Draga Mateja, u knjižarama je tvoja prva zbirka pjesama Iz mraka se bježi ravno u kaktus (Durieux, 2024.) koja me oduševila atmosferom, razigranošću, pjesničkim slikama, autentičnošću i originalnošću… Jednom si mi prilikom rekla da je nastajala u razdoblju pandemijske izolacije pri povratku u obiteljsku kuću…? Pri drugom ili trećem čitanju nekih pjesama činilo mi se kao da je riječ o nekoj vrsti ‘otkopavanja’, kako doslovnog, iz nagomilanih stvari, (kućnih, vrtnih), tako i onih drugih- sjećanja, emocija, davno zakopanih problema, ljutnji, strahova… ?
Draga Jelena, drago mi je čuti da je moja knjiga nekoga oduševila. Nastajala je intenzivnije u tom periodu, kao i u periodu nakon korone, ali zapravo je postepeno stvarana prethodnih desetak godina. Tijekom tih godina pjesme su iz rukopisa brisane ili su u njega dodavane, bilo je perioda intenzivnog nepisanja i bježanja od poezije, gnušanja nad onim što je napisano, odricanja, privremenog osjećaja zadovoljstva, ali većinom jedne velike neodređenosti. S vremenom, u posljednjem i pretposljednjem periodu pisanja, shvatila sam kroz to pisanje da je i moj život tako nekako kaotično izgledao, ali i da se teško pozdravljam s dotrajalim predmetima. Oni mi postvaruju osobe, slike, davno proživljene emocije, ali kada živiš nomadskim stilom života, kao podstanar, kao ja, predmete možeš gomilati samo do određene mjere. Tu se usput javila ideja da u pisanju pođem od pojedinačnoga, od razbijenih čaša, globusa, lustera, da ih pokušam posložiti na obiteljski tavan, u podstanarski podrum, a one koje ne mogu, kao što su vešmašina, izgubljeni lančić ili stari obiteljski kauč, njih je bilo potrebno skladištiti u nečem, nesigurno se nadam, trajnijem, u riječima. Kad se tim predmetima vraćam, bilo kroz sjećanje ili san, vraćam se i svijetu koji ih je okruživao, zagledam u davnu sebe, tražim što je to što me danas pokreće na način na koji me pokreće, što je to što trebam promijeniti. Naravno da još nisam našla odgovore na sva ta pitanja, ali to je u redu, mislim da je poanta u procesu. Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”.
Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”
Nabrojat ću samo neke od pjesama iz zbirke koje su mi bile najzanimljivije: Lančić, 1974., Rozi pulover, Orasi, Jamb, Magla, Bora Bora… slike koje vješto slažeš istovremeno sadrže i nešto vrlo jednostavno, gotovo dječje, ali se kroz njih, kao kroz koprenu, naslućuje i opasnost, raspad (Brisanje. Raspad.). Mislim, primjerice, na stihove poput:
“kad drva dogore do sjaja lokota, bacit ćemo i ruke koje imamo ložištu u zagrljaj. svakodnevno šuteći slažemo se kao drva, pa se rušimo.”
Ili:
“zvijer ju nikada nije ulovila, ali ni ona nikada nije pobjegla, i zvijer je to dobro znala”
Što bi bila, ako postoji, neka osnovna ideja ili koncept koji si osmislila i slijedila ili koji su te vodili u ovoj zbirci?
Slijedila sam ideju asocijacije, sjećanja i nostalgije, ne trudeći se toliko eksplicitno izraziti emociju i čitatelju dati odgovore, koliko posložiti svoje životno iskustvo u neku meni smislenu cjelinu, sliku, kao slagalicu, ali opet ostavljajući prostora za drugačije slaganje. A svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život. Možda je to bila pogreška, možda rezultat arogancije, a možda i neiskustva (ipak je ovo moja prva zbirka), i nije trebalo dugo nakon objavljivanja da krenem preispitivati svaki veznik, bodlju, svaku metaforu, je li ovoga premalo ili je onoga previše? Prepoznala sam simptome, prihvatila situaciju, kažu da se događa svim autorima pa pretpostavljam da je u redu. Sada se još samo pokušavam pomiriti s idejom koju mislim da sam slijedila.
