Draga Ana, nedavno sam se vratila tvojoj posljednjoj zbirci pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.). Ponovno me iznenadila ‘bezvremenost’ (ili ‘svevremenost’?) te poezije koja kao da progovara o arhetipovima: prirode, majčinstva, zvuka. I, dodat ću ono što mi se osobno čini bitnim- mira. Nedavno smo razgovarale o toj zbirci, kao i o tvojim drugim djelima te osjećaju smirenosti i ‘izdvojenosti’ u njima od užurbanosti svakodnevice, poslova, obaveza i hipertrofije informacija s kojima se moramo nositi na dnevnoj bazi. U nekim pjesničkim slikama čak doživljavam i svojevrsnu ‘zaleđenost’, pri čemu kao čitateljica imam dojam ‘zaustavljenog’ vremena.
Zanima me tvoj način dolaženja do tog ‘mirnog’ prostora (fizičkog, ali i mentalnog, emotivnog, duhovnog?) u kojem je zbirka nastala ili pak prostora u tebi u kojem su nastali uvjeti, predispozicije za nju?
Zbirka „Vuk i breza“ formirala se u šetnjama šumom, u različitim periodima i okolnostima, s prijateljima, s malenim djetetom, sama. Sve riječi koje si upotrijebila, ‘izdvojenost’, ‘zaleđenost’, ‘zaustavljenost’ dobro opisuju stanje u kojem sam se nalazila u takvim šetnjama. Nakon zbirke „Uzbrdo“ ponovno sam tražila neko mjesto koje bi precizno uokvirivalo pisanje i koje bi služilo kao okvir za sve teme o kojima sam htjela pisati, i ako je u toj prethodnoj zbirci bilo puno sitnog bilja i puno biofilnih metafora, ovdje su se odjednom kao ključna pojavila stabla. Stabla su postala neplanirani protagonisti i veznici. Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.
Književnica Dorta Jagić koja je također i urednica spomenute zbirke, u pogovoru piše da se tvoje pjesme “Čitaju više puta- sve dok ih napokon ne čujemo. I zamuknemo. Čudimo se. Možemo se mi buniti što njen glas traži nemali zalog čitateljskog napora, ali ako nismo bili dovoljno dugo nasamo s njom u tišini, nismo je mogli zaista čuti.”
Čini mi se da smo se u nedavnom razgovoru dotakle i teme čitateljskog napora koju mi je ovdje zanimljivo izdvojiti (iako čitav ovaj tekst zapravo prodire u bit tvog pisanja). Ako promatraš svoje pjesme objektivno (ukoliko je to, naravno, moguće), čini li ti se da zahtijevaju poseban mentalni ili možda emotivni napor, koji od njih u većoj mjeri i u čemu se on zapravo sastoji?
Ako postoji urednica koja može uspješno voditi urednički proces bez ijedne (suvišne) riječi onda je to Dorta. Idealna čitateljica koja tekst vidi iznutra i izvana, a zna voditi i poticati. Naš dijalog oko rukopisa nisam doživljavala izvana, kao službene razgovore s urednicom, već kao nastavak naših pradavnih razgovora, druženja, sanjarenja i putovanja, uz nastanak i tesanje rukopisa na toj podlozi prijateljskog povjerenja i inspiracije.
Kad je taj dogovor sa stablima bio zaključen, u ranom napipavanju rukopisa, imala sam dojam da se stvorio neki zaštićeni prostor, u koji sam uvijek, bez obzira na okolnosti i zadaće svakodnevnog života, mogla ući i nastaviti pisati gdje sam stala. Kao neka vrsta prijenosne vlastite sobe.
Što se tiče čitateljskog napora, nije mi prirodno distancirati se u ulozi čitateljice u odnosu na svoje pjesme i sagledati u kojoj se mjeri one opiru čitanju. No sada, zbog tvog pitanja, to pokušavam i evo, neke pjesme (objektivizirano) vidim kao Miyazakijeve nenarisane kuće, koje nemaju ni odgovarajuća vrata, tek možda neki prozorčić. A druge mi se čine baš vrlo gostoljubive i jasne (iako su možda takve samo meni). Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.
