Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

– Mogli bismo prijeći preko jezera, tako ćemo brže izaći na cestu – kaže ona.

 Gleda u veliku bijelu površinu obrubljenu crnom šumom.

 Njemu duga kosa pada na ramena dok ukočeno gleda ispred sebe. Na trenutak se premišlja, a zatim polako prelazi tanku crnu ogradu postavljenu oko jezera i oprezno počne gaziti po zaleđenoj površini, kao po staklu. Njegov hod joj je smiješan, gotovo pačji, ali ne bi ga mogla nazvati geganjem, prije nečim ozbiljnijim poput ispipavanja terena. Djeluje joj kao lutka s nogama od čačkalica kojom upravlja nevidljiva divovska ruka. Draga, trapava lutka. Netko tko ne bi mogao naštetiti nikome, ni učiniti išta nažao, svjesno ili nesvjesno. Dok hoda, kosa mu se blago diže i spušta. Želi ga dotaknuti i time izmamiti njegov smiješak, ali nije sigurna da je sada pravi trenutak. Neposredno nakon njega prelazi preko crne ogradice i korača za njim po ledu.

 Led i noć, to je njegovo vrijeme. On voli zimu. Crna i bijela su mu najdraže boje, boje koje to zapravo nisu, a koje u sebi sadrže čitav spektar ostalih. On je neobična lutka. Nalik je tišini koja, kao u popularnim pjesmama, prelazi preko mora, dolina i ravnica. U njemu zapravo vlada tišina. Carstvo muka, bez cvrkuta i bez glasa. U njegovoj nutrini ne postoji nikakav zvuk, samo ponekad, za vedra dana, nešto nalik golemim valovima koji udaraju o obalu. Ta tišina njezina je odaja. Prostor gdje dolazi otpočinuti. Mir kakav nikada nigdje nije osjetila.

 Šuma je tamna. Obrub njegove crvene kapuljače stapa se s vrhovima tamnozelenih borova koji rastu oko jezera. Barem su danju borovi takve boje. Sada je šuma samo velika mrlja od tinte na bijelom papiru, zaleđenom jezeru. Što njemu govori ta mrlja, kako mu izgleda? zapita se, sjetivši se psihološkog testa. Poželi upitati i njega, ali zna da bi on već u startu odbio ideju šume kao mrlje od tinte na ledu. To bi ga prvo zbunilo, a zatim bi njegove oči boje drveta postale neprohodne i nečitljive. Kako je moguće da su nečije oči u jednom trenutku toliko riječite, a u drugom posve neprobojne? Koja se sklopka u njemu pomakne?

 Ona mrzi zimu. Hladnoću koja oko njezinog lica stvara izmaglicu, noć koja se spušta naglo i konačno i koju, u nedostatku zvukova i topline, nitko ne bi mogao preživjeti. Manjak boja, manjak pokreta. Jedino su uz njega zime bile podnošljivije. Magla nije djelovala kao da će se u njoj izgubiti zauvijek. U njemu je osjetila titraje koji su prkosili ledu i magli, stapali se s tišinom i otapali je.

 Iako hoda vrlo pažljivo iza njega po ledu, oklizne se i u jednom, najkraćem mogućem trenutku, izgubi ravnotežu. Sve misli naglo joj nestanu iz glave. Kad je čovjek u opasnosti, ostaje samo samoodržanje, ništa drugo, pomisli nakon što joj se tijelo umirilo, a ruke prestale lamatati po zraku u potrazi za čvrstim uporištem. On je brži na ledu od nje i već je prilično daleko odmakao. Ne vidi mnogo toga oko sebe, ali prepoznaje ga po jakni koja se kao ugašeni semafor nejasno nazire u daljini.

– Hej! Čekaj! – vikne prema njemu.

 On se polako, kao u usporenom filmu, okreće prema njoj. Okret koji tako dobro poznaje, koji je za nju oduvijek označavao početak topline. Kad god su bili zajedno, oko njih se otvarala topla, zlatna kupola u koju bi uplivali i u kojoj je bila potpuno zaštićena. Ne vidi njegovo lice iz ovolike udaljenosti, ali već je i njegov pokret čini sigurnijom, pa se počne lakše pomicati po ledu, duljim koracima, kao da kliže, dok mu se ne nađe sasvim blizu. On pruži ruku prema njoj i ona osjeti kako joj tijelo preplavljuje ugodna tekućina, iako zna da joj pruža ruku samo s namjerom da požure, da što prije prijeđu preko jezera kako bi se dokopali ceste, gdje se rastaju.

 Svaki put kada se rastanu boji se da ga više nikada neće vidjeti i taj strah neposredno prije i nakon rastanka raste u njoj kao bolna, ledena plima. Više od nekoliko godina nakon prekida viđali su se i viđaju se i dalje, stalno i uvijek prijateljski, iako se ona mnogim dijelovima sebe nada da će se dogoditi veliko pomirenje. Zvona i konfeti. Povratak kakav može prepričavati jedino uz blagi osmijeh koji će svima prisutnima poručivati: da, da, znala sam oduvijek da ćemo opet biti zajedno. Ako vi niste, tko vam je kriv.

 Nadmen osmijeh one koja je zaštićena u kupoli. Koja iz nje više nikada neće izaći.

 Prima tu ruku zagledana u njegove smeđe oči uokvirene mekanom kosom, mokrom od pahulja. Suze joj se skupljaju u očima od blagog vala koji se slijeva na nju dok osjeća dodir njegovih velikih prstiju. Ne želi da suze počnu izlaziti. Želi zalediti trenutak, zakopati ga duboko u ovu šumu, ispod leda. Zauvijek biti s njim, bez bolne plime koja joj izlazi kroz oči.

– Blizu smo – kaže mu konačno i nasmiješi se.

