Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

INTERVJU JE PRENESEN S P0RTALA Strane – portal za književnost i kulturu

Autor/ica intervjua:  Suzana Bosnić Majcenić

Objavljeno: 19.05.202

„Jesi li se u međuvremenu klonirala?“ pitala sam Jelenu Zlatar Gamberožić, prilikom našeg posljednjeg susreta u ožujku ove godine, tijekom mog kratkog boravka u Zagrebu. Još uvijek sam bila pod dojmom njezine zbirke kratkih priča Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.), a već je u mojim rukama bila njezina nova knjiga – Knjige u priči (CeKaPe, 2023.).

Nova knjiga Jelene Zlatar Gamberožić posveta je čitanju i pisanju. U knjizi se autorica suočava sa svime onim što kič-čovjek uporno izbjegava. Od samog naslova pa preko uvodnih citata te kroz eseje i intimna pisma, ova knjiga čitatelju ne nudi osjećaj olakšanja, već ga izaziva i navodi na promišljanja. Dok je u društvenim mrežama potenciranoj masovnosti pisane riječi moderno društvo uglavnom zastranilo u održavanju na površini bliještećeg aktualnog populizma, šakom i kapom dijeleći te grabeći ispraznost, patetiku i sve ono masama dopadljivo, milo i nakićeno šarenim emotikonim, kojima se mnogi obilato koriste da bi izazvali instant željenu reakciju, Jelena Zlatar Gamberožić zaranja u mračne dubine sa svrhom analiziranja i propitivanja književnih prostora te njihovih stvaratelja/stvarateljica, odnosno autora/autorica. Od bajke do horora, kroz esejističke prikaze i intimna obraćanja, knjiga Knjige u priči moja je ozbiljna preporuka za preživljavanje u detonacijama emotikona i površnosti.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Tijekom jedne američke radionice kreativnog pisanja stalno su nas navodili da razmišljamo o čitatelju, iznova su se pojavljivala pitanja: Za koga pišete? Tko su vaši čitatelji? Odgovor mi je uporno izmicao jer nikad nisam pisala knjigu razmišljajući o čitatelju. Razmišljaš li o čitatelju dok pišeš? Što bi rekla, za koga je knjiga Knjige u priči?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Također ne razmišljam o čitatelju u smislu ciljane skupine koju svojim pisanjem nastojim zadovoljiti ili zaintrigirati. To mi se čini kao kalkulantski čin koji može imati svoje prednosti ako dobro osluškujemo puls i potrebe društva te ako znamo koje teme, kad i gdje prolaze, ali se može i izjaloviti ako se kroz to odmaknemo od tema koje nas uistinu zanimaju. Tako je i sa zbirkom eseja ‘Knjige u priči“. Reakcije uglavnom dolaze od ljudi koje zanimaju teme koje obrađujem kroz njih: Kič, ženski narativi, bajke kroz psihoanalitičku perspektivu, tema opsesija u književnosti… Ako ih zanima analiza tih tema ili eseji o odabranim knjigama, onda bi im zbirka mogla biti zanimljiva. Mislim da u konačnici svaka knjiga nađe svoju publiku. Također, mislim da bi bilo neispravno reći da pišem za nekoga. Možda je korektnije reći da pišem za ‘nešto’- za ideju koja se dulje ili kraće rađa, bilo da je riječ o ideji za zbirku priča, roman, ili, u ovom slučaju- zbirku eseja. Ideja ili koncept su ono što slijedim, za što se držim i što me vodi u dugim danima, tjednima, mjesecima, a nekada i godinama pisanja neke knjige.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Divne su mi tvoje uvodne riječi s početka knjige, pogotovo onaj prvi dio, sjećanje na ulazak u knjižnicu. Imala si desetak godina kad te pomisao na to da je najgore što u životu nećeš stići pročitati sve te knjige zatekla i pritom rastužila. Ostanimo još malo u knjižnici, u sadašnjosti, i prošećimo među policama knjižnice. Kako biraš što ćeš čitati i s kojom knjigom/knjigama ćeš izaći?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Slična mi se stvar u djetinjstvu i ranoj mladosti događala i u knjižnicama i videotekama (koje mi još uvijek nedostaju): ušla bih i zatim bi mi u pregledavanju knjiga i videokazeta vrijeme jednostavno proletjelo. Sjećam se čovjeka u videoteci koji je nastojao pomoći, ne shvaćajući da ja jednostavno moram dobro proučiti svaku kazetu koja bi me privukla. Danas s vremenom stojim nešto (mnogo) lošije, ali i dalje si dozvoljavam taj luksuz pregledavanja knjiga i filmova (online). I onda biram: prema piscima ili spisateljicama koji su me zadivili prethodnim djelima, prema redateljima koje volim, prema temi, žanru, ponekad prema preporukama, iako rjeđe, ali najtočnije bi bilo reći da biram intuitivno.

