*Priča iz zbirke priča “Odjavna karta” (CeKaPe, 2014.)
Sebastian sjedi na krevetu u bolničkoj sobi. Preko nogu je stavio šarenu deku. Gleda me kao da mi želi oguliti kožu s lica, komad po komad. Pali cigaretu i približava pepeljaru. Sjedam na stolicu prekoputa.
Više me ne poznaješ, draga? – ne čeka odgovor. – U redu je, ni sam sebe više ne prepoznajem. Čudno je. Većinu vremena sve oko mene treperi, kao ekrani koje ne mogu isključiti. A na svakom je neki drugi program. Kako si? Bojiš se da ćeš zauvijek biti sama? Ja se bojim samo da će me otkriti. Ne pijem tablete koje mi daju. Od njih sam stravično tup.
Što radiš s njima? – pitam.
Netko će sigurno ući i ugasiti mu cigaretu. Moraju imati nekakve detektore. Sliježe ramenima.
Ostarjela si. Imaš bore oko očiju i usta. Čudno te gledati takvu kad znam kakva si bila prije. Znaš li da je Pauli umrla majka? Od srca. Barem je bilo brzo, sretnica. Ja sam se sa svojom mučio godinama. Nisi me ni jednom pitala kako je bilo.
Rukom prelazi preko brade.
Gadno – kažem. – Valjda je bilo gadno.
Vidim kako mu u kutu usana titra smiješak.
Da, gadno, – ponovi – ali je i bila gadura. Znaš li da o mom ocu nije rekla ništa? Nikome? Nikada? Bojao sam se njenih raspoloženja. Nikada nisam znao što me može dočekati. Hladnoća ili nešto gore. Šuljao sam se po stanu. I skrivao, ispod tuša. Bio sam ispod vode satima, samo je tamo bilo sigurno, s kapljicama. Daleko od nje i njega. U kapljicama je bila i toplina. Plodna voda. Usmjeravao sam mlaz kamo god sam htio. To je bilo jedino što sam mogao usmjeravati, znaš?
Osmijeh mu se pojavljuje polako, kao u usporenom filmu, sve dok mu ne obasja čitavo lice.
I zamišljao sam da sjeckam tu gaduru na komadiće. Kako vrišti i moli me za milost, ali milosti nema… Razumiješ? Samo je dragi Bog milosrdan. Mi ostali se snalazimo kako umijemo.
Sebastiane… možda da probaš s nekim drugim lijekovima? Mislim… trebao bi… – prekinem ga.
Znaš, pogriješio sam. Dragi Bog nije milosrdan. Oko za oko, zub za zub, zar ne? I nemoj mi reći da je to samo Stari zavjet… U Novom zavjetu Isus je sve radio iz računa… znao je da će ga tatica spasiti pa je otplesao ples… Jahvina računica bila je jednostavnija. Ako pogriješiš, pripremi se na kaznu. Nešto tako blisko mojem ocu… i toliko maštovito, što se kazni tiče.
Čuj… jesi li ikada s nekim ovdje o tome porazgovarao…
Riječi mi zvuče šuplje. Sebastian je u sirupu, gustom i slatkastom, ljepljivom. Sve u njemu je puno. Moje su riječi kao rupe u zidovima. Oduvijek. Ponekad samo, kroz njih prođe vjetar.
Imam odličnu samokontrolu, znaš? Moja patologija mišljenja, percepcije i vjerovanja koja prethodi agresivnom ponašanju – recitira učiteljskim glasom – nakon jednog incidenta nije više aktualizirana. Ali mogla bi biti. Bojiš se?
Nesvjesno se okrećem prema vratima.
Ne znam – odgovaram.
Sebastian pomiče glavu prema meni i naslanja je na ruke.
Što misliš da bih napravio? Ovdje nema noževa, nema žileta, nemam čak ni vilicu da probodem tvoje jebene oči.
S hodnika ništa ne dopire. Potpuna tišina. Sami smo, pomislim. Sami u sobi, sami u bolnici. Sami na svijetu.
Znaš kako bih to izveo? Sasvim mirno. Prišao bih ti polako, kao da te želim zagrliti, a onda bih je brzo izvadio iz džepa i skvuš! Ne bi se ni snašla. Jedno, pa drugo. Još bih je malo zavrtio unutra. A zatim bih se vratio u krevet. I čekao.
Spušta se mrak. Mislim da je vrijeme posjeta završeno. Mislim da me Sebastian neće pustiti da odem, ne ovaj put.
Bez brige, draga. Ti si jedina koja me posjećuje. Ne bih učinio ništa da to kompromitiram. Kako ti je sestra?
U sobi je sve tamnije. Trebalo bi ustati i upaliti svjetlo, ali kao da sam zalijepljena za stolicu. Gledam njegove oči. Sve su šire. Kad sam došla, kapci su mu bili poluzatvoreni, a sada mu oči prekrivaju pola lica.
Sjećaš se kad je moj otac zatvorio tvoju sestru u kupaonicu? Bila je još sasvim mala. I ugasio svjetlo. Tvoji su je tražili satima. Kad su je konačno našli, bila je izvan sebe. Povraćala je pored wc-a. Ne znam tko je bio u većem šoku, oni ili ona. Dobar je bio moj stari, ha ha!
Gasi cigaretu na krevet. Nemam snage otvoriti usta. Ipak, polako progovaram, riječi izlaze sporo, ističu kao dugi mlaz:
Jer je uzela neku njegovu bilježnicu…
Sebastian naglo živne. S obje ruke prolazi kroz kosu.
Ali to nije bila neka njegova bilježnica, draga! Tamo je zapisivao što je sve radio meni! To je bila naša zaigrana teka, tako ju je zvao!
Čini mi se da će ustati na krevetu i početi skakati gore dolje. Kao kad smo oboje imali deset godina i upravo saznali da ćemo ići na istu glumačku radionicu. Znala sam za zaigranu teku. I znala sam što se događalo sa Sebastianom i njegovim blagim ocem. Nikome nisam rekla.
Kucanje na vratima prene ga. Sestra ulazi i baca usputni pogled na mene.
Vrijeme posjeta je završeno. Gospodine, vrijeme je za vaš lijek. Gospođo, molim vas – pokazuje mi glavom prema vratima.
Sebastian me i dalje netremice gleda. Povikne veselo:
Draga, hvala na svemu! Vidimo se sljedeći tjedan, budi točna! Pozdravi dječicu! Poljubi mi oca!
Sebastiane…
Prilazim njegovu krevetu. Sestra je već izvadila tablete i gleda me nervozno.
Uzmi svoj lijek. Želim vidjeti kako ga uzimaš.
On se nasmiješi.
Uvalila si me u govna do grla, draga. Ali, tek smo počeli.
Zatim otvori usta. Sestra namješta krevet i izlazi.
Gospođo, molim vas – govori mi s vrata.
Bit ću odmah s vama – govorim joj gledajući ga. – Pričekajte me, molim vas, na hodniku.
Dolazim do Sebastianova kreveta. Gleda me radoznalo.
Što još, draga? Smjestila si me ovdje, što ćemo sad? Imaš li kakvu igru za mene, poput oca? Nešto malo nježnije, možda? Znaš i sama koliko sam hipersenzibilan.
Čekam dok ne prestane govoriti. Čekam dok se ne utiša svaki šum, izvana, iznutra. Čekam dok više ne čujem udaranje svog srca. Čekam dok ne čujem kucanje sata na zidu. Čekam dok ne popusti bol od napetosti u vratu, bol u oku od njegove ideje s viljuškom. Čekam dok ne popusti krivnja. Čekam dok sve ne iscuri iz mene, kao voda. Čekam. Zatim progovaram:
Sebastiane, sada ću izaći i više se nikada neću vratiti. Niti ću te ikada više vidjeti. Ako me želiš spriječiti, učini to ili sada ili nikada više.
