“You like it darker? Fine. So do I. ” (S. King: You Like it Darker)
Tišina kaplje po krovu, kucka u zidovima. Svaki zvuk mu smeta.
Pojeo je sendvič sa sluzavom salamom, popio malo soka od bazge i osjećao da treba izaći. Mora izaći. Sparina se smanjila i nebo je prekrio tanak sloj oblaka.
Ako izađe, dočekat će ga kamen. Suhozid. Kamene kuće. Njihova je bjelina nepobitna, kao i zelena boja listova koje vidi kroz prozor.
Ali, ne može se pomaknuti. U blizini začuje lavež. Je li to susjedov pas kod kojeg je obećao svratiti poslijepodne na čašicu?
Ne može se sjetiti.
U glavi mu se misli miješaju, blago i gotovo nježno, što ga podsjeti na način na koji je njegova majka kuhala. Usporeno, gledajući povremeno u vis. Nikada nije shvatio prija li joj miješanje hrane u loncu ili bi ga željela baciti kroz prozor, zajedno sa štednjakom i par starih krpa, ali stajao je, dječačić, na vratima, i dugo je promatrao, nastojeći shvatiti što misli i osjeća.
Sada također gleda. More je nadomak. Možda bi mogao sjesti u svoj čamac, uputiti se do sredine uvale i pecati. Možda bi to i morao. Tako se radi. Tako je uvijek radio. Tako se oduvijek radilo.
Ali smjesa u mozgu postaje sve gušća.
Zatvara oči pred kojima mu se u isti tren javlja prašnjavi put, zeleno žbunje i pijev cvrčaka. Ako to vidi i čuje tako bistro, svaki kamen, svaki oblak, zašto uopće izlaziti?
“Ovaj vas znak upozorava da morate drastično smanjiti brzinu”, prisjeća se naslova na internetu. Znaka kojeg nije vidio. Ili ga je vidio?
U glavi opet miješanje, poput izmjenjujućih valova.
Je li njega itko vidio?
Prostor kao da se bio zaustavio, ali svejedno, netko ga je mogao vidjeti. Kompleks bungalova, teniskih terena, bazena, gumenih igračaka za djecu. Netko je sigurno zapamtio njegovu tablicu.
Sjeća se samo gumenih igračaka na sredini bazena iza rešetke zatvorenih vrata. Gumene igračke bile su čudnih, pretjeranih proporcija. Na njima nije bilo djece. Otkuda je onda dječak izletio, dječak s upitnim, dugim pogledom prema njegovom automobilu? To pitanje se uglavilo u njega mnogo dublje od onog mnogo važnijeg: zašto je samo otišao, bez osvrtanja?
Učini mu se da je na licu osjetio vjetrić. Kosa mu se pomaknula s mokrog čela. Tišinu prekida blago šuštanje. Osjeti miris lavande ili možda mora. Pomisli kako bi bilo hodati još jednom po gomilama kamenja, neopterećeno, gotovo lebdeći iznad tla, prema manjim i većim valovima.
Šuštanje se pojača. Zvuk motora raspolovi tišinu.
Ima još vremena zamisliti kako ulazi u more koje ljeska. Duboko, daleko, slobodno more. Ušao bi i otplutao do bijele jedrilice u daljini. Ništa ga ne bi zaustavilo, ništa steglo, ništa preusmjerilo.
Vidi sebe, duge ruke, brze noge, kako grabe prema horizintu.
Rođena u Rijeci, 1970 godine. Živi između Lugana i Lovrana već trideset godina. U ranoj mladosti pisala je kratke priče i poeziju. Vraća se pisanju intenzivnije nakon pohađanja radionica u Centru za kreativno pisanje.
Pjesme su objavljene u časopisu „Kvaka“, s kratkom pričom osvojila drugu nagradu na natječaju za kratku priču, na temu gaslighting.
