(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
Voda mu se slijeva po rukama. Njezin dodir je smirujući, temperatura optimalna, mali potoci se spuštaju niz njegov palac, kažiprst i nestaju u udubljenju između njih. Tišina je ljekovita. Vili zatvara oči. Ovdje smije ostati još nekoliko minuta, računa. To je jedini dio dana kada može duboko udahnuti, zatvoriti oči, ostaviti udah u sebi i zadržati ga nekoliko sekundi prije izdisaja. Jedini trenutak u kojem napravi pauzu koja će mu vjerojatno samo alarmirati dijelove tijela za koje je siguran da više ne funkcioniraju kako bi trebali. Samo, ne može se sada u to uživljavati, ne ovog trenutka. O tome će razmišljati u krevetu, pred san. Tada za Vilija dolazi vrijeme beskonačnog zbrajanja i oduzimanja, kada se njegov mozak odbija smiriti i ulogoriti ispred svih onih ugodnih pejzaža koje zamišlja, pogotovo nebo opleteno prozirnim oblačićima. Prisjeti se, i to nekada pomaže, knjige koju je čitao kao dijete. O oblacima. U njoj su bile sve vrste oblaka: nimbusi, kumulusi, cirusi, kako su se već zvali, ne sjeća se. Zamišlja kako mirno, nezainteresirano plove nebom i tada mu se disanje ujednači.
Sada bi mu trebala neka smirujuća glazba. Nju će i uključiti uskoro, kada krene s poslom. Živci su mu u lošem stanju. Ima stalne glavobolje. Ruke su mu se počele tresti, pogotovo taj palac koji je dosad bio sasvim miran i postojan. Jučer ujutro je, recimo, prolio kavu. To nikako nije dobro, tako neće izdržati ni tjedan dana. Treba to nekako sakriti, utišati, kao i čitavo tijelo. Ni sam više ne zna kako. Niti duboko disanje više ne pomaže. Mozak mu je postao niz kratkih, slijepih ulica. Zabija se u svaku od njih i treba mu mnogo vremena da se oporavi. Svaki put sve više. Dok se oporavlja, sve kao da postaje sivo, oblici nejasni, izobličeni, svijet oko njega veliko, šiljato, neprijateljsko mjesto.
No, mora priznati da mu je takav bio otkad pamti za sebe. Barem nekoliko puta dnevno osjeti rupu. Onu koja se proteže u njegovom organizmu. Na početku je, recimo, bila samo mala pukotina, nije je niti primijetio. Žuljala je, kao napukle stvari prije raspada, ali nije boljela. Nije je osjećao kao prostor koji se sve više širi, zatim sažima, kao da diše, kao divlja zvijer skrivena duboko u njemu, bez ideje gdje je i što joj je činiti, ali spremna na pokret kada za to dođe vrijeme. Pritajila se i čeka. Ne zna što zapravo čeka, ali njegov organizam postao je njezin poligon za igru. Unutar njega sada je ta divljina, nešto neodređeno i nepredvidljivo. Zvijer mu je izoštrila instinkte što mu naravno, u mnogo situacija odlično dođe. Pogotovo ako se radi o poslu. Ali, i o drugim, svakodnevnim stvarima. Recimo, koristi mnogo brava i razne zaštite kako se ne bi našao na meti kojekakvih luđaka ili ljutitih osvetnika. Negdje je pročitao kako je danas mnogo više nenormalnih nego normalnih ljudi. Pronađeno je oko 500 novih vrsta psihičkih poremećaja. A dućan je poseban doživljaj. Prodavačice osjećaju da Vili živi sam, da mu je posao zahtjevan, da ne zna što će taj dan pojesti. Da ne zna što uzeti s police. Onda uzme bilo što: kekse, banane, prvo što vidi. Što mu uopće treba? One ga gledaju, njihove oči i dalje probijaju njegova leđa i ne zna što da radi. Zatim uzme pastu za zube i običan sapun. S tim ne može pogriješiti.
A onda, treba stići u stan.
To ne bi bio problem da ne živi na 10. katu. Neboder je visok, a lift je uvijek pun ljudi. To voli jer tada se prisloni na ručku kod ogledala u dnu lifta i čeka da se lift isprazni ili da dođe do svog kata. Susjedi počinju čavrljati, ovih dana obično o tome kako je hladno i kako ne pamte ovakve hladnoće. Da je kojim slučajem ljeto, ne bi pamtili takve vrućine. Neki, koji se poznaju bolje i imaju djecu, raspituju se međusobno o njima i tada uspije samo uhvatiti dijelove rečenica poput:
- … koji vrtić?