Intuicija me nikada nije iznevjerila, kako oko knjiga, tako ni oko bilo čega drugog.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Od svih knjiga Stephena Kinga koje si pročitala, u drugom dijelu knjige koji nosi naziv O knjigama, ti si odabrala osvrnuti se na njegov priručnik O pisanju. Beleške o zanatu. Hvala! Odmah sam je dodala na popis. Koliko su ti takvi priručnici važni i dan danas, nakon svih objavljenih knjiga? Imaš li možda još neki za preporuku?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Ovdje neću moći biti od pomoći jer zapravo takve priručnike ne čitam. Ne kažem da nisu važni, možda će nekome biti neizmjerno važni, nekome će možda pomoći da izađe iz neke spisateljske kaljuže u koju je upravo zaglibio, ali ja sam uvijek radije učila iz knjiga autora koji me zanimaju nego iz priručnika. ‘O pisanju. Beleške o zanatu’ sam pročitala jer je riječ o S. Kingu, čiji me pogled na tu temu zaintrigirao, ali i zato što nije riječ o klasičnom priručniku već zapravo o autobiografiji kroz koju se provlače i neprocjenjivi savjeti o pisanju, pri čemu King greške pokazuje pretežno na primjerima svojih knjiga, što može biti prava poslastica za ljubitelje njegova opusa.

Sjećam se kad sam davno, pišući doktorat, čitala neku knjigu o tome kako napisati doktorsku disertaciju. Mislim da je to prva i zadnja knjiga koju sam čitala na tu temu. Bila je dobra, ali jednostavno me više privlači učiti na konkretnim primjerima.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Iako su u ovoj knjizi, koja nije ni roman ni zbirka kratkih priča, teme koje te intrigiraju i dalje više-manje iste, u tvojim Neposlanim pismima ovaj put imamo, rekla bih, tvoj najintimniji glas do sada. T. Bernhardu se zahvaljuješ na ljutnji. U pismu upućenom F. Sagan očarana si pozdravljanjem tuge. U pismu za L. Carrola dotičeš se osobnog početak pisanja, kako ističeš „Nikad o pronalaženju izlaza. Uvijek o izgubljenima.“ Osjećaš li se ikad izgubljeno na svom putu pisanja, u toj silnoj količini i ljutnje i tuge i ne pronalaženju izlaza?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Rekla bih da je za mene pisanje put. Mislim da sam nevjerojatno povlaštena što imam priliku pisati i objavljivati, da je to gotovo nevjerojatna sreća za mene, uz sve ostale poslove i obaveze, uvijek naći vremena za pisanje. Nije samo sreća već i stalni rad, dakako, ali pisanje za mene jest taj izlaz koji spominješ. Zapravo je ono i smisao, moj poziv. I opet- nevjerojatna je sreća moći se svojim pozivom zaista i baviti u životu. Mislim da sam imala silnu sreću na mnogim životnim poljima, a pisanje je svakako jedno od njih.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Tone su samoće potrebne da bi se čitalo i pisalo. A onda nastupa onaj drugi dio (manje udobna zona?), dio koji uključuje objavljivanje knjige i promociju. Kako balansiraš između te dvije krajnosti: izoliranost u fazi stvaranja vs. izloženost u fazi promocije/samopromocije?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Da, promocije i slično su (za mene) svakako manje udobna zona, ali nije sve ni u udobnosti, nešto je i u dugu koji imamo prema izdavaču, knjizi i vlastitom radu. U znanosti često imam javne nastupe, a tako je i u književnosti. Nastojim to korektno raditi, kad i koliko se od mene zahtijeva i trudim se predstaviti svako djelo na najbolji mogući način. Ponekad nije ni loše reflektirati na vlastiti rad. U intervjuima me najviše intrigira kako je onaj koji radi intervju shvatio knjigu, što ga je zaintrigiralo, koja mu se mjesta čine jačim, a koja slabijim… I volim ući u dijalog temama o kojima pišem, vidjeti i što tko misli o mojim knjigama, čitati kritike. Sve su to načini na koje knjiga komunicira sa svijetom, i dobro je kad postoji interes i prijem za ono napisano.