 Uzvraća smiješak. Zatim joj opet okrene leđa i promatra nešto; cestu koja je sve bliže ili sam led ispod sebe, nije sigurna jer je jedva vidljivo pognuo glavu. Osjeća sve veću hladnoću na rukama i licu. Počinje vjetar koji se čini mnogo snažnijim na zaleđenom jezeru nego na tvrdom tlu. Neumoljivim. On se okrene i još jednom je pogleda. U njegovom pogledu sada je nešto ispričavajuće, makar ne može shvatiti zbog čega bi se on trebao osjećati krivim. Pruža ruku prema njemu, ali još jednom počne gubiti ravnotežu i kao u usporenom filmu padati prema lednom tlu.

 On se okreće i otkliže tihim, dugim koracima po ledu. To je začudi, jer počela je padati. Kako to da joj odmah nije prišao pomoći, pridržati je? On kliže tako spretno da joj se učini kako na nogama ima klizaljke. Pita se zašto ga nikada nije upitala zna li klizati, dok još jednom uspostavlja ravnotežu. Možeš nekoga poznavati jako dobro, pomisli, znati sve detalje, ali ne i nešto toliko banalno.

 Ostane stajati na mjestu, s nogama lagano raširenima na ledu i okrene se oko sebe. Mrak postaje gušći. Kada su prelazili tanku ogradicu, činilo joj se, zapravo je bila sigurna, da je park osvijetljen sa svih strana visokim svjetiljkama. Ali to je bilo na glavnoj stazi. Ovdje, na sredini jezera, kao da su oboje uronili u gustu lokvu od tinte. Ne vidi ništa ispred sebe, pa čak niti smjer kojim je on krenuo. Cestu tek nazire, u stvari više čuje, zbog zvukova automobila i tramvaja.

– Hooj! – vikne.

– Hooj! – začuje njegov glas, barem se sa strepnjom ponada da je to njegov glas, a ne nekakva čudna, izvrnuta jeka.

 Gleda šumu oko sebe i još uvijek se ne pomiče, kao da je zaleđena u mjestu. Čitavo jezero moguće je preći u dvjestotinjak koraka, sigurna je u to, barem danju kada je na jezeru i uokolo njega sve toplo i zeleno. Tada joj ne bi bilo teško ni preplivati ga gledajući kako se krošnje preslikavaju u vodi, baš kao i patke i labudovi, te zamišljati da je svijet unutar jezera izokrenut, obrnut od ovoga u kojem je ona. Pomalo kao u Alisi s one strane zrcala, jedine priče iz djetinjstva o kojoj je danima razmišljala; za ručkom, prije spavanja, u šetnji s roditeljima. Mnogo ju je stvari u toj priči plašilo i uzbuđivalo – divovska šahovska ploča sa živim figurama, zrcalni drveni kukci koji se hrane tutkalom, velika ovca koja govori i plete, kolač koji se, da bi se izrezao na kriške, mora rezati ukrug, a najviše trčanje: trčanje iz petnih žila, samo da bi se ostalo na istom mjestu. Na kraju je odlučila čitavu tu knjigu ostaviti za neki drugi put, za vrijeme kada postane starija. Zalediti je u sjećanju dok ne dođe vrijeme odleđivanja. Led na kojem stoji podsjeća je na nju; na trenutak kada zrcalo za Alisu prestaje biti obično, stakleno zrcalo i postane tekućina kroz koju ona odluči proći i tako završava u čudnoj, izvrnutoj zemlji. Što bi se dogodilo da to nije odlučila? Uvijek se pitala kako bi bilo da su junaci priča odlučili jednostavno ostati na mjestu, ne micati se. Kao što se godinama nakon prekida s njim pitala – zašto nisam mogla jednostavno ostati, ne napuštati ugodnu fotelju gdje je Alisa prije prolaska u drugu dimenziju sjedila s mačkom? Napustit ćeš ti njega, previše si nemirna, rekao joj je tadašnji instruktor vožnje. Pogledala ga je s nerazumijevanjem. Napustiti njega? Iskopati si oči vlastitim prstima, prije.

 A onda se ipak dogodilo.

 Samo, dogodilo se još nešto, nešto čudno. Svijet iza zrcala kroz koje je prošla nakon što su se rastali, bio je svijet koji više nije imao nikakve veze s onim svijetom u kojem je boravila s njim. Sve se obrnulo na čudan način. Prostor je postao opasniji i mračniji. Našla se u dodiru s nepoznatim, oštrim bridovima. Zakoni koje je dotad poznavala više nisu vrijedili i nije bilo načina da ikome objasni svoje dotadašnje ideje, niti da prihvati te nove, tuđe. Sve je gladalo u nju s neshvaćanjem i hladnoćom. Sunčan dan kraj jezera postao je ledena zimska noć. Zato ga je morala nastaviti viđati, redovito i često, kako bi se vratila u stanje reda, mira i poznatih znakova.

 Konačno napravi nekoliko koraka, a zatim još nekoliko, pokušavajući se odgurnuti nogama kao što je vidjela da on čini. Ne zna za njega, ali ona nikada nije klizala. Ne može biti teško, uvjerava se. Samo polako. Pogleda pred sebe, ali više ne vidi njegovu jaknu niti bilo kakav pokret u daljini. Moguće je da je već prešao na drugu stranu, možda sada šeta uz jezero, provjerava mobitel i čeka je. Mora požuriti. S nelagodom osjeti da je prošlo dosta vremena otkad je stala, čini joj se tako zbog hladnoće koju osjeća na licu. Stopala gotovo više i ne osjeća, ali sve će se to promijeniti kada se vrati među ljude. Vratit će se i zvukovi, koji su sada sve nejasniji, kao da nestaju u tami i jezeru. On je čeka i treba nastaviti. Dugim, klizećim koracima približava se obali koju sada već može sasvim jasno vidjeti. Dobro je, još samo malo. Njega, koliko može razabrati u mraku, nema. Nema ni svjetla. Izgleda da svjetiljke s ove strane jezera ne rade.