Iz mraka se bježi ravno u kaktus začudan je naslov, podložan mnogim interpretacijama, a i stilski (čini mi se) odudara od ostatka zbirke, gotovo kao da navodi na pogrešan trag. U mraku se na štošta neugodno možemo spotaknuti, pokušavamo li na silu pobjeći iz njega… trebamo li uopće bježati?
(jesam li nešto napipala, ili?)
Budim se 30.11.2021. u 02:02 i zapisujem u svoj mobitel rečenicu Iz mraka se bježi ravno u kaktus. Inače zapisujem svoje snove, no ovo možda i nije bio san, ne znam, nisam sigurna. Probudila sam se s tom rečenicom u glavi, bila mi je slojevita i intrigantna i znala sam da moram napisati nešto o njoj. Kasnije je od nje nastala pjesma, a onda je moja prijateljica, kad smo zajedno razmišljale o nazivu zbirke dok sam je pripremala za jedan natječaj, rekla: Hej…!
Možda stilski odudara, možda je odgovor na pitanja koja postavlja sadržaj zbirke, možda je pitanje na pitanja koja ona postavlja. Kakav je to bijeg iz mraka i postoji li on uopće? Ponekad mislimo da bježimo, ponekad to samo sanjamo. Moja prva slika kad pročitam taj naslov je: hodam u mraku na putu prema toaletu i zapnem o svoj kaktus koji sam ostavila nasred hodnika. Vjerujem da ni ta slika ne donosi nikakve konkretne odgovore.
Svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život.
S kolegom Pablom Srdanovićem napisala si članak naslova Paradoks književnog polja objavljen u časopisu ‘Croatica: časopis za književnost, hrvatski jezik i kulturu (Vol.47, No.67)’, koji je zapravo esejistički osvrt na suvremena pjesnička strujanja u Hrvatskoj. U njemu se tematiziraju, problematiziraju, ali i ironiziraju društvene mreže, pjesničke tribine, reakcije autora na kritike, podjele publike na događanjima… Što bi zaključno naglasila, do kojih ste novih i svježih spoznaja došli o trenutnom ‘stanju na terenu’ ili- u čemu je paradoks?
Puno je tu paradoksa. Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima. Prema tome, što se tamo kaže, lakše će odjeknuti, a što odjekuje, to je glasno i teže se ruši ako je problematično. Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama, a još k tome i potplaćena. Ne bih rekla da su to novi i svježi uvidi, to su sve javne tajne kojih se često dotiče na raznoraznim književnim razglabanjima, ali se svakako bilo zanimljivo esejistički poigrati njima.
Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima.
Kako se ti vidiš i/ili trenutno pozicioniraš unutar pjesničke scene?
Teško mi je reći da se uopće vidim. Pjesnička je scena, kako sam već rekla, na društvenim mrežama, tamo uglavnom podijelim neki link ili objavim fotografije. Ponekad to ima veze s književnošću. Ne razmišljam previše o tome kako me netko vidi kao autoricu, ni sama se ne osjećam kao pjesnikinja. Ne sviđa mi se naročito čak ni riječ pjesnikinja. Nemam neke velike želje za samopromocijom iako sam svjesna toga da nitko neće umjesto mene. Vidljivost ovisi i o tome koliko “dijelimo” ili “lajkamo” druge, pa stvar funkcionira po principu ti meni – ja tebi. Recimo da se time puno manje opterećujem danas nego prije u životu, zato mi je drago da moja knjiga nije došla ranije. Veseli me kad primijetim malu recepciju nečega što sam napisala, kada se ta recepcija dogodi spontano, nenametnuto. Jedan mi se takav moment dogodio na gostovanju na jednoj tribini. Došla sam, recimo, ne baš previše motivirana, ali to je proizlazilo isključivo iznutra, iz mojega nezadovoljstva i sumnje u ono što donosim. Nakon tribine javlja mi se majka djevojčice koja je bila u publici i govori mi kako je njezina kći oduševljena mojom poezijom, kako je zbog mene odlučila početi čitati i pisati poeziju. Ovakav mi je događaj donio više radosti nego što bi mi donijelo tisuću lajkova na objavi na društvenoj mreži ili neka nagrada. Nije poanta niti u njezinoj percepciji mene niti u mojoj poeziji kao takvoj, nego u momentu kratkog spoja koji ne očekujemo, kada ono što smo rekli i način na koji smo rekli dotakne nešto u drugoj osobi, u djetetu, i pomakne joj putanju prema nečemu što će je formirati, a to nešto na kraju uopće ne mora biti književnost. Tu sam negdje pozicionirana – doživjelo me dijete, dakle postojim. 🙂
Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama.