A samoća? Čovjek na kraju uvijek ostane sam sa sobom, neovisno o eventualnoj medijskoj i inoj pažnji.

Tone samoće su lijepe, blagoslovljen je onaj koji ih ima, bez njih je teško, gotovo nemoguće stvarati. Ako govorimo o samoći, dakako, a ne osamljenosti. (zanimljivo je da si to spomenula, upravo pišem esej na temu razlike samoće i osamljenosti, inspirirana izuzetnom autoricom Otessom Moshfegh).

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Desetljeće si već u pisanju i objavljivanju pa je možda ovo dobar trenutak za nekakav „okrugli“ zaključak ili osvrt. Što se promijenilo u izdavaštvu, na književnoj sceni i na tvom osobnom spisateljskom putu od objavljivanja tvoje prve knjige, zbirke priča Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), do danas?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Doista, već je prošlo desetljeće u kojem sam pisala i objavljivala. Ne bih izvodila zaključke o promjene u izdavaštvu i sceni jer mi se čini da bi tu bilo potrebno longitudinalno istraživanje da dođemo do nekih pametnih ili točnih zaključaka, a moji subjektivni dojmovi bi bili iznimno netočni jer 2014., pa i narednih godina, nisam sustavno i detaljno pratila ta događanja. Nisam sigurna ni da bih sada mogla precizno opisati ta kretanja i transformacije…

‘Spisateljski put’, kako to gordo zvuči. Na mom osobnom spisateljskom putu promijenio se moj odnos prema tekstu, prema napisanom. Puno sam kritičnija prema sebi nego prije (a bila sam i prije). Kako čovjek raste i razvija se, tako se više suočava sa svojim greškama, snagama i slabostima- sa samim sobom. Prije sam se mnogo više čudila onome što na papir izlazi, iako je i tada i danas to izlazilo iz područja nesvjesnog, barem u prvoj varijanti. Zatim bi se na tome radilo, uređivalo, dorađivalo, prerađivalo… to je ostalo jednako prije deset godina i danas. Također, danas sam sklonija analizama i sukusima svega pročitanog, zato je i došlo do esejističke forme u mom pisanju. Sada ipak postoji neko znanje koje se dugo prikupljalo i kojim se sada može baratati. Također, prije sam bila jako nesklona kombiniranju onoga čime se bavim u znanosti (urbana i ruralna sociologija i sociologija prostora) s književnim temama, ali kako sam već dugo i u jednome i u drugome (u znanosti gotovo dvadeset godina), sada mi se sviđa kada teme prostora ulaze u teme priča, romana ili eseja. Dapače, mnogo više stvari promatram kroz tu, prostornu dimenziju. Likovi, njihove dileme, priče, ideje, sve se može pokazati i promišljati kroz prostor. Zato sam i osmislila radionicu ‘Prostor i književni tekst’ u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu u kojoj se bavimo prostorom i načinima na koje on utječe na priču.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ

Čime si zaokupljena ovih dana? Kloniranjem sebe da stigneš još više pisati? Ili bi možda radije posegnula za AI generatorima za pisanje?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

Nema potrebe za kloniranjem niti AI, još uvijek sve stignem sama napraviti, iako se doista posljednjih godina za mene zavrtilo jako puno toga i na književnom i znanstvenom, a i ostalim planovima.

Trenutno, osim na znanstvenim projektima i tekstovima te radionicama pisanja itd. radim na zbirci priča ‘Lepet’ koja bi trebala izaći u izdavačkoj kući Jesenski i Turk početkom 2025. godine, a napisala sam i novi roman. Mislila sam da će me sve to umoriti, ali izgleda da nije, i dalje me svašta uzbuđuje i motivira. Radim i na projektu ‘Slika i 1000 riječi’ s kolegom akadamskim slikarom Česijem Novakovićem. On stvara slike, ja tekstove inspirirane njegovim slikama, i obratno. Mislila sam da ćemo se možda iscrpiti, ali svaki novi tekst i slika pune nas novom energijom. I dalje pišem eseje o knjigama za portale (trenutno za portal ‘Kritika h,d,p’). Uređujem i internetsku stranicu ‘Čitaj mi’ (citajmi.org) na kojoj objavljujem prozne i poetske radove različitih autora koji su mi zanimljivi. Pozivam sve koji su zainteresirani da pošalju svoje radove.

Ako osjetim zamor ili kronični pad energije ili ushita prema pisanju, stat ću. Neće mi biti problem stati, pa ni sassvim prestati objavljivati ako procijenim da napisano nije dovoljno kvalitetno. Ne mislim da bi itko time bio zakinut, svi smo i te kako zamjenjivi i u konačnici – nebitni. Ali evo, da ne završim s tom rečenicom koja se čini pomalo defetističnom, recimo da smo mi nebitni, ali pisanje je bitno. Napisano je bitno. Ne sve, pogotovo u ovoj hiperprodukciji tekstova danas, ali nešto ipak može biti kvalitetno. Može promijeniti, usmjeriti, usrećiti, ushititi, motivirati, pomoći. Može nekoga, u nekom trenutku, i spasiti.

Uvijek je moglo, uvijek će i moći.

 

Draga Luca, tvoja prva zbirka priča ‘Važno je imati hobi’ (Jesenski i Turk, 2021.) čini mi se iznimno vješto napisanom kratkom prozom, gotovo kao da si već u prvoj knjizi svladala najvažnije tajne i tehnike zanata. Zanima me sve: kako si je pisala, tko su ti bili (eventualni) uzori u pogledu kratke priče, kako si dolazila do tema/ideja, kako si izbrusila kratkoću, napetost, obrate i otvorene krajeve – sve specifičnosti tvoje zbirke?

Hvala ti puno! Nikad mi neće biti jasno kako dvoje ljudi čita iste tekstove i imaju različita mišljenja o njima – u tim pričama nalazim toliko prostora za još rada, a neke bih sasvim izmijenila! Ali pretpostavljam da je to ona legendarna i pretjerana autorska samokritičnost koja nas spopada kad nešto ne ispadne točno onako kako smo zamislili.

Zbirka je nastajala godinama, dok još nisam ni bila svjesna da će biti zbirka. Naprosto mi je pasala mikro forma. Ne samo zato što sam na radionicama bila “prisiljena” pisati priče koje bi se mogle brzo pročitati naglas, već i zbog ogromnog utjecaja Borgesa i Kafke. Oni su bili prvi kod kojih sam vidjela da je moguće napisati moćnu priču u nekoliko stranica ili čak redaka.

Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.

Pa sam tako krenula kopirati Borgesov intelektualni rječnik (zato su mi polaznici radionice i govorili da imam “starinski stil”), obrate pa čak i teme (jedna od prvih napisanih priča prati Židova profesora matematike koji bježi od nekog mafijaša pred II.svjetski rat!). A od Kafke sam naučila kako koristiti atmosferu, otvorene krajeve i naoko banalne, ali poetične detalje.

Npr. priča Zvijer iz zbirke ‘Važno je imati hobi’ je (blago rečeno) inspirirana ovom pričom:

Oni su najviše utjecali na rane verzije priča. Kad sam baš sklapala rukopis i pisala nove priče, puno sam čitala Davida Albaharija, Lydiju Davis i mikro priče u stranim online časopisima.

Osim službenog uredničkog rada (urednik knjige je Kruno Lokotar), priče sam brusila sama i uz pomoć Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. One su tip čitateljica i autorica koje bez imalo zadrške ističu nelogičnosti i pogreške u tekstovima. U nekim pričama su mi pomogli i dojmovi prijateljice Višnje koja ih je čitala neopterećena spisateljskim pravilima.

Da nisam dijelila priče s drugima i tražila njihova mišljenja, ostale bi na razini zgodnih anegdotica.

Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.

Pročitaj samo zahvale na kraju stranih (pogotovo knjiga na engleskom) – jednom sam izbrojala deset ljudi koji su autorici čitali rukopis i davali savjete i povratne informacije.

Inače, shvatila sam relativno nedavno da sam tip pisca koji kad pročita nešto što me jako impresionira, dobijem poriv za besramnom imitacijom.

 

Kad smo kod spisateljskih tema, čitajući tvoju novu priču koja je ušla u uži izbor natječaja ‘Sedmica & kritična masa’, kao i tvoje ostale priče, čini mi se da fokus stavljaš na situaciju, komadić svakodnevice, nečemu što u prvi mah ne bismo primijetili ili čemu ne bismo pridali pozornost koju zaslužuje, no upravo taj trenutak i njegova dinamika u sebi skrivaju nešto važno, možda i presudno za tvoje junake? A i za čitatelje.

Vrag je u detaljima, kako kažu Englezi (ili Ameri)! Pa i u svakodnevnom životu, često su detalji ti zbog kojih donosimo bitne odluke: prekidamo prijateljstva i ljubavne veze, napuštamo poslove, shvaćamo da smo u nečemu pogriješili, itd.

Što se tiče mojih priča, to ne radim s izričitom namjerom. Da nisi istaknula taj detalj (!), ne bih ni skužila 🙂

Zanimljivo je što – kad se sjećam pročitanih knjiga i priča – najviše mi u sjećanju ostane ili osjećaj, tj. atmosfera ili detalji. Npr. scena kad u Go Tell it on the Mountain Jamesa Baldwina otac se tako jako rasplače i naljuti da mu šalica padne sa stola ili scena u Poniženi i uvrijeđeni F.M. Dostojevskog kad Nellinom djedu na pod padne kovanica (ne znam zašto, ali kad sam to prvi put čitala sam se jako rasplakala). A jedna od najdražih scena ikad mi je u Miss Lonelyhearts Nathanaela Westa kad pripovjedač opisuje skidanje odjeće nautičkim pojmovima.

He smoked a cigarette, standing in the dark and listening to her undress.

She made sea sounds; something flapped like a sail; there was the creak of

ropes; then he heard the wave-against-a-wharf smack of rubber on flesh.

Her call for him to hurry was a sea-moan, and when he lay beside her, she

heaved, tidal, moon-driven.

Prevladava mit da su autori antisocijalna bića i da je pisanje strogo individualan čin, a u stvarnosti kvaliteta priča puno ovisi o pomoći drugih ljudi.