Možda je za napor koji neki kritičari pripisuju pristupanju mojim tekstovima kriva moja vlastita naklonost prema tekstovima drugih, koji, barem na prvu, zahtijevaju napor i trud, pa se u nekom međuprostoru i moje pisanje osovilo u dijalogu s takvim otpornim i tvrdim pismima. Ali to je samo nagađanje. I navela si me da o tome sada naglas razmišljam. Npr., u ranoj zbirci „Valcer zmija“ iz 2005., pisala sam hermetične pjesme u prozi (parafraziram kritiku). Nakon te zbirke počela sam intenzivnije čitati mlađu svjetsku poeziju prevedenu na hrvatski zahvaljujući tadašnjem međunarodnom zagrebačkom pjesničkom festivalu Brutal (vodio ga je Silvestar Vrljić) i družiti se (dakle, neminovno i otvarati kroz razgovore o pisanju) s pjesnicima svoje generacije koji na svojim jezicima na zanimljive načine hermetički i nehermetički pišu i sama si tako dopustila da izađem iz prečvrste kukuljice u pokušaje različitog pisanja. Tako je nastao „Postanak ptica“, treća zbirka, koju moja mama najviše voli, jer je prvi, „američki“ ciklus u njoj posve razumljiv i komunikativan. No nikad nisam napustila biofiliju ni metaforu, od ptica i niskog bilja do stabala, jer tek u tom kontekstu i s tim alatom mogu početi razmišljati o tijelu, o ljubavi, o prijateljstvu i odnosima, o starenju… I, bez obzira na teme kojima sam se u poeziji bavila, mislim da nikad nisam svjesno razmišljala o tome koliki će napor ili trud čitateljica ili čitatelj morati u te pjesme uložiti. Valjda me to ne brine (imam povjerenja u čitatelje), nego mi je stalo do toga da pjesma bude, uz sve svoje mijazakične elemente, dobro temperirana i da „radi“.
Činjenica je da pjesma po sebi iziskuje veću čitateljsku koncentraciju zbog gustih i višesmjernih veza između pojedinačnih elemenata i da pjesma zapravo ne voli lijene čitatelje.
A. B. Šimić nas ‘uči’ da je golotinja svake stvari zvuk. Završen studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (uz studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti) tvoju poeziju obogaćuje ritmičnošću i melodičnošću koje možemo susresti samo kod profesionalnih glazbenika. Ponekad mi se i tvoje pjesme čine složenima u neku vrstu instrumentalnog oblika: koncert, sonatu, suitu… Imaš li katkad u glavi, dok pišeš, osim riječi i melodiju? Ako da, kako je povezuješ ili pretačeš u tekstualnu cjelinu- pjesmu?
Nisam sigurna da bih pisala poeziju da nisam krenula u glazbu, rano u djetinjstvu. Prve istinske epifanije doživjela sam s glazbom, a zatim s poezijom, i imam dojam da je glazba ta koja je u poeziju unijela razumijevanje, da je bila ključ za ulazak u čitanje poezije. Pokušat ću (si) to sada objasniti uz mali osvrt na prošlost. Učila sam svirati violinu i borila sam se s njom. Škripala je, prsti su bili neposlušni, učiteljica je bila stroga, ali prkos da savladam instrument bio je jači. A bilo je i nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića. Negdje pod tim spiralnim stepenicama u zgradi, koje su vodile na najviši kat s violinom, stvorila se podloga za poeziju, koja se sve čvršće vezala uz zvuk, škriput, uzdah, lijepu glazbenu frazu.
Znala sam imati glazbu u glavi dok bih pisala pjesmu. Ali to kao slučaj, manje ili više sretan u ishodu (pjesmi). Više je riječ o dubokom utisku tih prvih, ranih bljeskova, doživljaja glazbe kao nečeg vanvremenskog, koji bi onda utjecali, u toj svoj povišenosti, na početak pisanja, smještanja u neki tekstovni oblik. Postupak privođenja neke teme određenom obliku pjesme zasigurno je u mom slučaju povezan s iskustvom učenja i „slušanja“ glazbenih oblika, tj. s vremenom koje sam provela učeći o načinu ustroja zvukova u neku smislenu ritmiziranu formu. A glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…
Bilo je nečeg magičnog (neću reći mračno-privlačnog) u tome da uz uobičajen happy-go-lucky svijet škole i dječjih igara postoji još jedan svijet smješten u sisačkoj bivšoj sinagogi, naime muzička škola gdje se djeca bore s čudovišnim klavirima, pokušavaju uvesti ispravan dah u flautu, i ukrotiti cvilež struna na žicama ili od trome i zadihane harmonike stvoriti živahnog ptića.
