Hodaju po šumi. Šuma je sve gušća, ali i dalje svijetla, a kroz grane se probijaju zrake sunca.
Ona želi nečim rasjeći tišinu, probiti se kroz muk kao što se upravo probijaju kroz gustiš.
Rana jesen, lišće je još zeleno. Hladno je, toliko da su obukli zimske jakne i šalove. To je njihova rana zima. Trenutak u kojem se trebaju rastati. Želi otvoriti usta i to reći, ali osjeća da treba proći još malo vremena. Treba izaći iz šume.
On je želio ići u prirodu. Nedostajalo mu je zraka.
– Ne razumiješ šumu – znao joj je reći. – To je najveća sloboda.
– Ne znam – odgovarala bi mu. – Ja se u njoj osjećam zarobljeno.
Za njega je klaustrofobičan bio grad. Ulice koje su se vijugavo slijevale u nove klubove i kafiće koje je ona željela vidjeti, s njim. Zamišljala je gradove u kojima još nikada nije bila, visoke nebodere i uličnu rasvjetu, svjetla i vrevu prometa oko sebe dvadeset i četiri sata dnevno. On je sanjario o mjesecu iznad šatora u kojem bi kampirao danima, o tišini isprekidanoj samo zvukovima iz drveća ili trave. Ona je išla s njim. Dijelila je šatore, hodala preko potoka. Pokušala je uživati u lomu svjetla.
– Jesi li gledao Von Trierov film ‘Antikrist’? – upita ga, odlučujući prekinuti tišinu. – Odvija se u šumi, a likovi su samo muškarac i žena, njihov odnos nakon smrti djeteta. Ona se boji prirode zato što…
– Ne gleda mi se teške filmove. Zar ti nije lijepo ovdje? – prekine je.
Gustiš se na trenutak prorijedi i nađu se na malenoj čistini. Ona gleda njegovo lice na suncu koje se probija kroz granje. Oči, najčešće sive, ali ovaj put zelene, kako se stapaju s lišćem. Možda je ovo njegovo prirodno okruženje, njegov produžetak, situacija u kojoj se konačno osjeća ugodno, u kojoj se stapa s pozadinom kao kameleon, napokon siguran i smiren. A ona to opet kvari.
– Uživam. Stvarno je lijepo – odgovori brzo, pokušavajući u zatišju dana u zelenilu pronaći ljepotu koju je pronalazila u sumraku u gradu, slijeganju prašine na ulicama.
Njegovo se lice ne mijenja, čak se ni svjetlost na njemu ne pomiče. Dobije ga potrebu nacrtati, samog, u prirodi, pogleda uprtog u drvo. Iz njega se prema njoj, kroz čestice u zraku obasjane suncem, provlači težina. Kao da zrak postaje zgusnutiji u prijelazu između njih dvoje. Nije joj jasno iz kojeg dijela njega dolazi težina ni gdje je i kako sakuplja. Sloboda, za koju on tvrdi da osjeća u šumi, njoj je samo zgusnuta masa između njih dvoje, sve zgusnutija kako dan nestaje i kako minute provedene u šutnji prolaze.
Želi samo izaći iz šume, kao iz opasnog labirinta koji bi se mogao zaplesti toliko da iz njega više neće biti izlaza. Pita se koliko su udaljeni od ulaza. Ne zna se orijentirati, iako joj je puno puta to pokušao pokazati. Ne zna ni kada će biti vani, zato želi pričati o nečemu izvan šume, izvan gustih čestica u kojima se nalaze. Govor o bilo čemu potvrdit će njezino postojanje negdje drugdje, misli. Negdje daleko odavde.
– Jesi li jučer učio za ispit? – upita ga.
On okreće glavu prema izvoru svjetlosti. Ne odgovara. Njegova tanka kosa sjaji na suncu. Sjena mu skriva lice, pa ne vidi niti jedan njegov dio, ali zamišlja izraz. Hodaju dalje. Šuma oko njih ponovo postaje još gušća, a sunce se sve slabije probija kroz granje. Ona se obgrli rukama od hladnoće i namjesti svoj šal. Poželi biti utopljena u mir svoje sobe u ugodnim debelim čarapama s čajem i gledati neki film, možda čak o šumi. Učiniti je daljom nego što trenutno jest, na bilo koji način. Šuma promijeni boju, iz svjetlozelene u tamnozelenu, kao da je netko ugasio svjetlo.
Počinje vjetar.
On joj se odjednom učini kao sklizak pod, površina ledenog šumskog jezera; tanka i puna pukotina. Ne može dugo stajati na toj površini, ali ne može se ni pomaknuti i izaći na obalu. Jedino što joj preostaje jest pokušati održavati ravnotežu.
