Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

ŽENA KOJA BJEŽI (I)

Žena koja bježi traži ‘pik spas za mene’, iako je nitko ne proganja. No, budući da je osjećaj progonjenosti osnova njenog identiteta, osnaživanje i upotpunjenje istoga doživljava samo kroz bijeg koji joj donosi određenu vrstu oslobođenja. Ono od čega bježi, njeno podrijetlo, obitelj, kolege i prijatelji, poslovi i muškarci za koje smatra da je sputavaju, ostaju iza debelog stakla dok zamahuje rukama i drobi valove.

Dobrotu, to da sve razumije, prašta i voli, smatra drugim dijelom tog identiteta. U razgovorima s poznatima iskrivljava lice u onome što smatra najboljom mogućom empatijom za njihovu situaciju. Lice joj je zato već prošarano različitim neobičnim borama na obrazima i na čelu.

Nalazimo je u putničkom brodu, u kratkoj plovidbi prema omiljenom rtu. Na njemu se od ostatka svoje stvarnosti osjeća dovoljno odvojeno, gotovo odrezano. Zatim sjedne na mekani pijesak i gleda u svoje tijelo koje još uvijek smatra mladim i savršeno isklesanim. I prisjeća se. Sjećanje koje danas, na ovom rtu jede sva druga poput gladnog galeba tiče se prijateljice s kojom je jednom prekinula komunikaciju. Prijateljica se bavi turizmom i puno putuje, baš poput nje, ali ne zato što od nečega bježi, već zato što voli uživati. Na svakoj fotografiji na kojoj je prati (a prati sve njezine fotografije) odjeća joj slobodno leprša niz litice i plaže, ili se gužva u uskim prolazima srednjovjekovnih dvoraca. Kristalne čaše sjaje joj se u njegovanim rukama na ležaljkama, balkonima, bazenima. Dugačkim, uskim bazenima s tirkiznom vodom.

Prijateljica je voljela uživati i davno, kad su bile tek djevojčice na svojim prvim pubertetskim ljetovanjima na kojima su virile u odraslost. Imala je haljinicu od jeansa s naramenicom koja joj je prekrivala jedno rame. Drugo je rame bilo golo i pristojno upijalo sunčeve zrake postajući sve tamnije. Ali, prvo rame je na mjestu s naramenicom ostalo bijelo. Prijateljici je poznanik na plaži na to ukazao kao na jedinu nesavršenost koju je mogao pronaći na njenom besprijekornom tijelu. Sljedećih je dana prijateljica pozorno sunčala taj dio tijela, nemilice se izlažući suncu u doba dana kada je najjače sjalo. Dani su prolazili pored plaža i bazena, s teen časopisima i kapucinima nakon kupanja. U sumrak bi prijateljica zapalila cigaretu i promatrala dio ramena koji je, istini za volju, postao tamniji, ali još uvijek bitno svjetliji od ostatka tijela.

Prijateljica je svoja sunčanja još pojačala, ali svijetla traka je ostala.

Žena koja bježi uključila je svoju empatiju (koju je već tada smatrala osnovnom crtom svoje osobnosti) i rekla joj:

– Ti si već gotovo odrasla osoba. Obje smo. Ta mala bijela traka ne ruši tvoju savršenost. Obje smo prekrasne upravo ovakve kakve smo.

U prijateljičinim očima pročitala je nevjericu prije nego je uslijedio njoj dobro poznati, duboki i grleni smijeh.

Prijateljica se smijala dok joj se na očima nisu pojavile krupne suze.

Nije više razgovarala s njom to ljeto. Niti nakon njega.

Godinama se nisu čule, a zatim su se jednog užurbanog jutra srele u gradu i započele razgovor koji se nastavio na kavama sljedećih tjedana, mjeseci i godina. Žena koja bježi zadovoljno se tapšala po leđima: oprost, dobrota, empatija. Sveto trojstvo. Sve to je još jednom pokazala i dokazala, opraštajući prijateljici i ne zamjerajući joj više ništa. Opet su bile bliske, mislila je fotografirajući se s njom na kavama za društvene mreže. Intimne- riječ koju je najviše koristila pred svima, iako joj je njeno značenje uvijek izmicalo. Slutnja joj je govorila da je ta riječ kraljica svih ostalih, nedostižna, blještava vrata raja.

