Kategorije
proza

Trosjed bake Kate

Unatoč umoru, nisam mogla usnuti od silnih slika u glavi, hvatala sam ih kao trakice poderanih starih majica koje želim isplesti u nešto što će mi opet nekad biti korisno. Zaspala sam mirno i s osmijehom na licu tek kad sam shvatila kakve veze imaju trosjed moje pokojne bake Kate i činjenica da na koncerte već godinama najradije idem sama.

Ljeto je sparno i vrućine su zagustile zrak do opipljivosti ali u velikoj kući bake Kate lakše se diše. Debeli hlad ovdje stvara kat kojeg moja mala kuća nema, prostrane sobe su zamračene i nestrpljivo čekam da stignu naši Zagrepčani pa da opet ostajemo vani i budni do kasno i praznike ispunimo igrom i cerekanjem kad netko prdne čim se ugase svjetla u sobi.
Baka Kata guli krumpir za svu tu znojnu unučad koju će trebati nahraniti kad konačno dođe kraj zadnjoj partiji žmire na Zrinjevcu, a ja kratim vrijeme igrom, maštam o letu. Sanjala sam nebrojeno puta isti san. Trčim brzo, brzo, toliko brzo da se noge odjednom odvoje od tla i shvatim da je dovoljno samo raširiti ruke i već poletim. Letim preko njive na koju gleda moj prozor. Letim još više, u vrhove čupavih krošnji uz Savu pa sve do Majevice koja me iz daljine mami svakog vedrog dana svojim tamnim plavetnilom. Moja gora danas nije Majevica, nego stari trosjed bake Kate, ishabanog tapacirunga boje jantara. Na naslon se uzverem sa strane, preko masivnih drvenih rukohvata pa skačem na prašnjavi pod, u krug i ponovno, crtam spiralni put sličan korama što ih baka skida s krumpira u jednom potezu. Stric ljutito kroz zube prosikće: “Ubit će se ova mala, šta joj daš da se pentra i skače tu po po’ sobe?!”

Baka odšuti, kao što je mnogo puta u životu morala. Kad stric izađe, baka obriše ruke o kecelju pa odgega do svoje sobe. Iz nje donese nekoliko metarskih pernatih jastuka, pobaca ih po podu i kaže “Samo ti Luco skači, evo na ti jastuci pa na nji’ ‘op!” Grabim stopalima naslon trosjeda, zažmirim i raširim ruke pa se bacim i taj let traje dovoljno dugo da još jednom odsanjam kako letim. “Ma bit ću astronaut kad narastem! Letit ću do onih zvijezda što mi je tajo pokazo s krova šupe sinoć. Reko mi je i kako se zovu!” Baka istresa krumpire u šerpu na šporetu i klima glavom uz smijeh, kaže “Ma oćeš, Luco! Pazi samo da skočiš na jastuke, nemoj glavom u ostal!”
Širim ruke, zažmirim, skok!
“Možda neću bit astronaut, možda budem pilot pa ću vozit avione.”
“Ja, Luco, moš šta oćeš!”

Najviše sam aviona vidjela u Beogradu, za svakog boravka u tvojoj kući na Avali koja je jednom kratko značila dom. Sjedili smo na terasi i brojali silne avione u slijetanju ili polijetanju. Nisam bila svjesna mimikrije leta u nove emocije, godine su mi podvalile metaforu krila u novu ljubav. Pogled s terase na kojoj smo planirali život bio je pogled na brda kojih sam uvijek bila gladna.
“Kad ćemo malo gore na Avalu pješke? Znaš da bih ja stalno planinarila, a rodim se u najravnijoj ravnici…”
“Ma ići ćemo, samo da rešim ova moja kolena.”
“Znaš, htjela sam biti stjuardesa kad sam bila klinka?”
“Šta nisi rekla astronaut da si htela da budeš?”
“Ma znaš, prvo astronaut, onda malo odrasteš i smanjiš apetit pa pilot, pa još malo odrasteš… Onda sam se slučajno zaletila u majčinstvo, nešto što baš nikako do tad nisam sanjala. Letit ćemo s tim malim posvuda, pokazat mu svaki kutak svijeta i bit će to još bolje tako, vidjet ćeš!”

Stojim u zadimljenom Okcu, stari drveni pod bazdi na godine natapanja pivom, neki bend ima svirku. Došla sam s faksa za praznike i konačno sam dovoljno odrasla da me mama ne zove pitati kad ću kući, mogu ostati do kraja koncerta. Ma mogu i poslije svirke s ljudima popit pivo i pričat do kasno u noć o svim najboljim pjesmama ikad, svirkama ikad, albumima ikad. Glava puna mišljenja o svemu o čemu nemam baš uvijek pojma, ali osjećaj mladenačke slobode je taj koji tiska u krugove gdje se žučno priča o glazbi, poeziji, likovnim umjetnostima, kazalištu, književnosti…
Kreće ona moja stvar, žamor publike jenjava a pojačavaju se tu i tamo falšane note s bine. On mi unatoč tomu u uho pljucka povijest razvoja podžanra, nešto što je na brzinu pročitao s Wikipedije. Muzika je glasna, ali on urla toliko blizu mom obrazu da me svrbi uho. Smješkam se kiselo i kimam glavom, tu i tamo kucnemo kriglama u znak odobravanja iako je želja za nastavkom tog neuspjelog pokušaja konverzacije iščezla prije prve trice točenog.

“Čekaj, hoćeš da kažeš da ja treba da budem u redu s tim da ideš na Exit sama?”
“Pa ajde sa mnom, zvala sam te da idemo skupa.”
“Aha, a ono kad si morala da đuskaš do jutra u onim svatovima, a ja te lepo molim da idemo kući, to ne moramo zajedno…?”
“Lijepo sam ti ponudila da te odvezem kući ako si umoran, a ja s prijateljicama poslije plešem dok mi noge ne pometu s podija umorne čistačice sale. Ne vidim problem u tome. Ako ne želiš ostati, to je u redu, aliiii bitch don’t kill my vibe!” Naša prva svađa te je noći trajala puno dulje nego što bismo ostali plesali, žešće i od grmljavinske oluje koja je biješnjela s nama sve do jutra.