Starost je ružna ružna
Vičeš dok svira “Pooh”
Treba spaliti sve knjige govoriš
Ali ne prestaješ kupovati novine
Za potpaliti peć, braniš se
Dva puta se okrenem oko sebe i opet sam djevojčica
Što bi ti sad rekao
Možda opet hodaš s Drenove do Kozale
Nudiš mi poljubac u obrijani obraz
I sijevnu plave oči ispod hladnog neba
Roza oblak na crijepu odmara
Kao nekad kroz šumu
Tvoje noge po rosi gaze
Iza zavjese škiljimo, gledamo
Mladost kako korača uz prugu
Ti si kao i uvijek blaga i nasmijana
On lijepom rukom odmjereno gestikulira
Kožni remen od sata kojeg je kupio u Švicarskoj
Već u penziji, gost svoga sina
Ja sam gost tvog sna u zemlji koja mi ne vjeruje
A druga u pozadini koju ne razumijem
Kuham marmeladu od jagoda
U Sarajevu na pozornici u bijelu plahtu odjevena
Mucam neke riječi Kastanedine
Dobijam buket cvijeća, skroz mi je nejasno zašto.
Nespremna preplašena i užasno mlada
KUBA
Ne želim napisati priču o putovanju s posuđenim koferom i sto franaka u novčaniku.
Ili ono u biznis klasi na Maldive.
Ili Costa Rica
Ili Rajastan Indija
Ili Afrika
Kuba!
Na trgu mi nudi čitanje dlana i crvenu narakvicu protiv uroka.
Gleda ga i kaže možda to i potraje
Smije se i pali cigarilos puše mi dim u lice
U nedostatku crne kokoške i osušenih nožica
Bosih nogu na kojima plešu srebrni zvončići
U bijeloj košulji na volane tjera zle misli iz moje glave
Pobijedit ćeš sve neprijatelje
Za dvadeset dolara i bocu likera od ruma oslobađa me vezanosti
Navečer zapali ostatak cigarilosa kraj prozora
I misli na mene kao na big mamu
Mi žene moramo se držati zajedno
I biti povezane
Nosi često bijelo i ne govori svoje tajne
Prijateljima
Na nebu te netko čuva
Žena čije ime počinje s A.
Plati joj misu čim se vratiš
I ne skidaj narukvicu ni na tuširanju.
SAMOHRANE MAJKE
Sanjam da crno bijelog mačića učim hodati stepenicama.
Umorna od dežurstva mislim o kćeri
Dok mi zajapurena lica objašnjava
Bit ću dobra,
Više neću stavljati ljepilo na Martinu stolicu.
U pregrijanom kupeu vlaka
Miriše na hranu iz restorana.
Iz magle izranja crkveni toranj
I sive platane kao krdo slonova.
Do mene sjedi učiteljica,
U slobodno vrijeme prodaje Herbalife
Plava visoka žena vodi piano bar
Kao vatrogasac penje se
Zavojitim stepenicama, bdije san svoje djece
Četvoro ih je…
I koliko šampanjca ode u jednoj noći, pita kontrolor
Stari Elvis, namašćene crne kose .
Putujemo na prosvjed u Bern.
SLUČAJNOST?
Možda nije slučajno da buket osušenih ruža
Leži na knjizi Oriane Fallaci
Možda nije slučajno, što je biram s police u njegovoj pidžami
Odnijela sam je u žaru pakiranja, bježeći iz kuće vlastitih snova.
Možda nije slučajno što otvaram knjigu na stranicama
Koje govore o mrtvim ljubavima što ostavljaju prazninu
Poput odsječenog uda.
Možda nije slučajno što me Orianine oči gledaju blago
Sa stranice knjige koja nosi ime „Insciallah“,
Era bez boga.
Pozvala me, ili sam se sama pozvala. I sada sam tu.
– Nađi si mjesto. – kaže.
Ali ovdje nema mjesta za mene.
