Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Kolut

Dvaput godišnje prekobaci se sat.
Na početku zimskog računanja vremena
napravi kolut unazad.
Na početku ljetnog radi kolut naprijed.
Te noći dogodi se šezdeset minuta
koje ne postoje.
Sat ih proguta.
Oni koji prate mašu li nam odnekud
ne vide ih nijednim dalekozorom.
Za njihova trajanja karavane noćnih sjena
ne putuju zidovima.
Ni karavane ugaslih glasova
ne prolaze svemirom.
Nijedna kuća ne upali svjetlo,
ne zapaluca električnim jezikom.
Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.
Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva
i nitko ne pomisli na majstora
koji mora popraviti peristaltiku
bez obzira na noć.
U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli
da su i cijevi ukućani.

U tom vremenu ne rade
noć i njeni plaćenici.

Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.
Barem se tako čini iz visine.
No u tih šezdeset minuta
nitko ne susreće njihovu obitelj.
Nijedan brežuljak,
koji inače govori travom i sjenama,
u izmišljenom satu ne izgovara
ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.
U tom satu nitko ne gradi
ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu.
Čak i na seizmički aktivnom tlu
brežuljak ostaje bez mimike i gesta.

Ali kako je vrijeme preskočeno,
tu je i dalje metabolizam sobe.
Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.
Parni strojevi i turbine tutnje
iz utrobe kuće.
Radnici za strojevima zore
već pripremaju tkanja svjetlosti.
Sve bolje vidjet će se koža tijela,
koža potkošulje, koža zida.
No i koža neba.

 

Nebeski konopac

Djevojka bere
nevrijeme s obzora
kao da s nebeskog konopca
skida rublje.

Pa ga pažljivo,
dugačkim rukama,
spušta u košaru.
Neka u njoj širi svoje vjetrove,
pomisli.
Neka u njoj, ako već hoće,
udara gromovima.

Dok nosi oluju borikom,
neoprezno staje na kost planine
pa ispada malo nevremena.
Zagrebla je kožu,
no drago joj je što je nije ogulila
o posmrtni ostatak.
Planina je živa
iako iz crnice izviruje
njena potkoljenica.
No crnica je tkivo!

Mijenja se vrijeme.
Dok je djevojka još vani,
prokišnjava strop.
Prokišnjava nebo.
Bog je pod njega
podmetnuo jezera i oceane
kao velike posude.

 

Kretanja

Zmijska tijela tramvaja gmižu noćnim Zagrebom.
I tjeskoba je prijevozno sredstvo, pomislim,
kroz krv prevozi san i povijest,
malaksalost i nesvjesticu.

Tko sve prolazi mračnim hodnikom u leđima?
Što sve zamiče u taj hodnik kralježnice?
Na nekom stroju niže se gusto pletivo teksta.
Na drugom tkanje noćnih gradskih zvukova.
Bog katkada mrtvima daje žuti karton.
Na primjer, kada se zaborave pa pokušavaju
izreći riječ na nedjeljnom ručku sa živima.
Kada ih pohode i dodiruju kao da imaju tjelesa.
Kada mrtvi hvata živoga za lakat.

 

Ritam

Kazaljke kao da hoće iskočiti iz sata.
S novom sekundom jedna naočigled noge odbaci naprijed.
Ali ništa se ne dogodi.
Okvir ostane čitav i kad se kazaljka neprimjetno povuče,
uzme zalet da ponovo skoči.

Čini mi se da se i jeka kiše glasa po gibanju sata.
Da rijeke teku po njemu.

Da sat jednom dnevno, i to pred zoru, zapovijedi zemlji
neka ubrzano počne gutati mrak.
Kao da je liječnik koji nekome prepisuje terapiju natašte.
Fizičar koji zna pravila, ali ne objasni pomoćniku
što je to akceleracija.

Uloga kazaljki je izdati trenutak
u kojem bjeličasto jato ptica
postaje krošnja puna cvjetova.
Neobična krošnja usred zime.

Ali te kazaljke hoće iskočiti iz sata
jer znaju da je dječak pod njima prevaren.
On razmišlja kako dohvatiti nebeske maslačke,
kako ih ubrati
i ne prepoznaje u njima oblake.

 

 

NEDVOSMISLENI GRAD

Obožavam Zagreb.
Jedva čekam da ga posjetim.
Legnem na kauč i zamišljam.
Vidim da sam u Zagrebu
predvečer s nekim razgovaram:
“Ovdje je prije bilo groblje, sad je perivoj”
“Tu je spaljena zadnja vještica u Europi!”
Nije to loše
kažem
Ovaj grad te pusti da ga izmišljaš
da izgovaraš riječi
nikada po redu.
Drugi gradovi su spremni dan i noć
ondje je sve najbolje u Europi.
U Zagrebu svijet ne postoji:
samo ti i ja u šetnji
…pridružio se netko treći
……potpuno bez razloga, skrenuli smo lijevo.
Ovo je grad u kojem stanuju jedino riječi
kažem
Baš je krasno u Zagrebu
Ne bih ovdje živio ni mrtav.
Da smo negdje drugdje
stalno bismo štošta morali poštivati
svaki dan se diviti.
U Zagrebu čovjek gradu ne duguje ništa
u Zagrebu treba
sve ovaj čas izmisliti.
Tu jedni druge podsjećamo da smo živi tako što od jutra do mraka izgovaramo riječi.
Drugdje bismo pazili da imamo rezervaciju
…pohađamo tečaj disanja
……počinjemo ispočetka u šezdesetpetoj
A tu ulice vode na trgove
pa je čovjek slobodan sanjati do besvijesti.
Prije ili kasnije pravi grad bi zahtijevao
da priznamo kako je sve zapravo u redu.
U Zagrebu to se ne mora.
Tu te ulice ostave na miru
a ostave te zato što je Zagreb
Deplasiran
Demoraliziran
Diskreditiran
Od početka u bankrotu:
Jedini nedvosmisleni grad u Europi.

 

 

PAKAO

Izložba se zvala “Pakao koji sanja pakao”

Netko je beton usporedio s maternicom
siromaštvo proglasio zastavom:
Ovaj svijet je pakao
i kad sanja boljeg sebe
sanja neki bolji pakao

Reklamni plakati najavljuju sezonu velikih sniženja

Vodeće ličnosti drže govor o pravednijem paklu

Roditelji djeci osiguravaju pravo na pakao

Moj pakao je toliko bolji od tvog
(superiorni pakao)
premda ti misliš da je tvoj bolji zato sto je gori –
pakao

Dobrostojeća kućanica je doznala
da joj muž radi za Pakao –
Sad se glasno smije u restoranima
Tvrdi
Da je sve normalno

Novine upozoravaju na nejednakost i nepravdu –
štrika se neki novi pakao

Sredstva ekstaze

nižu se Božići

u paklu pećnice cakli se krumpir

za ručak je pakao

Pas se zove Isus Krist a preziva Pakao

Odjel za odnose s javnošću preporuča pakao

Ljudi uzimaju pretplatu na pakao

Sutra je novi pakao!

Zaklapamo knjigu
Zaboravljamo stranicu
Do kraja stoljeća ministarstvo će zabraniti sve baletne poze

Bili smo na izložbi koja se zvala
“Umjetnost kao fakultativni pakao”
a kad smo s izložbe izašli
ušli smo u stvarnost –

obavezni pakao.