Beograd je glasan, smrdljiv i zgužvan, baš kakvog sam ga ostavila zadnji put u retrovizoru pokrpane Astre, u strahu od vožnje kroz taj isti glupi kružni tok u kojem sam par mjeseci prije imala prometnu. Tebe sam ostavila pola godine kasnije, u ljepljivosti obraza natapanih suzama i stezanju grla koje je peklo jer smo u pandemiji postali zaraženi svime čega smo se najviše bojali. Razbolili smo se od vlage najskrivenijih mračnih ćoškova duša koje nismo znali zajedno počistiti, već smo se još jedno drugome u njih posrali. Rekla sam ti da to više nije ljubav, nego bolesni ekstremitet kojeg sam morala amputirati.
Zavijala sam ranu godinama, natapala maceratom mnoštva sretnih trenutaka koje imam otkako sam sama. Došlo je vrijeme da se opet sama izložim tom zagađenom zraku Beograda, da se suočim s njim kao s nasilnikom iz škole nakon godina izbjegavanja po hodnicima. Danas je tu došla i ona koja najljepše pjeva o istoj toj boli amputirane ljubavi.
Nakon preskakanja svih nogu koje mi je danas podmetnuo ovaj ludi grad, nakon što sam i doslovce pala kao dijete koje tek prohodava i razbila ruku koja će mi trebati za pljesak, na koncert ipak stižem dovoljno rano da dobijem odlično mjesto.
Peče me poderani dlan i peče me duša dok Maro pjeva na jeziku kojeg ne razumijem emociju koju poznaje svatko tko je ikad zbog ljubavi plakao. Šarolika i energična publika u Bitefu ad hoc je naučila pjevati novu pjesmu koja još nije objavljena, suze mi mrljaju maskaru pod očima. Opet osjećam onaj treperavi ushit koji udara po koži kao milijun vrelih i ledenih kapljica odjednom, kao leptirići u stomaku kad te prvi put poljubi dečko koji ti se dugo sviđao, kao prvi odlazak u Alpe o kojima sanjaš još od doba uzastopnog gledanja Heidi na VHS-u. Svakom notom se stapam u smjesu te divne kolektivne ekstaze koja vlada prostorom, kao da smo u vjerskom zanosu doživjeli ukazanje, kao da smo se rasprsli u zvjezdanu prašinu i sjetili se da smo od zvijezda. Plačem jer konačno sam sigurna da sam preboljela tu ranu, dugo sama pješačim do stana poslije koncerta. Mogu proći istim ulicama i parkovima u kojima smo zamišljali našu djecu, a da me ne guši zrak što ga je proljetna noć silom navukla čak i u ovaj grad. Svježina je meni ovdje nov pojam.

Dišem duboko. Mogu glasno pjevati iako fulam note na refrenu te najdraže pjesme ikad. Mogu otići na planinu sa svoja dobra dva koljena i penjati se u oblake u koje možda jednom i poletim. Plesati sama dok me s jutrom ne pometu umorne čistačice sale, otići na izložbu sama i ostati koliko god dugo mi treba da osjetim to što gledam. Sjesti sama na ono jedino slobodno mjesto u kazalištu, gledati predstavu i smijati se preglasno, pljeskati kao tuljan rukama po koljenima.
Spiskati zadnji dinar na izlet kojeg sam planirala kad nisam mogla spavati.
Bit ću u prvom redu na koncertu koji mi dušu pretvori u dizano tijesto što kipi iz posude i bit ću sama u tom melanžu ljudi koji su tu iz istog razloga kao i ja, jer vole to što čuju.
Neću kući, bit ću tu do kraja s jedinom osobom koja mi kaže “Uživaj!” jednako iskreno kao mama kad odlazim od kuće. Ona mi baš nikad neće pljuckati u uho dok svira moja stvar, ona me nježno grli i tapka mi ritmove pjesama na rame.
Ona je osoba što konačno nešto crtkara i piskara a da nije za ocjenu ili zbog zaljubljenosti. Ona je baš uvijek tu za mene i ne boji se samoće već ju slavi i za nju je do neba zahvalna.
To je mala Luca s naslonjača jantarnog trosjeda u kući bake Kate.
“Samo ti Luco skači!”
Život je ionako jedna sekunda leta od naslonjača do pernatih jastuka.

 

tekst nastao jednog sunčanog popodneva u travnju 2024., u Kući umetnica
(mjesto gdje nestaju višegodišnje kreativne blokade, „kreativni laksativ Beograda“)

 

Autorica: Lucija Baotić

Lucija Baotić
Kategorije
proza

Danas je bolji dan

Topla voda mi je polako počela kliziti po koščatim ramenima. Usmjerila sam tuš prema glavi i jadnim rezancima koji su nekada bili moja kosa. Bujna, lepršava. U to stanje se više neće vratiti, mislila sam. Moram se naviknuti na ovu tankoću, na sivilo u licu, podočnjake, na to da se svi na hodniku bolnice automatski odmiču da me propuste kada prolazim, s infuzijom ili, katkada, bez nje.

– Što mi je, što Vi mislite? – mogla sam pitati ljude na hodniku i zapisivati odgovore.

Njihove dijagnoze sigurno bi bile zastrašujuće.

Šetnja po hodniku sastojala se od nekoliko koraka gore, pa dolje i zatim povratka u krevet, uz najveću moguću iscrpljenost. Iako, možda će se i to sada, smanjenjem mučnina, promijeniti. Maštala sam o šetnji hodnikom, ulasku u kafić u prizemlju i naručivanju kave. O promatranju ostalih ljudi u bolnici bistro, bez težine, bez mučnine.

Šamponirala sam kosu. Barem ću se osjećati malo svježije, nadala sam se. Možda ću čak imati dovoljno snage za malo pričanja ili gledanja neke serije. Pokušat ću cimerice nagovoriti na Kuću od karata. Ako će Andrea moći. Dobila je temperaturu koja ju ne pušta. Doktori misle da je neka infekcija, ali zapravo ne znaju ili se ne žele time zamarati.