– Slobodna si otići kada god zaželiš.
Prvo me nudila šalicama čaja. Kavama. Nescafeom. Kiflicama s orasima.
A zatim me počela ispitivati. Propitivati. Preispitivati.
Definirati. Redefinirati.
Pokušava me ugurati u svaku ladicu koju može pronaći.
Prihvaćam ulogu.
A zatim me smanjuje do točke nestajanja.
Do točke u kojoj se pretvaram u ono što ona želi.
Sada ja donosim čaj. Kavu. Nescafe. Tortu od čokolade.
Ispunjavam ono što je potrebno. I više od toga. Uvijek više.
Ogledam se oko sebe očima nenaviknutima na strani prostor, na predmete koje ne prepoznajem, dok ona kruži oko mene. Zatvaram oči i osjećam njezinu blizinu i spore, pomne pokrete, sve vrijeme koje sada ima pred sobom, koje može iskoristiti u svom ritmu, obzirno ili bezobzirno koliko želi. Može odugovlačiti, igrati se, leći i promatrati. Stojim nepomično, želim da osjeti da sam tamo i nigdje drugdje, da ona određuje ritam, da je sve moguće i da ništa nije zatvoreno, da zrak prolazi kroz mene jer sam otvorena, podatna, spremna. Jer sam se i sama pretvorila u zrak.
Jer me više nema.
***
Tko je ona?
Plitko, izvana, djeluje kao da se igra sjećanjima, kao da je zabavljaju kadrovi iz njezinog života koji je uplovio u mnogo luka. Duboko u sebi, nju probadaju nejasni bolovi, ubodi po tijelu kojima ne može odrediti izvor ni počinitelja. Oprezno niže odabrane, intimne slike, ali misli da je gledam s nerazumijevanjem, nevjericom i umorom. Iz sebe izvlači posljednje atome snage da približi onu koju smatra sobom onoj kojom smatra mene, rukama uporno odmiče teške prepreke među nama; nabacane predmete razlika, iskustava, odrastanja, vizura. Mora se objasniti, mora mi pokazati tko je, gura mi u lice sliku koju ona ima o sebi, ne sliku koju bih ja mogla stvoriti. Slobodnu, svoju.
***
Kada govori, kopa po svojim malim ranama. Onima koje ne zarastaju, koje uvijek peku, bez obzira na vrijeme. Nastojim u sebi opipati oblik nečega što ona može prepoznati, jezik kojim zna govoriti. Otvorim usta i pokušam oblikovati riječi. Iz njih ne izlazi ništa. Dotičem svoju kožu drhtećim prstima, a toplina plamena koji gori tik pod njom širi se u svim pravcima. Izgorjet ću ako nešto ne kažem, ako ne pokažem da me smanjuje, da nestajem.
Svako njezino pitanje je rez papirom. Ostavlja krvavi trag, nedovoljno dubok za ispiranje, a previše bolan za dodir. Želim to izbjeći, izmaknuti pitanjima i ublažiti prostor oko nas. Možda bi bilo dovoljno dotaknuti je na neki drugi način. Blagost joj nije u krvi, ali kao da obje znamo da moramo izgladiti oštro, šiljke koji nenadano izbijaju među nama koji se mogu pojaviti na najneobičnijim mjestima, iskopati nam oko, probiti se kroz bedro. A ja znam da moram biti ono što ona želi, inače me čeka kazna.
– Samo ti želim biti bliska. – kaže.
Ali to je posljednje što želi.
***
Što ona radi?
Na površini, ona sjedi nad komadom papira, piše rečenice i koncepte kojima želi dešifrirati sebe, njezine misli kroje smjer i intonaciju, zaplet, vrhunac i rasplet. Piše predigre i titraje, bilježi točno vrijeme i mjesto, sjene koje nestaju u suncu i smiraj dana. Iznutra, njezino uplašeno lice ne vidi nijanse među bojama, ne vidi pomak u dobu dana i ne osjeća mekoću tijela. Ona sve uništava. Hoće li i mene pretvoriti u finu prašinu? Je li to već učinila?