Okrene se na svom pijesku i počne raditi selfije koji će ostatku njenih online prijatelja pokazati kako i ona, u svoj svojoj dobroti i empatiji također (o, da!), zna uživati (i kako je njezino tijelo još uvijek savršeno i isklesano, unatoč tome što završava i sa srednjim godinama).

U namještanju savršeno spontane poze zasmeta joj zvuk poruke na mobitelu. Ugleda ime prijateljice o kojoj je upravo mislila.

Uh, ta moja intuicija, pomisli uz topli smiješak sebi.

Poruka glasi da je prijateljičin teško bolestan otac sve gore i da će vjerojatno uskoro umrijeti.

Okrene očima i izvali se na leđa. Zar je ovo sad potrebno? Došlo je baš kao da mi želi pokvariti odmor na mom prekrasnom rtu, pomisli. S njom doista uvijek neke drame, kao s bijelom trakom na ramenu.

– Bit će on dobro. Znaš da ja na sve gledam pozitivno 🩵 – odgovara na poruku.

Ponovo se okrene na trbuh, već pomalo uznemirena. Što ako joj i dalje bude pisala? Selfiji nikada ne ispadnu dobro kad je uzrujana. Što ako taj otac zaista umre? Hoće li morati ići i na sprovod?

Svijetla traka na prijateljičinom ramenu u njenim mislima postaje sve šira.

– Izgledaš tako svježe i prekrasno na fotkama 🩵 – dopiše.

To uvijek dopiše.

Lice joj poprimi izraz gađenja. Zatim joj se učini da hoda po bijeloj traci prijateljičinog ramena i čuje njezin smijeh kao prije mnogo godina. Bijela traka se rastvara u rt pred njom.

Odluči se ponovo okupati.

 

(Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

 

Kategorije
proza

Žena koja mrzi svog oca

Žena koja mrzi svog oca putuje u daleke krajeve i izučava kulture sasvim različite od one u kojoj je odrasla. Smatra da je svaka daljina otvor kojim može pobjeći u slobodu. I kojim može dokazati kako je ono što je pila s majčinim mlijekom pogrešno, ili barem relativno. Na dolinama i nizinama se proteže, osjeća krckanje i rukama i nogama i misli kako je nov zrak u plućima puni i novim sadržajima.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da je svaka promjena moguća. I da će se svaki muškarac, s dovoljno njezine brige i intelekta, promijeniti u ono u što otac nije nikada nije. Ali nijedan nikada nije. Duboko je koncentrirana na prevladavanje traume koju smatra da joj je otac prenio, usadio, nametnuo. Voli riječi poput ‘transgeneracijski’, ‘agresivan’, ‘primitivan’.

Žena koja mrzi svog oca poznaje muškarca koji mrzi svoju majku iz prethodne priče. Između njih se u jednom trenutku stvorila snažna privlačnost koja je ubrzo prešla u snažno međusobno omalovažavanje. Drugim ljudima pričaju jedno o drugome podsmjehujući se. Ona smatra da je on slabić. On smatra da je ona potpuno smućena.

Žena koja mrzi svog oca voli pričati o društveno-političkim pitanjima. Kombinira različite članke, istraživanja, video klipove, tik tok i ostale sadržaje kojima dokazuje svoj trenutno vjerovanje. Ono je uvijek proizašlo iz muškog autoriteta kojeg smatra da je svojevoljno odabrala. Bilo da se bavi svojim umom ili tijelom, bira muškog mentora. Zatim ga nastoji prevladati. Tim korakom smatra da je nešto naučila, da je odrasla i sazrela. Samozadovoljno sjedne u kafić i popije čašu vina.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da podržava i poštuje žene, s njima se poistovjećuje i traži zajedničke prostore. Oni se često svode na odbojnost i mržnju prema zajedništvu s muškarcima. Istovremeno, na detaljnu analizu svog izgleda i toga kako on (ne)djeluje na muškarce. U svim odnosima, pogotovo s muškarcima, želi imati potpunu kontrolu. Nastoji pronaći prostor nadmoći, u suprotnom osjeća da se nešto u njoj nepovratno urušava. Najviše voli ljude koji su vidno oštećeniji od nje. Tvrdi da od njih najviše uči i tada se osjeća sasvim sigurno.

