Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Mireline lijepe plave oči obrubljene crnom olovkom su seraširile prema meni. Mirela je otvorena prema novom, ili možda nije, možda se samo tako drži, tako oblači, rekli bismo da smo još uvijek tinejdžeri, da još uvijek imamo čitav nepregledan prostor pred sobom.

Ako ipak nije, onda će joj ova ispovijest djelovati čudno, možda i odbojno, pomislila sam.

Pet godina, pomislila sam. Pet čudnih godina u kojima bivšeg muža nisam prestala voljeti niti se mnogo zapravo promijenilo. Između nas je postojalo gotovo identično strujanje kao prije. Red tišine zbog koje smo se i rastali kad je postala pregusta za udisaje. Zatim red pristojnosti, pa red neumrle prisnosti, red dogovora: kamo ići, kada, što s djecom, što s nama, hoćemo li možda popiti kavu? I onda bismo pili kavu i bilo bi čudno što se rastajemo tako da on ide svom novom domu, a ja natrag u naš, još uvijek naš dom, i pitala sam se kada će on prestati biti zajednički, ako ikada. U trenucima rastanka, osjećala sam tešku bol- kao da se nešto u meni razlijeva i probija kožnu granicu. Bila sam sigurna daglava neće izdržati pritisak te boli, a niti pluća. Hoće li to ikada prestati, mislila sam dok sam ga gledala kako odlazi, svojim brzim, smiješnim hodom.

Bila sam sigurna da smo se trebali rastati, ali dok sam ga gledala kako odlazi, bila sam također sigurna kako sam napravila najveću grešku u životu.

Ali tugovanje se nije smanjilo, pomislila sam. Unatoč godini dana s novom osobom. Novom osobom, zazvučalo je čudno- kao s nečim izvađenim iz pećnice, friškim, tek ispečenim.Novom osobom, kao nečim što je tek stvoreno, robotskim, bez sasvim jasnih kontura i crta lica.

Dok je ‘stara’ osoba svaki put odlazila na jednak način, mahnuvši, okrećući se i nestajući iza prvog ugla, kao da je nikada i nije bilo kraj mene.

Otvorila sam usta, a zatim ih zatvorila, uz nalet snažnog umora. Muškarac, taj nov, tek stvoren muškarac, bez jasnih kontura, bio je sve osim toga. Bio je istrošen: izbrazdan pokušajima i pogreškama, silnim razočaranjima sa svime čega se tijekom svog dovoljno dugog života dotakao. Iz svake se njegove pore na pod izlijevala tekuća bol svega što je prošao, što je uradio pogrešno, što ga je oštetilo, kao i sve što je on oštetio.

Mireline plave oči još su se više raširile prema meni.

Odjednom sam osjetila kako me obuzima ljutnja. Zašto sam onda sve to pokrenula? Eto, tek tako. Zašto ne? Brak je završio prije pet godina. Niti dan danas ne znam zašto je zapravo završio. Htjela sam nešto drugo? Eto, to je bilo nešto drugo. Mogu opipati to drugo, tu sluz koja se namjestila pored mene i guta me i ne da mi disati. Htjela sam manje zraka, prostora, slobode? Tu je. To ste tražili? Izvolite.

No, Mirela nije kužila. Barem nisam prepoznala razumijevanje u njenim očima. Pogledala je prema cesti u nelagodi, ali zatim je ipak vratila pogled. Bile smo bliske- ipak prijateljice. Nije željela sve pustiti tek tako, pustiti mene sasvim zalijepljenu u sluzi. Njezin je pogled bio oštar.

Lijepa riječ, pomislila sam: upustiti se. Gotovo poetična. Upuštamo se, kao da se tiho spuštamo, lebdeći, u neku prekrasnu prostoriju punu dragulja. Raznih blaga, kao u Ali Babi i 40 razbojnika. Kada ćemo uopće stići pregledati sva ta prekrasna, skrivena blaga? Nikada nisam osjećala ništa ovakvo, eksplozija, erupcija, što mi se to događa? Mislila sam dok sam ga upoznavala. Ako je tako snažno, mora biti vrijedno, tako sam mislila.