Oblaci se velikom brzinom pomiču iznad njih, vidi ih kroz pukotine u krošnjama. Odluči ponovno pokušati, mjesto radnje ipak pomaknuti drugdje, prije nego što izađu.
– Sanjala sam da smo kod tebe u stanu, da se upravo budimo. Otvorim prozor i vidim vodu sa svih strana. Ali ne poplavu, blatnu duboku vodu, već more. Namreškane, morske valove, kao da je u dubini morska trava, morsko dno. Ježevi i ribe, znaš. Gledam, dokud mi pogled seže, to more. Pitam se kako je do toga došlo, kako to da je more oko nas? Ti se budiš i uopće se ne čudiš, kažeš da se takvo što događa, ponekad. Pitam se u kojim uvjetima bi se tako nešto moglo dogoditi, zašto? Onda shvatim da si u pravu. Da se to doista događa. Poželim se baciti u tamnu vodu. Otplivati što dalje od tvog stana.
Njegovo se lice, kada ga pogleda, pretapa u sumrak. Uskoro neće znati gdje mu je nos, a gdje oči. Vidi samo čuperak kose koji uvijek zaglađuje. Pomisli, prije nego se sasvim stopi u tamu, kako njegovo lice nikada nije izgledalo ljepše ni zamišljenije.
– I ti mene sputavaš.
Konačno je progovorio, ali više ga ne vidi. Čuje ga, kao što čuje i vjetar u granju. Zamišlja kako zauvijek ostaju na istom mjestu u šumi, danima i tjednima, i kako se polako smanjuju do nestajanja – ona njega, a on nju. Kako se brišu kao spužvom kredu na ploči. Osjeća njegov pogled na sebi, iako ga ne vidi. Zna da će sada, kada je krenuo, nastaviti govoriti.
Poznavati nekoga, svaki detalj i svaki milimetar ne znači i voljeti ga, pomisli.
– Želiš otići što dalje od mene? – upita je.
Ona neodređeno pokaže rukom uokolo, kao da želi reći da se njezin odlazak ne bi odnosio samo na odlazak od njega već i na ovaj prostor, šumu, na njihove izlete u prirodu, ali ne odgovara ništa.
– Ti još ništa ne razumiješ – kaže on.
Njoj se oči mute. Ne može ništa izgovoriti. Ne zna jednostavno prerezati, a ne može ni polako odvezivati sve čvorove koji su nastali među njima. Hoće li ikada uspjeti izgovoriti sve što želi? Što ako zbilja nema šanse u odnosu na svijet, ako ne razumije kako stvari funkcioniraju? Ne razumije šumu, taj veliki izvor života u koji on hrli. Može li uopće razumjeti ostale stvari? Ako je on u pravu, to znači da nikada neće pronaći svoje mjesto, put van labirinta. Da sama sigurno neće moći dalje.
– Misliš da se ne bih snašla da se sada rastanemo? – upita ga.
– Prvo bi ti morali naći nekog novog – kaže joj kroz smiješak. – Onda bi tek mogli prekinuti.
U njegovim očima nešto je hladno i nepregledno. Humor je prisutan, ali mračan je i bez prolaza. Ona posegne rukom za njim i u tom trenutku sigurna je da će joj ruka proći kroz njega, da se ništa drugo ne može dogoditi. Ipak, ruka joj se zaustavlja na njegovu licu. Lice mu je glatko obrijano. Prolazi rukom po njemu, okrugao mjesec. Želi ga obuhvatiti objema rukama i gnječiti, iscijediti sve sokove iz njega. Možda bi ga mogla i zagristi, osjetiti njegov okus u ustima. Željela je voljeti njegovo lice, jako voljeti. Učiniti ga svojom amajlijom, platformom i podlogom na kojoj bi mogla stajati. To lice je na početku tako i izgledalo. Toplo i okruglo, bijelo i mekano, kao vuna. Njegov maleni nos zvala je krumpirić.
Možda bi bilo bolje da su se kasnije sreli. Iako, nije razumjela ni tu frazu ‘bilo bi bolje da smo se kasnije sreli’. Možda će neka znanja stvarno biti nadohvat ruke izvan šume. A možda neće nikada.
– Koga bi mi našao? – upita ga.
Zapravo je ne zanima njegov odgovor, ali nešto želi reći, razgovor se mora nastaviti sve dok ne dođu do izlaza.
– Nekog pjesnika – odgovori. – Koji bi stalno pričao s tobom.