 Odjednom osjeti nešto čudno ispod lijeve cipele. Zazvuči kao tarenje gumenih čizama jedne o drugu. Pogleda prema dolje, ali ne vidi ništa osim leda. Led je debeo, solidan, neprobojan, sigurna je u to. Ipak, srce joj počne jako, gotovo bolno udarati. Pokuša odmjeriti koliko koraka ima do obale, ali crna je ogradica s te strane utonula u ostatak mraka. Možda dvadesetak koraka, uvjerava se. Nije mnogo. Ponovo pomakne nogu, ali onaj zvuk se pojača i sada ga više ne može ignorirati. Polako se okrene oko sebe. Boji se vikati jer ne zna koliko je to sigurno. Može li led pucati od zvuka kao što pucaju čaše?

 Pogleda u vis. Možda je nekim čudom ispod stabla s debelim granama koje može dohvatiti i po njima se zatim sigurno primaknuti do obale? Ali u zraku je samo mrak kao i svuda oko nje. Debeli mrak.

– Gdje si!? – vikne.

 Odzvoni joj tišina.

– Hej? Daj, ne zezaj! – vikne glasnije. – Led puca!

 Možda joj neće povjerovati. On je sigurno na nekom dijelu jezera gdje je led čvrst i misli da se ona šali, da provocira, da privlači pažnju, kao što je i inače često mislio. Napravi još jedan, nesiguran korak. Škripanje se pojača. Zatim ugleda nešto lijevo od sebe. Izgleda kao veliki drveni poklopac. Je li to splav ili nešto drugo, možda ulaz u nekakav tunel, povezan s dnom jezera? Ne stigne previše promišljati o tome jer se pucketanje ispod nje ponovo pojača. Podigne jednu nogu i postavi cipelu na poklopac, prije toga par puta udarivši u njega da vidi hoće li se slomiti. Zatim se nježno drugom nogom odgurne od leda i rukama i nogama se nađe na poklopcu koji je čvrst i solidan, kao ukopan u zemlju ispod jezera. Što je to? Nekakav odvod iz jezera koji skuplja višak vode, ako je ima? Nikada nije vidjela ništa slično. On bi sigurno znao čemu to drveno pomagalo služi. Uvijek je shvaćao bit stvari i njihovu korisnost. Njezinu, očito, ipak nije uspio dokučiti. Vjerojatno je mislio kako i ne postoji.

 Još uvijek sagnuta, pogleda u mjesto na ledu na kojem je stajala do prije nekoliko trenutaka. Led propadne u jezero potpuno tiho, kao da umjesto njega u vodu tone pero ili snijeg.

 Vjetar se pojača. Ona stoji i gleda oko sebe. Barem je njezin poklopac tvrd, udara nogama u njega i ne pomiče se. Ali što sada? Ne želi se vratiti na led jezera, iako je s druge strane možda čvršći. Previše je riskantno. Ovdje pak svakako ne može ostati.

– Heeeeej! – viče u mrak.

 Stojeći čvrsto na poklopcu, svom malom otoku na jezeru, lijevom nogom ipak dotiče dijelove leda uokolo i sa strepnjom shvati da ih može odgurivati, da je led popucao posvuda. Oko nje je, dakle, voda. Hladna, crna. Dobro je da nije krenula natrag na led, sada bi se utopila. Nekada likovi iz priča trebaju ostati na mjestu, sjeti se misli od maloprije. Da je barem ostala na obali. Čemu uopće ta ideja prečaca preko jezera? Mogli su polako, ruku pod ruku, prošetati okolo. Dulje biti zajedno. Gdje je on? Možda se utopio, tiho propao u crnu vodu. Iza zrcala.

– Upomoć! – viče ponovo.

 Osjeća kako je nešto u grlu počinje grebati, glas joj škripi poput leda dok sve snažnije viče. Noću ljudi često šeću ovim parkom, čak i zimi, ali sada nema nikoga. Zašto? Obalu s koje su krenuli vidi tek nejasno.

 – Ima li koga?! – nastavlja, iako zna da je njezino pitanje suvišno i smiješno. Svejedno osjeća da je jedno od onih koja se moraju postaviti u ovakvim situacijama.

 Zatim se sjeti nečega što joj se učini najboljom idejom svih vremena. Prokopa rukom po torbi i napipa mobitel. Izvadi ga i stisne gumb, a on zasvijetli u mraku. Naglo bira njegov broj. Mobitel joj tupo odgovara: birali ste broj koji se ne koristi.

 Nemoguće. Razgovarala je s njim prije dva sata, a zatim još ranije, pa prekjučer… Bez razmišljanja bira kućni broj, roditelji su sigurno tamo, može im barem reći gdje je: na poklopcu, zapravo, povrh čudnog tunela usred jezera. To će im sigurno sjajno zazvučati. Telefon počne zvoniti, a zatim zvuk mobitela zamre. Pogleda u njega, ali zajedno s tonom i svjetlo se počne gasiti dok na kraju ne ostane nijem i crn u njezinoj ruci.

 Zajedno s njim, učini joj se da su nestali i svi ostali zvukovi. Ne čuje više ništa, čak ni vjetar. Kao da je sve što je dosad postojalo u zvuku i kretanju, sada stalo. Utonulo u carstvo tišine, muka kojim je dosad vladao jedino on.

 Promatra borove. Čini se da je u svim njihovim vršcima mir kakav nikada nije osjetila, osim s njim, kada bi utihnuli i kada bi se sve oko njih smirilo. Sjeti se sigurnosti spoznaje da će, kako se god stvari odigrale, ako je s njim, na kraju sve ipak biti u redu. Saznanja koje je izgubila u stvarnosti u koju je ušla nakon njega, nakon što je prošla kroz tekuće ogledalo.

 Gdje je on sada? Gdje je ona? Pokuša se vratiti na raskršća kojima su prolazili svih ovih godina. Zamišlja ih kao račvanja u šumi na kojima su odlučili odabrati jedan put, nadajući se da je onaj pravi. I zatim, zadnji odabir: hodati po jezeru do ceste. Što bi bilo da su… Više nije imalo smisla razmišljati na taj način. Kažnjena je što se odlučila za jezero, možda i zato što se viđala s njim sve ovo vrijeme, sigurno zbog ključnog raskršća, onoga kad ga je napustila. Sada će zato zauvijek živjeti u hladnom carstvu tišine. Bez pokreta u bilo kojem smjeru.