Iako sam znala, duboko u sebi, ili plitko, da je vrijednost drugdje. U umirujućem šumu vode u kadi koju je bivši muž pripremao za mene. U tom šumu i njegovim tankim rukama koje su razgrtale vodu, pažljivo kao svilu, oprezno kao kada su češljale djecu dok su bila još sasvim mala.

Ali, ovo je bilo drugačije: i ako je tako snažno, silovito i nasilno, mora biti vrijedno, mislila sam naivno. Znajući ipak, osjećajući u svakoj koščici da je nenasilnost i nježnost, oprez i mir ono vrijedno, ili barem vrjednije za mene.

Mireline su se oči sada prestale širiti. Suzile su se. Njezin se smijeh odbijao o drveće pored kafića u kojem smo uvijek sjedile, pored Džamije. Pogledala sam u građevinu, ispražnjenu od zelenila, bijelu i mirnu. Čekala sam da Mirela kaže nešto, da prekine smijeh.

Okrenula sam očima. Činilo se da se nešto događa, htjela sam joj reći. Da se pokrećemo. Da se ja konačno pokrećem. Da se kroz beskrajna filozofiranja ‘novog muškarca’ kao tepih odmata nešto bitno. Nisam bila sigurna što, ali sve ono, mislila sam, što je nedostajalo sa starim.

Stari i novi, novi i stari. Poznati i nepoznati, nepoznati i poznati.

Pogledala sam je sa zanimanjem.

Osjetila sam kako mi se lice žari. Zar je bilo tako jednostavno? I, ako nije, ako Mirela nije bila u pravu, zašto sam skrivala tu vezu godinu dana iako sam bila slobodna, dapače, svi su navijali za moj novi početak.

Što sam točno skrivala?

Pogledala sam prema svojim cipelama; običnim, plavim cipelama s ravnom petom. Pitala sam je tiho:

Vratila sam pogled na nju. Željela sam joj reći sve, ali nisam znala kako krenuti i što još reći. Mirela je i dalje bila ozbiljna, ali smiješak joj je proletio usnama.

Vratila sam pogled na svoje cipele. Odjednom mi je bilo žao nogu. Noge su hodale, pokušavale su, svakodnevno, obaviti sve što je trebalo. Kretale su se nijemo travama, cestama, pločnicima, spuštale su pedale bicikla i automobila. Noge nisu željele ništa loše, nisu imale nikakvu namjeru osim doći od jedne točke do druge, malo se odmoriti, zatim sljedeće jutro opet probuditi, opet hodati, opet napraviti ono što se od njih tražilo.

Ponovo sam pogledala u Mirelu. Svidjela mi se ta sintagma. Mirela je bila na dobrom tragu, pomislila sam i kao da su sokovi počeli ponovno kolati mojim tijelom.

Doista je bio. Nisam upoznala nikoga s toliko vedrine i optimizma. U trenucima kada sam padala, on je glavu držao visoko uvjeravajući me da će sve biti dobro; da sve već i jest dobro. To mu je bila najdraža rečenica:

I zatim bi se u naše okruženje, tiho i sigurno, počela uvlačiti radost. To je uvijek djelovalo kao da se među nas uvlači osunčano zelenilo.

Sve je već sada dobro, rekao bi. Počela bih prebirati po svim dijelovima našeg života: djeci, sredstvima, poslovima, ljetovanjima, odmoru, filmovima, ručkovima, šetnjama, prijateljima, hobijima, razgovorima, spavanjima i iznenađeno bih ustvrdila da je doista tako: doista je sve i sada već dobro, oko toga nije bilo nikakve sumnje. Uzeo bi veliki bijeli lonac s crvenim cvjetovima i u njega stavio vodu, mrkvu, luk i meso. Zatim bi izvadio Vegetu i doista, sve je bilo dobro.