U nekom od naših razgovora spomenula si da te zanima pisanje kritike, a i velik se dio spomenutog eseja tiče upravo kritike i toga kako je ona ‘živa zakopana’. Slažem se da s time da je mjesto prave, stručne kritike posljednjih godina donekle ‘ispražnjeno’, no i popunjeno mnogim vrsnim mladim kritičarima (npr. na portalu Kritika h,d,p spomenimo samo M. Skočibušić ili P. Srdanovića). Koga ti čitaš i pratiš od kritičara (bilo koje generacije), a koga od kolega pjesnika? Kako bi željela da tvoje potencijalno bavljenje kritikom izgleda?
Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter. Pratila sam i kritike Davora Ivankovca koji je od kritike opravdano odustao, Mateje Jurčević koju planiram pitati gdje je…
Moje bavljenje kritikom samo je ideja, nemam neku posebnu percepciju toga, kao što je i moje pisanje poezije bila ideja koja je potrajala više od jednog desetljeća. Možda se jednom i dogodi, ako nađem dovoljno hrabrosti da u tom poslu istupim iskreno, kao kolege i kolegice koje sam maločas spomenula.
Poeziju u posljednje vrijeme pratim na kapaljku, jako je teško kombinirati ljubav prema književnosti i posao koji nema veze s njom, a pritom i održavati redovit kontakt s prijateljima, skuhati zdrav obrok i posjećivati obitelj koja živi 300 km od Zagreba. U fokusu mi je bilo nešto bugarske (Georgi Gospodinov, Marin Bodakov, Nadežda Radulova) i srpske poezije (Suzana Džuver, Radmila Petrović). Zadnje sam čitala nekoliko djela Annie Ernaux te zbirku poezije Temeljenje kuće Marije Andrijašević, kojoj ću se definitivno opet vratiti.
Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter.
Pišeš i prozne tekstove. Osjećaš li se (ne)ugodnije u poeziji ili u prozi? Imaš li ambicije okrenuti se prema nekim konkretnim proznim formama i što bi, da možeš birati, bio tvoj sljedeći korak (i djelo)?
Ovisi iz koje pozicije gledam. U poeziji mi je neugodno zato što izvlači sve najgore iz mene, u prozi mi je neugodno zato što mi je to nepoznat teren, većinu svog života ipak pišem poeziju. Pišući prozne fragmente i prozne pjesme za svoju zbirku, primijetila sam da mi se i proza sviđa i da tu možda ima nekog potencijala na kojem bi se dalo raditi. Ako mi ikad proza i postane poznatiji teren, opet će mi biti neugodno jer će onda i proza izvlačiti sve najgore iz mene. Onda, kad objavim ili samo pošaljem negdje, neugodno mi je zato što netko drugi sad to čita i vrednuje. Moju unutrašnjost, moj istup, ogoljavanje, sada je to negdje i netko potencijalno može reći da je to loše. Neugodnije od stvaranja književnosti jedino mi je zapisivanje snova. 🙂
(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)