Njegovo lice djeteta, razočaranje i bol, kao onda kada smo se dječje voljeli, a netko bi rekao ili učinio nešto zločesto. Zatvaram oči. Znam u što se bol pretvara kada ga obuzme. Okrećem se od njega i polako napuštam prostoriju.
Ledena kraljica jen, dva, tri – brojim naglas.
Naša omiljena dječja igra. Tako sam uvijek brojala, okrenuta njemu leđima. Na početku je bio daleko iza mene, ali svaki put kada bih se okrenula, bio bi sve bliže. Nisam ga smjela vidjeti kako se pomiče, svaki put kada bih se okrenula, morao je biti miran, zaleđen. U suprotnom bi se morao vratiti natrag na početak. To su bila pravila igre. I tako bi se približavao sve dok me ne bi dotaknuo.
Ledena kraljica jen, dva, tri – okrećem se.
Sebastian sjedi u krevetu i nasmiješeno me gleda, potpuno miran. Ponovo se okrećem.
Ledena kraljica jen, dva, tri – već sam kraj vrata.
Ponovno se okrećem. Sebastian me gleda s kreveta nepomično, njegove ogromne crne oči. Ne vidim mržnju, ne vidim strah, ne vidim povrijeđenost.
Ledena kraljica jen, dva, tri – primam kvaku i izlazim.
Posljednji osvrt. Sebastian me gleda s poštovanjem. Zaleđen.
Još ću samo svratiti do Müllera po kremu – rekla je Tina, iako su je oči već boljele od neprirodnog svjetla trgovačkog centra.
U ovaj trgovački centar nisu išli često, tek ponekad s djecom u kino, kao večeras. Blizanke su bile razigrane nakon filma, njihove glavice poskakivale su u ritmu pjesmica koje su upravo slušale u crtiću i na trenutak joj je, zbog njihovih usklađenih glasova, sve djelovalo sasvim ugodno, iako je više od svega željela izaći u zimsku noć. Ispred pokretnih stepenica ugledala je fotelju za masažu i pomislila kako bi se isplatilo dati pet kuna za desetominutnu masažu, kada bi bila sama i kada bi Petar odveo djevojčice na kakao. Petar joj se, kao da je znao o čemu razmišlja, približio i prišapnuo: Odvest ću ih ovdje dolje na ručak, vidiš, tamo su stolice. Tina je pogledala preko ograde u restoran sa zelenim stolicama. Činio se širok i prostran, a kćerkice su morale nešto pojesti.
Da, odi – rekla mu je – idem na ovu stolicu deset minuta i onda samo kratko uzeti onu kremu za lice i treba li tebi što?
Ne treba, mislila je, ali bilo je pristojno pitati kad ju je već oslobađao malenih koje su se sada dohvatile plastičnog konjića i natezale ga za glavu i crvenu grivu.
Ako ima onaj dezodorans, znaš onaj moj…
Tina je okrenula očima. Uzet će prvo na što naiđe. Nije joj trebala niti krema za lice. Nije niti znala što joj treba, zašto mora ući u Müller ili bilo koji od ponuđenih dućana, jedini odgovor na to pitanje bio je zato što su bili tu, a to je značilo da treba pregledati i knjige u novootvorenoj knjižari, pa čak i kalendare za nadolazeću godinu, tekice za curice, igračke na koje su one naišle, nezaobilazni Pepco u kojem bi se uvijek pronašlo sve što se nije tražilo, ali odjednom je postalo nasušna potreba. Ali krema je bila utješna. Njen miris bio je dovoljno intenzivan, a nenametljiv da joj na licu stvori osjećaj gaze u vrijeme visoke temperature.
Mama! Mama! – blizanke su skakale oko nje. Stavila im je ruke na glave.
Mama će se odmah vratiti – rekla je, iako su one pričale o nečem drugom, psu kojeg su upravo gledale.
U desetak minuta uspjele su promijeniti mišljenje oko filma barem triput i upravo su objašnjavale da im se film zapravo uopće nije svidio i ostavio ih je ravnodušnima, iako su se u kinu rasplakale i pružale prema njoj male ruke koje je nastojala obuhvatiti, ali su je uskoro grubo odgurnule. Petar ih je primio za ruke i krenuo prema pokretnim stepenicama. Gledala je za njima kratko, a zatim se naglo okrenula.
Trojica tinejdžera prošla su s njene lijeve strane. Jedan ju je gurnuo. To ju je pokrenulo prema fotelji. Izvadila je kovanicu i legla. Fotelja je krenula s pokretima. Tina je zatvorila oči i koncentrirala se na glazbu koja je odjekivala preko zvučnika. Novi hit Taylor Swift. U redu, pomislila je dok joj je ležaljka čvrsto stezala vrat. Bit će sve u redu. Odgledali smo film, sada ćemo jesti, popiti kavu, one će zaspati u autu, ja ću odgledati malo serije, zatim san. Maserska se fotelja koncentrirala na leđa, kao da je u njima nešto pokušavala razbiti ili iskopati. Možeš li biti nježnija? Htjela ju je pitati.
Fotelja je stala. Tina je polako ustala. Bolio ju je donji dio leđa, vrat i područje oko bubrega. Ako stigne, doma će napraviti istezanje, no sada je trebalo pohitati do dućana. Müller je bio odmah preko puta fotelja i bila je zahvalna što ne mora napraviti više od desetak koraka do ulaza. I još je bio Black Friday. Već ju je nekoliko prodavača upozorilo na to, na popuste, a i gužve nisu bile zanemarive. Tumarala je između polica sa šarenim artiklima tražeći logiku u njihovom rasporedu. Kreme za lice, za tijelo, za ruke, za nokte, za bore oko očiju. Mala ogledala posvuda. Jednostavna, uokvirena bijelim. Pogleda se u jednom od njih. Lice joj ne posjeduje sočnost, pomislila je, bore su se urezale u razne dijelove, od čela nadalje. Pokuša se prisjetiti posljednje svježine, ali to nije bilo lako. Zato su tu kreme, da vrate ono što je nestalo, njihovo svijetleće obećanje. Pokuša se otrgnuti od ogledala, ali sviđa joj se promatrati svoje lice. Oko ogledalca leže razni tipovi korektora za kožu. Kako je onim ženama koje sve to koriste, koje provode puno vremena razmišljajući o tome kako se uljepšati? A kako je onima koji sve te proizvode izrađuju, osmišljavaju?
Redovi proizvoda su beskrajni, ali Tina uskoro dolazi do kreme koju je tražila. Uzima je u ruku i gladi crni poklopac. Pogleda desno i lijevo pa odmakne celofan i približi kremu nosnicama. Miris je smirujući, kao da je dobila dozu lijeka koji joj je bio potreban. Vjerojatno na tome i rade, supstancijama koje djeluju ovisnički, eto zašto je potrošila još vremena na ovaj dućan, a mogla je već biti na putu prema kući, u toplini mraka ceste.