Žena koja mrzi svog oca nikada ne priznaje tugu, žaljenje, razočaranje i iznevjerenost. S tim osjećajima ne sjedi dugo. Srami ih se. Skuplja ih u posude koje izlijeva u zahodsku školjku i zatim radi na sebi i na tome da takve osjećaje potisne što prije. Ni pred kim ne želi izazvati sažaljenje. Misli da je to najgore što joj se može dogoditi – da je netko žali.

Žena koja mrzi svog oca ne voli se zadržavati na jednom mjestu, a nikada u jednoj vezi. Puštanje korijenja poistovjećuje s gušenjem. Podsmjehuje se takvim odabirima kao ‘dosadnima’ i nalazi načine da ih prezire kako o njima ne bi trebala misliti na druge načine. Smatra se intelektualno superiornijom od većine ljudi. Njeno je mišljenje prisutno svugdje kao da danonoćno vodi debatne klubove. Vodila je već mnogo klubova, debatnih i sličnih. Kada priča, kada to svoje mišljenje iznosi, osjeća kako čvor u njoj popušta, kako nešto konačno klizi s njenih ramena i nestaje u podu.

Žena koja mrzi svog oca pokušala je s raznim tipovima terapija. Pokušala je s mnogo razgovora. Pokušala je s mnogo sportova. Više nije sigurna što je tamo tražila. Čini joj se kao da je svaki put tražila nešto drugo, ali zapravo isto, samo još uvijek to ne zna sažeti u jednu rečenicu. Ljudima s jasnim, jednostavnim stavovima ponekad želi zabiti nož u oko.

Žena koja mrzi svog oca mrzi i sve one koji su podlegli patrijarhatu, definirajući patrijarhat kao ono što joj je smetalo kod njenog oca, u njenoj obitelji. Uzdiže sve one kod kojih takvo podlijeganje ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Poziva se na njih i na sve koje smatra pametnijima od sebe kada rasprava postane ozbiljna ili sugovornici preupućeni jer joj se tada njeno sveprisutno i svekoliko mišljenje čini kao skliska riba koja se svaki put iskoprca iz njene ruke.

Nekoliko je puta sanjala kako vrišti na svoga oca oblikujući drhtavim usnama jedno plačno, bijesno i konačno: „Mrzim te!“

Budi se nijema i mirna.

 

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
proza

Jesi li još ljuta?

Because I can’t afford

To be misread one more time

 

Jesi li još ljuta zato što mislim da nas slučajno rođenje u istom rodu ne čini bliskima i povezanima, da solidarnost potječe iz drugih izvora i što nemam nikakvu ljutnju prema suprotnom spolu? Zato što sam svoje organe odlučila koristiti drugačije od tebe? Zato što sam u bolnici osjetila veći strah od sestara nego od ikoga ikada, prije ili kasnije?

Jesi li još ljuta zato što se nisam naljutila kad si me izdala prvi put? Umor i vjetrić ljetnih cvrčaka odvratili su me. Mislila sam da je bilo slučajno. Željela sam da je slučajno. Divlje trave su ostavljale tragove na mojim listovima. Duboko sam ugurala glavu u šešir, željela sam da mu dno nestane tako da se mogu izgubiti u njemu.

Jesi li još ljuta zato što mi nije bilo dovoljno tapšanje po ramenu i “brz oporavak”? Što je provalija između mene i svijeta postajala sve veća? Sanjala sam osamdesete, Maksimir oblijepljen starim plavim tramvajima, budila se u bolovima i bijeloj kocki bez vrata i prozora. Nisam sigurna jesam li iz nje izašla, ali znam da ništa od toga nisi niti primijetila.

Jesi li još ljuta zato što sam odabrala propitivati umjesto tješiti se? Slušati razum umjesto iskrivljavati lice u svaku emociju koja me upravo zaskočila poput divlje životinje? Što mi nije bilo podnošljivo srcem izbrisati svaku sumnju? Dugo sam pokušavala tako, lice sam zaleđivala u osmijeh od kojeg me boljela čeljust. Bijes koji me zbog tog smiješka pratio pokušala sam izbaciti lomljenjem starog crnog bakinog telefona. Moje jedine relikvije.

