godine počeo dolaziti svake večeri.
– Hladno – upitao me.
– Malo – nasmiješila sam se, porumenjela i puhnula još jednom u ukočene prste.
Uzeo je moje ruke i bez uvoda ih stisnuo na svoje usne pa ih spremio u tople džepove svoje jakne. Mislila sam da ću se onesvijestiti. U sekundi mi je postalo vruće. Imala sam devetnaest godina i još nikad nisam imala dečka. Nitko me nikad nije poljubio. Čak ni u prste.
Matija je bio visok i zgodan i nije da to nisam do tada primijetila, imam i ja oči, ali znala sam da su takvi poput njega van moje lige. O takvima nije zdravo maštati. Mene bi mogao eventualno dopasti neki niski prištavac s debelim naočalama. Ali sada, kao nekom čarolijom, možda nekom zaostalom božićnom, Matija ljubi moje prste i sprema ih u svoje džepove. Nisam se ni snašla, a već smo izlazili. Sve se nekako posložilo samo od sebe. Bio je iz „dobre obitelji” i moji roditelji i Lara bili su možda još u većem šoku i od mene same. Naša veza trajala je tri mjeseca i četiri dana. Najljepših devedeset pet dana u mom životu.
Prošle su godine otada. Nikad nisam zaboravila Matiju i još me zaboli u srcu žalac njegove izdaje. Ali to je tako – sve ima svoju cijenu, pa tako i devedeset pet dana sreće. Ipak, puno je to sreće pa je i cijena visoka. Dobre lekcije nikad ne zaboraviš.
Nema smisla odgađati. Danas ću posjetiti sestru. Odlučno odgurnem teška vrata, povučem špagu i svjetlo se mutno razlije po podrumskim stepenicama. Odlazim po smrznuti grašak, tek toliko da nađem razlog za silazak. Otvaram škrinju, guma se čvrsto uhvatila pa jedva podižem poklopac. Njene me oči gledaju kroz vrećice smrznutog povrća i mesa prijekorno i ledeno – kao i uvijek. Posjet Lari uvijek me nekako oneraspoloži pa uzmem i kanticu sladoleda od pistacije. O mrtvima sve najbolje, kažu. Baš si morala, kažem ja i tresnem poklopcem.
Mogla je imati bilo koga, ali nije mogla podnijeti samo jednom u životu osjećati se kao što sam se ja kraj nje osjećala cijeli život – manje zanimljivom. Morala ga je zavesti. Morala ga je natjerati da shvati da gleda krivu sestru, Rugobicu, Buckaru. Morala ga je prisiliti da konačno otvori oči i vidi nju koja je proždirala svu pažnju svijeta od trenutka kad se rodila. Morala ga je pojebati na tom tulumu i onda mi pokazati snimku. A onda sam ju ja morala zamlatiti laptopom s kojeg je pustila snimku i njeno ledeno srce spremiti na odgovarajuću temperaturu, ispod minus osamnaest, kako se slučajno ne bi odledilo i pokvarilo još više.
Prvi se mačići u vodu bacaju, kažu, ali ponekad, prilično rijetko doduše, prežive i uguše drugo leglo.
Hvatač snova
Sjedim na vlastitom suđenju i slušam procjenu psihijatra. Uvjeren je kako me potpuno prokužio, a od kad je počeo valja same gluposti. Tužitelji, branitelj, susjedi, poznanici, svi upućeni i neupućeni kao i sva bliža i dalja rodbina – svi samo žele znati zašto. Odgovor je vrlo jednostavan – a zašto ne?
Živio sam u tom dosadnom ribarskom selu u kojem su svi radili od jutra do mraka smrdeći na haringe. Gadila su mi se njihova sluzava tijela i bio sam jedini u selu koji ne jede ribu i za kojeg se sa sigurnošću zarana moglo reći da neće postati ribar. Ipak, to što sam postao, nitko nije očekivao. Osim, eventualno, mojih bližnjih.