***
– Ne znam se svađati. – konačno progovaram. – Ali znam nešto o šutnji i čekanju eksplozija.
Želim da razumije, da shvati, da se umiri i odustane od mene, da me pusti da ustanem, obučem svoj stari oblik, izlizani kaput, izađem i pokušam doći do zraka.
– Minsko polje. – kima glavom – Često eksplodiram.
Pokušavam otići iz njezinog grada.
– Ostani. – kaže.
To je naredba, ne molba.
Njezin ples je glad, ali nije samo glad, on je preživljavanje. Ona ne smije pogriješiti, ne smije napraviti krivi korak jer ako ostane bez mene, svog plijena, ostala je bez ičega. Ili će me posjedovati ili će umrijeti. Nema zaštitne mreže koja će je uhvatiti, omekšati pad.
***
Što mi radimo u njezinom gradu?
Naizgled, mi hodamo ulicama i promatramo kaos prometa. Na mene se lijepe njezini vješti pokreti između automobila, leđa koja prelaze cestu, osmijeh koji pali semafore. Duboko unutra, u njoj nema tankih vratova bandera, svjetlosti plinskih lampi, ništa ne razgrće gusti, vlažni mrak. Noge su joj otežale, na njima su utezi, ona pokušava dostići ostale, trči, njezin je napor nadljudski, dirljiv, bolan, ali uzaludan; njezini krvavi tragovi postaju ožiljci koji ne prestaju boljeti, osjeća ih uvijek: budna, uspavana, tiha i glasna, bez da ih i dodiruje.
***
– Što se zapravo događa u tebi? – pita šaptom.
Osjećam njezine usne sasvim blizu svog lica.
Mogla bih joj reći:
– Obuzima me nestajanje. Niti jedan dio tijela više ne osjećam, a niti druge dijelove sebe, niti bridove onoga što sam dosad, barem nespretno dohvaćala. Progutala si me i sada samo plutam u tvojoj mračnoj, mekoj utrobi.
Ali, ona voli kratke, jasne odgovore. Mogla bih ipak reći:
– Rađa se nešto divlje. Otpor koji osjećam prema svemu što predstavljaš.
I zatim promatrati njezine kretnje kako razumiju, kako se sinkroniziramo dok na moj otpor odgovara svojim, jer na to je navikla. Jedino na to.
Na borbu.
***
Što joj je zapravo potrebno od mene?
Dajem joj koliko mogu. Ali potrebno joj je više, uvijek još više. Više divljenja, prihvaćanja, više ushićenja, utjehe; više pažnje, nježnosti, više potvrde. Razgrće mi kosu i traži pohvalu za sebe, testira i ispituje granice. Duboko između nas zrak je težak, strujanja snažna, plima nepremostiva: nabujala voda prešla je preko brane i udara o litice u noći. Sve ono što mi želi pokazati, dokazati, u što me želi uvjeriti, ona nasilno gura u mene. Mora me rasjeći kao ribu i izliti unutra gustu masu koja je potrebna da shvatim, a zatim me precizno zašiti, fino i pažljivo, tako da ne ostane trag.
Što ja radim?
Konačno se odmičem. Okrenem glavu prekidajući svoju neprekidnu usmjerenost na nju, na njeno lice, potrebe, pokrete i raspoloženja. Čim se okrenem od nje, između nas se otvara provalija bez dna u koju se svaljuje mokra zemlja, busenovi trave, drveće i svi zupčanici od kojih su dotad bili sastavljeni i sustavno radili naši satovi.
***
Na kraju, odgovaram joj jedino što znam.