Prvi put otkad idu zajedno šumom prepoznaje put, iako je tama već gotovo potpuna. To je ispuni novom snagom. Blizu su izlaza i uskoro će biti na cesti, na jednoj od ulica koje on ne voli, a koje označavaju civilizaciju. Dalje od nečeg opasnog i podmuklog što kao da je promatra kroz granje. Što bi se trebalo dogoditi u šumi? – sjeti se rečenice iz filma koji mu je nedavno spomenula. Za njih vjerojatno ništa. Ne zna zašto je toliko uplašena i zašto osjeća da se mora skloniti što dalje. No ako on želi pobjeći od grada, zašto to ne bi htjela i ona odavde? Pobjeći, otplivati, probiti se kroz gusto granje što dalje od njega, ne zaplesti se u putovima iz kojih nema izlaza, u labirintu koji će je svojim čvorastim stabljikama i gustim travama zauvijek držati podalje od svjetla.
– Znam da ti je moj faks stran, ali ja barem studiram. Ako je tebi studiranje naporno, uvijek možeš učiniti ono što ti najbolje ide – odustati. Pobjeći u šumu.
Iznenadi samu sebe prebacivanjem loptice. Nije više mogla izdržati, iako još nisu izašli. Ima dojam da će se visoko drveće oko njih lagano početi urušavati, da će se srušiti ravno na nju. Ali opruga zapela duboko u njoj konačno se pomaknula. Njezin um postaje duga, prohodna i pregledna ulica, bulevar na koji se lagano spušta sumrak dok se sva svjetla trepćući pale. Nasmiješi se.
I on se smješka. Njegovo lice nije više u sjeni, dotaknuto je uličnom rasvjetom s ceste.
– Sviđa mi se kad mi ovako vratiš – kaže – inače si kao jo-jo. Totalno ovisiš o meni i mojim raspoloženjima.
Njegova glava ponovno utone u mrak dok se primiču izlazu. Još samo malo, pomišlja ona. ‘Hej, zašto me zapravo mučiš?’ želi uzviknuti, primiti ga za glavu, dignuti, zavrtjeti u zraku i baciti u jezero pored kojeg prolaze. Gledati kako se utapa. Ali sada je najvažnije izaći. Ovaj izlazak je ključ. Samo mora nogom dotaknuti cestu, i, kao u dječjim igrama, bit će spašena.
– Svatko samo iskorištava situaciju koliko može. Tvoja greška je što sve dopuštaš.
Time on zatvara temu. Kod njega uvijek postoji signal koji označava da je razgovor završio. Kakav je to signal i bi li ga mogla svaki put detektirati, ne zna, ali sigurna je da prepoznaje trenutak kada je zabava gotova, trenutak u kojem dolazi racija i zatraži da se svi raščiste s mjesta nesreće ili s običnog tuluma. Hoda brzim koracima sada već ispred nje i ona mora malo potrčati da bi dobila prednost, možda ga čak i odgurnuti. Ne smije mu reći svoj plan, da samo želi izaći, po mogućnosti i prije njega, i da je ta pogodba koju ima sama sa sobom sve što ima, da je ta utrka ono što će značiti njihov daljnji tijek. Želi mu još nešto reći, najviše zato da ga uspori i vrati na temu, da se razgovor nastavi do izlaska. Zatim stane.
Otvori usta i zatvori ih, kao riba. Okrene se natrag i pogleda prema dolini. Čitava je utonula u duboku tamu, gustu kao u tintu, pa ona iza i oko sebe više ne vidi ništa. Osjeća samo vjetar i misli da čuje hod divljih životinja dok joj se hladnoća uvlači u kosti.
Svjetla grada, pomišlja, gledajući prema cestama koje se lome u daljini. Nikada im nije bila bliže. Njih vidi kristalno jasno i mora požuriti prema njima jer oko nje se tmina zatvara kao kaput. Potrči za njim, ali noge kao da joj tonu u katran. Upire se iz sve snage i konačno izlazi iz mraka, sustižući ga. Izlaz, pomišlja radosno s olakšanjem. Uspjela je i sada joj preostaje još svega nekoliko koraka. Ništa joj se neće ispriječiti na putu, pa ni on, koji stoji ispred uskog kamenog luka koji označava izlaz.
Ne pomiče se, samo ukočeno gleda van.
Pokušava ga pomaknuti i nije ju briga ni ako on odluči prenoćiti u šumi ili ostati u njoj zauvijek. Mrak iza njih može ga potpuno progutati, može nestati u njemu ako želi. Ona izlazi sada.
Preko njegova ramena pogleda na cestu i ugleda divlju, blatnu vodu kako u bujici nadire prema šumi, lomeći visokim valovima beton, automobile i ulične lampe, kao da se utrkuje s neprobojnom tamom iza njih i u brzim im naletima dolijeće ususret.
(Ilustracija: Meho Mahmutović
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča “Strani gradovi”, CeKaPe, 2018.)