- … koji razred?
- … tko je rodio?
To mu je najdraže. Ne mora razgovarati s njima, a omogućavaju mu tih nekoliko minuta mira prije nego što uđe u stan.
Njegov stan, njegova oaza. Čim uđe, spušta rolete i navlači svoje debele zelene zavjese. Zgrada preko puta njegove blizu je i bilo tko bi ga, ako bi to poželio, mogao promatrati bez problema. Kao i on njih, uostalom.
Ponekad to i radi.
Najčešće samo to i radi.
Sakrije se iza zavjese, očisti naočale svojim puloverom, stavlja ih natrag na oči i promatra.
U stanu preko puta živi čovjek mlitave građe i ćelave glave, uvijek polugol do pasa. Kuha, gleda televiziju, hoda po stanu tako razgolićen stalno, čak i kad je vani jako hladno vrijeme. Ali, njegova razgolićenost ne znači i opuštenost, kao što je Vili ispočetka mislio. Pokreti su mu brzi, napeti i nikada se dugo ne zaustavlja ni na čemu što radi. S gledanja televizije se prebaci na balkon, s balkona u kuhinju. Jede uvijek s nogu, brzo, guta hranu. Zatim hoda po stanu. Zamišlja, jer toliko dobro ga ne vidi, da su tom muškarcu šake čvrsto stisnute dok hoda, da izvodi nekakav sasvim privatni, intimni hod, gotovo marš. Tko je on? Čime se bavi ili se možda bavio dosad pa je naglo izbačen ili je dao otkaz? Vili pretpostavlja da je prestao raditi ili nikada nije ni radio jer ga uvijek vidi. Često uzima slobodne dane ili izmišlja neke situacije samo da ne bih morao ići na posao. A čovjek je i tada tamo. Stalno, postojano. Možda je on vojnik koji je letio u zaraćene zemlje i tamo radio stvari od kojih bi sada želio pobjeći pa zato tako brzo leti s jedne stvari na drugu, s jednog dijela stana na drugi. A možda je u pitanju nešto mnogo bezazlenije. Bio je trener, osobni trener koji je navikao na stalan pokret. Iako, njegova građa tijela ne govori u korist niti jednoj opciji. Možda hoda iz jednostavnog razloga, zato što nastoji smršaviti. Zašto je stalno u stanu? Ujutro je tamo, navečer također, i to u istoj potkošulji koju često skida i onda opet oblači. On gotovo svakako spada u 500 novih psihičkih poremećaja o kojima je Vili čitao. Možda ima strah od otvorenog prostora. Od ljudi. Od trave. Sve je moguće. A možda i on promatra iz sigurnosti svoje sobe. No, što je to uopće? Ljudi nigdje nisu sigurni. U svojim sobama oni padaju na pod, grče se u bolovima, umiru. U tim istim sobama najmanja je sigurnost, a tjeskoba najveća. Biti potpuno sam u sobi, slušati otkucaje svoga srca i strepiti nad tim hoće li stati ili nastaviti svoj posao; biti sam u svom krevetu i razmišljati o ostacima dana, svemu što je pogrešno napravio nadvijajući se nad nemogućnošću da napravi bolje; jednostavno biti sam, misli Vili, prokleto je.
Živjeti na skliskom ledu, kad se nemaš za što uhvatiti. Osim za rub svoje zavjese, zelene, debele zavjese, iza koje se događa život.
