To je bio nevidljivi prozor. Nitko te nije vidio ako si kraj njega stajao. Tako smo se prema njemu ponašali. To je bio prozor u kuhinji. Kuhinja je imala i balkon. Kraj prozora su bila vratakroz koja se izlazilo na balkon.
To je bio nevidljivi prozor. Nevidljiva vrata. Imao si osjećaj da te nitko ne vidi kad si u kuhinji. Preko puta naše zgrade bile su druge zgrade i drugi prozori i vrata i balkoni i kuhinje, dovoljno udaljeni da ne zaviruješ susjedima u tanjur, a opet, dovoljno blizu da povremeno vidiš dijete koje sjedi za večerom, da vidiš muža i ženu kako se svađaju, da vidiš kako se ljube, da vidiš golubove koji pokušavaju ući u kupaonu, koja je do kuhinje.
Bio je to nevidljivi prozor. Nevidljivi prozor na nevidljivim balkonskim vratima kuhinje koja nije bila nevidljiva, u kojoj se događalo puno toga, kao u životu bilo koga, tako i članova te brojne obitelji, njezine. Te djevojke.
U ovome trenutku, djevojka sjedi i on stoji kraj nje i to je jedna ljubavna priča. I ta je ljubavna priča već završila i onda je opet počela, i prvo je bilo prijateljstvo i zatim, ljubav, i zatim je bilo prijateljstvo, i zatim su odlazili u kino i gledali filmove, i zatim su radili zajedno, išli su na tržnicu, išli su autom u obilazak grada, išli su na večere, ponašali su se kao da su par, jedno su vrijeme i bili par.
Sve je to naravno izmišljeno. Ničega od toga nije bilo jer to je nevidljiva kuhinja i nevidljivi prozor i priča uopće ne postoji. Nikad se nije dogodila. I djevojka gleda susjede preko puta, preko puta tog dvorišta, dvorišta njenog djetinjstva, na kojemu su prostirali deke i djeca su se još igrala. Još su se igrala. I, deke su postojale, na njima lutke, odjeća lutaka je ili kupljena, ili, većinom, sašivena rukama njihovih mama i baka i starijih sestara. I svi su nekako sretni. Djetinjstvo je sretno doba, djetinjstvo je bilo sretno doba, barem njoj, toj djevojci.
Djevojka sjedi, on stoji pored nje, on ima crni kaput klasičnog kroja, lijepo mu pristaje. Promijenio je stil odijevanja otkako je zna, prilagodio je njezinu ukusu, te djevojke u nevidljivoj kuhinji, kraj tog nevidljivog prozora, nevidljive djevojke. Jer djevojka misli da je nema. Nema je jer postoji uglavnom u nekim izmišljenim svjetovima. Ona misli da zato, jer uglavnom postoji u izmišljenim svjetovima, u knjigama, u nekim pričama, da zato ono što ona sama čini nema nikakvog utjecaja, nema kazni, nema osuđivanja, nema rezultata, nema pokore, nema karme. Ona ne zna da sve što napravi izaziva leptirov efekt, i svaki njezin čin, čin tog čovjeka u kuhinji i čin te žene, te druge, koja tada već postoji, i čin drugih ljudi u njihovu životu, da je sve povezano. I da je sve povezano kao kod domina naslaganih u dugački niz, oslonjenih jedne nadruge: kvrcneš prstom i sve se poruši, tako će se sve porušiti godinama kasnije.
Oni, skupa, oni zajedno, razdvojeni jer nisu mogli biti skupa – to im nikako nije išlo – ali ni biti razdvojeni, oni su udruženim snagama porušili njegove mogućnosti da ima uobičajene odnose s drugim ženama. A ona, tada djevojka, povremeno je voljela uništavati samu sebe. Živjeti kao da ne živi, samo da bi živjela kako ne žive drugi. Kad bi, nakon dana bježanja od drugih ljudipoželjela nanovo biti živa, on bi je pronašao. Ona bi pronašla njega.
Trajalo je to tako, dok jednom nije moralo stati. I taj susret, posljednji susret pred tim prozorom, tim balkonskim vratima, u tom nekom davnom životu koji su nekad živjeli, u njoj će ostati zauvijek.
I onda kad će se domino pokrenuti, kad će se urušiti ravnoteža, ionako ne baš čvrsta, među glavnim likovima, djevojka će o njemu uvijek misliti s nježnošću. Bez obzira.
Njega, nakon niza godina, u trenutku u kojemu se ovi redci ispisuju, više neće biti. Otići će na neki tihi, misteriozni način, onako kako je i postojao: nenametljivo i utičući na ljude oko sebe, i ne znajući. Polako će odlaziti, šaljući do nje poneku vijest o svojoj nesreći. Svojoj nesposobnosti uklapanja u takozvani stvarni svijet.
Ta priča će nestati. Ali ne sasvim. Djevojka će još biti tu, još će pričati o tom prozoru i vratima, i dvorištu, i uvijek će pričati, čak i kad odraste, posve, promijenjena u svojemu novom životu, negdje daleko od tog stana i grada, i od ptica što su pjevale u krošnjama pod njezinim prozorom. I tada će se pojavljivati slika te djevojke u njoj, one iz stare kuhinje, i ona neće moći o njoj prestati pričat. Ona ne može prestati pričati, tako je to. Onda i uvijek.
(Autorica: Sanja Bužimkić)