Jesi li još ljuta zato što su neki u petoj brzini dok se drugima tek pali svjećica? Ili zato što romantiziranje vlastite sjebanosti ne vidim kao romantično? Svi ti krici i šaputanja, masturbacija na mjesečini, na sebe. Jesi li još ljuta što me ništa od toga nije zadivilo? Ili zato što nijedno tvoje učenje, zakon i uvid nisu postali zakon i za mene ili za njih? Znam koliko si potrošila vremena. Znam da si se zadubljivala u sebe, u boga, u discipline koje niti bog ne odobrava, kako bi sve posložila što ljepše i  ugodnije za nas: gluhe uši.

Jesi li još ljuta zato što sam sjela na krevet i bešumno plakala, sama, bez istrčavanja u buku? Zato što je i on na kraju umro, a ti si rekla da će sve biti dobro, da mora postojati način? Jesi li još ljuta zato što način zaobilaženja boli ne postoji? I zato što si svoju potisnula tako duboko da kulja na sve strane?

Jesi li još ljuta zato što sam sjedila u prvom redu i onda kada nije bilo nikoga, spremna mačem braniti sve što predstavljaš, ali sam zatim, razočarana tvojom izvedbom, izašla tiho, na sporedna vrata?

I jesi li još ljuta zato što se nikada nisam poželjela vratiti?

Naravno da jesi.
Naravno da jesi.

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
proza

Čovjek koji mrzi svoju majku

Čovjek koji mrzi svoju majku spremio je sva sjećanja na nju u kutiju koju je spalio iza kuće. Zatim je postavio veliku mrežu u dvorište između dva drveta, legao u nju i pisao dugačke poruke ženama za koje je želio da mu tu i takvu majku zamijene. Pisao je o tome kako nije svaka žena stvorena za tu ulogu, kako svaka kuja može okotiti štence, ali to još uvijek ne znači da je majka.

Čovjek koji mrzi svoju majku dugo je kopao u svom dvorištu, sve dok nije iskopao dubok bunar. Zamišljao je da tamo baca svoju majku, da ona glavom udara u zidove bunara, i čuo je zvuk tih udaraca, prvo nešto glasniji skvljš, a zatim sve tiši i tiši, dok majka nestaje u dnu.

Volio se dopisivati sa ženama: Prvima, drugima i trećima. Prvima bi pisao protiv drugih, drugima protiv trećih, a trećima protiv prvih. Ako bi neka od njih posumnjala u njegovu čestitost, naglo bi nestajao, zamišljajući kako i ta-i-ta nestaje u mraku bunara kojeg on zatim prekriva.

Čovjek koji mrzi svoju majku imao je noćne more koje je smirivao različitim tabletama koje su pružale svoje tople bijele ruke uljuljkavajući ga u san bez snova onako kako to njegova majka nikada nije. Držao ih je pored kreveta na noćnom ormariću i gutao bez razmišljanja. Imao je česte glavobolje. Spavao je nemirno i sanjao da zidovi pucaju, da utješnu bjelinu prekrivaju paučinasti reljefi.

Navečer je dugo gledao televiziju: dokumentarne emisije o tundrama, stepama i nepreglednim ravnicama na kojima caruje životinjski i biljni svijet, konačno bez traga čovjeka. Tada je udisao dublje i sigurnije. Jedino, nije znao što u tim trenucima s rukama pa je prstima nervozno prelazio po profilima društvenih mreža, kao da želi s njih očistiti nešto nevidljivo.

Čovjek koji mrzi svoju majku nastojao se riješiti svoje mržnje, tereta koji je nosio svuda sa sobom. Dijelom ju je, poput šećera u prahu, rasipao po slučajnim putnicima namjernicima, dijelom po internetskim bespućima, dijelom po ljudima koje nikada nije vidio, ali činilo mu se da ‘s njima nešto nije kako treba’.

Svaki je dan gledao u bunar i pokušao ugledati nešto osim tame na dnu. Nekada mu se činilo da je ugledao svoj odraz, lice koje je prezirao gotovo jednako kao i lice svoje majke. Nekada mu se činilo da na dnu sjaji mala sijalica koja se pali i gasi sama. Neobjašnjivo.