Tina zatvara oči i iznenadi je mrak koji nije potpun- crvena i narančasta boja igraju joj pred očima. Ipak, sa sklapanjem očiju udisaji joj postaju duži i dublji, kao da se odjednom više koncentrira na disanje. Još jednom prinese kremu nosu i udahne. Miris ju odvede u duboku borovu šumu, a ta šuma u neki potpuno bezazlen tinejdžerski dan u kojem se sve činilo tragično, tužno i neutješno, iako će biti još mnogo utjehe. Slušala je tada kazete u kazetofonu (kćerkice nisu shvaćale kako je ta naprava funkcionirala), ležala na krevetu s prekriženim nogama i pitala se koga zvati na kavu i o čemu pričati. I to je bilo ključno- kava, cigareta, glazba koja se razlijevala sobom. Ni o čemu drugome nije pretjerano razmišljala.
Otvori oči. Vrijeme je za Petrov dezodorans, ma gdje bio. Petar ni sam nije znao na koji je dezodorans mislio, ali pretpostavljao je da ona zna. Ona je znala za svoju kremu i neke dječje gelove za tuširanje koje je obožavala, ali isto nije znala njihov naziv, samo izgled, poput rozih kolačića, nije čak znala niti proizvođača. Krene prema dječjim proizvodima. Neko vrijeme hoda između polica, dok nije shvatila da ih tamo nema. Dućan je imao više katova, shvati kad ugleda stepenice.
Polako je silazila stepenicama i našla se u moru igračaka. Igračke su se prostirale posvuda, prostoriji kao da nije bilo kraja, barem ga ona nije nazirala. Posvuda su bili kartoni i ploče s nazivima ‘Akcije’ ili ‘Popusti’ i Tina bi ovlaš pogledala o kojem se iznosu radi, koliko su na akciji lego kocke ili neke druge skuplje igračke, no uglavnom se nije radilo o većim popustima od dvadesetak ili tridesetak kuna.
Izvukla je mobitel i pogledala na sat. Ne, ovo nije moguće, pomislila je. Kino je završilo oko osam, a mobitel je pokazivao ponoć, što bi značilo da je provela četiri sata u traženju kreme, dezodoransa i dječjeg gela za tuširanje kojeg na ovom katu s igračkama očito nije niti bilo. Nije bilo niti poziva, a Petar bi sigurno zvao već nakon petnaest minuta. No, sat je prethodni put kada ga je pogledala radio sasvim normalno, tako da je bilo nemoguće da je ubrzao na dvanaest u prethodnih pola sata. Gledala je u ekran sa zanimanjem i dalje, no kada ga je krenula otključati, šifra koju je ukucala, bila je pogrešna. Ma koji je ovo mobitel, je li uopće moj, razmišljala je okrećući ga, ali izgledao je kao njen, čak je i zaslon bio njen, morski valovi, samo ga nije mogla otključati što god je ukucavala, a sat je pokazivao nemoguće vrijeme. Trebalo je izaći odavde i vidjeti što se događa, pomislila je brzo se krećući među igračkama. Usput je skoro pala na velikog bijelog medvjeda, sličnog onome koji je kupila blizankama za 4. rođendan.
Uskoro se našla između velikih polica. S njih su je gledale lutke koje su je podsjećale na one iz njezinog djetinjstva. Velike lutke u prozirnim celofanima i velikim kutijama i ona, kao dijete, u groznici da ih otvori. Što je lutka bila veća, više će je voljeti, mislila je. Ali nisu bile velike kao ove koje su je sada gledale s polica, gotovo prijeteće. Možda bi jednu od njih mogla uzeti za kćeri? Ali nije ih uopće mogla dosegnuti. Neke su bile i niže, one su bile i manje i, činilo se, sličnije onima iz njenog djetinjstva. Zašto rade tako zastarjele lutke, pomislila je gledajući red. Guste trepavice, staklene plave oči. Približila se sasvim jednoj od lutaka i pogledala je u oči. Neko vrijeme je samo stajala ispred nje, kao hipnotizirana. U lutkinom pogledu bilo je nešto rezignirajuće. Ruke su se širile kao da se sprema zagrliti svoju vlasnicu ili novu vlasnicu. Kosa joj je bila bijela i bila je obučena u plavo odijelce za bebe.
Tina opet izvadi mobitel i zagleda se. Sada je pokazivao dva sata ujutro. I još uvijek nije reagirao na pokušaj otključavanja. Dva ujutro. To bi objasnilo činjenicu da nikoga nije bilo među redovima igračaka, a također i odsutnost zvukova. Umjesto Taylor Swift ili nekog još novijeg hita, prostorom se protezala tišina. U daljini se čuo zvuk sličan bušenju, ali nije mogla biti sigurna.
Dva ujutro. Sjela je na pod. Pored sebe stavila je kutiju s lutkom. Uz lutku se osjećala sigurno. Zaklopila je oči. Htjela je samo izaći odavde, a sada se izlaz ne nazire.
Trebalo je ipak krenuti dalje, ali Tinu je pod čvrsto privlačio. Bez mobitela, bez zvuka, bez ljudi. Čula je samo jednoličan zvuk klime, ali nije bila sigurna u temperaturu.
Neobičan san je ovo, mislila je gledajući u lutku.
Bila je djevojčica sa žutim cipelicama. Žutokljunac. Imala je duge, smeđe šiške. Kada bi se uznemirila, gladila ih je. Imala je i lutku, vrlo sličnu ovoj, zvala ju je Jagoda i snimila kazetu o svojoj bebi Jagodi. Sjeća se ružičastog flomastera kojim je pisala po šarenom papiru nalijepljenog na kazetu. Trebalo je krenuti dalje. Ali, djevojčica sa žutim cipelicama željela je ostati još malo. Više nije bila samo ona Tina koju su čekale curice i Petar, tu je sada bila i djevojčica sa šiškicama i sviđalo joj se sjediti između lutaka koje su gledale u nju staklenim očima, sviđalo joj se dodirivati kutiju s onom koju je ona odabrala.
Oči su joj se zaklapale. Trgovački centar je utihnuo.
Budi se s bolovima u vratu i odmah vadi mobitel. Sada pokazuje deset sati ujutro. Još uvijek ga ne može otključati, iako utipkava sve šifre kojih se može sjetiti. Prsti su joj ukočeni i hladni, nikako se ne može do kraja skoncentrirati i na kraju prestaje, uzme lutku i krene uzduž polica.
Sjeti se Roberta. On je tata od jednog dječaka iz vrtića. Mirela i Silvija su mu se rugale, natjerala ih je da se ispričaju, i zatim su se Robertov i njezin pogled spojili. Oči su mu bile sive ili zelene, i umorne. Poželjela je zagrliti taj umor. Bio je visok, s velikom glavom i gotovo spojenim obrvama. Nije bio previše privlačan, niti njen tip muškarca. Ono što joj se svidjelo bio je taj umor. Pognuta ramena. Kao da nosi teret.
Bojiš se curica?- pitao je svog sina. – To su tvoje prijateljice. Nisu ništa loše mislile.
Preuzeo je njenu ulogu, objašnjavao je ponašanje njenih blizanki i ničim ih nije uvrijedio. A dječačić je slušao ozbiljno i gledao ga u oči. Nju su kćerkice rijetko tako pozorno gledale, ali ovaj put su gledale dječakova oca jednako ozbiljno kao što ga je gledao i sin. Možda je to bilo zbog njegovog govora, sporog i otežućeg, kao da se mora jako truditi da izgovori rečenicu, dok je Tina govorila brzo, misli su gurale jedna drugu, i možda je zato cure nisu shvaćale toliko ozbiljno.
Prišla mu je dok su djeca gledala crteže koje su taj dan napravila.
Tina- rekla je i pružila mu ruku.
Bilo ga je bitno dotaknuti, osjetiti mu kožu.
Robi- rekao je nezainteresirano i opet, umorno.