Bilo je čudno pitati Mirelu, tražiti je za savjet o dugim vezama. Nju takvi odnosi uopće nisu zanimali. Nakon nekog vremena, konstrukcije u koje bi ulazila urušavale su se. Mislila sam da odlazi čim primijeti i najmanje pukotine. Ali, sada mi se činilo da je sam pogriješila. Mirela se nije bojala pukotina.

Zapuhao je vjetar. Grane na drveću iznad nas savile su se opasno blizu našem stolu.

Ono što je Mirela govorila, bilo je vrlo jednostavno, pomislila sam, gotovo dječje.

Gledala sam je gotovo opčinjeno.

Mirela se opet počela smijati. Između oblaka promolilo se sunce i jedna je zraka pogodila čašu s vodom ispred mene.Bilo je ugodno gledati u čašu i svjetlost. Bilo bi još ugodnije ne razmišljati ni o čemu. U zadnjih godinu dana razmišljanje je postalo ping-pong akrobacija koje je više ličilo beskrajnom gušenju u kojem sam nastojala doći do zraka: do argumenta, do nečeg suvislog, smislenog, do srži beskrajnih rasprava u kojima me novi muškarac utapao.

U blizini se začula škripa kočnica. Sada više nisam gledala svoje noge već ruke, pogotovo lijevu na kojoj više nije bilo vjenčanog prstena.

Pitala sam, kao da me Mirelin komentar zaista pretvorio u djevojčicu koja se čudi nečemu uobičajenom.

Moja je baka, pomislila sam, često sjedila i gledala ispred sebe u granje. U svoj vrt. U daljinu. Sjedila je na miru, u potpunoj tišini, i promatrala. Tišina je možda bila ispresijecana zvukovima životinja koje je imala: kokoškama. Ali, osim njih, bila je neometana. Sada mi se to činilo poput drevne, iskonske mudrosti. Ako bi joj netko nešto počeo govoriti što je nije zanimalo ili je se nije ticalo, nastavila bi sa svojim gledanjem. Zašto ja nisam mogla nastaviti s gledanjem? Zašto sam morala obraćati pažnju na sve što se prema meni oglašavalo, što me je nastojalo izvući iz tihog, zadovoljnog promatranja nakon mnoštva obavljenih zadataka, nakon što su i noge i ruke i glava obavile svoje za taj dan?

I to je bila istina. Nikada me nije mučio. Nastojao mi je olakšati na sve moguće načine. Ako sam bila tužna, nastojao je biti smiješan. Ako sam bila bezvoljna, predlagao je kino ili neki izlazak za koji je znao da će me razveseliti. Znao je što volim raditi, znao je kako u stvarima uživati, dopustiti im da nas prožmu i razvesele.

Osim ako, pomislila sam. Osim ako ne želim da me netko muči. Da me kazni.

Odjednom, čitavih posljednjih godinu dana počelo je lagano nestajati u jednoj točci. Ta točka bila je oštrica noža koju sam dotad previđala ili je nisam znala definirati. Bila je jednostavna, siva i presijavala se pored mojih očiju.

Bilo me je sram, pomislila sam. Bilo mi je neugodno prolaziti kroz toliku bol, svaki je korak bolio. I bilo me je sram reći ikome da podnosim nešto što nikada ne bih podnosila; što nije trebalo podnositi. Čime sam se kažnjavala jer sam napustila nekoga tko je rukama jednako blago razgrtao vodu u kadi i kosu naše djece.

Nekoga tko je uspio unijeti zeleno u najmračniju noć.

Duboko sam udahnula. Učinilo mi se da konačno ponovo dolazim do zraka koji mi je tako dugo nedostajao.

Moj muž, bivši muž, nestaje u sjenama zgrada.