Noću je u dvorištu tražio svice. Smirivali su ga gotovo kao i sredstva za smirenje. Radovao se kada bi čuo da se nekome poznatom dogodilo neko zlo. Pa i nekome nepoznatom. To bi ga i samog obasjalo i umirilo.

Čovjeka koji mrzi svoju majku sada pronalazimo kako sjedi u svom dvorištu i promatra oblake teške od kiše. Zatim pomišlja kako većina ljudi i nije toliko drugačija od njegove majke. Ne znaju se brinuti o njemu, voljeti ga, ne znaju cijeniti sve što za njih radi, sve što je zbog njih trpio. Misle da se svijet vrti oko njihovih problema. Narcisi.

Pod rukom osjeća travu koju uskoro treba pokositi.

U nekom trenutku, shvaća, bit će spreman na košnju kakvu svijet još nije vidio.

Ali, ne još. Prelazi prstima po svojem žutom mačku, pa po mobitelu, nešto čita, mršti se, nekoliko mu se kapljica znoja pojavi na čelu, a zatim djevojkama s kojima se trenutno dopisuje hitro napiše:

Što radiš? Ja sam se upravo vratio od svoje majke. Ugradio sam joj roštilj. 

Copy/paste.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Kategorije
poezija

Kuća

Bila je srijeda. I bilo je ljeto.
Sjedila sam do prozora i promatrala mjesta kroz koja smo prolazili.
Autobus je sporo vozio.
Zavirivala sam u tuđa dvorišta. Vidjela sam odjeću obješenu po štrikovima,
igračke razbacane po dvorištima,
pokošenu travu i lijepe starinske bunare.
Vidjela sam pse i mačke.
Vidjela sam i tužna napuštena dvorišta.
Kuće okružene zaraslom travom u koje se nitko neće vratiti.
Pokušala sam zamisliti gdje su i kako izgledaju bivši stanari i jesu li živi,
ili su kuće ostale kao spomenici nekadašnjih života.
I mene je čekala jedna kuća.
Kad sam stigla na odredište, nitko me nije dočekao.
Stajala sam nekoliko trenutaka i razmišljala što ću.
Osjećala sam i glad i žeđ, trebao mi je tuš, noge su mi bila natečene od vrućine i umora.
U malom dućanu na kolodvoru kupila sam kruh i bocu vode pa krenula prema kući.
Nikog poznatog nisam susrela.
Zapravo, ja više nikoga ovdje i nisam poznavala.
Još dovoljno daleko od kuće izvadila sam ključeve iz torbe i čvrsto ih stiskala u ruci.
Primicala sam joj se teškim koracima.
Osjećala sam sve veću uznemirenost.
A onda sam je ugledala.
Okružena zelenilom prkosno se odupirala godinama.
Uputila sam joj sramežljiv osmijeh i spustila pogled.
Susret s kućom pretvorio se u susret sa životom kojeg sam napustila.
Nisam se sjećala kakva sam bila dok sam tu živjela.
Ali ni kuća nije izgledala isto. Kuća iz mog sjećanja bila je veća, toplija i nekako moja.
Sada je izgledala kao starija gospođa koja prkosi vremenu,
kao bolesnik koji se odupire smrti.
Stajala sam ispred kuće i promatrala je.
Čekala sam da se nešto dogodi,
da me privuče prema sebi,
da se osjećam voljeno i dobrodošlo,
ali ništa se nije dogodilo.
Kuća je djelovala hladno i distancirano.
Hipnotizirano sam stajala sve dok me koža, pocrvenjela od sunca, nije počela peći.
Otključala sam kuću i ušla.
Bilo je tiho, hladno i mračno.
Osim vanjskog izgleda kuća je promijenila i svoj miris.
Ovaj, meni nepoznat, nije bio neugodan.
Ali nije bio ni moj.
Odložila sam torbu i otvorila vrata spavaće sobe,
kupaonice, kuhinje, druge spavaće sobe i dnevnog boravka,
ali nisam ušla ni u jednu prostoriju.
Sjela sam na pločice koje su me hladile.
Otvorila sam bocu vode i popila pola,
a onda sam iz vrećice izvadila kruh,
trgala ga na komade
i gutala ih bez previše žvakanja.
A onda mi je postalo loše.
Otrčala sam do kupaonice i povratila u kadu, do wc školjke nisam stigla. Nekako sam došla do spavaće sobe i bacila se na krevet.
Pokušala sam utišati glasove u glavi,
ali one izvana nisam mogla.
Zrikavci su bili neumorni.
Negdje u daljini kokodakale su kokoši.
Dugo sam ležala otvorenih očiju i osluškivala zvukove koji su postajali sve glasniji.
Ustala sam i krenula u otkrivanje kuće.
Tražila sam tragove nekadašnjeg života:
tražila sam tragove djetinjstva,
poderanih koljena,
igre, cike, veselja,
ali i suza, svađe i galame,
ali ničega nije bilo.
Prislanjala sam dlanove na zid nadajući se da će prepoznati moje otiske,ali ništa se nije dogodilo.
Osjećala sam se kao da sam se ušuljala u neku tuđu kuću i u tuđi život uzaludno tražeći sebe.
Zidovi su bili kruti.
U njima je ostala energija zadnjih stanara, ljudi koji me nikad nisu potražili. Pitala sam se hoću li moći kuću ponovo učiniti je svojom?
Hoće li me kuća ipak prigrliti ili ću se u njoj osjećati kao uljez,
kao gost kojeg ne želi?
Hoće li me zidovi progutati
ili ću boraveći u njoj poprimiti navike i ponašanje bivših stanara?