Mira će vjerojatno opet inzistirati na turskim sapunicama. Pa što onda, gledat ćemo sapunice. Objasnit će nam muke glavnih likova. Možda će nas one malo utješiti. Možda i nasmijati. Sve je dopušteno, sve je otvoreno. Gledat ću nešto što inače nikada ne bih gledala. Ovo je ionako vrijeme novih izloga. Ne nužno onih koje sam ikada željela vidjeti.

Ispirala sam kosu dok su mi misli nepovezano lutale.

Beba je u redu, malo srce uredno kuca. Jučer sam bila na pregledu. Uskoro ću ući u drugo tromjesečje i to znači da je sada manje-više sigurno da ću postati mama.

Mama.

Ta riječ zazvuči strano u mojim ustima. Ne osjećam da sam majka, ne mogu to napipati u sebi. Ne znam kako ću se brinuti za drugo ljudsko biće kad se zapravo ne znam brinuti niti o sebi. Što ću sve morati raditi? Odgovor je: sve, a odgovor je i: nitko ne zna dok mu se ne dogodi.

To su mi već više puta rekli.

Pa ipak, neke žene kao da su stvorene za to da budu majke. Andrea: ozbiljna, brižna i trezvena majka. Mira: vedra i prpošna majka, čije je dijete uvijek najljepše, najpametnije i najbolje.

A ja?

Što je u meni majčinsko? Nikako ne mogu biti dobar roditelj. Izgubljenost, bauljanje i besciljnost ne čine dobrog roditelja. Potrebna je snažna, jasna i usmjerena ruka koja bi se bavila djetetom. Autoritet. Hrabrost. Koncentracija. Požrtvovnost. Fokus. Tako barem to zamišljam, a ništa od toga nemam. Ja ću biti majka koja promatra i ne miješa se. Kakva je to majka? Sigurno je nitko ne bi odabrao.

– Trgnite se već jednom! – govorila mi je često moja druga omiljena sestra u bolnici. – Niste dijete. Ja sam rodila u osamnaestoj. Bila sam tako mlada, a sve sam mogla sama!

Tada, kao i uvijek, šutjela sam i razmišljala kako to nema nikakve veze. Ja se ne bih znala snaći ni za deset godina. Ni dvadeset. Možda zrelost nije nešto što se stječe s vremenom. Možda su neke žene jednostavno rođene jače, sposobnije, spremnije na sve što im se može dogoditi.

– Daj, reci joj nešto. Ne smiju one tako razgovarati s tobom! – rekla bi mi Andrea svaki put nakon što su mi se tako obratile.

Gledala sam je rezignirano.

– Moraš se zauzeti za sebe. – nastavljala je.

Znala sam to. Planirala sam dan kad ću to i napraviti. Zamišljala sam ga. Maštala o tome kako pružam otpor, kako im govorim što ih ide i kako ostaju zabezeknute, a zatim se ispričavaju. Ta maštarija bila je jedna je od rijetkih koje su me bez suza i očaja provele kroz dan.

Druga bi mogla uključivati polijevanje ove bolnice benzinom i paljenje šibice, pomislim i nasmiješim se.

Možda mi je doista bolje ako sam uspjela istuširati se, nasmijati i usput čak niti jednom ne osjetiti slabost?

Završila sam, vratila tuš na svoje mjesto i obrisala se ručnikom. Ljepljivost je nestala iz mog tijela i osjećala sam se novo ili barem čisto. Spremno za nove korake.

U sobi je bilo vruće, ali malo ću posušiti kosu fenom, odlučila sam. Zapravo sam željela još malo ostati sama, u kupaonici. Sama sa sobom, svojim tijelom, njegovim putanjama koje kao da sam vidjela prvi put.

Dodirivala sam svoju mokru kosu. Jadna kosa, mislila sam. I ona je svašta morala podnijeti. Sigurno će odsad biti isušena i spljoštena, nikada više neću osjećati snagu u njoj. Jadni zubi!, pomislila sam zatim i jezikom prošla po njima. Osjetila sam jedno ili dva hrapava mjesta. Od povraćanja su se sigurno dosta pokvarili, kiselina ih je nagrizla i tko zna koliko ću ih morati liječiti. Što se dogodilo s ostalim organima, pitala sam se. Kolika je šteta? Što je s jetrom, sa želucem? Koje su posljedice ovoga što me zadesilo?

Možda je bolje ne ulaziti u to, pomislila sam i pomakla se po pločicama nekoliko koraka prema WC-u. Podigla sam pogled i susrela se s ogledalom.

Izbjegavala sam pogled u ogledalo. Neke žene se boje debljanja u trudnoći, pomislila sam, i to me istog trena nasmijalo. Smijeh nije potrajao, prešao je u nečujni plač. Raspoloženja su se izmjenjivala, plač, smijeh, bijes, ali to me nije niti najmanje brinulo.

Jedino, nisam željela glasno plakati, da me cure ne čuju i da se ne zabrinu. Zašto bi morale brinuti još i o meni, sigurno se već pitaju jesam li povraćala ili nisam, jesam li još uopće živa.

Feniranje je uskoro bilo gotovo. Kosa se lijepo podigla i djelovala gotovo bujno i sjajno. Podignula sam svoju pidžamu i sjela na školjku. Nije mi bilo muka, ali osjećala sam slabost. Ipak ću se malo odmoriti, zaključila sam. Na sve se ove aktivnosti ipak trebam ponovno naviknuti, a moje tijelo je još jako slabo.

– Jesi li živa? – začula sam Andreu, kao da je pogodila moje misli.

Glas joj je bio hrapav i u njemu sam osjetila bol. Govorila je da je boli glava, koža joj se žarila na dodir i sjajila se od temperature, no sestre su se ponašale uobičajeno. kao da je sve u najboljem redu, kao da se to događa svakome nakon zahvata. Samo je malo zakurila, što sada, hoćemo li možda opet dizati paniku?