Sa sobom odnosi zeleno, kričavo, vedro zeleno koje je unosio u svaku prostoriju u koju bi ušao. Sa sobom odnosi i zvuk vode koja je ravnomjerno ulazila u kadu.

Opet pogledam u svoje noge. Zatim se sjetim nogu novog muškarca, njegovog nemilosrdnog, gotovo bijesnog gaženja bilo kojeg tla kojim je prolazio. Kojim smo prolazili. Njegove neumoljivosti, neprestanog i neprekidnog govora koji se bojao pauza, pukotina i zraka jer bi se u njima moglo ugnijezditi nešto nad čim nije imao kontrolu i na što nije imao odgovor. Bijesni koraci i bijesne misli, bijes prema svijetu i svemiru. Njegov govor o ljubavi bez imalo ljubavi, o sreći bez imalo sreće i o razumijevanju bez imalo razumijevanja.

Još sam jednom duboko udahnula. Sve o čemu je pričao, sve što je gotovo propovijedao, u tom je trenutku postao krep papir kojim su djeca ukrašavala kutove svojih škola za vrijeme raznih svečanosti. Skidajući jedan po jedan ukras od krep papira, na dnu je stajala samo ista oštrica noža: siva, snažna i usmjerena na rezanje i ni na što drugo.

Mirela ipak nije više djelovala zabrinuto. Nešto u njenom pogledu sada je bilo gotovo radosno.

Nisam mogla reći ništa drugo.

Nešto je izašlo iz mene, napustilo me i odletjelo prema gore.

Vjerojatno se negdje u zraku i rasplinulo.

Glavu sam spustila na stol ispred sebe. Pritom sam prolila čašu s vodom u kojoj se maloprije lomila sunčeva zraka.

Kimnula sam glavom. I to je isto bila istina.

I zatim sam se vidjela kako hodam između starog i novog muškarca u svojim običnim plavim cipelama. Jedan je šutio dok je drugi govorio. Plave cipele su uglavnom bile poslušne između njih, vrhovi usmjereni usporedno s njihovima. Kimajući, upijala sam sve što je jedan govorio i sve što je drugi odšutio.

Pokušala sam replicirati bezuspješno drugome i reći nešto bezuspješno prvome. Naš hod se ubrzavao i usporavao ovisno o njihovom dahu i potrebama.

Zatim je prvi, bivši muž, odlučio skrenuti nekamo i više ga nije bilo. Ostali smo onaj drugi i ja, na livadi kojoj nisam vidjela kraja. Lijep dan, brdašca, trava i oblaci i mi: ja, prikovana uz njegov korak i on, u gestikulaciji, u svojoj frekvenciji noža, u rezanju dana, trave, neba.

i zatim moje noge, poslušne noge, učine najnevjerojatniju stvar: lagano se odgurnu o tlo, najlakše moguće, ali dovoljno da pošalju tijelo u vis, prema praznom prostoru čistog zraka, prema plavom prostoru udisaja.

Moje tijelo se krene gibati prema gore i glas novog muškarca postaje sve nerazgovjetniji i tiši, ali on zapravo i ne primjećuje moje odlijetanje, on samo nastavlja, nastavlja i nastavlja, gazeći travu, brdo, livade. On nastavlja snažno, bijesno. To je ono što on radi, pomislim, na to je mislila Mirela.

Dok plutam prema plavetnilu, u meni se otvara nova praznina i ne znam kako je ispuniti. Ali istovremeno se zatvaraju posjekotine.

Istovremeno, rane konačno imaju priliku zarasti.

Uskoro zamišljam kako sam se sasvim vinula iznad livade, pašnjaka, brda. Ne vidim nikoga na tlu, čak niti kao crnu točkicu.

Pogledam prema svojim nogama. Na njima više nema cipela.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(Priča je originalno objavljena u emisiji ‘Riječi i riječi’, HRT3)

 

 

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

 

(Autor: Denis Giljević)

(Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025.)

Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.

Dok je Toma Akvinski, još tamo u trinaestom stoljeću, strahovao od tog neznanog čitatelja i te jedne knjige, njegovi su epigoni u dvadeset prvom stoljeću, produbivši učenje svog slavnog učitelja, razvili kompletnu paranoju pri pogledu na čovjeka koji svakodnevno čita, knjige, svih sadržaja i žanrova.

„Čitaš, knjigu!“ zateklo me Radno Mjesto u čitanju knjige.

Obazreo sam se oko sebe. Upravo je trajala stanka, pauza ili počivka. Moji su kolege pušili, pili kavu, a jedan je upravo koncentrirano povlačio liniju kokaina. Uz uobičajene stvari koje ničim nisu odskakale od normalnosti i svakodnevice, svi su bili manje-više, a najčešće više, pomno zagledani u pametne ekrane svojih eruditskih telefona.

„Čitaš, knjigu!“ ponovilo je Radno Mjesto čijem pronicljivom oku ništa nije moglo pobjeći, pa čak ni ono što se neskriveno i bezbrižno događalo točno ispred njega.

„Istina“, složio sam se. „Imamo stanku. Svi se odmaraju na svoj način pa ja, eto, čitam.“

„Knjigu!“ iznova je naglašeno i podcrtano, iako mi šaranje po knjigama nikad nije imalo smisla. „Vidjet će te ljudi da čitaš, knjigu!“

Nisam bio siguran o kojim to točno ljudima Radno Mjesto govori. Većina radnih kolega s kojima sam bio okružen nisu vidjeli čak ni ono u što su netremice gledali na svojim mobitelima. Onaj jedan kolega koji je dovršio liniju vidio je samo Lucy in the Sky with Diamonds, a ostali…Ostalih nije bilo. Možda je Radno Mjesto očekivalo posjet nekog ljudstva našem radnom mjestu? I kakve li su samo boljke, alergije ili fobije ti tipovi imali? Strah od zatvorenih ili strah od otvorenih knjiga?  Također mi nije bilo jasno zašto bi ikome smetalo nešto tako tiho i smireno poput čitanja knjige? No, bolest očito ne bira.

„Ali, i kolege se odmaraju“, pokušao sam objasniti. „Ovo je samo moj način odmora. Čitanje.“

„Knjige! Ljudi će vidjeti! Ljudi će pričati!“

„Dobro, a da, umjesto knjige, gledam u mobitel…“

„To može! Mobitel uvijek može!“

„Zar neće ljudi, i to vidjeti, i o tome pričati?“

„Kad te vide s mobitelom, mislit će da nešto radiš!“ poentiralo je Radno Mjesto.

U misli sam dozvao sve te nebrojene ljude, svih dobnih skupina, koji svakodnevno satima bleje u ekrane, za stolom, u zahodu, u automobilu, u javnom prijevozu, u teretani, dok hodaju, sjede ili spavaju. Kad nekim čudom uspiju, od silnog posla, na tren odvojiti pogled, krajičkom oka primijete iste takve nebrojene ljude i svi jedni za druge pomisle isto:

„Vidi samo ovog vrijednog čovjeka na mobitelu kako se ubija od posla!“

Zamislio sam tvrtke, hotele i trgovačke lance kako na istaknuto mjesto stavljaju fotografiju svog najprobranijeg radnika zadubljenog u tipkanje na mobitelu, a iznad fotografije natpis: ZAPOSLENIK MJESECA! Slegnuo sam ramenima. Možda je Radno Mjesto danas imalo tek loš dan na radnom mjestu. Često čovjek treba samo pustiti stvari i okrenuti novu stranicu, knjige. Idućih sam dana, ne želeći nikoga provocirati, uz knjigu, na posao počeo nositi mobitel. Kad bi nastupila stanka i svi isukali mobitele i ja bih izvadio svoj te ga onako ugašenog držao ispred knjige koju bih čitao.Na žalost, ova genijalna kamuflaža nije mogla prevariti iskusno knjiško nečitalačko oko Radnog Mjesta.