– Nije kadar osjetiti kajanje, empatiju ni žaljenje – čujem psihijatra kako važno ističe.
Dobro, možda kajanje. I empatiju. Ali oduvijek sam mogao osjetiti žaljenje. Žalio sam sve one koji mogu osjetiti kajanje i empatiju i koji radi takvih nedokučivih i potpuno apstraktnih pojmova nikad neće raditi ono što bi zapravo htjeli. Žalio sam sve te kukavice koji se predstavljaju kao snažne muškarčine, a koji se nikad nisu usudili pustiti svoju istinsku prirodu na slobodu.
– Nije u stanju osjetiti grižnju savjesti – nastavlja ovaj.
Čak i ćorava kokoš nekad ubode zrno – to si pogodio, genijalac. Nikad nisam razumio koncept savjesti, to mi je bilo još apstraktnije od kajanja. Još dok sam bio dječak savjest sam zamišljao kao malu dosadnu životinju oštrih zubi. Moralo je biti nešto zubato kad grize. Mene nikad nije ugrizla, ali ono što meni nije bilo jasno je zašto bi si to itko dopustio – taj dosadan osjećaj neprestane nelagode i dodijavanja. Ja bih se s tom životinjom, da me se ikad usudila gnjaviti, pozabavio kao i sa svakom drugom koja mi se našla na putu. Ali savjest je bila ta koja je bježala od mene, tako da nikad nije bilo potrebe za razračunavanjem.
– Osoba koja ne vjeruje ni u što.
Opet krivo. Jesu li diplome bile na akciji kad si ti sebi kupio jednu? Oči su prozori u svijet ili vrata duše, kažu, svrstavajući ih, očito, pod stolariju. Kažu i da su ogledala duše i to je ono u što ja vjerujem. One su i portal, vrata – rekli bi zagovornici stolarske kategorizacije, kroz koji duša napušta osobu – portal u smrt. Vrlo rano sam se uvjerio na pilićima. Bili su tako pahuljasti i mali da ih nisam mogao prestati stiskati. Volio sam promatrati kako odustaju, kako prestaju s pijukanjem, micanjem nožica i slabašnim pokušajima da me ogrebu. Volio sam taj trenutak, tu jednostavnu predaju kad im tišina i čuđenje ispune oči i kad ih napušta duša. Imaju li pilići dušu? Rekao bih da je isto sa svim živim bićima – na samom kraju svi imaju jednak izraz u očima.
Imao sam možda pet godina kad sam shvatio da različiti ljudi vide stvari na različite načine. Moja starija sestra donijela je korpu veša iza kuće, a na užetu su visjeli mačka i dva tjedna stari mačići. Svima sam napravio male omče i objesio ih po bojama i veličini. Prvo mačka, pa jedan tigrasti, pa crni, žuti u sredini, pa opet crni i tigrasti. Stvarno sam se potrudio, ali ako mislite da je netko cijenio moj smisao za detalje i uzorke – nije. Sestra je doživjela manji živčani slom iz samo njoj poznatih razloga i nikad me zapravo više nije pravo pogledala. Dugo nisam razumio zašto rade tako veliku frku oko toga. Domaće životinje i kućni ljubimci ionako su mi ubrzo dosadili. Nisu me više uzbuđivali – ali postojao je netko tko jest.
Prva se nikad ne zaboravlja, još je jedna stvar u koju vjerujem i još jedan dokaz da ovaj psihijatar nema pojma. Taman sam navršio trinaestu kad sam ubio svoju prvu. Tad sam već dobro znao da bolje da skrivam od drugih ono što me istinski veseli kako ne bih upao u nevolju. Do samog je kraja mislila da ću je pustiti i njene su plave oči bile pune čuđenja i nijemog prijekora. Zato što me poznavala. Barem je ona tako mislila.