Mira im je jedina odgovarala. Ja sam ključala u sebi. Ako joj se nešto dogodi nakon svega što je prošla… razmišljala sam. Ali, nisam imala rješenja. Što ćemo napraviti? Što možemo napraviti? Pomoći joj najviše što možemo, upravo nas dvije. Nema drugog načina.

– Sve je okej! – viknula sam i poželjela malo vode, ali znala sam da je voda fatalna.

Pokušat ću s malo soka ili mlijeka, čim izađem iz kupaonice.

Andrea je vrlo brižna osoba, pomislila sam. Kao da u glavi nosi veliku šahovsku figuru na kojoj točno poznaje sve pijune u dušu, kao i koje će poteze koji povući, ali i sve one koje bi mogli povući, ako još nisu. Mastermind, tako sam je zvala u sebi. Sada pati i obuzima je panika od svega što joj se dogodilo i što joj se još uvijek događa, ali vidim kakva je ispod toga.

Neku noć, pričale smo u tišini i mraku sobe.

– Andrea? Kako si? – šapnula sam kad su se svjetla ugasila.

Okrenula je glavu prema meni. Vidjela sam obrise njezine kose.

– Što ako se ne izvučem? – pitala je tiho.

– Izvući ćemo se obje. – rekla sam joj nesigurno.

Dočekala me tišina. Možda sam je umirila. Možda je samo trebalo reći ovako nešto, smirujuće i jednostavno da zaspi, da se opusti.

– Što će zatim biti? – pitala me je.

Osjetila sam težinu. Zanimalo ju je kako će izgledati ostatak naših života, koji događaji će se gomilati pred njom, hoće li se sve odvijati sa zaštitnim mrežama ili bez njih? I to pitanje uputila je meni. Ne poznajem ju dobro, ali trenutno je, izgleda, poznajem bolje od bilo koga. Gledam je, dan za danom, u stanju u kojem je nitko nije morao gledati, nikada. Stanju u kojem je njezina stvarnost samo jeziv vrisak koji se možda više nikada neće ponoviti, ali jednako je stvarno kao i sva druga stanja u kojima je ikada bila.

Samo je još mnogo stvarnije.

– Dok sam ja u ovoj sobi, nema mjesta crnilu! – povremeno bi rekla Mira, rukama kružeći po prostoriji kao da nam želi pokazati da je ovaj prostor zapravo drugačiji od onoga kakvog ga mi vidimo.

I zaista, promatrajući nju, počela sam shvaćati da postoji više boja od sive u kojoj sam se utapala. Način na koji je prkosila svom stanju, bolnici i doktorima, škakljao me i izazivao. Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju sam trenutno imala, ako sam je uopće i imala, mislila sam. Bila sam vrlo daleko od ikakvog oblika optimizma, ali možda sam mogla biti samo malo manje negativna, za početak. Pomisliti da sve neće baš poći po zlu.

Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego bismo ugasile svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse? Ovo sada već sasvim sigurno više nisam ja, ne onakva kakva sam bila. Stara ja, ona koja nije nikada prije bila u bolnici, koja je povraćanje od nekoliko puta zbog trbušne viroze smatrala katastrofom, koja nije nikada imala odgovornost veću od pisanja diplomskog rada ili veći problem od pada na ispitu, svakako više nije postojala. Tražila sam je u iscijeđenim i polomljenim ostacima koje sam uspijevala napipati kao ruševinu kojoj se više nisu nazirale konture, pokušavala sam joj dati nekakav oblik, ali bilo je nemoguće sastaviti je i krenuti dalje s onog mjesta gdje sam stala prije bolnice. Morala sam krenuti u novo. Sasvim novo.

Mi smo netko drugi ispod onoga što nam se trenutno događalo. Majstorstvo je bilo shvatiti što. Iako, i ovi događaji su nas otkrivali, ogoljavali i zapravo prikazivali srž svake od nas. Bilo je zastrašujuće biti toliko gol.

Obukla sam pidžamu i provjerila jesam li sve ostavila čisto. Izašla sam. Mučnine i dalje nije bilo. Osjećala sam lakoću u pokretima kakvu nisam već jako dugo vremena. Činilo mi se da lebdim do kreveta, iako sam zapravo hodala vrlo sporo i oprezno.

– Izgledaš odlično! – rekla je Andrea s izrazom čuđenja.

Ležala je u krevetu, kosa joj se slijepila uz lice. I kroz temperaturu i pogled koji je bio mutan i vjerojatno nefokusiran, sve je primjećivala. Nadala sam se da će i ona uskoro biti bolje, da će bol konačno popustiti. Zašto su neki od nas osuđeni na toliku bol?

Osjećala sam se sigurno uz njih dvije u tom trenutku, kao da sam se vratila u poznat kraj nakon dugo godina lutanja. Prvi put, bilo mi je drago da smo sve tri u sobi. Pogledala sam u Miru i nasmiješila joj se.

– Nemoj se baš toliko čuditi –  rekla sam Andrei zavlačeći se u poplun – imala sam ja i boljih dana od ovih ovdje.

Danas je taj bolji dan, shvatila sam odmah nakon toga.

– Kako si? – pitala sam je.

Odmahnula je glavom.

– Mislim da ću biti sretna ako uspijem odspavati, ali sumnjam. Previše me sve boli.

Mira je uzela daljinski upravljač i rekla:

– Veselo, cure! Sada ćete vidjeti tko još dobro izgleda! Samo za vas dame, večeras i uvijek, polugol, a nadamo se i više od toga, jedan i jedini – Juan de los Rositos!

Nasmijala sam se i uperila pogled u ekran. Gledat ću sapunicu bez mučnine i povraćanja.

Danas je najbolji dan u dugo, dugo vremena.