 Spusti glavu i ugleda nešto ispod sebe što djeluje kao komad špage s ključem. Uplaši se da su to možda njezini ključevi, da ih je ispustila ili da su joj jednostavno iskliznuli iz džepa, ali, kada se sagne, shvati da se zapravo radi o malom srebrnom ključu poput nekog iz djevojačkih dnevnika pričvršćenom na njezin poklopac.

 Prima ključić u ruku.

 Još jednom pogleda oko sebe i spotakne se o mrak koji se počeo prelijevati po njezinoj jakni, kosi, očima i rukama. Osim što više ništa ne čuje, ništa više ne vidi: led, vrhove drveća, šumu, uličnu rasvjetu.

 Što bi se dogodilo da Alisa nije odlučila proći kroz zrcalo, ući u taj drugi, iskrivljeni, zastrašujući svijet?

 Što bi se dogodilo da nisu krenuli prečacem po tankom ledu jezera?

 Sada ne stigne misliti o tome.

 Tama će je nagristi, a možda i progutati, ako ostane na mjestu.

 Preostaje joj jedino podići poklopac.

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča Ticala (HENA COM, 2016.)

Fotografije: Meho Mahmutović

– Mjesecima sam sanjala da prolazimo kroz šumu, baš kao sada – kaže mu. – Nisam znala što to znači… ali sam često mislila o tebi.

Gleda njegov profil. Nos mu nije velik kao što je pamtila. Zvala ga je „kljuka“. Sada je to bio samo običan, srednje velik, možda malo stariji nos od onoga kojega se sjećala. Ostario je, to je bilo neupitno, iako nije znala po čemu to konkretno razaznaje. Sitne bore oko očiju i malo slamnatija kosa, bez sjaja. Hod, tek nešto pogrbljeniji. Njegova snaga je još uvijek tu. Sva ta snaga koju je uvijek primjećivala u njemu, a koju nikada nije koristio, koje se čak pomalo i stidio. Zatim, njegova visina, kraj koje se uvijek osjećala zaštićeno. Prekrivena toplim poplunom.

I ona je ostarjela. Njezina je koža sada drugačija. Koža, ako već ništa drugo. Ali i kosa. Ima sijedih. Ima ih sve više. Prije ih je vadila s glave, čupala jednu po jednu. Sada ih ne dira. Nada se da se ne vide previše. Uostalom, čovjek stari, od starenja se ne može pobjeći, bila je floskula kojoj su pribjegavali njezini vršnjaci. Nije to još bilo strašno, znala je da ih starost još nije zahvatila u punoj snazi. Zato su se mogli šaliti, mogli su prikrivati znakove prolaska vremena. Njezin je otac prije smrti imao crnu kosu. Gledala ga je, mrtvog, s tom crnom kosom. Možda to onda i nije pokazatelj, kosa. Ili koža. Ljudi umiru i sa sasvim glatkom kožom. Dakle, smrt nije nešto na što se organizam priprema. Nije tako zamišljeno.

Osjeti brujanje u lišću. Prvo pomisli da je riječ o šuštanju, ali zatim shvati da je zvuk dublji, teži, gotovo kao da se rastvara instrument duboko iznutra. Orgulje ili žice gitare? On je često svirao gitaru, prije sad već gotovo dva desetljeća, kada su bili bezbrižni i kada je sve bilo prazno. Možda ne toliko prazno koliko nepopunjeno. Nije bilo njegovog braka i djeteta, njezinih pokušaja i promašaja. Nije vidjela njegovo dijete, samo je čula da je dobio kćer, od zajedničkog prijatelja, i da se zove Sara. Pitala se kako se osjećao u rađaonici, što mu je prolazilo kroz glavu kada je prvi put primio to biće u ruke. Biće, koje je rodio netko tko nije bila ona. Sigurno ga je kći još više povezala sa ženom koja ju je rodila.

Iako, sada, dok hoda pored nje velikim pažljivim koracima, kao da bi mogao stati u blato iz kojega neće moći izvaditi nogu, u ljepilo koje bi ga zauvijek uvuklo u rupe u zemlji, ne čini joj se sretnim niti povezanim s drugim ljudima. Zapravo, djeluje joj kao biće koje je predugo boravilo u šumi, duboko ispod lišća. Netko koga su zaboravili probuditi onda kada su svi ostali krenuli na put pa ono sada hoda samo, bez suputnika, u smjeru u kojem misli da su ostali krenuli. Postoji u njemu, tom putu koji prelazi, koracima koje čini, nešto čisto, neokaljano. Netaknuto. Ne zna čime točno, valjda svime onim čime se, pretpostavlja, ona u međuvremenu „uprljala“. Svijetom. Ljudima. Svim onim situacijama u kojima nije željela biti, a bila je.

Šutnja među njima, popraćena brujanjem u lišću, postaje gušća. Ona osjeti kako se nešto među njima rastvara i kako nema načina da to spoji.

Nejasno shvati da je jedini način da premosti zjapeću jamu između njih taj da ostanu u šumi. Pogleda prema izlazu – do njega ima barem desetak minuta hoda. Niti drugi izlaz nije bliže. Trebalo bi pronaći klupu i sjesti na nju, klupu u gustom zelenilu koje ih može zaštititi od svega uokolo.

– Nismo se vidjeli koliko… desetak godina? Otkad ti je otac umro? – pita, da prekine šutnju koja se uvlači u zelenilo oko njih.

On ne odgovara već i dalje pažljivo gazi po zemlji, promišljeno, kao što je uvijek bila i svaka njegova rečenica. Nikada od njega nije čula riječ viška, pokret viška. Učinio bi i rekao onoliko koliko bi bilo potrebno, a zatim stao. Savršenu odmjerenost njegovog djelovanja mogla je rezati i slagati u velike pravilne kocke, a zatim čuvati u dubokom smrzavanju.