Dugo sam se hranio životima koji su izlazili kroz njihove oči i ulazili kroz moje. Što su djevojke bile više mrtve, ja sam bio više živ – sve besmrtniji. Bilo je to potpuno isto kao da uzimam nešto materijalno, poput kartica nogometaša koje sam nekad krao prijateljima: kad bih ih uzeo, postale bi moje. Baš kao i sve te godine koje sam njima uzeo.
Dok sam odrastao moje se rodno mjesto iz tihog ribarskog polako preobražavalo u turističko, tako da mi nikad nije ponestalo ni inspiracije ni materijala. Sve je vrvjelo turistima. Kasnije, kad se pročulo za nestanke i kad su neke i pronašli, više baš i ne. Možda me sada, uz sve ove doživotne robije koje me čekaju, osude i za uništavanje turizma na obali. Ne bih se iznenadio. Ali, mogli su znati da je turizam prevrtljiva grana privrede. Na kraju krajeva – uvijek će imati haringe.
S vremenom sam postao toliko gladan tog posljednjeg pogleda da više ne mogu sa sigurnošću reći o kojem se broju radi. Bilo je i nekoliko trudnica koje se posebno računaju pa bez pretjerivanja mogu reći da bih bio mirno živio tisućama godina da me ona zadnja gadura nije onesposobila sredstvom za čišćenje sanitarija, dokrajčila pepeljarom, dograbila mobitel i pozvala policiju.
Nikad ne lovi dok čiste kupatilo – naučio sam na teži način. Prekasno, u svakom slučaju. Mora da sam se opustio. Bio sam uvjeren da me nikad neće uhvatiti, ali sad je gotovo. Našli su i moje suvenire koje sam s toliko ljubavi izrađivao – prava mala umjetnička djela. Uzimao sam samo njihove prozore u svijet, njihova ogledala duše i pravio od njih mobile. Poput hvatača snova vješao sam ih iznad kreveta da me štite. Gledali bi se tako svake večeri prije spavanja, oči u oči. Kad ne bih mogao zaspati zamišljao sam kako su izgledale kad je život zamijenilo nijemo čuđenje. Pitam se bi li mi dopustili da barem jedan objesim iznad kreveta u samici…
Život ponekad zbilja zna biti okrutan. Sve te godine koje sam uzeo morat ću potrošiti na deset doživotnih robija koje sam dobio. I to u potpunom mraku. Gdje je tu pravda, zar sam zato sve to radio i bio vjeran sebi, bio ono što jesam? Slijedio snove!? Uostalom, od vrtića su nam tupili da je to jedini dobar način da se proživi život.
Pohlepno povećavajući godine na svojem brojčaniku života, tek sad, po prvi puta, shvaćam da je to jednosmjerna ulica i da ne znam kako ga vratiti unatrag. U potpunom mraku svoje ćelije nemam niti alata niti hrabrosti. Nikad nisam pomišljao na to da bi život mogao biti predug. Jedan jedini dan ovdje traje beskrajno, jedan ljudski život da i ne govorimo. A moj život? Moj beskrajan život? Koliko će trajati u ovoj ćeliji u kojoj je sve isto, svi dani i noći, i ponedjeljci, i srijede, i jutra, i doručci, i utorci, i Nove godine, i večere, i subote, i popodneva? Sav taj mrak bez osjećaja da vrijeme prolazi? S haringama redovito na zatvorskom meniju…
Svoju bih besmrtnost bez razmišljanja mijenjao za samo jedan dan, jedan jedini sat da izađem iz ove rupetine i iskopam onoj gaduri oči – naživo, jer mi je učinila ono nezamislivo!
– Sad ćeš ti vidjeti svoga boga – vrisnula je, iako prosto sumnjam da bilo koji Bog ima takvu ušiljenu zluradu gubicu. Naime, jedino što od tada vidim je ona i njena ruka u žutoj gumenoj rukavici koja mi prska Domestos floral burst u oči. Kučka me oslijepila! Znam, sad ćete možda reći da u tome ima neke poetske pravde, ali poštedite me.
(Autorica: Tihana Petrac Matijević)