– Evo što se događa. U tvoj grad je bilo teško ući, mnogo teže nego saznati da više nikada neću vidjeti drago lice. Ne znam jesam li ga trebala obilaziti godinama, dio po dio, pažljivo pregledavati svako naselje, svaki grm. Napiti se iz svake fontane, redati korake, osmijehe i dodire po svakom drvetu, klupi, neboderu. Ali u jedno sam sigurna, i ta sigurnost kao bujica odnosi sve u što sumnjam: ovdje ne želim više ostati niti jedan trenutak. A kada izađem, kad konačno izađem, jer izaći ću- staru mene više nigdje nećeš pronaći.
Teško je izaći.
Ali ne i nemoguće.
***
Kamo ja idem?
Voljela bih da nikada nije pogledala u mom smjeru, da nikada nije obilježila svoj teritorij i da me nikada nije pokušala promijeniti, progutati. Pažljivo sakupljam sve riječi koje sam s njom koristila, stavljam ih u ladice i na police koje više nikada neću pogledati, koje mi više nikada neće biti potrebne. Moja jezgra je konačno ispunjena svježom, gustom lavom i proširila se iscurivši polako kroz sve moje otvore.
Dižem se, dodirujem tlo, svoje novo lice i rebra. Izlazim iz njezinog grada i bolno, ali potpuno budno, ulazim u novo svjetlo.
Uz romane američke spisateljice koje je kod nas prevela Maja Šoljan, a objavio Vuković&Runjić – „Moja godina odmora i opuštanja“ (2021.), „Eileen“ (2023.) i „Smrt u njezinim rukama“ (2024.)
Ottessa Moshfegh. Foto: Larry D. Moore (Wikipedia)
Sad sam dio tame. Savršeno se uklapam. (O. Moshfegh: Smrt u njezinim rukama)
Svoj prvijenac, roman Eileen, Ottessa Moshfegh započinje rečenicom: „Izgledala sam kao djevojka kakvu se sreće u gradskom autobusu, ona koja čita neku knjigu iz knjižnice u platnenom uvezu, o biljkama ili zemljopisu, možda s mrežicom preko svjetlosmeđe kose.“ Ta rečenica, kao i ostali opisi koje glavne junakinje u njenim romanima pridaju samima sebi, čvrsto nam sugeriraju „običnost“ kojom se one žele „zamaskirati“, kao što to obično i žele oni koji se od svoje okoline osjećaju izdvojeni i drugačiji. Štoviše, njima je prikazivanje sebe kao „posebnih“ apsolutno neprihvatljivo jer im je njihova različitost bolno očita te se na sve načine nastoje uklopiti, prilagoditi i ni po čemu ne isticati.
Upravo ta „različitost“ od okoline te pokušaj tihog i nenametljivog uklapanja bili bi možda prve i glavne odrednice junakinja romana O. Moshfegh prevedenih kod nas, a to su, uz Eileen, Moja godina odmora i opuštanja i Smrt u njezinim rukama. One se osjećaju i sebe doživljavaju kao anomaliju, strano i otuđeno tijelo u inače homogenom društvu. Time kao da bi mogle rezonirati s citatom iz DnevnikaFranza Kafke: „Živim stranije od stranca“. I dok kafkijanska atmosfera čitatelja upoznaje s Gregorom Samsom koji se u svojoj otuđenosti „pretvorio“ u kukca ili sa zemljomjerom K. koji se gubi u nejasnom labirintu pokušavajući doći do (imaginarnog?) zamka, O. Moshfegh svoje junakinje postavlja u nešto „uobičajenije“, svakodnevnije situacije i okruženja, time ih samo naizgled „normalizirajući“, no u konačnici pojačavajući njihovu „abnormalnost“. Možda možemo reći: dok Kafkine likove problematična okolina „proziva“ čudnima („iako nisu ništa skrivili“), pa ponašanje i zahtjevi Jozefa K. ili gospodina zemljomjera u takvom okruženju odjednom postaju apsurdni, iako su čitatelju posve prirodni, likove O. Moshfegh stvorila je i odgojila upravo takva, „poremećena“ okolina, čineći njihovo rezoniranje i ponašanje drugačijima od većine, tj. od onih „ispravno“ socijaliziranih. I kod Kafke i kod Moshfegh likovi „pate“ zbog okoline, no dok Kafkini likovi nastoje pružiti (bezuspješan) otpor vodeći se vlastitom zdravom logikom, likovi O. Moshfegh svjesne su svoje „različite“ logike, pa se nastoje prilagoditi ili barem „upristojiti“ za svoju okolinu. I jedni i drugi su također posve bliski čitatelju, pa tako neobične junakinje O. Moshfegh brzo prihvaćamo kao „svoje“, budući da nam ona vješto približava ono što bi nam se inače činilo „stranijim od stranca“.