 

U nedavnom si intervjuu naglasila da se više pažnje i prostora treba dati mlađim, neafirmiranim autorima upravo zato što se najviše pozornosti pridaje etabliranim autorima i autoricama. Naglasila si i da je to sasvim prirodno, no misliš li da je i zasluženo? Ili, da preformuliram pitanje: misliš li da postoji problem promoviranja istih (priznatih) imena u javnosti koja možda svojom kvalitetom ne dostižu ona ‘nepriznata’ ili ne toliko (samo)promovirana?

Namjerno sam izostavila riječ “Mlađi” jer znam da postoje pisci koji nisu u ranim dvadesetima ili tridesetima, a dovoljno su kvalitetni da bi mogli biti dio mainstreama. Kroz radionice sam upoznala više žena iznad četrdesete koje odlično pišu, iako su počele pisati redovito tek na radionicama.

Što se tiče zasluženosti, mogu misliti da je guranje autorice ili autora X nezasluženo, dok deseci drugih ljudi misle da jest. Ali nije stvar u tome da sasvim ignoriramo afirmirane autore i svu pozornost pridamo nedovoljno priznatima, nego da se napravi malo više prostora za njih. Da im se da prilika da dođu do svojih čitatelja.

Dok ovo pišem, svjesna sam koliko naivno zvuči to -”trebalo bi se dati više pažnje” jer se to ne može napraviti nasilu i odjednom. Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.

Živimo u takvom društvu gdje je jako bitno koliko ćeš se kao autor sam promovirati i hoće li tvoje djelo doći do čitatelja koji će svoje oduševljenje širiti dalje.

 

U nedavnom mi je razgovoru jedna kolegica rekla da se za neke autore/ice ne bi niti znalo bez njihove samopromocije po društvenim mrežama i njihovom iznimnom trudu oko izgradnje svog imidža kao spisatelja/ica jer njihova djela/radovi/knjige jednostavno tu poznatost i priznatost ne podupiru (dakako, ne samo količinski nego i kvalitetom). To mi se učinilo kao smiona, ali ne sasvim netočna tvrdnja. Što ti misliš o takvim situacijama i vlastitoj ‘samoizgradnji’ (samoosmišljavanju) autora? Imaju li nepromovirani, a (možda) kvalitetniji autori uopće šanse u takvoj dinamici?

Kolegica je u pravu. To je moć marketinga koji zna dobro naciljati ljude kojima su ti radovi namijenjeni. Možeš biti genij, ali ako se ne možeš istaknuti, tj. promovirati u online svijetu i nemaš dovoljno dobre veze i preporuke uz to, malo tko će te primijetiti. Za ovako malu državu sa zakržljalom navikom čitanja, objavljuje se masu knjiga. Baš sam nedavno čula da će jedna izdavačka kuća objaviti čak dvadeset naslova u jednom mjesecu. I kako se onda istaknuti?

Osim toga, kod nas, ali i u svijetu se sve više podrazumijeva da čak i autori objavljeni u većoj izdavačkoj kući trebaju sami sebe promovirati, dogovarati nastupe i promocije ako se žele istaknuti. Tako da autor više nije samo autor, već marketing, social media manager i PR. A znamo da mnogi pisci zaziru od samopromocije 🙂

Na tu temu ima jedan super video američkog autora Jasona Pargina.

 

Smatraš da je kulturološki utjecaj feminizama koji stalno skreće pozornost na žensko stvaralaštvo nezanemariv. Kako ti vidiš suvremeno žensko stvaralaštvo na našoj sceni? Iako si naglasila da su ti draži strani autori, koje autorice voliš čitati, neovisno radi li se o prozi, poeziji ili možda nekim znanstvenim radovima, esejistici…?

Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene. I ne samo scene koja uključuje objavljene i renomirane autore, već i one koji se pisanjem bave kao hobijem. Kroz radionice naše udruge Pisci za pisce su prošle većinom žene. Isti je zaključak kad se sjetim radionica koje sam i sama pohađala.