Većina je očeva djelovala iscrpljeno, u tome nije bilo ništa čudno. Kao i majki. Osim oca onog dječaka s dva imena koji je imao još troje djece, taj se, činilo joj se, pronašao u ulozi oca, glasan na svakom sastanku, uvijek energičan, kao da
Umorni ste. – rekla je ne razmišljajući.
Tada ju je pažljivije pogledao.
Rukom je opet posegla prema mobitelu. Već je zamišljala kako mu objašnjava, kako joj daje savjete, kako ih to zbližava.
Dođe do kraja redova s igračkama. Sada su se police prorijedile i na njima je bila kozmetika. Začuje glazbu. Nije sigurna je li bila prisutna od jutra ili tek sada, ali svakako je važno da se pojavila, to znači da je opet sve kako treba. Možda.
Bočice. Šarenilo je opet nadvlada. Šamponi dječji, blage boje, roza i plava. Neobični fontovi. Gdje je onaj koji je tražila? Ali, zar je to sada važno? Izgubila je i kremu i dezodorans i neće se vraćati po njih, nema smisla. A i ne zna što bi zatekla da krene natrag u labirint polica, možda bi je dočekala još jedna noć.
Na kraju niza ovih, nižih polica, blista staklo. Dakle, izlaz je blizu. Učini joj se da će, čim izađe iz ove prostorije, proraditi mobitel. Mora biti tako, ova je prostorija samo neki čudan međuprostor u kojem se zatekla zašto? Razmišljat će o tome čim nađe Petra i cure. Zamišljala je Petrov optužujući pogled. Samo se ti možeš izgubiti u Mülleru– reći će- i njegove podrugljive usne će se izvinuti u podsmijeh. Jebi se– poželjet će mu reći, ali suzdržat će se zbog cura. Uvijek zbog njih.
Gel za tuširanje- evo ga- u plavoj i rozoj varijanti, ali plava nema mirisa, dok je roza instantno vodi u Disneyland. Miriše ga požudno i ignorira ostale kupce koji su se pojavili gotovo odjednom, kao kada u filmovima glavni junaci uz pomoć vlastitih ili tuđih moći zalede sliku i sve pokrete oko sebe, a zatim ih odlede i svijet nastavi veliko komešanje.
Zatvori oči i pomisli kako joj nedostaje njezina kada.
Je li to rješenje za nju, za Robija, Petra, sve te majke i očeve koji su redovito, svakodnevno dolazili u vrtić i odlazili iz njega, iscijeđeni kao limuni, isušene kože, iscrpljeni, neispavani?
Biti u kadi. Biti sasvim fokusirana na ono ispred sebe, barem pola sata u danu. Tamo su ispred nje kao i ovdje, razne bočice, manje ili veće, vrlo šarene. Šamponi, pjene za kupanje, dječje kantice. Zatim, zvuk. Pucanje mjehurića. Dok nestaju, ostavljaju u vodi oblike poput malih bijelih laguna i podsjećaju je na otoke na kojima je bila, nekad davno, i koji su imali slične plaže. Plitko more. Koljena. Ona izviruju iznad vode u kadi. Koliko im je potrebno napora da izvedu korake? Što je potrebno listovima, stopalima? Što im ne daje, a trebala bi? Osjeća kao da ih nikada nije zapravo promatrala i u tom tihom trenutku zavijutaka, udubina i izbočina, sve drugo nestaje.
Treba sada vidjeti gdje su njezini. Vani je dan, u trgovačkom centru veliki žamor, veliko kretanje. Mobitel se ispraznio.
Osjeća lepet kaputa oko sebe. Koliko može biti sati? Pogleda prema velikom satu nasred centra: podne. Sada bi trebalo nešto jesti, možda hrana unese smisao u sve ovo. Mobitel ne radi, ali novčanik je tu.
A zatim- i oni su tu- u kafiću ispred nje, točno tamo gdje je gledala da odlaze, Petar i dva mala konjska repa.
Prilazi im tiho, kao da bi mogli nestati pred njom, propasti ravno u pakao.
Neće ništa reći dok ih ne dotakne.
S leđa, vidi da Mirela pije kakao, a Silvija gusti sok. Stoji iza njih. To su oni, nema greške.
Ej- kaže nesigurno.
Petar se okrene.
Pa gdje si, čekamo te sto godina- kaže vedro. – Pojeli smo i sada pijemo… mislili smo još na neki kolač…
Tina stoji s ispruženim rukama.
Dan je.- kaže polako.
Da, podne, središte dana, petak, i to još Black Friday! Hoćemo još na desert?
Petar je dobre volje, cure ju gledaju upitno. Silvija skače na lutku.
Šta je ovo?- pita, dok se Mirela pokušava iskobeljati sa stolice.
Pa to je…- Tina i dalje stoji iza ograde kafića.
Mama?- Silvija joj nastoji istrgnuti vreću iz ruke. – Kakva je ovo čudna beba?
O, baš je fora- kaže Petar.
Tina se pokrene.
Da, našla sam je u Mulleru, ali kad smo mi bili na filmu? Mislim, u koliko sati? I zar ne bi danas trebala biti subota? Zar nije jučer…- završi neuvjerljivo – bio Black Friday?
Petar je pogleda upitno.
Pa oko 10 je počeo, mislim, pa bila je matineja. Danas je petak. Šta je tebi, koja subota? Popusti su, zato smo i došli. Ajmo, idem platiti.
Koliko me nije bilo?
Tina viče za njim, zatim dotrči do njega.
Kako to misliš?- pita je.
Kako to mislim?- ponovi Tina.
Možda pola sata?- kaže Petar. – Šta je tebi?- ponovi. – Jesi izgubila dan ili si upala u neki paralelni svemir?
Tina zašuti. Ako je matineja bila u 10 i trajala do 11.30., ona je doista mogla biti u dućanu pola sata, a ne čitavu noć. No, nisu išli na matineju, u kino su išli u petak navečer, a ona je u Mülleru provela noć.
Što smo radili jučer navečer, u četvrtak dakle?
Petar se odmiče od šanka i pogledom traži kćerkice.
Tebe smo teleportirali u drugu dimenziju. Šta bi radili? Cure su rezale s onim novim škarama. Lijepile one ukrase iz učilice. Šta je tebi, stvarno? Ajde, idemo u ovu slastičarnu.
Pokaže prema naprijed. Tina nesigurno napravi nekoliko koraka.
Ti kao da si s Marsa pala. Što je? Želim stići kući i malo se odmoriti prije izlaska.
Petar je nestrpljiv.
Tina daje lijevu ruku Silviji, a desnu Mireli. Zatim čučne.
Moje glavice- kaže i ljubi ih u čelo.
Silvija se prva istrgne. Uvijek prva izađe iz njenog zagrljaja. Mirela ostaje dulje. Tina pogleda prema madežu na Silvijinom licu, jedinoj razlici između curica.
Isuse, mama- kaže Silvija. – Idemo otvoriti bebu!
Mirela se istrgne i potrči prema sestri. Petar je već sjeo u kafić i gleda u mobitel. Nervozno se okreće oko sebe i zove konobara. Za danas je dovoljno dugo bio dobar tata, misli Tina. Vrijeme je za nešto drugo. Izlazak. S kim izlazi? Gdje? Dugo ga to već nije pitala.
Ovo je bila samo neka čudna halucinacija, misli. Procjep u percepciji. Ništa drugo. Valjda sam toliko iscrpljena da sam samo trebala malo odmora, a činilo mi se da je to čitava noć.
Sjeda pored njih. Ljubi Mirelu u glavu. Malena se migolji i približava Petru.
Tina osjeća toplinu. Samo čudna halucinacija iz koje je donijela gel i lutku.