Usamljenost i samoća
Ako krenemo od njenog pretposljednjeg romana, Smrti u njezinim rukama (u ovom ću eseju neminovno otkrivati i dijelove radnje) možemo dobiti dojam da krećemo od svojevrsnog „kraja“ jer je junakinja starija gospođa, udovica, koja se preselila u manje mjesto, izdvojeno i izolirano od bilo kakvih modernih strujanja, prepuno „tvinpiksovske“ atmosfere. Junakinja Vesta tamo se seli kako bi se zapravo odmorila i „očistila“ od braka s (kao što ćemo kroz roman iz njezinih reminiscencija shvatiti) izrazito hladnim i autoritativnim muškarcem, a zatim i pokušala doći do vlastite „biti“ kroz koprenu obaveza i dužnosti koje su je pratile kroz život. Jedno jutro u šumi pronalazi poruku na kojoj piše da je neka žena ubijena, da se zvala Magda i da nitko neće doznati tko ju je ubio, kao i da je ovdje njezino mrtvo tijelo. Vesta, ne znajući je li poruka stvarna ili lažna, počinje maštati o tome tko je i kakva je bila Magda, pridavati joj različite osobine i zamišljati njezin život dok je gotovo sasvim ne postvari i ne osmisli joj (kao i sebi) konkretnu opasnost od okoline. Iako roman počinje kao kriminalistički, to je samo još jedno Ottessino navođenje na krivi trag. Naime, autoricu manje zanima sama radnja, međuljudski odnosi i stilske akrobacije, a mnogo više osnovna filozofska pitanja o životu i smrti. Ona je (koliko to može biti) neopterećena i povijesnim i/ili političkim pitanjima (nekome će možda biti zanimljiva i biografska crtica da je rođena u Bostonu te da je jedno od troje djece Zagrepčanke Dubravke Šajfar i Iranca Farhouda Moshfegha), a u njenim romanima nećemo naići ni na tipične feminističke diskurse.
Uglavnom: život i smrt ili čak, konkretnije, postojanje i nepostojanje, djeluju kao glavne motivacije njenog pisanja. U jednom zanimljivom intervjuu čudi se vlastitom postojanju: još uvijek ne vjeruje da postoji, da je prije četrdesetak godina nije bilo, da je jednog dana više neće biti. U istom intervjuu pojašnjava da je ključno ono s čime se čovjek suočava kada ostane potpuno sam. U tom smislu treba ukazati i na razliku usamljenosti i samoće, također vidljivu u ovom romanu. Vesta je sama – živi samo sa psom, nema obitelji ni prijatelja, izdvojena iz zajednice svog mjesta, dijelom svojevoljnom izolacijom, dijelom time što je došla „izvana“. Je li nužno i usamljena? Promatramo li njenu svakodnevicu, zadatke koje si zadaje, od kupovanja namirnica do šetnje psa, možemo pomisliti da je riječ o duboko ukorijenjenoj, sveprožimajućoj usamljenosti koja ju na kraju i nagoni na fantaziju, no također možemo reći i obratno: riječ je o sveprožimajućoj i apsolutnoj samoći koja svoj vrhunac doživljava u slobodi koja joj dopušta i različite zamišljaje. A zatim se postavlja i (možda ključno) pitanje ove knjige: ako postojimo na takav način, nepromatrani ni od koga, bez utjecaja na ikoga, gotovo nevidljivi, kada se naše postojanje dokida i kako ono zapravo prestaje?
