Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.
Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.
Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.
Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?
Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?
U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.
Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.
Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.
Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?
Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.
Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?
Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.
A sada ga mora probuditi.
Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.
Sve školovanje obavio u Zagrebu – osnovnu, zagrebačku 5. gimnaziju i Visoku školu za vanjsku trgovinu. Ovu posljednju nisam završio, već samo apsolvirao. Ostalo mi je bilo par ispita, ali me, vrtirepa, ‘škola života’ više privlačila od diplome.
Od studentskih dana pa do pred rat radio sam kao turistički komercijalist (organizator putovanja) u tri različite putničke agencije; zadnja od njih bila je Generalturist. Naputovao se širom svijeta.
Paralelno s time bavio sam se pisanjem (za razne novinske publikacije) i prevođenjem, kao privatni izdavač izdavao znanstvenu fantastiku, dizajnirao lutke i druge igračke itd.
Za rata, nakon vrlo kratke epizode nošenja oružja kao dragovoljac, radio sam za tokijski Asahi Shimbun kao njihov ‘fikser‘ i dopisnik iz Zagreba, a zatim za UNPROFOR vodio dnevni bilten na engleskom jeziku s pregledom pisanja hrvatskog tiska.
Nakon rata takvu sam publikaciju, pod imenom MediaScan, pokrenuo nezavisno, kao izdavač i urednik. Izdavao sam ju od 1996. do 2012. za potrebe pretplatnika, uglavnom diplomatskih i poslovnih predstavništava u Hrvatskoj i niza međunarodnih organizacija. 2012. sam izdavačku firmu prodao i otišao u mirovinu.
U mirovini se bavim pisanjem i prevođenjem poezije, prevođenjem proze i stručnih tekstova (do sada šest romana i golem niz različitih drugih publikacija), te vođenjem turista na razglede Zagreba. I jamranjem na društvenim mrežama.
Literarno pisanje uvijek mi je isključivo bilo hobi. Napisao sam nekoliko pripovijetki, te stotinjak soneta, od kojih nekoliko na kajkavskom. (Zagrebačku urbanu kajkavštinu smatram materinskim jezikom.) Formalno nikad nisam objavljivao literarne radove. Prisutni su samo u raznim inozemnim fanzinima i na internetu.
Osim pisanja poezije, ponešto sam ju i prevodio, posebno domaću poeziju na engleski: Cesarića, Vidrića, Nazora, Dizdara… Najviše sam ponosan na engleski prepjev Nazorovog ‘Cvrčka’ objavljen u časopisu ‘Most’ 2021. godine.
Ni tugu nemaju zaboravljeni
mali kolodvori. Drže dosadu
da ne uđe u grad. U kratkoj smjeni
među odlascima vrijeme tek kradu– do kasnog proljeća, kad se posrame
i sve nadoknade. Pruge se prenu,
kolosijeci nove pripreme drame,
skretnice im skreću i već u trenurevolucija! I tamo gdje nikom
nikad ne događa se i ne pamti
ništa, tu odjednom crvenom vikom
siv nasip viče i žestoko plamti.Među pragovima i vlakovima
svi kolodvori gore makovima.
Fertik štreka
Kat su po skrivečki Mama i Oče
Imeli veselje, a negde f kmici,
Nekaj su fulali; joj to se hoče
Pripetit baš kat ti ne treba. Ftici
Bi sejeno bilo; jajce tam il sim,
Al curi se piše kakva je bila.
Ko te je spreluknjal, moraš biti znjim,
Serdce zaklenut i poštucat krila.
Po skrivečki kat su Japa i Mama
Veselje krali su dobili dreka.
Morda f krivom hipu kakva galama
Ih je zahliknula i fertik štreka.
I sad sam ja tu i merim kak vreme
Plazi kak melasa i vleče breme.
kad sam bio mali
kad sam bio mali za vrućeg ljeta
mjerio sam gradu temperaturu
bosim tabanima ništa ne smeta
ako malo peče baka bi kuru
stare šljivovice što na tabane
a što svojim nepcem i opet sve bi
bilo kako treba puno tog stane
u ljetni dan kad si mali al’ ne bi
do večeri bilo ni blizu dosta
nego bih krijesnice po parku kasno
sve dok baka ne bi postala prosta
i promukla a najviše je krasno
kad kiša na vreloj pločnika peći
cvrči šušti nešto želi mi reći
Lojtra do neba
Se je nekak teplo, diši po trulom.
Zdrave nam zime ni. Čez listje suho
papak tapče, šušti. Kosmato vuho
striže. Ajngel črni, rogati, s frulom
fruliče spotiha, duše nam vabi
kaj ih farof privleč ni znal niti štel.
I ja sem taj, kaj vrag bi ga lahko zel
da mu se nisem skril s puta vu grabi.