Uzbudljivo je voditi razgovor s autoricom jedne od mojih najdražih pjesama. Riječ je o pjesmi “Prijatelj”* iz tvoje zbirke “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.).
Koliko su se tvoje pjesničke ideje izmijenile od tada? Kad bi pokušala dati kratki pregled svoje poezije od prve zbirke (“Pisaljka nekog mudraca” (SKUD IGK, Zagreb, 1998.), preko “Valcera zmija” (Matica hrvatska, Sisak, 2005.) “Postanka ptica” (HDP, Zagreb, 2009.) i “Uzbrdo” (VBZ, Zagreb, 2015.) pa do “Vuka i breze”, kako bi opisala transformacije i kretanja u svom izričaju, tematskim preokupacijama, idejama i procesu stvaranja?
Moja prva zbirka „Pisaljka nekog mudraca“ nastala je u čitanju suvremene hrvatske poezije, na čijem vrhu je tada, u mom kanonu, stajala Anka Žagar. Njezine „Nebnice“ (Zagreb, 1990), meni s nekih šesnaest, sedamnaest godina, djelovale su kao naglo otvorena vrata kroz koja je u dotadašnji neodređeni mrak ušla zaglušujuća svjetlost. Dotad sam mislila da je poezija dosadna i naporna (ali ne na način napornosti koja mi je poslije postala izazovna). Da nije bilo moje tadašnje profesorice hrvatskog, Tee Benčić Rimay, koja mi je na sat hrvatskog donijela Andrianu Škuncu, Alysiusa Bertranda i Françoise Sagan ne bih na ovaj način zavoljela književnost. Digresija – zato jako volim raditi u žiriju Goranovog proljeća za osnovnoškolce i srednjoškolce i to pogotovo u dijelu gdje razgovaramo s učenicama/ima, zajedno čitamo poeziju i otkrivamo imena i tekstove na koje možda oni ne bi naišli ali bi im u ovom formativnom razdoblju mogli – tko zna – biti presudni.
Glazbu utjeranu u tekstovni oblik čitajući sam nalazila i kod mnogih drugih pjesnika, Paula Celana, Adama Zagajewskog, Anke Žagar, Anne Carson, Gorana Čolakhodžića…
U „Valceru zmija“ sam se borila sa samom sobom, tražila sam glas, ispitivala načine pisanja poezije, otišla u pjesmu u prozi (tražeći slobodu, ali zapravo zatvarajući teška vrata za sobom). Dakle, faza hermetizma. U „Postanku ptica“ – otvoreni, durski tonalitet zbirke; raskrstila sam s pjesmom u prozi jer mi se slobodnijim i poštenijim prema sebi činilo izražavati u kraćim stihovima, a dosegla sam i odgovarajuću dozu autoironije koja mi je falila da se dobro osjećam u poeziji. Tad sam počela uživati u pisanju. U „Uzbrdu“ blagi povratak u hermetičnost. Ideja je bila pritom da ostanem maksimalno blizu izričaja „Postanka“, jer mi se to sviđalo, ali opet, bila sam druga, i starija i novija „ja“, pa to nije ni bilo moguće posve imitirati. Na koncu „Vuk i breza“ – meni je ta knjiga, kao neobjektivnom procjenitelju, sinteza svih prošlih, kao izmirenje svih borbi, trauma, zvukova, cvileži i ljepota u neku cjelinu koja može stajati samostalno i dobro. Na sve te transformacije presudno utječe i lektira i novi ili stari autorski glasovi među kojima neki zasvijetle istim onim svjetlom lučonoše Žagar. No ne samo lektira; i glazba, slikarstvo, ljudi, krajolici… sve nosi sjemenku otkrovenja.
Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.