„Opet čitaš, knjigu!“

„Ali…“, zaustio sam.

„Nema, ali! Uvodim videonadzor sa senzorima koji se aktiviraju na svako okretanje stranice, knjige!“

Već idućeg dana kamere su preplavile radno mjesto. Od blagovaonice, preko dvorišta, pa sve do WC-a. Bile su posvuda, što je svemu davalo pomalo retro izgled, u stilu osamdesetih, ili, konkretnije, osamdeset četvrtih. Senzori za okretanje stranica knjiga pokazali su se i više nego revnima.Već istog dana Radno Mjesto je dvaput urlajući upalo u WCkolegama koji su malo preambiciozno otrgnuli listove toalet papira.

Idućeg tjedna iznenadio me poziv s radija. Rekli su kako bi voljeli napraviti prilog o mom književnom radu i zamolili me da im što prije snimim i pošaljem dvadesetak aforizama. Kako sa sobom uvijek nosim i vlastitu knjigu, odlučio sam iskoristiti pauzu, na brzinu snimiti aforizme te ih poslati mailom. Odmaknuo sam se od kolega ne želeći remetiti tipkajuću tišinu njihovih mobitela, otvorio knjigu i počeo naglas čitati aforizme. Za par sekundi, dojurilo je Radno Mjesto:

„Viđen si! Ti čitaš, knjigu! Opet!“

„Ma to je samo minuta i pol za radijsku emisiju.“

„Ljudi će te vidjeti! Ljudi će te čuti!“

„Nadam se. To i jest cilj radijske emisije.“

„Aaaaaa….blaženo je uzdahnuo kolega koji si je upravo zabio iglu punu heroina pravo u žilu, također na pauzi.“

„I to je…i to je…već treća knjiga! Izbezumljeno se treslo Radno Mjesto.“

„Zapravo, moja peta objavljena. Ja sam ju napisao.“

„Pišeš…pišeš, knjige!? I onda drugi čitaju, knjige!? Izmišljaš nove knjige i kvariš mladež!“ uprlo je optužujući prst u mene Radno Mjesto tako da sam se na tren osjećao poput Sokrata netom prije kukute.

„Ma samo sam tijekom stanke na brzinu snimio…“

„Snimio?! Čitanje, knjige! To je i snimljeno! Corpus delicti!“ odjurilo je radno mjesto prema svom uredu, uz pakleni smijeh. Ubrzo se vratilo i strogo mi predalo list papira:

„Ovo je Opomena pred čitanje, knjige! Tvoj primjerak! Pročitaj i potpiši se!“

„Jeste li sigurni da smijem čitati?“

„Naravno! Samo je jedna stranica! Premalo za knjigu!“

Pogledao sam sa zanimanjem:

Opomena pred čitanje, knjiga

Zaposleniku se izriče opomena pred čitanje, knjiga zbog povrede radnog odnosa. U članku 67 Zakona o nečitanju, knjiga, propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor (stanku), ali taj dnevni odmor (stanku) nikako i ni u kom slučaju ne smije iskoristiti za čitanje, knjiga. Svoj dnevni odmor (stanku) zaposlenik može iskoristiti  tako da ne vrijeđa moral, red i sigurnost radnog mjesta te da ne uznemiruje pretpostavljene i kolege nedoličnim i društveno neprihvatljivim radnjama kao što je čitanje, knjiga. Predložene i odobrive radnje koje zaposlenik smije obavljati za vrijeme svog dnevnog odmora  su sljedeće:

pušenje, ispijanje kava, neograničeno tipkanje po mobitelu, nenametljivo drogiranje.

