Žena koja bježi traži ‘pik spas za mene’, iako je nitko ne proganja. No, budući da je osjećaj progonjenosti osnova njenog identiteta, osnaživanje i upotpunjenje istoga doživljava samo kroz bijeg koji joj donosi određenu vrstu oslobođenja. Ono od čega bježi, njeno podrijetlo, obitelj, kolege i prijatelji, poslovi i muškarci za koje smatra da je sputavaju, ostaju iza debelog stakla dok zamahuje rukama i drobi valove.
Dobrotu, to da sve razumije, prašta i voli, smatra drugim dijelom tog identiteta. U razgovorima s poznatima iskrivljava lice u onome što smatra najboljom mogućom empatijom za njihovu situaciju. Lice joj je zato već prošarano različitim neobičnim borama na obrazima i na čelu.
Nalazimo je u putničkom brodu, u kratkoj plovidbi prema omiljenom rtu. Na njemu se od ostatka svoje stvarnosti osjeća dovoljno odvojeno, gotovo odrezano. Zatim sjedne na mekani pijesak i gleda u svoje tijelo koje još uvijek smatra mladim i savršeno isklesanim. I prisjeća se. Sjećanje koje danas, na ovom rtu jede sva druga poput gladnog galeba tiče se prijateljice s kojom je jednom prekinula komunikaciju. Prijateljica se bavi turizmom i puno putuje, baš poput nje, ali ne zato što od nečega bježi, već zato što voli uživati. Na svakoj fotografiji na kojoj je prati (a prati sve njezine fotografije) odjeća joj slobodno leprša niz litice i plaže, ili se gužva u uskim prolazima srednjovjekovnih dvoraca. Kristalne čaše sjaje joj se u njegovanim rukama na ležaljkama, balkonima, bazenima. Dugačkim, uskim bazenima s tirkiznom vodom.
Prijateljica je voljela uživati i davno, kad su bile tek djevojčice na svojim prvim pubertetskim ljetovanjima na kojima su virile u odraslost. Imala je haljinicu od jeansa s naramenicom koja joj je prekrivala jedno rame. Drugo je rame bilo golo i pristojno upijalo sunčeve zrake postajući sve tamnije. Ali, prvo rame je na mjestu s naramenicom ostalo bijelo. Prijateljici je poznanik na plaži na to ukazao kao na jedinu nesavršenost koju je mogao pronaći na njenom besprijekornom tijelu. Sljedećih je dana prijateljica pozorno sunčala taj dio tijela, nemilice se izlažući suncu u doba dana kada je najjače sjalo. Dani su prolazili pored plaža i bazena, s teen časopisima i kapucinima nakon kupanja. U sumrak bi prijateljica zapalila cigaretu i promatrala dio ramena koji je, istini za volju, postao tamniji, ali još uvijek bitno svjetliji od ostatka tijela.
Prijateljica je svoja sunčanja još pojačala, ali svijetla traka je ostala.
Žena koja bježi uključila je svoju empatiju (koju je već tada smatrala osnovnom crtom svoje osobnosti) i rekla joj:
– Ti si već gotovo odrasla osoba. Obje smo. Ta mala bijela traka ne ruši tvoju savršenost. Obje smo prekrasne upravo ovakve kakve smo.
U prijateljičinim očima pročitala je nevjericu prije nego je uslijedio njoj dobro poznati, duboki i grleni smijeh.
Prijateljica se smijala dok joj se na očima nisu pojavile krupne suze.
Nije više razgovarala s njom to ljeto. Niti nakon njega.
Godinama se nisu čule, a zatim su se jednog užurbanog jutra srele u gradu i započele razgovor koji se nastavio na kavama sljedećih tjedana, mjeseci i godina. Žena koja bježi zadovoljno se tapšala po leđima: oprost, dobrota, empatija. Sveto trojstvo. Sve to je još jednom pokazala i dokazala, opraštajući prijateljici i ne zamjerajući joj više ništa. Opet su bile bliske, mislila je fotografirajući se s njom na kavama za društvene mreže. Intimne- riječ koju je najviše koristila pred svima, iako joj je njeno značenje uvijek izmicalo. Slutnja joj je govorila da je ta riječ kraljica svih ostalih, nedostižna, blještava vrata raja.
Okrene se na svom pijesku i počne raditi selfije koji će ostatku njenih online prijatelja pokazati kako i ona, u svoj svojoj dobroti i empatiji također (o, da!), zna uživati (i kako je njezino tijelo još uvijek savršeno i isklesano, unatoč tome što završava i sa srednjim godinama).
U namještanju savršeno spontane poze zasmeta joj zvuk poruke na mobitelu. Ugleda ime prijateljice o kojoj je upravo mislila.
Uh, ta moja intuicija, pomisli uz topli smiješak sebi.
Poruka glasi da je prijateljičin teško bolestan otac sve gore i da će vjerojatno uskoro umrijeti.
Okrene očima i izvali se na leđa. Zar je ovo sad potrebno? Došlo je baš kao da mi želi pokvariti odmor na mom prekrasnom rtu, pomisli. S njom doista uvijek neke drame, kao s bijelom trakom na ramenu.
– Bit će on dobro. Znaš da ja na sve gledam pozitivno 🩵 – odgovara na poruku.
Ponovo se okrene na trbuh, već pomalo uznemirena. Što ako joj i dalje bude pisala? Selfiji nikada ne ispadnu dobro kad je uzrujana. Što ako taj otac zaista umre? Hoće li morati ići i na sprovod?
Svijetla traka na prijateljičinom ramenu u njenim mislima postaje sve šira.
– Izgledaš tako svježe i prekrasno na fotkama 🩵 – dopiše.
To uvijek dopiše.
Lice joj poprimi izraz gađenja. Zatim joj se učini da hoda po bijeloj traci prijateljičinog ramena i čuje njezin smijeh kao prije mnogo godina. Bijela traka se rastvara u rt pred njom.
Odluči se ponovo okupati.
(Slika: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