U procesu si pisanja zbirke eseja, što je u smislu forme, a vjerujem i sadržaja, podosta velik odmak od tvog dosadašnjeg stvaralaštva. U svojoj nedavno objavljenoj zbirci eseja razmišljala sam što zapravo tvori najveći dio esejistike; je li to možda vrijednosni sud autora ili potreba za analizom određenih djela ili se upravo u esejistici otkrivaju naši osnovni ‘alati’ koje preferiramo koristiti. Kod mene su to možda filozofija i psihologija. Što su kod tebe i možeš li nam reći nešto više o tom djelu u nastajanju?
Na pisanje te knjige eseja vrlo me jednostavno potaknuo moj glazbenopjesnički kolega Damir Šodan, naime, da napišem, kako je on rekao, free style tekst o poeziji i glazbi za časopis Poezija. Tekst je nastao na podlozi mog diplomskog rada na Muzičkoj akademiji o glazbenim idejama Oliviera Messiaena, ali je raspisan uz intenzivno iščitavanje i prepuštanje esejističkim zapisima Anne Carson, kao i uz odavno inspirativnu Simone Weil, koju Carson re(de)kreira. Napisala sam ga i shvatila da bih rado pisala dalje.
Esej me zanima kao vrsta u kojoj je omjer subjektivnog, afektivnog i emotivnog dopušten u određenoj mjeri, u kojoj ne škodi vidljivosti rahlih granica žanra koje čuvaju kontrolu, omogućuju refleksiju, pogled sa strane ili odozgo, pogled drugog što se priziva kao korektiv razuzdanog zapisivanja, kako bi se postigla preglednost i jasnoća i očuvala jezgra ove književne vrste.
Ako ću pisati npr. o Franzu Schubertu – želim istražiti i zašto želim pisati o Schubertu i zadržati se na kontingencijama koje su mi Schuberta učinile tako privlačnim za pisanje i zahvaljujući kojima je možda on stupio u poeziju drugih pjesnika (npr. Tomasa Tranströmera) ili u filmsko djelo redatelja (npr. Stanleya Kubricka). U tvojoj knjizi eseja i pisama Knjige u priči posebno me raduju dijelovi u kojima se javljaš kao spisateljica koja isto tako (i samoj sebi) objašnjava spisateljska polazišta i naklonosti, ali diskursom ipak upravlja objektivni, distancirani glas koji zagovara razlog, analizu i postupno vođenje k zaključku – u plesu ta dva „nastrojenja“ nastaje esej.
Esej me kao oblik počeo zanimati na početku studija komparativne književnosti, kad sam vjerovala da će se barem dio studija zasnivati na usavršavanju esejističkog pisanja – na taj krivi put zaveo me dragi profesor Milivoj Solar koji nam je na prvoj godini priuštio zadovoljstvo izražavanja u toj formi, kao ispitni zadatak. Puno poslije, usprkos mojoj ljubavi prema ispisivanju pjesničkih metaforičkih tekstura, i dalje osjećam veliki užitak u pokušajima da što preciznije rastumačim i rasvijetlim neki, recimo pjesnički tekst – pa zato povremeno, a nadam se da ću i češće, pišem književnu kritiku – u mom slučaju preciznije je reći interpretaciju. Zanimljivo mi je koliko se razlikuje „osjećaj“ drugog, u smislu zamišljene čitateljice ili primatelja teksta, kad pišem pjesmu ili kritički tekst. U prvom slučaju, ta idealna druga ili drugi je… teško je reći, neki možda letač ili letačica poput književne Margarite, „nevidljiva i slobodna“, a u drugom slučaju, to je ipak veća i konvencionalno zamišljena publika, koju želim pridobiti u zajednički prostor jasnoće i komunikacije.
U intervjuu na Modernim vremenima (2020.) s Monikom Herceg kažeš da je “poezija lijek koji nije za sve, u svakoj prilici.” Nakon toga se nadovezuješ na različite pisce i prevoditelje (a i sama se baviš prevođenjem) koji su na tebe djelovali ljekovito. Doista, mnogo je tvojih pjesama zaista blagotvorno i pružaju smirenje, utjehu, ‘ozdravljenje’. Osim spomenute pjesme “Prijatelj” za mene su to i pjesme poput “Slučajno drvo”, ”Prije zime”, “Rame” ili stihovi poput “Ako urone u čaj, oči preuzmu blijedu zelen; Sjemenke se raspu u oba koljena.” Ili: ” Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri; Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen; čijih pet prstiju viri iz zemlje za njena mala stopala.” Ili: “Stopalima sviram po hladnim tipkama; i znam da je to jedna obična, blaga sreća.” Ti i pjesnik Davor Ivankovac za mene ste u tom smislu u poeziji doista ‘ljekoviti’.