– Što si sanjala? – pita je sporo.

Ne gleda je u oči, samo uzdahne i pogleda u pod. U njemu osjeti umor i nemoć. Ne zna zašto ga je pozvala ovdje i odjednom se zbog toga osjeti krivom. Nisu se vidjeli toliko godina, nisu se ni čuli, a zatim ga je sanjala, zvala i sada mu želi reći nešto o snu koji njemu ne znači ništa, a ne znači ništa niti njoj ili barem ne razumije njegovo značenje. U tom pozivu sabijena je čitava njezina uzaludnost, pomisli. Dok je on stvarao ono bitno: gradio veze, poslove i, na kraju krajeva, dijete, ona je sanjala, po svoj prilici, ono nebitno. Sporedno. Ono od čega nije napravljena srž.

Šuma, pomisli, gledajući tanke i deblje, isprepletene grane. U šumi je srž. U onome što čuje u lišću. Oni su sada sasvim slučajno, zato što je poželjela da se prošetaju po šumi, bliže srži nego što su to ikada zajedno bili. Šetali su se kroz parkove i šume, naravno, ali tada nisu čuli ovo tiho, a zatim pojačano glasanje lišća. Nitko im se nije obraćao. Nitko ih nije dozivao.

Odluči mu ispričati san, odgovoriti na njegovo pitanje.

– Hodali smo kroz teren pun zmija. Zmijurina. Ljubičastih i zelenih, neprirodnih boja kao u kompjutorskoj igrici. Nisu nas napadale, ali… mogle su. U bilo kojem trenutku. Znala sam to.

Njegove oči su ozbiljne i mirne, kao da promatra svečani događaj dok gleda u lišće. Pogleda u njegovom smjeru i ugleda drvo iz kojeg je, čini joj se, brujanje najjače. Ne vidi ništa.

– Uglavnom, u snu, ja sam stalno željela pobjeći, skrenuti s puta na neki drugi put gdje zmija nema. Ali to je bilo nemoguće, zmije su samo nicale, kao korov… ili kao cvijeće, svejedno. One kao da su bile dio šume.

Dođu do klupe usred zelenila. Osjeti olakšanje. Odluči iskoristiti prijašnju misao i sjesti. Ako je šum u lišću stvaran, možda će se pojačati. Ako je samo u njezinoj glavi, možda će se smanjiti. U svakom slučaju, produžit će joj boravak s njim. Gledat će u njegovo zamišljeno lice barem malo dulje.

– Uglavnom, na izlasku iz šume, do kojeg napokon dođemo, uključi se alarm. On se uključuje onda kada je nekoga ugrizla zmija. Pitam se je li možda ugrizla mene i kako se to moglo dogoditi bez da sam išta osjetila, ali tada shvatim da je ujela tebe. Alarm je crven i snažan i zvoni u predjelu tvog srca. Onako, kao u pjesmama: zmija te za srce ugrizla.

Nasmiješi se, pokušavajući pronaći natruhe osmijeha i na njegovom licu koje sada ozbiljno gleda pred sebe i šuti. Barem je sjeo pored nje na klupu, pomisli. Da je želio da ovo što prije završi, vjerojatno bi joj rekao da produže prema izlazu. Ovo je vjerojatno bila greška, pozvati ga u šumu nakon toliko vremena i prepričavati svoj san, ali zelenilo oko klupe joj djeluje kao da su oduvijek tamo. Poznato, toplo. Isprepletene grančice drača. Divlje jagode s jedne strane, sasvim sitne, kao nokti, a kopriva s druge. Želi dotaknuti i jedno i drugo. Čini joj se da će ruke umočiti u bilje ako mu se približi previše, kao da su na slici u kojoj se mogu utopiti. Ni on ne djeluje kao da želi izaći iz slike. Sjedi pogrbljeno, ali opušteno i još uvijek gleda pred sebe. Možda vidi nešto u lišću, nešto čudno, što ona ne vidi, a o čemu on može samo šutjeti.

– Uglavnom, kako bi izvadio otrov, moraš zarezati, nožem ili skalpelom, u svoje srce. Vadiš plavi džepni nož i radiš dugi rez posred grudi. Bojim se da bi te moglo boljeti, da bi mogao početi vikati, ali ti si savršeno miran. Lice ti ne pokazuje ništa, osim možda umor, potrebu da sve to što prije završi.

Njegov profil i dalje je miran, no sada mu je glava pognuta dok pomno proučava vlati trave. Na njezinu rečenicu o rezanju svojih grudiju, odgovara laganim kimanjem glave, kao da se to stvarno dogodilo.

Ona odluči završiti san.

– Nakon što otvoriš ranu i izvadiš otrov, želim ti pomoći da dio kože koji si razrezao i koji sada visi, vratiš natrag, zalijepiš. Tražim flastere u ladici pored alarma. I stvarno, tamo su. Vadim ih, drhteći, i lijepim na tvoju kožu na kojoj nekim čudom uopće nema krvi. No flasteri otpadaju, previše su vlažni. Otpadaju i raspadaju se pod mojim prstima. Nisam ti uspjela pomoći.

Došla je do kraja i ušuti. On ju pogleda upitno, kao da provjerava je li priča završila, a zatim odmakne pogled.

– Mislila sam da je to možda povezano s tvojim ocem, znaš… da ti nisam uspjela pružiti utjehu nakon…

Njegova šutnja postaje duboka provalija između njih. Više nije pogrbljen, naslonio se na klupu i opustio glavu preko naslona, kao da spava, iako su mu oči širom otvorene. Poželi ga dotaknuti po kosi, možda tek po onim sijedim vlasima kojih, sada joj se učini, ima sve više. „Vidi, oboje smo osijedili“, poželi mu reći. „A imali smo sličnu gustu crnu kosu“.

Sijede vlasi izgledaju opasnije na tamnoj kosi, pomisli. Bore izgledaju različito na svakome. Njega su učinile još dobroćudnijim, još blažim, ako je to uopće bilo moguće. Vjerojatno ga je i obitelj učinila boljom osobom, klišej koji je mnogo puta čula. No u njegovom slučaju, klišeji je nisu činili nervoznom ili svadljivom kao inače. On bi ih učinio dirljivima.