 

(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3)

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracije: Meho Mahmutović

Jelena Zlatar Gamberožić
Meho Mahmutović

 

Kategorije
Kratki razgovori

Doživjelo me dijete, dakle postojim – razgovor s Matejom Tutiš

Draga Mateja, u knjižarama je tvoja prva zbirka pjesama Iz mraka se bježi ravno u kaktus (Durieux, 2024.) koja me oduševila atmosferom, razigranošću, pjesničkim slikama, autentičnošću i originalnošću… Jednom si mi prilikom rekla da je nastajala u razdoblju pandemijske izolacije pri povratku u obiteljsku kuću…? Pri drugom ili trećem čitanju nekih pjesama činilo mi se kao da je riječ o nekoj vrsti ‘otkopavanja’, kako doslovnog, iz nagomilanih stvari, (kućnih, vrtnih), tako i onih drugih- sjećanja, emocija, davno zakopanih problema, ljutnji, strahova… ?

Draga Jelena, drago mi je čuti da je moja knjiga nekoga oduševila. Nastajala je intenzivnije u tom periodu, kao i u periodu nakon korone, ali zapravo je postepeno stvarana prethodnih desetak godina. Tijekom tih godina pjesme su iz rukopisa brisane ili su u njega dodavane, bilo je perioda intenzivnog nepisanja i bježanja od poezije, gnušanja nad onim što je napisano, odricanja, privremenog osjećaja zadovoljstva, ali većinom jedne velike neodređenosti. S vremenom, u posljednjem i pretposljednjem periodu pisanja, shvatila sam kroz to pisanje da je i moj život tako nekako kaotično izgledao, ali i da se teško pozdravljam s dotrajalim predmetima. Oni mi postvaruju osobe, slike, davno proživljene emocije, ali kada živiš nomadskim stilom života, kao podstanar, kao ja, predmete možeš gomilati samo do određene mjere. Tu se usput javila ideja da u pisanju pođem od pojedinačnoga, od razbijenih čaša, globusa, lustera, da ih pokušam posložiti na obiteljski tavan, u podstanarski podrum, a one koje ne mogu, kao što su vešmašina, izgubljeni lančić ili stari obiteljski kauč, njih je bilo potrebno skladištiti u nečem, nesigurno se nadam, trajnijem, u riječima. Kad se tim predmetima vraćam, bilo kroz sjećanje ili san, vraćam se i svijetu koji ih je okruživao, zagledam u davnu sebe, tražim što je to što me danas pokreće na način na koji me pokreće, što je to što trebam promijeniti. Naravno da još nisam našla odgovore na sva ta pitanja, ali to je u redu, mislim da je poanta u procesu. Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”.

Velikić bi rekao: “Smisao putovanja je da na odredište stigne neko drugi”

Nabrojat ću samo neke od pjesama iz zbirke koje su mi bile najzanimljivije: Lančić, 1974., Rozi pulover, Orasi, Jamb, Magla, Bora Bora… slike koje vješto slažeš istovremeno sadrže i nešto vrlo jednostavno, gotovo dječje, ali se kroz njih, kao kroz koprenu, naslućuje i opasnost, raspad (Brisanje. Raspad.). Mislim, primjerice, na stihove poput: 

kad drva dogore do sjaja lokota, bacit ćemo i ruke koje imamo ložištu u zagrljaj. svakodnevno šuteći slažemo se kao drva, pa se rušimo.” 

 Ili:

“zvijer ju nikada nije ulovila, ali ni ona nikada nije pobjegla, i zvijer je to dobro znala”

 Što bi bila, ako postoji, neka osnovna ideja ili koncept koji si osmislila i slijedila ili koji su te vodili u ovoj zbirci?

Slijedila sam ideju asocijacije, sjećanja i nostalgije, ne trudeći se toliko eksplicitno izraziti emociju i čitatelju dati odgovore, koliko posložiti svoje životno iskustvo u neku meni smislenu cjelinu, sliku, kao slagalicu, ali opet ostavljajući prostora za drugačije slaganje. A svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život. Možda je to bila pogreška, možda rezultat arogancije, a možda i neiskustva (ipak je ovo moja prva zbirka), i nije trebalo dugo nakon objavljivanja da krenem preispitivati svaki veznik, bodlju, svaku metaforu, je li ovoga premalo ili je onoga previše? Prepoznala sam simptome, prihvatila situaciju, kažu da se događa svim autorima pa pretpostavljam da je u redu. Sada se još samo pokušavam pomiriti s idejom koju mislim da sam slijedila.

 

‘Iz mraka se bježi ravno u kaktus’ (Durieux, 2024.)

Iz mraka se bji ravno u kaktus začudan je naslov, podložan mnogim interpretacijama, a i stilski (čini mi se) odudara od ostatka zbirke, gotovo kao da navodi na pogrešan trag. U mraku se na štošta neugodno možemo spotaknuti, pokušavamo li na silu pobjeći iz njega… trebamo li uopće bježati? 

(jesam li nešto napipala, ili?) 

Budim se 30.11.2021. u 02:02 i zapisujem u svoj mobitel rečenicu Iz mraka se bježi ravno u kaktus. Inače zapisujem svoje snove, no ovo možda i nije bio san, ne znam, nisam sigurna. Probudila sam se s tom rečenicom u glavi, bila mi je slojevita i intrigantna i znala sam da moram napisati nešto o njoj. Kasnije je od nje nastala pjesma, a onda je moja prijateljica, kad smo zajedno razmišljale o nazivu zbirke dok sam je pripremala za jedan natječaj, rekla: Hej…!

Možda stilski odudara, možda je odgovor na pitanja koja postavlja sadržaj zbirke, možda je pitanje na pitanja koja ona postavlja. Kakav je to bijeg iz mraka i postoji li on uopće? Ponekad mislimo da bježimo, ponekad to samo sanjamo. Moja prva slika kad pročitam taj naslov je: hodam u mraku na putu prema toaletu i zapnem o svoj kaktus koji sam ostavila nasred hodnika. Vjerujem da ni ta slika ne donosi nikakve konkretne odgovore.

Svako slaganje podrazumijeva povremeni raspad, preslagivanje, ili odustajanje, to je život.

S kolegom Pablom Srdanovićem napisala si članak naslova Paradoks književnog polja objavljen u časopisu ‘Croatica: časopis za književnost, hrvatski jezik i kulturu (Vol.47, No.67)’, koji je zapravo esejistički osvrt na suvremena pjesnička strujanja u Hrvatskoj. U njemu se tematiziraju, problematiziraju, ali i ironiziraju društvene mreže, pjesničke tribine, reakcije autora na kritike, podjele publike na događanjima… Što bi zaključno naglasila, do kojih ste novih i svježih spoznaja došli o trenutnom ‘stanju na terenu’ ili- u čemu je paradoks? 