Razboljela sam se.
Kuća je na mene prenijela sve ono što je trpjela.
Sve ono što je znala i prešućivala.
Sve ono što mi je zamjerala.
Danima sam bila kao u nekom bunilu.
Dobila sam temperaturu, osjećala sam se malaksalo i nisam mogla ništa.
Čula sam kako zidovi bjesne, pucaju,
kreveti škripe,
a stepenice se pretvaraju u tipke klavira i sviraju.
Nisam se osjećala sigurno.
Kuća me ne voli. Kuća me odbacuje. Kuća želi da nestanem.
Disala sam. Samo sam disala.
Morala sam se oduprijeti.
Vrijeme je prolazilo. Sporo.
Ja sam se plašila kuće, a ona mene. Ali nisam odustala.
Trebalo ju je pripitomiti. Trebalo je pripitomiti i mene.
Kuća je režala na mene. Ja sam režala na nju.
Ona je škrgutala, ja sam joj uzvratila.
Kad je ona plakala i ja sam plakala.
Kad je rasla i ja sam rasla,
kad se smanjivala i ja sam bila sitna.
Čvrsto sam se držala za zidove ne dajući da me izbaci, ispljune kao uljeza.
Borba je trajala dugo.
Dugo.
Dugo.
Kuća nije popuštala.
Nisam popuštala ni ja.
Jer ona je bila sve ono što sam u tom trenutku imala.
Jer ona je bila sve što sam trebala,
ali ona me nije željela.
Molila sam je da se smiri, da me prihvati, da mi oprosti.
Rekla sam joj sve ono što godinama nisam mogla reći.
Rekla sam joj da sam morala otići.
Rekla sam joj da sam se morala i vratiti.
Pričala sam joj o svojim pobjedama i porazima,
o strahovima, o samoći.
Kuća me je slušala.
Sve je manje cvilila, brundala, škripala.
Moje su se riječi lijepile u njene zidove
i ona se pomalo smirivala.

Svakim danom sve me više prihvaćala i pokazivala je svoje slabosti.
Shvatila sam da je i ona bila ranjena, sama, ostavljena.
Otvarale smo se jedna prema drugoj i mijenjale se istovremeno.
Vrijeme je prolazilo.
Osjećala sam se bolje.
Kuća je postala pitoma, nježna.
Kad sam se smijala i ona se smijala.
Kad sam pjevušila i ona je pjevušila.
Kuća me je liječila.
I dopustila mi je da ja liječim nju.
Popunjavajući njezine pukotine kao da sam popunjavala svoje.
Nove boje zidova i u meni oživjele boje.
Zamirisala je meni poznatim mirisima.
I ona je poput mene imala neki novi život.
Ponovno je postala tvrđava, utočište, dom.

 

(Autorica: Ivana Gudelj)

(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Male forme, HRT)

Ivana Gudelj