Kako bi bilo da je provela sve ovo vrijeme s njim, da nije otišla nakon smrti njegovog oca i prestala se javljati? Nije mogla zamisliti osjećaj, samo sliku. Bila bi to slika livade danju posute cvijećem, a noću crnim vranama koje bi je čuvale od bilo koga tko bi na njoj želio graditi ili bi je želio oteti. Danju, svi bi na njoj igrali badminton, kao na reklamama za obiteljske izlete. Noću, ne bi bilo nikoga. Možda samo zaljubljenici koje vrane ionako ne bi dirale. Vrane, čiji bi kljunovi bili oštri poput žileta, a oči crne poput sitnih gumbiju.

Teško onome tko bi želio uništiti njihovu livadu.

Lišće oko njih pojača svoje brujanje. Svi trenuci koje je provela s njim, a koji su prošli, učine joj se izvjesnima, potpuno čistima i toplina, omotanima u vunu. Trenuci koji tek trebaju uslijediti djeluju joj hladnima, bolnima, unaprijed nepopravljivima. Izgledaju kao da se nad njih nadvio ledeni strop, a grane kao da su ih počele hladiti. Izvjesnost te spoznaje je prene: učini joj se da se za nju nikada više neće dogoditi ništa pitomo, ništa smirujuće. Vrijeme koje je prošlo, iskoristila je kako je znala. Ono koje još nije došlo, mutno i jalovo, ne želi niti čekati. Ne želi proživjeti.

Zato je jedino važno zaustaviti trenutak u šumi. Izložiti se brujanju, ma kamo je odvelo.

Kao da je pogodilo njezine misli, brujanje se još više pojača, do granice nepodnošljivosti. Ona se uhvati za glavu i spusti je. Osjeti kako joj čitavo tijelo obavija to nesnosno zujanje i zvrndanje, kao da je netko u njezinu lubanju pustio rojeve glodavaca i kukaca odjednom. Pomisli da je gotovo. Tu, na ovoj klupi, u šumi. Nema povratka. Kukci će joj, zajedno s glodavcima, razmrviti mozak i pogostiti se njegovim ostacima. Hoće li to učiniti i njemu, ne zna. Pokuša se okrenuti prema njemu, ali roj se nastavi. Učini joj se da su se i cvrčci pridružili filharmoniji i da će prepiliti sve žile u njezinoj glavi.

Zatim se šum naglo stiša.

Ona oprezno i polako pomakne ruke sa svoga lica i pogleda u njega. Izgleda kao da nije proživio jednaku bol. Ili jest? Gleda je sa smješkom svojim pitomim očima.

– Što je ovo bilo? – pita ga isprekidanim glasom.

Učini joj se da je prošlo jako mnogo vremena između brujanja koje ju je gotovo udrobilo u zelenilo i ovog trenutka. Nešto je drugačije u šumi. Svjetlost? Izgleda kao da je mnogo ranije u danu, rano jutro. I još nešto. Stabla oko njih kao da su… rjeđa? Tanja? Ne može do kraja objasniti. Što se dogodilo? Ponovno pogleda u njega, pokušavajući na njegovom licu pronaći odgovore.

On je i dalje gleda u oči. Djeluje svježe i vedro. Njegov pogled je bistriji, kao da je okupan iznutra. Brada mu je jedva vidljiva. Sijede vlasi u njegovoj kosi više nisu tamo, a lice mu djeluje puno glađe.

Ona se automatski dotakne po licu i kosi. Ne može ništa zaključiti tim dodirom osim da je sve tamo, kao što je i bilo. Jedino, lice joj se učini užim.

– Pogledaj u drveće. Ono brujanje koje smo čuli – kaže on povjerljivo i meko, približavajući joj svoje tople oči – čitavo vrijeme mislio sam da je vjetar, ali nije.

Zatim polako podigne glavu.

I ona uspravi pogled prema granju.

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA.COM, 2016.)

Fotografije: Meho Mahmutović)

Danas su točno dvije godine otkako su otišli. Čini mi se kao da je prošao čitav jedan život. Ali, istodobno, i samo nekoliko minuta. I nisu zapravo oboje otišli. Ona ga je odnijela, maleno tijelo koje se tek počelo gegati i slagati prve riječi. Otkinula ga je od mene kao da mi je iščupala ruke, noge, ili onaj dio utrobe za koji nisam znao da postoji.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. Glad u želucu postaje čvor koji se veže oštro, naglo i ne popušta. Glava mi postaje lagani balon koji pluta iznad tokova gustih ulica, iznad ljudi koji to zapravo i nisu, već samo slike, scene iz filma u koji povremeno provirim i vratim se. Ogledam se u staklenim površinama zgrada. Ne prepoznajem svoje tijelo ni pokrete. Čini mi se kao da se sa stranim prostorom rastvara i neki strani ja koji se zatim širi u koncentričnim krugovima po kamenim trgovima, ali ne zna kamo je krenuo. Pojavljuju se različiti oblici, mirisi i izmaglice. Tama pada paleći raznobojna svjetla. Ne znam se kretati ni po danu, ali tek mrak zatire sve što sam mislio da vidim. Nepoznatost je surova i hladna, šiljci stranih crkava, obronci koji vode u nova naselja, zakrivljeni krovovi koji se ne otvaraju i ne zatvaraju, ne propuštaju svjetlost.