Ne vleče me farof, al ni žveplena
luknja Dibukova. A ova trula
egzistenca, zima bez zime, kula
na glibu, kaj vredi? Vu serdcu stena.
Zdelal bum si lojtru dolgu do neba
pak grem gor. Bedaka tam navek treba.
Malen ispod zvijezda
Kad bolje razmislim, sad za Eostre,
moj je bog veći od tvog sitnog boga.
Toliko je velik, sav kad se prostre
da veći bude od dobrog i zloga.
Toliko velik da mu je svejedno:
statistički ja sam tek mu podatak
u moru gugola — poslanje bijedno,
nikakav domet, poluživot kratak…
Bogu je svejedno turam li mimo
ili u sredini svojega gnijezda,
štujem li il’ vrludam tamo-simo,
i hodam li mu malen ispod zvijezda.
Nikakve upute dao mi nije;
tek stvorio sve je i sad se smije.
Nisam nezahvalan
Dragi Djede Mrazu bio sam dobar
— bake preko ceste, svima dao sjesti,
pticama mrvice, nikome grobar;
od deset poštujem šest zapovijesti.
I mislio sam si nekako s nadom
da ovaj put možda u tvom paketu
bit će i ono što želim si kradom
noću, kad blesave misli se pletu.
Da ovu masku što žulja i grebe,
prošlost svu hrapavu, sav teret trajan,
da svu svoju kožu svučem sa sebe;
nov gušter da budem, zelen i sjajan.
Al’ dobra su mi i dva topla šala,
čarape i knjiga; puno ti hvala.
Rujan
Vrijeme je postalo teško i bređe.
Ne znam što bih s lišćem. Da iz ormara
izvučem crveno, žuto il’ smeđe?
Koje pristaje kad kora je stara?
Ptice se prepiru o planu puta.
Pozobale su mi plodove ljeta;
i sad im ne trebam. Sa mojih skuta
sad će na toplije. A margareta
razmišlja o cvatu. Je li još mlada?
Je li vrijeme miru ili još jednom
da proba? Labuđi? Nikad nas nada
ne napusti. Čini budućnost vrijednom
i onda kad znamo, crno na bijelom,
i što ćemo s dušom i kamo s tijelom.
Nesnosna buka koju je nastojala uzeti u obzir širila se njenim žilama poput ugrušaka. Glasovi, boje. Disanje joj je otežavao metež. Osjećaj napadnutosti. Bijeli kipovi u njenoj nutrini prestravljeno su buljili. Zaleđena limfa prvo se kretala sve teže, a zatim je samo stala.
Šetnja je mogla izbrisati kaos. Možda. Noga pred nogu i otežano disanje. Tenisice istrošene. Nabrajanje pet stvari oko sebe da se mozak smiri, usredotoči na ono neposredno: Travnjak. Kuća s rozom fasadom. Kiosk koji nikada nije bio obnovljen. Kontejneri s rasutim smećem. Raznolikim, tvrdim i mekanim.
Nije dovoljno. Vodoskoci i slapovi glasova još plivaju u njenom krvotoku. Ne može se odmaknuti, ne može preusmjeriti. Udarci u grudima ne smiruju se. Nesnosna zaglavljenost u utrobi.
Hod se nastavlja. Uporan hod, poput hodočašća, mora pokrenuti limfu, mora pročistiti, mora voditi ka iskupljenju. Mora li? I mora utišati glasove. Mora li?
Hod se pomiče s kolnika na travu. Trava mekše dočekuje korake, toliko mekano da se boji da će u nju jednostavno propasti i da će je progutati; ili da će trava početi urastati u nju i u njen krvotok, još jače zakrčiti žile.
Zatim ugleda nju. Gospođu koju poznaje odnekud, ali sada se ne može sjetiti gdje je susreće.
Gospođa se kreće sporo, u skladu s godinama. Pripijena crna majica i tajice ističu njenu tanku figuru i crnu gustu kosu. Njeni koraci su odmjereni i uporni. Njena pojava čista, neoštećena. Oko gospođe lebdi i nešto nevidljivo: trunovi jasnoće, kristalni i nedodirljivi.
Gleda u nju netremice i to gledanje konačno smanjuje trzaje i titranje bez prestanka, otkucaje koji se stapaju u vibrirajuću nasrtljivost.
Udisaji se polako šire plućima.
Limfa će se možda isto uskoro pokrenuti, veselo zaploviti tijelom.
Ne zna objasniti što se događa kada gleda gospođu.
Najbliže odgovoru što može dati jest da je gospođa bliže kraju nego početku. Bliže onome gdje buka prestaje biti faktor. Onome gdje se uranja u crni cvijet shvaćanja.
Bliže onome što joj kima sa strane dok dubokim, svevremenim glasom izgovara:
– Samo dvije stvari postoje na svijetu. Buka i bitno.
Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.
Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane- ostala bi ta mirna, duboka strujanja.
Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.
To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.
To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.
– I stres utječe na sve to- rekao je doktor na zadnjem pregledu.- Čim se toliko koncentrirate na neki dio tijela,ta pozornost samo pogorša stvari.
Uhvatio se za vrat.
– Eto vidite.- rekao je doktor, kratko ga pogledao i nastavio nešto upisivati u kompjuter.
Pitao se što zapisuje.
– Ali teško gutam, a želudac me boli gotovo svakodnevno…
Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.
– Trebali bi se opustiti. Bavite li se nekim sportom?
Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za više takvih, mirnih i uljudnih pitanja.
– Plivanje ne bi bilo loše za vas- nastavio je.
Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.
– Pa, otvorio s…se bazen kraj mene – promucao je.
– Eto!- pljesnuo je doktor. – Dakako, uvijek možete potražiti i psihološku pomoć. To bi također bila vrlo dobra ideja! Ali kažem vam- pokušajte se opustiti. Želudac je kao glava- sav stres ide direktno u njega.
Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.
– A još ste i mladi! Što ćete za petnaestak godina? Jednostavno biste trebali prestati s tim strahovima.
Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti i sjesti natrag te se žaliti na sve svoje bolove.
– Zapamtite, sve je u tome kako se postavite!- viknuo je doktor za njim prije nego je zatvorio vrata.
E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?
Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako– ispada da je to dio njegove terapije.
Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.
– Ovo bi trebao biti moj novo hram- rekao je naglas. – Umjesto poliklinika i bolnica.
Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.
– Slušam- javio se na mobitel.
– Imamo problem s dvoranom- čuo je s druge strane – Trebao bi to srediti.
Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.
***
Prošlo je još mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.
– Jedan od ovih dana krećem na bazen – rekao je kolegi na mobitel i gotovo odmah požalio. Što ako se ovaj krene raspitivati o tome pa se na kraju i sam pojavi?
Srećom, kolega je to prečuo.
– Oni i dalje tvrde da im nije plaćeno. I zovu svako malo.
Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći;navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.
Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.
– Što da im kažem?- pitao je kolega – Trebao bi ih nazvati.
Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.
– Riješit ću to- rekao je kratko i doista, to će biti zadnja stvar koju će riješiti danas prije bazena.
A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažne i nasmijane, s bijelim osmijesima.
Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.
U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.
Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo niti bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.
Dočekat će ga samo voda, svjetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.
Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.
Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.
U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen, ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.
Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Voda mu je dopirala malo iznad struka. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.
Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se na njega rukama. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.
Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.
Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.
Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu u dugim i sporimkoracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.
U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.
Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.
Koliko je prošlo vremena?
Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.
Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.
– Ima li koga?- povikao je u praznu dvoranu.
Odvratila mu je jeka.
Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu bazena.
Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.
Osjetio je malu unutrašnju bol.
Izronio je i napunio pluća zrakom.
Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok- ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.
Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.
Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikome to nije bitno.
U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi i brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.
Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:
– Sam.
Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama.Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.
Opet se popeo i skočio.
Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.
Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.
Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuti: Pa, tu si!
Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo- desno i zatim bi sve troje izašli. Ali, oni više ne postoje.
Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku,bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.
Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?
Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je sad ležeći na površini i ne osjećajući bol niti u jednom dijelu tijela, konačno?
Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u tu ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.
Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.
Doktore, kuda život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?
Možda je plutala neodređeno po zraku, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.
Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.
Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?
Zadrhtao je.
Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.
Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.
Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.
Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.
A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.
Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.
– Trebao bi- rekla mu je prije godinu dana dok je prala suđeu svojoj maloj kuhinji– ipak naći nekoga. Čovjek se zatvori u čahuru ako je dugo sam. Da ne govorim o djeci.
Nakon toga ga je samo plaho pogledala u vratila se pranju. On ju je ljutito pogledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.
– Ako se treba dogoditi, dogodit će se.– uzvratio je nemirno.
Duboko je uzdahnula i zašutjela.
Nije joj bio dovoljan on sam. Niti ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.
– Trebao bi se malo uozbiljiti– govorio mu je i otac.
Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.
Otac je umro nedugo nakon majke.
– Od nečega moraš otići- govorio je zadnjih tjedana života, tješeći se.
Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.
Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugome?
Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.
– Takav miris nigdje ne postoji – govorila bi mu dok je bio dijete, stavljajući svoju smeđu kapu i vodeći ga van.
Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.
A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?
Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.
Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri s kojom ga je majka plašila.
Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.
Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.
Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.
Trebao bi viknuti nešto.
Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!
Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovom ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen o pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.
Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!
Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!
Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, no ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.
Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio niti na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.
Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.
Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.
Trebao bi, pomislio je.
Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.
Zaronio je u tišinu.
Više ne bi trebao ništa.
(Priča iz zbirke priča ‘Lepet’ (Jesenski i Turk, 2025.)