Autoricu manje zanima sama radnja, međuljudski odnosi i stilske akrobacije, a mnogo više osnovna filozofska pitanja o životu i smrti
Bijeg u san
Roman Moja godina odmora i opuštanja Moshfegh napisala je nešto ranije (knjiga je originalno objavljena 2018.) i kao da je njime „predvidjela“ pandemijski lockdown, postavljajući glavnu junakinju u svojevoljnu izolaciju od svijeta. Riječ je o djevojci koja je svojevrsnu „regeneraciju“ od proživljenih traumatičnih doživljaja odlučila izvesti na krajnje neobičan način: kroz višemjesečni san. Uz, dakako, povremena buđenja zbog obavljanja tjelesnih funkcija, ona se na ovaj način zapravo odlučila „usmrtiti“ kako bi se ponovno probudila. (Oslobodila? Rodila?)
I u ovom romanu Moshfegh se vodi idejom da se uranjanje u sebe mora odviti kroz potpunu samoću koja također rezultira svojevrsnim nestajanjem – ovaj put u prostoru nesvjesnog. („Svi smo sami, Reva. – rekla sam joj. To je istina. I ja sam sama, i ona je sama. Bolju joj utjehu nisam mogla ponuditi.“). Zašto se u ovakvu „avanturu“ (doista to i možemo zvati avanturom, gotovo „obrnutom avanturom“ budući da se izvodi prema nutrini umjesto prema vanjskom svijetu) upušta žena koja je naizgled vrlo uspješna: bogata, prekrasna, mlada, zdrava i natprosječno inteligentna? Je li riječ o depresiji (koju smo također još uvijek skloni omalovažiti, pa je autorica možda željela ukazati i na posljedice tog omalovažavanja) ili nečemu još dubljem, gotovo egzistencijalnom, s čime se ona nastoji suočiti?
Čitajući ove romane ne promišljamo samo o smrti i nestajanju već se vrlo često i smijemo na sav glas jer je Moshfegh, što će se možda učiniti paradoksalno s obzirom na teme kojima se bavi, iznimno duhovita autorica. Oštro ironizira društvo, odnose, obiteljske situacije, farmaceutsku industriju, psihoterapiju (u nekim nam se trenucima čini da smo u nekoj od ponajboljih epizoda najbolje serije svih vremena, Obitelji Soprano). Ipak, maksimalno ironizira upravo svoje junakinje, stavljajući ih u konačnici u poziciju antijunakinja za koje navijamo možda upravo zato što je autorica prema njima nemilosrdna. Želi li time pokazati da posjedovanje različitih privilegija ne znači sreću? Ili se prvenstveno obrušava na društvo koje kao da generira apatiju prema pojedincima i potiče otuđenost? Kritika je usmjerena i na roditelje (obitelj) koji junakinje zanemaruju, na prijatelje koji ih iskorištavaju ili im otvoreno zavide, u ovom romanu i na terapeutkinju koja se s junakinjom poigrava kao s pokusnim zamorcem, na bivšeg sadističnog partnera… Svaki od likova predstavlja jedan vid društva ili životnog područja koje se urušava i s kojim se junakinja nastoji izboriti (ili barem dobronamjerno komunicirati), ali to ne uspijeva. Uranjanje u tamu zatvaranjem očiju zato se i čini jedinim logičnim izborom.