Puno je tu paradoksa. Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima. Prema tome, što se tamo kaže, lakše će odjeknuti, a što odjekuje, to je glasno i teže se ruši ako je problematično. Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama, a još k tome i potplaćena. Ne bih rekla da su to novi i svježi uvidi, to su sve javne tajne kojih se često dotiče na raznoraznim književnim razglabanjima, ali se svakako bilo zanimljivo esejistički poigrati njima.

Paradoksalno je to da se unatoč hiperprodukciji određeni korpusi ne dovode u pitanje, nego se njihova kvaliteta često uzima kao autoritativna. Kada netko kaže književna scena, prvo pomislim na društvene mreže, scena je tamo, reflektori su tamo, u ekranima.

Kako se ti vidiš i/ili trenutno pozicioniraš unutar pjesničke scene?

Teško mi je reći da se uopće vidim. Pjesnička je scena, kako sam već rekla, na društvenim mrežama, tamo uglavnom podijelim neki link ili objavim fotografije. Ponekad to ima veze s književnošću. Ne razmišljam previše o tome kako me netko vidi kao autoricu, ni sama se ne osjećam kao pjesnikinja. Ne sviđa mi se naročito čak ni riječ pjesnikinja. Nemam neke velike želje za samopromocijom iako sam svjesna toga da nitko neće umjesto mene. Vidljivost ovisi i o tome koliko “dijelimo” ili “lajkamo” druge, pa stvar funkcionira po principu ti meni – ja tebi. Recimo da se time puno manje opterećujem danas nego prije u životu, zato mi je drago da moja knjiga nije došla ranije. Veseli me kad primijetim malu recepciju nečega što sam napisala, kada se ta recepcija dogodi spontano, nenametnuto. Jedan mi se takav moment dogodio na gostovanju na jednoj tribini. Došla sam, recimo, ne baš previše motivirana, ali to je proizlazilo isključivo iznutra, iz mojega nezadovoljstva i sumnje u ono što donosim. Nakon tribine javlja mi se majka djevojčice koja je bila u publici i govori mi kako je njezina kći oduševljena mojom poezijom, kako je zbog mene odlučila početi čitati i pisati poeziju. Ovakav mi je događaj donio više radosti nego što bi mi donijelo tisuću lajkova na objavi na društvenoj mreži ili neka nagrada. Nije poanta niti u njezinoj percepciji mene niti u mojoj poeziji kao takvoj, nego u momentu kratkog spoja koji ne očekujemo, kada ono što smo rekli i način na koji smo rekli dotakne nešto u drugoj osobi, u djetetu, i pomakne joj putanju prema nečemu što će je formirati, a to nešto na kraju uopće ne mora biti književnost. Tu sam negdje pozicionirana – doživjelo me dijete, dakle postojim. 🙂

 

Paradoksalno je i to da je kritika u isto vrijeme i poželjna i nepoželjna. Mnogi su svjesni da je ona potrebna i da je nema dovoljno, ali ispada ipak da je najpoželjnija filtrirana, s vrlo pomno biranim usporedbama, ispozirana i pisana oprezno, iz određenoga kuta, baš onakva kakvima se i mi ponekad volimo predstavljati na društvenim mrežama.

U nekom od naših razgovora spomenula si da te zanima pisanje kritike, a i velik se dio spomenutog eseja tiče upravo kritike i toga kako je ona ‘živa zakopana’. Slažem se da s time da je mjesto prave, stručne kritike posljednjih godina donekle ‘ispražnjeno’, no i popunjeno mnogim vrsnim mladim kritičarima (npr. na portalu Kritika h,d,p spomenimo samo M. Skočibušić ili P. Srdanovića). Koga ti čitaš i pratiš od kritičara (bilo koje generacije), a koga od kolega pjesnika? Kako bi željela da tvoje potencijalno bavljenje kritikom izgleda?

Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter. Pratila sam i kritike Davora Ivankovca koji je od kritike opravdano odustao, Mateje Jurčević koju planiram pitati gdje je…

Moje bavljenje kritikom samo je ideja, nemam neku posebnu percepciju toga, kao što je i moje pisanje poezije bila ideja koja je potrajala više od jednog desetljeća. Možda se jednom i dogodi, ako nađem dovoljno hrabrosti da u tom poslu istupim iskreno, kao kolege i kolegice koje sam maločas spomenula.

Poeziju u posljednje vrijeme pratim na kapaljku, jako je teško kombinirati ljubav prema književnosti i posao koji nema veze s njom, a pritom i održavati redovit kontakt s prijateljima, skuhati zdrav obrok i posjećivati obitelj koja živi 300 km od Zagreba. U fokusu mi je bilo nešto bugarske (Georgi Gospodinov, Marin Bodakov, Nadežda Radulova) i srpske poezije (Suzana Džuver, Radmila Petrović). Zadnje sam čitala nekoliko djela Annie Ernaux te zbirku poezije Temeljenje kuće Marije Andrijašević, kojoj ću se definitivno opet vratiti.

Pojavilo se u posljednje vrijeme nekoliko zanimljivih beskompromisnih imena od kojih bih posebno istaknula baš kolege Pabla Srdanovića, s kojim sam napisala spomenuti esej, koji je osvojio drugu nagradu Bookstanove radionice za književnu kritiku i već pridonio solidnim brojem kvalitetnih kritika, te Mariju Skočibušić, ništa manje odvažnu i borbenu, izvrsnu autoricu. Divim im se prije svega na hrabrosti da pišu kritike renomiranim i iskusnim književnicima, a da im pritom ne podilaze. Mislim da je za to potreban jak karakter.

Pišeš i prozne tekstove. Osjećaš li se (ne)ugodnije u poeziji ili u prozi? Imaš li ambicije okrenuti se prema nekim konkretnim proznim formama i što bi, da možeš birati, bio tvoj sljedeći korak (i djelo)?