Cure su izvadile lutku iz kutije i navlače je po stolicama i stolu.
Bože, Silvi, makni to- kaže Petar.
Silvija ne sluša.
Pustite moju lutku, Tina želi povikati, ali zna da bi to kod blizanki izazvalo kontraefekt. Trebaju je natezati koliko žele, a zatim je ostaviti na miru kada im dosadi. To je ono što rade. Ostavljaju stvari kada im dosade.
Lutkino lice okrenuto je prema njoj dok joj sestre svlače plavo odijelo s bijelim tufnama. Ili su to pahulje snijega. Polegnuta je na stol i Silvija joj drži glavu dok je Mirela skida.
Lutkino lice je bezizražajno i mirno.
Pustite je – kaže Tina tiho.
Djevojčice ne slušaju, Silvija joj nastoji skinuti odijelce preko nogu. Tina se diže i grabi lutku iz njihovih ruku, brzo i sa žestinom koja ih zbuni.
Petar diže pogled s mobitela. Mirela i Silvija počnu vikati istovremeno.
Više nećete dirati ovu lutku. – kaže Tina i drži lutku izvan njihovog dosega.
Da su veće, pomisli, ništa im ne bi mogla zabraniti. Ne bi imala nikakvu moć. Da hodaju okolo visoke, više od nje, ali s tim dječjim, bebljim licima.
Tišina! Dobit ćete nešto drugo. – ogledava se oko sebe.- vožnju u onim autićima na katu. Ali lutka je mamina.
Nije joj bilo sasvim jasno zašto priča o sebi u trećem licu, ali izgleda da je upalilo, cure ne navaljuju više, glasovi se stišavaju.
Petrovo okreće očima.
Ali imam dogovor, rekao sam ti…
Stići ćeš.- kaže Tina.
Sjedne i obuče lutku. Na kraju odijelca dva su tregera koja zatvara malim gumbima. Imala je i kapicu koju joj stavlja na bijelu kosu. Lutka je gleda plavim staklima.
Petar me vara, stiže misao, istovremeno topla, bliska i strana, hladna dok gleda u lutkino lice.
Spusti lutku na krilo i pogleda ga. Tipka po mobitelu s odsutnim smiješkom. Mirela ga nešto pita, ali joj ne odgovara. Silvija se pridružuje Mireli i opet zbroj njihovih glasova, idu mu na živce, kome ne bi išle, to je sasvim normalno. Ali zapravo, ne idu. On nije tamo. Na nekom je boljem mjestu koje mu izmamljuje čak toliko energije da kaže:
Ma može, idemo gdje god hoćete!
Njegove crne oči prelaze preko kave ispred njega, ostacima kolača od cura, njegovih traperica. Prođe rukom kroz gustu kosu. Je li zgodan, pita se Tina? Jest, sigurno bi nekome mogao biti. I njoj je dugo bio. Imao je nešto zaigrano u sebi, gotovo dječje. To je ishlapilo vremenom, kao i svježina njezine kože. Ali, imao je i nešto podvojeno. Nije točno mogla odrediti što. Kad su se upoznali, činilo se da je potpuno, sasvim prisutan u svakom trenutku koji su provodili zajedno. Kao da je jako važno sve što će se među njima dogoditi, svaki zajednički dogovor, ideja, plan, cilj. Sviđala joj se takva prisutnost, iako je u njoj naslućivala nešto prijetvorno. Druga strana toga, mislila je, mora biti odbojnost. Ili barem prazan prostor u kojem se može odmoriti od truda koji ulaže. To možda i nije tako loše, mislila je tada. Dok je sa mnom, sve će biti kako treba, a zatim se može odmoriti. Tako je mislila sve dok nije poželjela da se odmori s njom, odloži novine, ugasi cigaretu, prestane s razgovorom, animacijom, pitanjima. Da smo šutke sjede i promatraju oblake. No, to se nije događalo. Petru je za odmicanje od vlastitog angažmana trebalo nešto udaljeno od Tine.
Jesam li ti naporna?- pitala je često kada bi osjetila njegovu potrebu za bijegom.
Zagrlio bi je i rekao:
Samo mi treba malo vremena za sebe.
A zatim se, kao u pješčanom satu, vrijeme provedeno u angažmanu i vrijeme provedeno sa sobom počelo izokretati i uskoro se za Petrovu koncentraciju trebalo boriti. Moliti. To je umor, znala je Tina, osjećala ga je i sada.
Ali to je još nešto, što je Petar dobro sakrio, zaključao tajnim ključem u duboki pretinac. To je druga strana, tako je Tina počela zvati dio Petrovog karaktera koji joj je bio nedohvatljiv.
I sada ju je promatrala, drugu stranu. Petra kako maše konobaru, želi platiti, ljut je što je obećala curama još vožnje u plastičnim autima.
Tina se sjeti svog mobitela- što li je s njim?
Oprezno ga, kao neki nov i nepoznat predmet, vadi iz džepa torbe. Pokazuje 12.45. ukucava šifru i odmah se uključuje. Ne vidi ništa neobično. Robijevo ime u poruci. Počeli su se dopisivati prije mjesec dana, a gotovo svaki dan se vide u vrtiću. Sjedili su u parku s djecom jedan dan kad je bilo više sunca. Nisu mnogo pričali. Svidjelo joj se sjediti pored njega, odmarati se s njim dok su djeca skakala naokolo. Odmarao se kraj nje, činilo joj se, onako kako Petar nije mogao.
Mirela i Silvija trčale su prema pokretnim stepenicama.
Pogleda u lutku. Krenu prema pokretnim stepenicama. Tini se vrti u glavi od šarenila i gladi.
Ti idi na autiće, a ja idem kupiti hranu. Ionako će mi s tobom trebati dva sata, a ovako sam za pola sata natrag. – kaže Petar.- I samo me nemoj daviti oko namirnica ili bilo čega.
Tina kimne i krene za kćerima prema plastičnim konjima i kočiji na koje su se cure već popele.
Medvjeda, mama!- viču joj da im ubaci kovanicu.
Tina nespretno vadi kovanicu iz novčanika i ubacuje je u otvor. Sjedne na klupu pored i stavi torbu i lutku pored sebe u sjedeći položaj.
Zdrave su, sretne su, misli. Što još uopće mogu tražiti?
Mama! Mama!- mašu joj iz kočije.
Tina osjeća velik umor. Okreće glavu lijevo i desno te stišće vrat.
Mama, ti si kraljica, mi smo još uvijek samo princeze.- znale su reći, prepuštajući joj barem tako neku vrstu moći.
Ali, zašto joj je uopće trebala moć? Što je željela s autoritetom, s priznanjem da je ona također važna, možda samo ne izgubiti se u njima, u Petru, jer gubila se do nestajanja, kao što je nestala jučer navečer, jer još uvijek je uvjerena da su ovdje došli jučer navečer, a ne danas ujutro kao što Petar tvrdi. I to je vjerojatno istina. Luda je. Doista su došli ovamo jutros, a ona je sanjala ili zamislila da su došli jučer i da je prespavala u centru. No zato sada ima lutku i to joj nitko ne može oduzeti.
A Petra, može li imati Petra?
Petar has left the building- kaže lutka kad sljedeći put pogleda u njenom smjeru.
A Robi je samo još jedna kuka.
Lutka gleda u prazno.
Morat ćeš riješiti stvari malo agresivnije.
Tina se polako odmakne od lutke. Osjeti kako joj nokti zadiru duboko u meso, šake su joj čvrsto stisnute, uskoro će, ako ne pripazi, probiti kožu do krvi.