Najviše se ipak zadrži na susjedi ispod njega. Ona ne hoda okolo polugola. Na žalost. No, njoj nije lako. Ima dvoje male djece, dva dječaka, vrlo blizu po godinama. Najčešće ugleda samo njihove siluete: gnjave je, skaču po njoj, nešto traže, mole, zahtijevaju, mali majmuni bez ikakvog obzira.. Ona nema mira. Nema niti trenutka za sebe, osim kada radi. Vili ne znam gdje i kada radi, ali nikoga nema u stanu od jutra do negdje pet popodne. To zna jer ju je želio promatrati i u dane kada je uzimao bolovanje pa je cijeli dan samo gledao kroz prozor i čekao da se njegovi susjedi vrate. Oko pet i pol bi se obitelj plavih, kako ih je zvao, i vratili. Prvo ona, s djecom, pretpostavlja iz vrtića, a onda i muž. Ima i muža, tipa duge plave kose, slične njenoj. Ona je prelijepa: vitki dugi vrat, ta svilena kosa, elegantan hod. Ali je i jako umorna. Vili to vidi po načinu na koji se sagiba nad nevidljivom težinom, načinu na koji pere suđe, na koji se, rezignirano i sporo, kreće po stanu. Kuhinja i dnevna soba, to je ono što vidi. Stalno posprema, pere, čisti. Volio bi joj uhvatiti pogled, ali to bi je vjerojatno uplašilo. Kada Vili izađe na balkon, stvari se vide puno jasnije, ali tamo je i on vidljiv, a to ne želi. Uglavnom razumije njezin umor i napor koji osjeća u njenim pokretima. Osjeća ih i on, iako je u sasvim različitoj situaciji od njene. Umor je umor. Nema tog lijeka, vitamina, minerala koji tu mogu pomoći. Šarene laži u ljekarnama samo su utjehe koje možda i primire na nekoliko dana ili tjedana, ali to je sve. Vili bi joj htio pomoći. Pronaći način da ona više ne mora raditi ništa od svega toga na što svakodnevno gubi vrijeme. Da može samo ležati, sjediti na balkonu i piti čaj, mirno, opušteno; da može glavu zabaciti unatrag i pustiti da joj sunce prolazi licem, ležati tamo čitavo poslijepodne, a da je nitko ne pozove, nitko ne potraži, nitko ne ugnjavi. Možda bi tada u nekom trenutku primijetila i njega, muškarca srednjih godina, relativno uščuvanog, možda čak i zgodnog, kako je gleda, prati njezino disanje i možda bi, tko zna, počela razmišljati o njemu kao o nekome zanimljivom.
Treću susjedu, desno od polunagog gospodina, zove Vještica. To je stara gospođa, guste crne kose i sporih, opasnih pokreta. Ne zna točno što mu u njima izaziva strah, ali kad god je ugleda, osjeti nelagodu, kao da ga njena prisutnost kažnjava. Gleda ga urokljivim okom. Jednom ju je susreo u dućanu. Stajala je na blagajni ispred njega i plaćala. Propustio je nekoliko ljudi samo da joj ne bi morao biti preblizu, ali svi su oni platili i otišli, a ona je još uvijek spremala svoj novčanik i namještala torbu na rame. Namjerno, znao je. Radila je to jako sporo. Gladila je remen torbe polako, ne okrećući se. Čekala ga je. A kada ga dočeka, tko zna kakav će urok baciti na njega, mislio je. Platio je, a ona je i dalje polako gladila remen ne pokazujući lice. Vidio je samo njenu crnu kosu i polovicu nosa. Pohitao je prema vratima, a ona je upravo tada namjestila torbu do kraja i krenula za njim. No, bila je vrlo spora, pa je uspio izaći i požuriti prema svojoj zgradi. Nije se okretao, znao je da nije dobro osvrtati se u takvim situacijama. I inače, kada je promatra, skloni se iza svoje debele zavjese, ne može ga vidjeti. Jako je oprezan. Ali, jedino za nju je siguran da je svjesna kako ju promatra, da su njezini spori pokreti smišljeni samo za njega, da bi zapravo, samo ako bi to htjela, mogla iskočiti kroz prozor, preletjeti udaljenost između zgrada i ščepati ga za vrat uz suludi cerek. Vjerojatno to i želi, ali čeka da se u njemu nakupi još straha. Ponekad otvara prozor i zuri u dubinu, i to, kako mu se čini, čitavu vječnost.
- Baci se. – navija on tiho u sebi. – Baci se, baci se, baci se.
Ali, njezina pomalo šiljata glava tada se vraća unutra i ona zatvara prozor. Prije nego ga zatvori, trenutak je kad ga pogleda. Gleda ravno u njega, siguran je. I taj pogled sve jasno govori. Nije mu preostalo još mnogo vremena. Kada je ne bi bilo, bio bi sigurniji da se još nešto može napraviti, da ima šansu. Da nije sve toliko… nepovratno.