Ovisi iz koje pozicije gledam. U poeziji mi je neugodno zato što izvlači sve najgore iz mene, u prozi mi je neugodno zato što mi je to nepoznat teren, većinu svog života ipak pišem poeziju. Pišući prozne fragmente i prozne pjesme za svoju zbirku, primijetila sam da mi se i proza sviđa i da tu možda ima nekog potencijala na kojem bi se dalo raditi. Ako mi ikad proza i postane poznatiji teren, opet će mi biti neugodno jer će onda i proza izvlačiti sve najgore iz mene. Onda, kad objavim ili samo pošaljem negdje, neugodno mi je zato što netko drugi sad to čita i vrednuje. Moju unutrašnjost, moj istup, ogoljavanje, sada je to negdje i netko potencijalno može reći da je to loše. Neugodnije od stvaranja književnosti jedino mi je zapisivanje snova. 🙂

 

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Kategorije
Autori

Ana Horvačić Debić

Rođena 1981. u Zagrebu gdje je završila kroatisiku i rusistiku 2005. i otada se bavi podukom ruskog jezika te hrvatskog kao stranog u Institutu Sputnik – centru za strane jezike kojeg je pokrenula sa suprugom Ozrenom. Od 2014. godine predaje i na Medicinskom fakultetu kolegij Medicinski hrvatski za strane studente.
Osnovala je Književni klub na ruskom jeziku na kojem kroz djela poznatih i manje poznatih ruskih pisaca promiče čitanje, promišljanje o pročitanom, druženje s ljudima i vježbanje stranog jezika izvan klasičnog razrednog diskurza.
Od 2010. godine s puno ljubavi vodi blog Mjesto za kavu, a od 2018. i blog Project: We Travel, na engleskom i hrvatskom jeziku. Bavi se fotografijom, rado putuje i piše kratke priče.
U potrazi za publikom, pokrenula je blog Zbirka priča uz pomoć kojeg uči i raste putem kritika svojih čitatelja.

Ana Horvačić Debić
Kategorije
S radionica

Mirko s trećeg kata

– Sused Marić, zakaj nekaj ne poduzmete s Mirkovim stanom? To je leglo žohara i ko zna kakvih buba. Cena naše nekretnine se srozava jer se on ne brine o svojoj. Jeste prošli pokraj njegovog stana? Odite! Pomirišite malo! Bute se onesvestili od smrada. Dajte nekaj napravite, nekad su predsjednici kućnog saveta čuda mogli, kaj nemrete nekaj napravit? Ha, sused?!

–  Suseda, gospon Vas ne smeta i tu se ne može ništa. Ne mogu se petljati u to kako se taj stan održava. Ako su žohari problem i ak ih imate, to ćemo riješiti deratizacijom, a ako se gospon Mirko ne žali na svoje, a Vi svoje nemate, onda ni taj problem nećemo rješavati.

Kroz cijevi se čuju razgovori koji bi trebali biti tajni, ali ako ih nikome dalje ne kaže, Mirko zna da će oni i ostati baš to – tajna. Nekad je mario što su ljudi mislili o njemu, ali danas nema taj luksuz brige jer da brine, značilo bi da ga smeta, da mu je stalo. No, Mirku nije stalo i zna da će njegova susjeda s donjeg kata već za nekoliko minuta naći neku drugu žrtvu i problem koji treba rješavati. Nije mu stalo jer zna da ne može utjecati na to što neka žena misli i svjestan je da nema mogućnosti išta promijeniti u svom životu. Nema ni volje. Čemu, kad je svakim danom sve bliže smrti, koja se u tim njegovim godinama više i ne čini tako neprivlačnom.

I doista, u Mirkovom stanu smrdi po starosti i nema te mirisne svijeće ili štapića koji mogu starost izbaciti s toga mjesta. Taj vonj kao da živi svoj život. Ujutro je pospan, nije toliko primjetan, no postaje intenzivniji kako dan odmiče. Uvukao se u svaki ormar, posteljinu pa i lonac. Taj zadah smrti osobito je snažan na smeđem kauču pokraj blagovaonskog stola koji stoji u dnevnom boravku, a kojemu je pak namjena da ujedno bude i spavaća soba.

Prostor u kojem boravi natrpan je namještajem i nikada nije bio planski namješten. Već s vrata beskompromisno napada dvokrilni ormar koji stoji nahero i prijeti da će se srušiti svaki put kada se zalupe vrata. U ormaru je odjeća za avanture, od kišne kabanice do odijela za ronjenje kojeg je starac našao pokraj kante za smeće u Kačićevoj ulici nakon rata. Ni kišna kabanica, niti odijelo nisu pronašli svoju svrhu u njegovu životu, a niti ostali komadi odjeće. Jedina i prava svrha im je da vise u ormaru. Iz tog ormara nešto grozno zaudara, a vlasnik, nažalost,  nema želje otkriti o čemu je riječ. Ostali ormari u njegovome stanu samo zagušuju prostor, potpuno nepotrebni, a opet vlasniku toliko potrebni da u njih pospremi cijeli jedan životni vijek. Starost ne želi bacati predmete. Ona ih čuva za pod stare dane, gomila, reda, skuplja. Trebat će ih jednom i sigurno će ispuniti svoju osnovnu zadaću, misli starost.

Posve je jasno da u stanu živi muškarac koji je bliži onom životu, nego ovom. Često odlazi k prozoru jer u ostalim sobama u stanu nema nikakve svježine kojoj se može nadati. Ponekad umisli da ne može disati i da gubi dah i odmah se baci k prozoru da vrati ritam disanju. Nekad se ovaj stan činio vrlo svijetao, osobito osamdesetih godina kada ga je oličio. Dobili su boje u firmi i svi su tada kolektivno prefarbali unutrašnjost svojih domova. Predsjednici kućnih savjeta su se pobrinuli da i ulazi budu reprezentativni. I otada, kako stvari stoje, ništa se nije promijenilo.