Zatim se primiče vrlo blizu lutkinom licu i šapne:
Već dugo pratim tvoj rad. Od ”Bdjenja” preko ”Nije bilo dovoljno” i ”Civilne opasnosti”, do ”Lomeći kamenje” i ”Pisama za njih”, bavio si se različitim temama, idejama i dokazao se kao vrstan romanopisac. Smatraš li se ‘iskusnim’ u pisanju, kako bi opisao svoj književni put od Eventualista do danas?
Smatrati se iskusnim, to donekle stoji, sve je to iskustveno djelovanje, ali gledam na to iz malo drugačijeg kuta. Kada bih si rekao da sam ‘iskusni’ pisac, stao bih na put iskustvima koja će tek doći. Znam da to zvuči pomalo neobično, pa ću to reći na malo drugačiji način. Onaj period u kojem sam pisao zasigurno me kroz vrijeme činio iskusnijim, ali više u smislu čovjeka, osobe. Ne mogu napisati da sam ‘iskusni’ pisac, jer nova iskustva će me i dalje razvijati, tako i u pisanju, što znači da ću, i kao čovjek i kao pisac, neminovno biti u konstantnoj iskustvenoj promjeni i nadogradnji. Iskreno, nisam sklon stavljati točku na određeni zaključak koji je, govoreći iz vlastitog iskustva, još uvijek u domeni razvijanja. Uostalom, termini ‘iskusno’ i ‘iskustvo’ teže sami po sebi da ih razlikujemo. Ipak, meni se prirodno spajaju. Stoga, nisam u stanju reći za sebe da sam ‘iskusni pisac’, radije bih rekao da posjedujem određenu količinu iskustva, kao čovjek i kao pisac, a neke razlike i nema. Iskustva će se mijenjati, onako kako se mijenjam ja. Prvotno misaono, a zatim i u svom djelovanju. Iskustvo je dio mene, a ja sam iskustvo svoje vrste. I sada se naglas smijem sam sebi i svojem odgovoru. Put je nevidljivim očima, ali iznad tog puta je bistriji put, onaj koji vidi, čuje, dodiruje, osjeća, i tek tada nam postaje dohvatljiv u spoznaji, hvatamo mu rutu. Ipak, on i dalje nije označen. Takav je moj put. Književni i svaki drugi. Prisutnost je ključna. Prisutnost u glavi, već spomenuta misaona aktivnost, kao i osjećajna domena. Taj put me vodio kroz književnost, još i puno prije Eventualista, oni su bili samo jedna postaja na putu, ali nimalo samostalna ili ekskluzivna, jer dok sam ‘eventualizirao’, u isto vrijeme su me kroz književnost vodili i drugi putevi, druga književna događanja. Što će reći, put je uvijek multipliciran, a čovjek hvata potencije svih predloženih multiplikacija u onolikoj mjeri koliko mu to dopušta njegov misaoni kapacitet, koliko je brzo u stanju povezivati mogućnosti ostvarivanja tih beskonačno mnogo čestica potencijalnog stvaranja. Ipak, brzo povezivanje višestrukih točaka nipošto ne podrazumijeva da se mora djelovati u ikakvoj žurbi, jer sve to zajedno je jedno djelo u stalnom ostvarivanju.
Rekla bih da se u tvom pisanju često radi o Jaspersovim ‘graničnim situacijama’, tj. situacijama poput krivnje, umiranja, borbe, otuđenosti, namjerne i nenamjerne izolacije, nasilja, mučeništva. Događa li se u transcendiranju tih situacija neka katarza za tebe ili, kako bi Jaspers rekao, dolaženje do ‘prave egzistencije’?
Sve te situacije su duboko ukorijenjene u mojem pisanju, složio bih se s tobom. Smatram da je nužno konstantno težiti da se spomenuta stanja nadilaze, makar ih ja ispisivao, vadio na površinu, jer navedena stanja na taj način mogu poprimati drugačija značenja od ustaljenih, to bi značilo hvatati se u koštac sa svim njihovim oblicima, i upravo to je jedan od mojih stalnih ciljeva – da smisao svakog od tih stanja rastvorim poput cvijeta, pokažem da niti jedno od njih nema tek jedno značenje, kao niti samo jedan oblik, pa makar to tek bio podsjetnik da je tako, podsjetnik svima onima koji su svjesni prirode tih situacija. Upravo tu se očituje stalna graničnost, odnosno dolazi do jačanja privida koji usmjerava ljude da su sve te situacije skamenjene u svojoj nepromjenjivosti. Rekao bih da je upravo suprotno, zato i izostaju katarze, a svjesnost o promjenama svake od tih situacija slabi. Svjesnost o promjenama, koje su činjenica koja se ne može pobiti, dovodi do katarze do koje dolazi iz svjesnosti o nadilaženju svega što se čini nepromjenjivim. Tako se pomiču granice, tako se dolazi do saznanja da granice niti ne postoje, osim onih koje mi sami crtamo u našim umovima.
Koje si nove prostore izražavanja i samootkrivanja (jer o samootkrivanju je i riječ, zar ne?) te nove mogućnosti za sebe otkrio u epistolarnoj formi?
Samootkrivanje i izražavanje mi ne ovise previše o samoj formi, tek u određenoj mjeri. Kroz izražavanje samog sebe produbljuje se samootkrivanje. Otkriti sebe samom sebi je jedna stvar. A nadalje dolazi do izražavanja sebe prema van, prema drugim ljudima, ali primat u takvom djelovanju pripada samootkrivanju. Jer ako nisam ustrajan u tome da produbljujem znanje o sebi, onda bih teško uopće došao u priliku da iskreno dođem u stanje izražavanja sebe prema vanjskom svijetu. Ionako taj vanjski svijet živi u meni, ali je krucijalno da nastavim prolaziti tunelima svojih misli i osjećaja, jer bi u suprotnom došlo do kolapsa te povezanosti vanjskog i unutarnjeg svijeta u meni. U principu – ta povezanost može postojati samo ako je čovjek spoznao da prave odvojenosti između ta dva svijeta niti ne može biti, jer ovo, nazovimo to vanjskim, je samo zrcaljenje nas u tom ogledalu vanjskosti, i upravo na taj način nas skreće od istraživanja, od potražnje za znanjem i produbljivanjem tog znanja o nama samima. Ogledala su opasna. A sve izvan nas je svojevrsno ogledalo. Treba se riješiti ideje o ogledalu kao dijelu neslomljive stvarnosti. Tako ćemo lakše uranjati sami u sebe.
Je li pisanje za tebe i čin ‘ogoljavanja’ – ne nužno pred čitateljem već i pred samim sobom? Ispisivanja nutrine bez zadrške i cenzure?
Ja stojim gol. Stojim gol usred odjevenog svijeta. Znači i pred čitateljima, kao i pred samim sobom. Ispisujem sebe. Skupo prodajem svoju kožu, ali sam spreman i oderati je sam sebi. Cenzura nije opcija. Autocenzura, da budem precizan.
Koliko ti je teško ili jednostavno napraviti distancu od pisanja? Radiš li je zapravo ikada?