Do sada je radnik više puta usmeno opomenut, a kako nije popravio svoje ponašanje, izriče mu se i ova pismena Opomena pred čitanje, knjiga.

Vođen iskustvom brojnih autograma s vlastitih književnih promocija, potpisao sam.

Dok sam hodao prema željezničkom kolodvoru, niz ulicu su prošli bučni prosvjednici s transparentima. Za oko su mi zapeli neki od ispisanih parola:

Manje knjiga, manje briga!, Izvedimo djecu iz knjižnica na ulice!, I Don Quijote je poludio od čitanja, knjiga!

Možda je najupečatljiviji transparent bio onaj s prekriženom slikom Tina Ujevića uz tekst:

Poslastica su kremšnite, a ne knjige!

Čekajući vlak, napokon sam neometano izvadio knjigu. Začuo sam kako majka u prolazu objašnjava svome djetetu pokazujući prema meni:

„Vidiš, ako ne budeš učila, čitat ćeš, knjige, poput ovog čovjeka.“

Dijete je briznulo u neutješan plač, kroz suze obećavajući majci kako neće više nikad markirati.

Dok sam u vagonu tražio mjesto da sjednem, u mene se zabila i iz ruke mi izbila knjigu penzionerka zadubljena u svoj mobitel.

„Ti današnji mladi! Samo čitaju, knjige!“ prekorila me bijesno.

Konačno sam sjeo pa otvorio knjigu da malo dođem sebi. Dvije osobe preko puta mene razmjenjivale su iskustva sa svog radnog mjesta:

„Danas su mi djeca bila toliko nemirna.“

„E draga moja, moraš ih znati smiriti. Ja svojima uvijek priprijetim: ‘Ili ćete se smiriti, ili ću vam sad pročitati neku knjigu.“

„Koju knjigu?“

„To nitko ne pita. Sva djeca od užasa zanijeme.“

„Ma imaš pravo draga. Dobivaš tišinu, a i od malena ih oblikuješ u zrela bića. Ne daj bože da se jednog dana pretvore u one kriminalce koji čitaju posvuda, knjige.“

„Čak i u vlakovima!“

Lagano sam se pokrio koricama koje su se već počele pušiti od siline pogleda.

Došavši doma, prvo sam sve ispričao supruzi, legao u krevet i otvorio knjigu. Ona me poslušala bez riječi, zatim blijedo pogledala pa zaridala:

„Ja ne mogu više ovako! Vidiš dokud nas je to tvoje čitanje, knjiga, dovelo?! A svi su mi govorili za tebe: ‘Nemoj se udavati za njega. Nije pouzdan. On ti samo čita, knjige. Nije vjeran nijednoj. Odlazi svakog tjedna u knjižnicu i nikad se ne vraća s istim knjigama s kojima je otišao. On ti kod svake žene prvo primijeti knjigu koju čita, a tek kasnije autora.‘ Mislila sam da pretjeruju, govorila sam im da griješe. Uvjeravala sam sebe kako je to samo faza. Vjerovala sam da će te moja ljubav prema tebi osvijestiti, promijeniti. Ne mogu više ovako! Vidiš da si dobio i službenu Opomenu pred čitanje, knjiga. Ne želim živjeti pod stalnim pritiskom hoćeš li zadržati ovaj posao ili potonuti još dublje, u pakao čitanja, knjiga! Oprosti mi, ali pakiram se i odlazim, zauvijek!“ Na brzinu je strpala svoje stvari u dvije torbe te me na izlazu upitala: „Mogu li još nešto učiniti za tebe prije no što se zauvijek rastanemo?“

Ne dižući pogled, snuždeno sam upitao:

„Ideš Drugom ulicom i skrećeš prema pekari Martinaj?“

„Da, reci?“

„U tom slučaju ćeš proći i pored knjižnice.

„Dobro…“

„Molim te, produži mi onda knjige, da mi se ne skupi zakasnina.“

 

(Autor: Denis Vidović)