Kada se Vili pokuša sjetiti nekog trenutka u kojem mu je tijelo bilo savršeno mirno, bezbolno, bez alarma, bez grča, bez osjećaja da ga nešto steže, pritišće u svakom dijelu tijela koji može zamisliti, ne može ga se sjetiti. Možda jednog davnog ljeta, kad je bio još sasvim mali. Gledao je kroz balkon stana u veliku livadu koja se nalazila ispred. Na livadi su se ponekad igrala djeca, ponekad skupljale vrane. Bojao ih se. Imale su velike, oštre kljunove i činilo mu se da će svaki tren, samo ako ga primijete, poletjeti prema njemu i napasti ga. Ali, isto tako, znao je da je na svom balkonu siguran. Zgrada je bila bijela, okrugla, balkon se polukružno prostirao na sjever i jug, tako da se, kako je dan prolazio, pomicao sa svojom stolicom po njemu i uživao u suncu. Nitko ga nije zvao, pitao za njega. Nije imao prijatelja, kao što ih niti sada nema. Imao je svoj balkon, livadu i to je bilo dovoljno. Imao je nebo kojim su plutali oblaci. Gdje god je krenuo, čekala bi ga ista praznina.
Bio je sretan.
Neku noć bio je negdje, možda čak u Zoološkom vrtu, iako nije bilo ograda. Sve oko njega bilo je zeleno- zelena, boja livade iz njegovog djetinjstva, zelena boja zavjese iza koje se svakodnevno skriva. Drveće i trava. I ona. Vrana. Jedna od onih na livadi. Prala se u plastičnoj, crvenoj posudi. Sletjela bi u nju, malo se promeškoljila i izašla. I tako je to trajalo. Bili su sami, on i vrana. Ogledavao se oko sebe ali nije imao kamo. Okolo je bio samo gustiš, nigdje nije bilo prolaza na neku cestu ili barem puteljka kojim bi se mogao iskrasti.
Znao je samo jedno- da mora biti potpuno miran. Nepomičan. Da ne smije ispustiti niti jedan zvuk, a kamoli napraviti neku pogrešnu kretnju. Nije ga smjela vidjeti. I nije ga ugledala, ali ga je mogla nanjušiti, osjetiti njegovu prisutnost onako kako to već nadarene životinje znaju. Njena velika glava i dugačak kljun okretali su se lijevo-desno kao da slute njegovu blizinu. Čekala je. I znao je što čeka. Da ga živci izdaju. Da se strese. Da ga neki dio tijela iznevjeri, kao što to već rade godinama. Da sam sebe izda, da se okrene protiv sebe kao autoimuna bolest i da joj tako da do znanja da je njen savršen, dugo očekivani plijen. Naravno, to se i dogodilo, vrlo brzo. Lijeva ruka, taj prokleti palac, počeo se nekontrolirano trzati. Vrana je podigla glavu i njezine su ga crne oči, hladni gumbi, prostrijelile. Nije bitno što će mu napraviti, mislio je, bitni su samo ti trenuci u kojima ga gleda. Nije se samo bojao njenih očiju. Pred njima je osjećao i ogroman sram. Kao da ta vrana zna sve što je ikada radio i razmišljao, sve što je pogriješio, sve što nije učinio, a trebao je. A zatim je nastavila kupanje. Svaki njen skok u vodu osjetio je kao snažan udarac u želudac. Kažu da za njegov posao treba imati dobar želudac, i to je istina, ali njegov već dugo nije bio dobar. Vrana je uranjala, njezino perje bilo je mokro, a on je osjećao udarce. Njezin lepet postajao je sve nepodnošljiviji. Vili se počeo nekontrolirano tresti, čitavim tijelom, dok je ona čekala, jer je znala da nema kamo, da mu je ostalo još vrlo malo vremena i da joj se zapravo nikamo ne žuri.
U jednom trenutku pogledao je na lijevu stranu i ugledao svjetlost. Možda dolazi neki automobil, pomislio je. Možda me pregazi i tako završi sa mnom. Želio je to milijun puta više od onoga što mu sprema vrana. Ali, svjetla se nisu približavala kao što bi to učinili farovi automobila. Ostala su udaljena i tek je tada, pomnije se zagledavši, shvatio da nije riječ o autu. Bila je to zgrada. Probijala se kroz gustiš i prilazila je sve bliže. Pregazit će me zgrada, pomislio je. Vrana se nije previše uznemiravala zbog neželjenog gosta. Podigla je glavu, pogledala u zgradu koja je bila sve bliže te nastavila svoju rutinu. Skok u lavor, meškoljenje, izlazak iz lavora. Kako se približavala, tako je polako shvaćao da je riječ o zgradi preko puta njegove. Još je neko vrijeme gotovo klizila, a zatim, niti deset metara od njih, stala. Gledao je u prozore, neobično velike i jarko osvijetljene, izložene njegovom pogledu. Dakle ovo su zadnje sekunde mog života, pomislio je. Promatrat će susjede, malo lijepu majku, malo polugolog, a malo vješticu i to će mu biti barem nekakva satisfakcija. Evo ih, pomislio je ugledavši siluete i gotovo zaboravivši na vranu.