No, zanima me i drugi dio te misli, a to je da poezija nije lijek za sve, u svakoj prilici.
Može li se u tom kontekstu, osim na individualni ukus i to što će u kojem trenutku na nas djelovati kao lijek, misliti i na hiperprodukciju poetskih tekstova danas, kako na mrežama tako i šire? Kako bi opisala takve pjesničke tendencije današnjice?
Tri stvari mi se prve nametnu kod pitanja o društvenim mrežama i poeziji. Prva, da su društvene mreže proširile publiku za poeziju. Recimo da u tome nema ničeg problematičnog. Drugo, da su potaknule ljude da redovito objavljuju vlastite tekstove – bilo da objavljuju pjesme u statusima ili statuse koje će naknadno nazvati pjesmama.
Ono što mi se čini loše jest što nema kritičke instancije kod onih koji objavljuju na mrežama, ni internalizirane, niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP.
Ovdje se krije hiperprodukcija koju spominješ, ali ono što mi se čini da je u tome loše jest što nema kritičke instancije, ni internalizirane kod onih koji objavljuju niti u samom sustavu koji ih uokviruje, koji briše potrebu i čak sprečava mogućnost kritičkog odabira ili stava prema objavljenom sadržaju, i to na mnoge suptilne načine. O tome si uostalom i sama pisala, kao i Davor Ivankovac, sa sebi svojstvenim suptilno-ubojitim humorom, u još uvijek vrlo aktualnom osvrtu na Facebook na portalu Kritika HDP. Treće, da društvene mreže, kao ni neke vrste poezije, da prepišem citat iz pitanja, nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy. No, u konačnici, možda je zato nezahvalno komentirati život na društvenim mrežama kad u njemu ne sudjelujem, ali ne mogu reći da me ikad dosad privukao da postanem njegova aktivna sudionica. Draže su mi pojedinačne web-stranice, blogovi ili portali koji imaju instanciju urednice/ka i koji podrazumijevaju izbor i kritički pogled na stvari, a društvene mreže, mogu tim uređenim virtualnim prostorima služiti kao oglasni prostor i povezivanje publike s mjestom gdje je taj sadržaj cjelovit i kompleksan.
Društvene mreže, kao ni neke vrste poezije nisu za svakog (ni u kojoj prilici). Zbog načina na koji se isporučuje, sadržaj na Facebooku – da se zadržim na društvenoj mreži kojoj generacijski pripadam – kao i cijeli taj zadani sustav samoreprezentacije mi je cringy.
*Prijatelj
Prvi je dan na sebi imao željezni oklop za letenje.
Ispod oklopa bila je hrpa mekog perja, a svaka riječ u njegovim ustima
imala je par bodlji, kljun ili dirigentsku iglu.
Otvorila sam mu usta i sve riječi pažljivo izvadila na kaveni stolić.
Našiljila sam malo posustale kljunove i vratila mu ih.
Sve to proteklo je u šutnji, prvih nekoliko godina.
Niz stolić na kojemu su bile izložene njegove riječi
slijevala se višnjevača. Silazili smo pod stol da bismo je oblizali
netremice se gledajući, jer sve će se uskoro završiti.
Bile su zime, sve bijele odreda, dolazile su u cipelama na kat.
Bili su svatovi, krošnje, drveni kreveti i njihove brige i kolodvori.
Njegov oklop skrivao je golemu mašinu koja je ispuštala
duboke zvukove pod zemlju. Njegove silne ptice, korablje, klice muha,
drvenaste etide, patetične sonate marširale su ispred nas noćnim cestama.
Kad se sve završilo proglasio me bližnjom.
Pospremio je sve oči u pretince i ostavio jedan povjerljivi par.
Nosim ga sa sobom u gradove, tornjeve, u bolest i ranu zoru,
povjerljivi par glavica planinskog cvijeća.
Intervju vodila: Jelena Zlatar Gamberožić
Fotografije: Meho Mahmutović