Realno, ludo je očekivati da omjer spolova bude 50-50 jer bi to onda značilo da bi se neke autorice trebalo objavljivati i promovirati samo na temelju njihovog spola.

Isto tako, mislim da je puno bitnija točka dnevnog reda kako približiti književnost, kojeg god spolnog predznaka, potencijalnim čitateljima.

Od domaćih suvremenih autorica najviše mi se ističu pjesnikinje iz cijelog regiona – npr. Nada Topić, Olja Savičević Ivančević, Martina Kuzmanović, Selma Asotić, Nikolina Todorović. Poeziju sam zapravo počela pratiti znatno kasnije od proze, ali su se zadnjih nekoliko godina (najviše u Srbiji) javile veoma kvalitetne pjesnikinje.

Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.

Ovo je već varanje, ali bih u ovaj popis ubacila još neobjavljene rukopise mojih kolegica po peru i prijateljica Romane Jadrijević, Ružice Gašperov i Sare Kopeczky. Još su u fazi pisanja, ali sam sigurna da će te knjige biti odlične!

Koliko god da su autori eksponiraniji u javnosti u odnosu na autorice, ipak su one kičma naše književne scene.

 

Reci mi nešto o poeziji koju također pišeš, a neke smo pjesme i objavile na stranici ‘Čitaj mi’. Kako za tebe funkcionira pisanje proze naspram pisanja poezije? Čini mi se (slobodno me ispravi ako griješim) da je poezija kod tebe povezanija s nešto intimnijim (osobnijim) iskustvima od proze i da teži takvom izričaju? Pa ipak, to ne znači da ulazi u polje patetike ili (često prisutnog) samosažaljenja, čemu u našoj poeziji katkad imamo priliku svjedočiti…

Sve pjesme objavljene na tvom webu su iz predstojeće zbirke pjesama koja bi trebala izaći ovo ljeto u BiH. To je dio nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike. Pjesme su nastajale kroz duži period, kad sam najviše bila u začaranom krugu prerazmišljavanja iliti overthinkinga. Ali su više potaknute tim mislima nego konkretnim iskustvom.

Od domaće ženske proze koja mi je ostala u ugodnom sjećanju bih istaknula nekoliko knjiga – Fantomska bol Marine Gudelj, Plava ptica Vesne Marić, Vrijeme badema Maje Klarić i obje zbirke priča Lejle Kalamujić.

Isto tako, baš kao i u prozi, volim pisati pjesme na temelju tisuće detalja izvučenih iz svakodnevice i drugih vrsta umjetnosti. Rezultat bude šareni, ali krhki Golem – 3% mene, 97% random detalja.

U trenutku pisanja odgovora na tvoja pitanja sam prošla kroz komentare urednice. Jedan je stih usporedila s Marinom Tucaković. Ne poznajem ni lik ni djelo M.T., ali kad sam je guglala vidjela sam da je napisala stih “pjevat ću dok suze me ne zabole”. Tako da sam se očito na nekim mjestima okliznula na patetiku 😅

Urednici koji te prozovu kad koristiš klišeje i/ili patetiku su zlata vrijedni jer ponekad mi sami nismo svjesni jesmo li zašli na to minsko polje.

 

Kristalnu kuglu nemamo, kao što si par puta napomenula, ali imaš li neke planove za buduće zbirke (poetske ili prozne, formalne ili neformalne)?

Da, prije mjesec dana mi je pred spavanje pala na pamet ideja o novoj zbirci priča. I zamisli, jutro iza nije bila užasna 🙂 Samo ću reći da će krovna tema biti mentalno zdravlje.

Na lageru imam dvije započete zbirke pjesama – jedna o poznatim muškarcima, a druga o suvremenoj poeziji. Doduše, nisam ih takla od 2021. tako da sumnjam da ću ih ikad dovršiti, barem u tom prvom obliku.

 

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)