Gledam na pisanje, a takvim ga i osjećam, jednim neprekidnim procesom. Prema tome ne vidim nikakvu potrebu, čak niti mogućnost, da dođe do tog prekida. Čak niti u trenucima kada ne pišem doslovno ili efektivno, čak kada bi se moglo učiniti da uzimam nekakav odmak od pisanja, iznova i iznova mi se potvrđuje da to nije moguće. Ne može doći do puknuća te osovine ‘misliti-osjećati’, koje je pisanje neizostavno mentalno i duhovno djelovanje, bilo to djelovanje još uvijek samo u mislima ili je već izišlo van na papire u svojem sirotnijem obliku, onom pod koji spadaju riječi, sklopljene u neki određeni red. To nam je potrebno za razumijevanje, ali ta razina se ne može mjeriti s mislima i osjećajima, tek je neophodna da bi se predstavila kroz riječi u povezivanju istih u shvatljivu nam cjelinu. Ipak, ta cjelina ostaje na inicijalnom mjestu, iako je posve jasno da prava inicijacija počinje unutar nas samih. Sve je to vrlo jednostavno, ali rijetko to spoznajemo, jer sve u nas je okrenuto naopako. Nisam siguran kako je do toga točno došlo, ali moramo izokrenuti taj pogled na to kako se stvari uistinu odvijaju. Zapravo se vrte u krug.
”Vizije o Zan” naslov je tvog novog rukopisa. Na ovoj stranici smo već imali priliku pročitati jedan njegov dio. U kojem će se smjeru razvijati, što želiš postići?
Sve ovisi o Zan, o njoj sve ovisi. Ona je to biće koje daje ritam i tempo mojem kretanju kroz zapisivanje vizija koje ona sama donosi u moje misli, osjećanja i nadolazeće razboritosti, kao i prikaze svih događanja koja će nastupiti u društvenom poretku, ona je moj vodič, tako da meni ostaje samo da je pratim, prolazeći kroz nebrojena otkrića koja me dovode do otkrivenja stvarnosti, kao i do stapanja s njom. Tko je Zan? Za sada tek mogu reći da je to biće riješeno forme okovanog uma, ali u svojoj srži je ženska strana, nešto poput yin, bez koje u budućnosti ne bi moglo doći do afirmativnog djelovanja, i daje toj stvarnosti pečat. Fascinantna povijest i pozadina stoje uz nju i iza nje, to već znam, a i samo njezino ime dolazi iz perzijske riječi zan, u prijevodu žena, čime se povlači paralela s ovom savitljivom, gipkom stranom, ona je tama koja ostvaruje svjetlo. Ah, njezini perzijski defovi. Dakle, djelo se ostvaruje kroz niz vizija i kroz serije scena, događaja u snu, u snovima koje bivanje u javi lakoćom sama ta java izjednačuje na sljedeći način: između jave i sna nema razlike – to je poput promjene agregatnog stanja, ništa više od toga, to je voda. Pratim isječke iz njezinog života. Znam samo jedno: smjer njezinih kretanja mi postaje sve poznatiji, zato što ona se kreće u svakom smjeru, jednako kao što se, zbog toga, imajući uvid u nju, kako rijeka teče dolazi se do delte, tako se ja kroz svoje pisanje krećem na jednak način. Smjer je nepoznat zato što je svaki pravac potencija. Što želim postići? Podići svijest o tome da ljudski um i duh uopće ne moraju ostajati zarobljeni u jednoj skučenoj prostoriji, nego se mogu razvijati u jednu nedohvatljivu daljinu. U svim smjerovima, da ponovim, prikazi njezinog života kroz moje vizije o njoj, upravo oni prikazuju i pokazuju, te ukazuju da ne moramo ostati suputnici smrti, jer postepeno rasipanje naših krutih ega i uvjerenja događa se da bismo došli do oslobođenja od nas samih, svatko za sebe, što je pobjeda nad samim sobom i oslobođenje sebe samog od bivanja koje nas tlači, a mi to sami izazivamo, potražujući i ostajući u nekakvoj imaginarnoj izvjesnosti, opet uvjereni da će nam takva, jedna nepostojeća izvjesnost priuštiti sigurnost, ali takvi zamišljaji nas jedino uvode u stanje misaone nepokretnosti.
Voda mu se slijeva po rukama. Njezin dodir je smirujući, temperatura optimalna, mali potoci se spuštaju niz njegov palac, kažiprst i nestaju u udubljenju između njih. Tišina je ljekovita. Vili zatvara oči. Ovdje smije ostati još nekoliko minuta, računa. To je jedini dio dana kada može duboko udahnuti, zatvoriti oči, ostaviti udah u sebi i zadržati ga nekoliko sekundi prije izdisaja. Jedini trenutak u kojem napravi pauzu koja će mu vjerojatno samo alarmirati dijelove tijela za koje je siguran da više ne funkcioniraju kako bi trebali. Samo, ne može se sada u to uživljavati, ne ovog trenutka. O tome će razmišljati u krevetu, pred san. Tada za Vilija dolazi vrijeme beskonačnog zbrajanja i oduzimanja, kada se njegov mozak odbija smiriti i ulogoriti ispred svih onih ugodnih pejzaža koje zamišlja, pogotovo nebo opleteno prozirnim oblačićima. Prisjeti se, i to nekada pomaže, knjige koju je čitao kao dijete. O oblacima. U njoj su bile sve vrste oblaka: nimbusi, kumulusi, cirusi, kako su se već zvali, ne sjeća se. Zamišlja kako mirno, nezainteresirano plove nebom i tada mu se disanje ujednači.
Sada bi mu trebala neka smirujuća glazba. Nju će i uključiti uskoro, kada krene s poslom. Živci su mu u lošem stanju. Ima stalne glavobolje. Ruke su mu se počele tresti, pogotovo taj palac koji je dosad bio sasvim miran i postojan. Jučer ujutro je, recimo, prolio kavu. To nikako nije dobro, tako neće izdržati ni tjedan dana. Treba to nekako sakriti, utišati, kao i čitavo tijelo. Ni sam više ne zna kako. Niti duboko disanje više ne pomaže. Mozak mu je postao niz kratkih, slijepih ulica. Zabija se u svaku od njih i treba mu mnogo vremena da se oporavi. Svaki put sve više. Dok se oporavlja, sve kao da postaje sivo, oblici nejasni, izobličeni, svijet oko njega veliko, šiljato, neprijateljsko mjesto.
No, mora priznati da mu je takav bio otkad pamti za sebe. Barem nekoliko puta dnevno osjeti rupu. Onu koja se proteže u njegovom organizmu. Na početku je, recimo, bila samo mala pukotina, nije je niti primijetio. Žuljala je, kao napukle stvari prije raspada, ali nije boljela. Nije je osjećao kao prostor koji se sve više širi, zatim sažima, kao da diše, kao divlja zvijer skrivena duboko u njemu, bez ideje gdje je i što joj je činiti, ali spremna na pokret kada za to dođe vrijeme. Pritajila se i čeka. Ne zna što zapravo čeka, ali njegov organizam postao je njezin poligon za igru. Unutar njega sada je ta divljina, nešto neodređeno i nepredvidljivo. Zvijer mu je izoštrila instinkte što mu naravno, u mnogo situacija odlično dođe. Pogotovo ako se radi o poslu. Ali, i o drugim, svakodnevnim stvarima. Recimo, koristi mnogo brava i razne zaštite kako se ne bi našao na meti kojekakvih luđaka ili ljutitih osvetnika. Negdje je pročitao kako je danas mnogo više nenormalnih nego normalnih ljudi. Pronađeno je oko 500 novih vrsta psihičkih poremećaja. A dućan je poseban doživljaj. Prodavačice osjećaju da Vili živi sam, da mu je posao zahtjevan, da ne zna što će taj dan pojesti. Da ne zna što uzeti s police. Onda uzme bilo što: kekse, banane, prvo što vidi. Što mu uopće treba? One ga gledaju, njihove oči i dalje probijaju njegova leđa i ne zna što da radi. Zatim uzme pastu za zube i običan sapun. S tim ne može pogriješiti.