Sjeo je na busen trave, blago uzbuđen. Pripremio se na njihove uobičajene aktivnosti: polugoli će si u kuhinji napraviti sendvič i zatim sjesti na fotelju ispred televizora. Ali, uskoro će ga nešto potaknuti da se digne i vrati u kuhinju: možda po čašu vode ili kekse. Zatim će se opet vratiti pred televizor, ali ni to neće dugo trajati. Ustat će se i otići, vjerojatno do WC-a. Tamo će možda ostati nešto dulje. Mlada žena će čistiti, kuhati, prati suđe. Nije mogao dočekati njezino lice i plavu kosu koju uvijek zamišlja svilenom. Zatim će je klinci ugnjaviti. Ili onaj dosadni muž koji stalno nešto prigovara. Ponekad viče na nju dok ona u bespomoćnosti sliježe ramenima. Vili tada poželi dotrčati i razbiti mu glavu. Reći joj da će već nešto smisliti, da ne smije ostati tamo, da to nikako nije mjesto gdje bi ona trebala biti, ono što bi ona trebala raditi. Da je za osobu poput nje stvoreno nešto drugo, nešto što ne uključuje ponavljajuće radnje čišćenja i pranja, kuhanja, spremanja kreveta i beskrajnog natezanja s derištima. Možda bi ga i poslušala. Možda bi shvatila. A starica, ona će se polako, kao duh kretati po stanu. Zalit će biljke. Gasiti i paliti svjetla. Malo će leći u svoj krevet, zatvoriti oči i razmišljati, tko zna o čemu. Otvoriti prozor i gledati u dubinu.
Njegovi su likovi bili sasvim blizu.
Uskoro ih je ugledao.
Samo, nisu se ponašali onako kako je predvidio.
Debeli je otvorio prozor i gledao ga. Njegova masivna glava bila je sasvim izobličena, kao da je pretrpio batine ili stradao u nekoj teškoj saobraćajnoj nesreći. Zatim je izvukao ruke i pokazao šake. Bile su stisnute. Viliju je val strave prošao tijelom. Pogledao je vranu. Prestala je s kupanjem i gledala u susjede. Vilija nije niti pogledala. Mlada žena nije nastavila s čišćenjem. Naslonila se na prozor laktovima, a rukama prekrila lice, kao da spava. Ali, zatim je razmaknula prste i gledala ga. Grudi su joj se podizale i spuštale i shvatio je: odmara se. Konačno je došao je trenutak u kojem će se odmoriti, promatrati nešto što nisu njezina djeca, muž ili prljavi veš. Nešto drugo, novo, uzbudljivo. Uživat će u tome makar gledala kroz prste. Vještica je otvorila prozor i pogledala prema njemu crnim očima. Nisu bile samo crne. Bile su kao u vrane. Prvo je pogledala u njegovu vranu. Zatim je podigla svoj dugačak kvrgavi prst i uprla ga u Vilija. Njezin pogled je pekao. A zatim je glasnim, kreštavim glasom izgovorila:
- Baci se. Baci se. Baci se.
To je i učinio. Bacio se na meku travu i pokrio glavu rukama.
A vrana je znala što joj je činiti.
Zadnje čega se jasno sjeća, lepetanje je krila, tih ogromnih, crnih krila, iznad njegove glave.
***
- Doktore, čekaju vas u operacijskoj sali.
Da, taj glas je očekivao. Došao je mrvu prerano. Nije još sasvim svoj, nije sletio s krila svoje pauze u realnost. Još osjeća lepet negdje duboko u glavi i zna da ga neće tako skoro izbaciti.
No spreman je, mora biti.
Kimne glavom prema sestri. Još jednom pogleda u svoje ruke koje, mokre i čiste, barem u tom trenutku djeluju mirno.
Kreće.