Bespomoćnost. To je ono što sam pomislio kad mi je u ruke stavljen u tankoj gazi, gol. Pokušavao je rukama, ljubičastim kao morske zvijezde, zgrabiti nevidljivo nešto: ručku koja bi ga uspravila, koja bi mu pokazala da postojanje nije samo neizvjesno propadanje ili ljuljanje u mutnoj vodi, da postoje i snažni, čvrsti predmeti za koje se može uhvatiti, kojima može vjerovati. Svoj prst stavio sam u malu ruku i ona se zahvalno ovila oko njega. To je bio početak nakon kojeg su me pozorno nastavile gledati velike plave oči, promatrajući bez prestanka svaki moj pokret, dodir, svako raspoloženje, razlikujući besprijekorno istinu od laži. Osjećao sam povezanost sa svime oko sebe, toliko potpunu kao da je korijenje izraslo iz predmeta: stolova, stolica, ulica i automobila te se uvijalo u mene dajući mi svoju drevnu snagu, povezujući se sa mnom tako da smo na kraju postali nerazdvojni.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. U njima uspijevam uhvatiti samo trenutke, dijelove, slike, komadiće; kao da me ograničenost uma sprečava vidjeti šire od toga, vidjeti ono što sam vidio u toploj poznatosti: obzor jasan, pregledan, širok. Nešto što mi pripada, što mogu zvati svojim. U stranim gradovima, zgrade su katkad velike i guste kao kocke, a bulevari nemaju oštre linije. Tražim bridove za koje ću se uhvatiti, grane koje će mi rasparati ruke dovoljno da osjetim bol koja bi razbila ovu tupost u koju sam ušao i pejzaž koji će nalikovati onome koji sam gledao ranije. Crno kamenje ispod tople slane vode na koje bosa stopala zahvalno stanu.

Moj sin. Nikada nisam maštao o tome kako će izgledati njegova bezuba usta koja su tiho ispuštala zrak za vrijeme spavanja, mali dlanovi koji su se spremno okretali prema meni bez obzira na sve što se taj dan događalo, neovisno o tome što ga je moja žena katkad držala uza se na drugom kraju stana, ne dajući mi da ga diram i gledam koliko sam želio. Gledao sam ga zato satima dok je spavao i znao sam da osjeća moju prisutnost. Dirao sam ga po paučinastoj, crnoj kosici koja je rasla uvis, a on se u snu meškoljio i okretao mali naborani vrat.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove: platforma sigurnosti o koju sam se, barem kratko, mogao uprijeti. Ne znam o što se odgurnuti sada, ni kako govoriti. Zvukovi se oblikuju u mojim ustima i izlaze, no ne znam od čega su u meni – kakva sam smjesa, materijal ili umor. Ne mogu se dotaknuti iznutra. Nepovezan sam sa sobom, s tijelima i predmetima oko sebe. Riječi postaju nepoznate u stranim gradovima; nejasno izlaze iz mene ne objašnjavajući ništa, ne pružajući ništa, ne pronalazeći ono za čim tragam.

Moja bivša žena odselila je i za sobom spretno zamela svaki trag, iako sam pomno istraživao kod svih koje je poznavala. Više ga nisam vidio. Ali u to prvo vrijeme, u tih godinu i pol, koliko je izdržala sa mnom prije nego je odlučila otići, upoznao sam vezanost koju više nitko nikada nije mogao raskinuti. A zatim ga više nije bilo. Njegova glasa koji je nespretno pokušavao složiti riječi ni njegovih očiju koje su zračile radost svaki put kada bi me ugledale. Preklinjao sam je da ostane. Kumio sam je da mi dopusti da ga viđam. Obećavao sam sve čega sam se mogao sjetiti. Cjenkao sam se i nagovarao. Nije popuštala. Ako odem na sud, bit će samo gore, mislio sam. Rekla je da će ga okrenuti protiv mene. Bio sam poslušan. Povjerovao sam joj i pustio ih.

Bez borbe se, mislio sam, može postići najviše. Zašto dizati prašinu kad je na svaki povišeni ton moj mali vrat unezvijereno promatrao prvo moje, a zatim i ženino lice, djelujući kao da je to jednostavno previše za njegov mali mozak, kao da će neka sklopka naglo iskočiti. Samo mirno, mislio sam. Stvari će doći na svoje.

Ali ostala je samo poneka čarapica koju bih istog trena bacao jer je bilo prebolno gledati njegove stvari, iako bih sada bio sretniji da sam ih zadržao, spremio sve njegove prve igračke, deku i zvečke, u kutiju. Šteta što nisam mogao spremiti i njegov miris. Činio me sitim. Nisam morao jesti. Miris vanili-kiflica, tople čokolade, kakaa, mlijeka i zlatnog biskvita pomiješanih u jedno. Što bih dao da ga opet mogu ponjušiti, zariti nos u mala prsa i slušati ritmično odjekivanje sićušnog sata iznutra. Ali on sada raste, sigurno je već mnogo veći i jači i sve manje nalikuje onome čega se sjećam. Sve se više pretvara u nešto što možda nikada neću vidjeti i poznavati. Još se uvijek nadam da bih ga mogao vidjeti, malo tijelo. On je jedino čega se sjećam kristalno jasno. Ostalo se postepeno i sigurno gubi u magli stranih gradova.

U stranim gradovima započinje sučeljavanje; odmjeravanje snaga; otapanje leda. Treba se orijentirati, uposliti noge i ruke, pronaći smjerove, djelovati brzo. Dok se avion spušta na pistu, uvijek različitu, a zapravo istu, dok kotači dodiruju tvrdi beton, ne želim ni zamišljati što me čeka, samo tiho uplovljavam u njih kao u mračne fotografije. Na aerodromu ostajem uvijek duže nego je to potrebno, pogotovo noću. Nakon što uzmem prtljagu, a prije nego pozovem taksi koji će me odvesti do hotela, zastajkujem, gledajući avione koji se tek spremaju poletjeti, one koji su se upravo odlijepili od tla i one koji još čvrsto stoje i čekaju svoj red i pitam se na kojem ću sljedeći put biti ja. Gledam aerodromske dućane, ljude koji prolaze pored mene i uvijek žure, zagledani u redove vožnje, rasporede slijetanja i polijetanja. Poželim mu nešto kupiti. Promatram dućane s igračkama, odmjerim dječju odjeću. Šilterice i male jakne. Vidim ga u lutkama dječaka.