Moshfegh je, što će se možda učiniti paradoksalno s obzirom na teme kojima se bavi, iznimno duhovita autorica. Oštro ironizira društvo, odnose, obiteljske situacije, farmaceutsku industriju, psihoterapiju
Poetika lišena iluzija
Junakinja treće knjige Eileen (originalno objavljene također 2018.) na početku također najavljuje ponavljajuću temu nestajanja: „Ovo je priča o tome kako sam nestala.“ Ova je junakinja gotovo u potpunosti „izmještena“ iz svoje sredine, u kojoj se suočava sa smrću majke i ocem alkoholičarom te poslom u popravnom domu za maloljetnike gdje njeno doživljavanje stvarnosti postaje sve sumornije. Junakinje O. Moshfegh imaju zajednički nazivnik upravo u vidu hladnih i slabih roditelja koji im ne posvećuju nikakvu pažnju, često ih samo ismijavaju, alkoholičari su, a prisutna je i smrt jednog ili oba roditelja. U takvom okruženju odrastanje nije samo sumorno, ono je i „pogrešno nasađeno“ od početka pa se „nenormalnost“ junakinja proteže na njihovo daljnje djelovanje, kao i na njihov doživljaj svijeta, muškaraca i žena: „Muškarci su više nalik na kućne mačke. Ostavi ih predugo same i umrijet će od tuge. S godinama sam zavoljela muškarce zbog te slabosti. Nastojim ih poštovati kao ljude pune osjećaja koji se mijenjaju iz dana u dan. Slušam ih, tješim, brišem im suze.“ Eileenino djelovanje je usmjereno upravo pokušajem pronalaženja bliskosti u samoći u kojoj se zatekla, dirljivo se nastojeći prilagoditi svijetu na način na koji misli da se od nje očekuje, budući da vlastitog načina nema i neće ga nikada imati. Njezina jezgra, ono čvrsto i opipljivo što je trebalo biti izgrađeno i definirano u ranijim godinama, nije se uspostavilo ni očvrsnulo. Sama junakinja nam daje naslutiti da se ni kasniji događaji u njezinom životu nisu razvili ni u što „dobro“ ili „sretno“. Dapače, u svojim kasnijim godinama nam vrlo jasno daje do znanja da su nakon napuštanja rodnog mjesta stvari za nju krenule nagore, koliko god to čitatelju zvučalo razočaravajuće budući da se već sasvim uživio i vezao uz atipičnu antijunakinju Eileen (a možda je junakinja iz romana Smrt u njezinim rukama zapravo ostarjela Eileen, samo pod drugim imenom. Takvo zatvaranje ciklusa, čini mi se, imalo bi smisla). Ali to je „poetika“ O. Moshfegh. Ona ne želi pribjeći iluzijama ni onda kada su one najpotrebnije čitatelju ili njenim vlastitim likovima.
Na kraju se možemo zapitati: u svijetu kakav ocrtava Ottessa Moshfegh, na žalost vrlo realnom svijetu crne bajke, postoji li za njene junakinje uopće neki drugi izlaz osim „savršenog uklapanja u tamu“, tj. bi li se (savršeno ili bilo kako drugačije) mogle uklopiti u nešto drugo? Tama je njihova sudbina, upisana u njih oduvijek, potpuno deterministički, dok je one prihvaćaju defetistički. U tom im se smislu možemo diviti ili ih žaliti, no zapravo je najsmislenije s njima suosjećati. I razmisliti, vrlo ozbiljno, o tome koliko nas dijeli od takve sudbine. Je li ona mogla biti i naša? Hoće li biti? I ako hoće, hoćemo li se u nju znati uklopiti kao junakinje O. Moshfegh, pronicljivo, britko i hrabro, ili ćemo se saviti pod njezinim zastrašujućim teretom?
O. Moshfegh me zapravo natjerala da se zapitam: jednom kad dođe, jer doći će neminovno, koliko ću biti spremna uklopiti se u tamu?
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Esej je originalno objavljen na portalu Kritika h,d,p)