Prva soba koju je tada prefarbao bila je kuhinja. Sjeća se osjećaja neizmjerne sreće koji ga je preplavio kada je završio s tom prostorijom. Konačno je neku radnju priveo kraju i posao koji je radio ima smisla. Mogao je vidjeti rezultat svoga rada, ono što na svom poslu nije mogao već godinama. Ta nekadašnja uredna, svijetla i bijela kuhinja danas ne poznaje više tu boju. Zidovi su požutjeli, a ponegdje i pocrnili, osobito pokraj štednjaka. Taj  svakodnevno trpi prskanje, prolijevanje i uopće nemarnost svog kuhara. Na njemu su se naredali slojevi i slojevi ručkova, večera pa i jutarnjih kava, gotovih gulaša i iskipjelog mlijeka i danas gotovo da daju šarm ne samo ovome štednjaku, nego i svoj bijeloj tehnici. Pokraj štednjaka, nalazi se hladnjak, bučan sustanar, cimer, kolega. Da itko prisluškuje što se događa u ovome stanu, mogao bi zaključiti da u njemu živi dvoje ljudi. Zvukovi koje ispušta hladnjak uvelike podsjećaju na nekog hroptavog starca koji se s vremena na vrijeme gadno nakašlje i onda naglo utihne. Introvert, kako i odgovara Mirku, vlasniku stana i susjedu kojeg svi znaju, ali nitko ne poznaje. Kuhinja nije mjesto koje Mirko voli. Posložio ju je tako da služi svrsi, ali ne i da se uživa u onome što se u njoj može pripremiti. Čak i ti lonci kojih su puni kuhinjski elementi zaboravljeno stoje i strpljivo čekaju svoju namjenu. Nikako da se nešto procijedi kroz njih, ispeče dobar komad mesa na tavi ili pak skuha ručak za nekoliko dana. Protvani su se zalijepili jedan uz drugog i kolača se sjećaju toliko koliko i gospođe koja ih je radila u njima. Dvolitarski, sada već crni lonac, dobio je glavnu ulogu u kuhinjici i čast da se u njemu priprema sve – od kave pa sve do graha iz konzerve. U nedostatku ideje i želje za promjenom, starac je u njemu jednom prokuhao i krpe. Od smrada i sam Mirko ponekad bježi i to onom jednom jedinom prozoru u boravku.

Prozor u dnevnom boravku bi prodao stan, kad bi ga netko htio i kupiti. Taj gigantski trokrilni okvir na zidu gleda prema zapadu i svjedoči najljepšim zalascima. Nema dana da na njemu starac nije dočekao dan i ispratio ga. Prozor je neupitan podsjetnik na prolaznost. Starac se zadnjih godina pobrinuo da mu je krevet, odnosno smeđi stari kauč neugodna mirisa, blizu prozora jer voli da ga probudi svjetlo. Čudno je da ga tako nešto veseli kad svake večeri navlači sive zastore podrapane na krajevima. Veseli ga da ipak malo propuštaju svjetlost. Svjestan je da bi i rolete trebalo popravljati, ali za njih nije imao živaca ni onda kada su se zaglavile za vrijeme uzbuna u Zagrebu, a niti sada. Ratno vrijeme nije dopuštalo popravke, a život nije smatrao da su rolete ključne za svakodnevnu rutinu. Buđenje ujutro s pogledom na prozor bio je znak da je preživio još jednu noć. Uvečer kada bi lijegao spavati bojao se nesanice, a onda i sna i sanja i mogućnosti da se ne probudi, stoga je svako jutro dočekivao radosno. Poletio bi prema prozoru, rastvorio zastore, otvorio prozor i udahnuo zrak punim plućima, potom bi počeo kašljati i ubrzo bi ga šlajm počeo gušiti. Otrčao bi u kupaonicu i pljunuo u svoj odavno razbijeni umivaonik tu gustu, ljepljivu sluz. Odraz u ogledalu bi ga nerijetko prestrašio, možda zato što to ogledalo ima posred crtu koja iskrivljuje njegovo lice. Htio je on to ogledalo zamijeniti, ali nikad nije došlo na red. U kupaonici bi valjalo štošta promijeniti, ali odakle početi i kako to platiti? Penzija je kao tiha spora smrt. Umre ti svaka nada kad vidiš koji iznos ti stiže svaki mjesec na račun pa svakog dana još malo uveneš. Nestaneš. Ne nadaš se. Starca plaši pomisao da će se jednom onesvijesti na ovome mjestu i da će ga naći u odvratnoj penzionerskoj kupaonici. Iduća mentalna slika mu je bila kako ga izjedaju bakterije koje su se nataložile posvuda. Stresao bi se od te pomisli, ali onda bi brižno pazio da u kupaonici ne radi nikakve nagle kretnje koje bi ga koštale života ili susreta s nevidljivim nečistim bićima.

Mirko se ponekad nada da je njegov život samo noćna mora i da zapravo na javi živi svoj predivni život. Nepojmljivo mu je da život jednog starca može izgledati tako grozno, da život nečijeg susjeda, pacijenta, kupca i građanina ove države može biti nevažan. Kako svi ti ljudi oko njega mogu dopustiti da netko kao on, ili baš on, živi tako jadno, osamljeno, bez igdje ikoga, u stanu koji umire zajedno s njim?

Iako ga ogovara drugim susjedima i zla je prema njemu, gospođa Ankica nije niti svjesna da udahne svaki tjedan, obično četvrtkom, ono malo života u njemu. Tada kroz zajedničku vertikalu osjeti miris najfinijih pohanaca. Mirku oni zamirišu po nekim lijepim vremenima i  kao da opet postane muž svoje žene u bijelo ofarbanom stanu godine kad je bila Univerzijada i kad je njihov grad postao velegrad, a njegovi stanovnici, on, njegova žena i svi susjedi, domaćini takvom velikom događaju. Volio bi Mirko okusiti barem jedan komad tog pohanca pa da ga podsjeti da je uistinu nekad davno bio živ.

 

Autorica: Ana Horvačić Debić

Radionica: ‘Prostor i književni tekst’, voditeljica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Ana Horvačić Debić
Jelena Zlatar Gamberožić