Na nepoznatim gradskim trgovima uvijek zastanem. Slobodu koju osjećam na njima želim zaustaviti i protegnuti na neograničeno. Njihove šare nikada nisu jednolične, nikada lišene slojeva prošlosti koja ih prvo guta u sebe, a zatim izbacuje i širi na sadašnjost, na budućnost, na ono ‘zauvijek’ koje ne mogu pronaći nigdje osim u sjećanju na njega.

U stranim gradovima potmula bol u mom grlu probija sve jače, kao da će u konačnici rasparati moj vrat i izaći van. Hladnoća stranog teži mnogo više nego na poznatom tlu i vuče me prema zemlji. Naslage hladnih para u zraku, oblaci i kiša, katkad snijeg, u stranom prostoru postaju luksuz kojeg si ne mogu priuštiti. Napetost me ne pušta. Stalno tražim načine smanjivanja oštrih opruga u sebi, mjesto na kojem bih počeo osjećati otpuštanje, na kojem bi otrovna tekućina krivnje i kajanja konačno polako i mirno istekla iz mene kao prljava voda iz kanalizacije. A zatim, dolazi toplina. Vrućina koja se lijepi uz moje tijelo u nepoznatim oblicima i naletima, pa mi se čini da ne postoji voda koja bi me mogla isprati od prašine raznoraznih bulevara. Prljav sam. Težak. Usporen. Ne stižem sve obaviti tempom koji sam si zadao.

U stranim gradovima prozora ima mnogo više nego ih mogu izbrojati, a iza njih žive obitelji koje sjede za stolom i gledaju u mrak, u nova mala svjetla. Zamišljam koliko ih sjedi za stolom. Troje, četvero, petero? Osjećam sigurnost u brojkama, što više tijela zamišljam, obuzima me veći mir. Moć koju osjećam obuhvaćajući jednim pogledom sve male prozore rasipa se u slabost kada se uskoro nađem u ulici kojoj ne znam ime, a koja me svojom mračnom uskoćom podsjeća na moj tunel bez izlaza.

Što sam više bio uz njega, to sam manje trebao ostale. Komunikaciju, općenito. Jutarnja kava nakon mijenjanja pelena prohujala bi. Ušao bih u svoju zaštićenu zonu. Nakon toga slijedilo bi kupanje ili šetnja. Moj mozak u tim trenucima kao da je računao komplicirane matematičke operacije nakon kojih se sve činilo mnogo jednostavnije. Za šetnje sam imao svoje rute, kao i za sve ostalo. Volio sam, možda više od svega, spremanje jela. Ili sam ipak još više volio samoću nas dvojice, koja se cijedila na mene s drveća, s neba, iz ljetnog sunca. Zatim bi slijedio odmor nakon ručka. Zaklapanje očiju. Potonuo bih u neobične i mekane pjene znajući da on spava pored mene i iz tog toplog i gustog popluna nisam nikada poželio izaći.

Nedostaje mi dok plaho prelazim ulice, mnogo opreznije nego prije. Želim mu reći kako je nebo u jednom trenutku bilo puno bijelih, paučinastih oblaka. Kako je jedna cesta završila u pijesku i blatu i kako je jedan balon jarkocrvene boje nestao u jezeru čija me hladnoća razbudila kada sam u njega uronio ruku.

Nedostaje mi dok sjedim hotelskoj sobi u još jednom novom gradu, a vani se polako spušta noć. Gledam u još jedan svijetleći trgovački centar od stakla, nazirem pokretne stepenice i šarenilo ljudi kako se kreću prema gore i prema dolje. Često se zaputim u jedan od njih, primam za rukohvat pokretnih stepenica poklopljen umorom i čekam da me prožme rijeka ljudi, da nestanem u uvijek istom šarenilu, a da zatim, niotkuda, ugledam poznato lice.

Sljedeći dan budim se u hotelskoj sobi i tražim sapun u kupaonici koji spremam u kofer da se prisjetim da sam bio tu. Svi su mi hoteli, kao i gradovi, nakon nekog vremena postali isti. Ni u jednom se ne zadržavam više nego što je nužno. Ne osmišljavam rituale, klonim ih se. Bojim ih se, podsjećaju me na rituale jutarnjeg hranjenja malih usta bananom. Ne smijem na taj način pripadati nekom prostoru. Vezati se.

– Ne želim odgajati sina uz nekoga tko me ne vidi – rekla je moja bivša žena na odlasku. – Tko je potpuno opsjednut djetetom. Otići ću negdje gdje nas nećeš naći.

Nisam joj proturječio. Istina je da je nisam vidio, a ni gledao previše, čak ni prije rođenja sina. Dogodio nam se. Nisam je zavolio zbog toga što nam se dogodio. Zavolio sam njega. Jesam li bio opsjednut njime? Tko to može razdvojiti od ljubavi?

Napunjen stranim gradovima, njihovom raznolikošću, kulturom, poviješću, samo želim sve što sam doživio izliti na njega. Želim se vratiti na most koji se nema namjeru urušiti poda mnom dok me mrak neke nove autoceste guta.

Tada si dopuštam zamišljati kako ga pronalazim. Gdje god da ga je sakrila, nije ga sakrila dovoljno dobro. Prevrnut ću svaki kamen. Svaki kutak svijeta. To je cilj mojih putovanja, moja, ako tako ispadne, posljednja stanica. Vidjet će što je opsjednutost i što je borba. Fokus mi je toliko izoštren da nema mogućnosti za grešku. Pronaći ću ga i priljubiti uza se. Zamolit ću ga da stavi ruku na moju glavu i drži je tamo dok mi se misli ne primire i dok opet ne postanem ono što sam bio prije nego sam ga napustio. Da mi vrati osjećaj da nikada nije svejedno koji put ću odabrati i da postoji samo jedan koji je ispravan: onaj kojim sam se vratio njemu.

On je samo let ili dva dalje, jednu ili dvije autoceste dalje. Osjećam to.

Sasvim sam blizu.

(Fotografije: Meho Mahmutović

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke “Strani gradovi” (CeKaPe, 2018.)