A onda, treba stići u stan.
To ne bi bio problem da ne živi na 10. katu. Neboder je visok, a lift je uvijek pun ljudi. To voli jer tada se prisloni na ručku kod ogledala u dnu lifta i čeka da se lift isprazni ili da dođe do svog kata. Susjedi počinju čavrljati, ovih dana obično o tome kako je hladno i kako ne pamte ovakve hladnoće. Da je kojim slučajem ljeto, ne bi pamtili takve vrućine. Neki, koji se poznaju bolje i imaju djecu, raspituju se međusobno o njima i tada uspije samo uhvatiti dijelove rečenica poput:
… koji vrtić?
… koji razred?
… tko je rodio?
To mu je najdraže. Ne mora razgovarati s njima, a omogućavaju mu tih nekoliko minuta mira prije nego što uđe u stan.
Njegov stan, njegova oaza. Čim uđe, spušta rolete i navlači svoje debele zelene zavjese. Zgrada preko puta njegove blizu je i bilo tko bi ga, ako bi to poželio, mogao promatrati bez problema. Kao i on njih, uostalom.
Ponekad to i radi.
Najčešće samo to i radi.
Sakrije se iza zavjese, očisti naočale svojim puloverom, stavlja ih natrag na oči i promatra.
U stanu preko puta živi čovjek mlitave građe i ćelave glave, uvijek polugol do pasa. Kuha, gleda televiziju, hoda po stanu tako razgolićen stalno, čak i kad je vani jako hladno vrijeme. Ali, njegova razgolićenost ne znači i opuštenost, kao što je Vili ispočetka mislio. Pokreti su mu brzi, napeti i nikada se dugo ne zaustavlja ni na čemu što radi. S gledanja televizije se prebaci na balkon, s balkona u kuhinju. Jede uvijek s nogu, brzo, guta hranu. Zatim hoda po stanu. Zamišlja, jer toliko dobro ga ne vidi, da su tom muškarcu šake čvrsto stisnute dok hoda, da izvodi nekakav sasvim privatni, intimni hod, gotovo marš. Tko je on? Čime se bavi ili se možda bavio dosad pa je naglo izbačen ili je dao otkaz? Vili pretpostavlja da je prestao raditi ili nikada nije ni radio jer ga uvijek vidi. Često uzima slobodne dane ili izmišlja neke situacije samo da ne bih morao ići na posao. A čovjek je i tada tamo. Stalno, postojano. Možda je on vojnik koji je letio u zaraćene zemlje i tamo radio stvari od kojih bi sada želio pobjeći pa zato tako brzo leti s jedne stvari na drugu, s jednog dijela stana na drugi. A možda je u pitanju nešto mnogo bezazlenije. Bio je trener, osobni trener koji je navikao na stalan pokret. Iako, njegova građa tijela ne govori u korist niti jednoj opciji. Možda hoda iz jednostavnog razloga, zato što nastoji smršaviti. Zašto je stalno u stanu? Ujutro je tamo, navečer također, i to u istoj potkošulji koju često skida i onda opet oblači. On gotovo svakako spada u 500 novih psihičkih poremećaja o kojima je Vili čitao. Možda ima strah od otvorenog prostora. Od ljudi. Od trave. Sve je moguće. A možda i on promatra iz sigurnosti svoje sobe. No, što je to uopće? Ljudi nigdje nisu sigurni. U svojim sobama oni padaju na pod, grče se u bolovima, umiru. U tim istim sobama najmanja je sigurnost, a tjeskoba najveća. Biti potpuno sam u sobi, slušati otkucaje svoga srca i strepiti nad tim hoće li stati ili nastaviti svoj posao; biti sam u svom krevetu i razmišljati o ostacima dana, svemu što je pogrešno napravio nadvijajući se nad nemogućnošću da napravi bolje; jednostavno biti sam, misli Vili, prokleto je.
Živjeti na skliskom ledu, kad se nemaš za što uhvatiti. Osim za rub svoje zavjese, zelene, debele zavjese, iza koje se događa život.
Najviše se ipak zadrži na susjedi ispod njega. Ona ne hoda okolo polugola. Na žalost. No, njoj nije lako. Ima dvoje male djece, dva dječaka, vrlo blizu po godinama. Najčešće ugleda samo njihove siluete: gnjave je, skaču po njoj, nešto traže, mole, zahtijevaju, mali majmuni bez ikakvog obzira.. Ona nema mira. Nema niti trenutka za sebe, osim kada radi. Vili ne znam gdje i kada radi, ali nikoga nema u stanu od jutra do negdje pet popodne. To zna jer ju je želio promatrati i u dane kada je uzimao bolovanje pa je cijeli dan samo gledao kroz prozor i čekao da se njegovi susjedi vrate. Oko pet i pol bi se obitelj plavih, kako ih je zvao, i vratili. Prvo ona, s djecom, pretpostavlja iz vrtića, a onda i muž. Ima i muža, tipa duge plave kose, slične njenoj. Ona je prelijepa: vitki dugi vrat, ta svilena kosa, elegantan hod. Ali je i jako umorna. Vili to vidi po načinu na koji se sagiba nad nevidljivom težinom, načinu na koji pere suđe, na koji se, rezignirano i sporo, kreće po stanu. Kuhinja i dnevna soba, to je ono što vidi. Stalno posprema, pere, čisti. Volio bi joj uhvatiti pogled, ali to bi je vjerojatno uplašilo. Kada Vili izađe na balkon, stvari se vide puno jasnije, ali tamo je i on vidljiv, a to ne želi. Uglavnom razumije njezin umor i napor koji osjeća u njenim pokretima. Osjeća ih i on, iako je u sasvim različitoj situaciji od njene. Umor je umor. Nema tog lijeka, vitamina, minerala koji tu mogu pomoći. Šarene laži u ljekarnama samo su utjehe koje možda i primire na nekoliko dana ili tjedana, ali to je sve. Vili bi joj htio pomoći. Pronaći način da ona više ne mora raditi ništa od svega toga na što svakodnevno gubi vrijeme. Da može samo ležati, sjediti na balkonu i piti čaj, mirno, opušteno; da može glavu zabaciti unatrag i pustiti da joj sunce prolazi licem, ležati tamo čitavo poslijepodne, a da je nitko ne pozove, nitko ne potraži, nitko ne ugnjavi. Možda bi tada u nekom trenutku primijetila i njega, muškarca srednjih godina, relativno uščuvanog, možda čak i zgodnog, kako je gleda, prati njezino disanje i možda bi, tko zna, počela razmišljati o njemu kao o nekome zanimljivom.
Treću susjedu, desno od polunagog gospodina, zove Vještica. To je stara gospođa, guste crne kose i sporih, opasnih pokreta. Ne zna točno što mu u njima izaziva strah, ali kad god je ugleda, osjeti nelagodu, kao da ga njena prisutnost kažnjava. Gleda ga urokljivim okom. Jednom ju je susreo u dućanu. Stajala je na blagajni ispred njega i plaćala. Propustio je nekoliko ljudi samo da joj ne bi morao biti preblizu, ali svi su oni platili i otišli, a ona je još uvijek spremala svoj novčanik i namještala torbu na rame. Namjerno, znao je. Radila je to jako sporo. Gladila je remen torbe polako, ne okrećući se. Čekala ga je. A kada ga dočeka, tko zna kakav će urok baciti na njega, mislio je. Platio je, a ona je i dalje polako gladila remen ne pokazujući lice. Vidio je samo njenu crnu kosu i polovicu nosa. Pohitao je prema vratima, a ona je upravo tada namjestila torbu do kraja i krenula za njim. No, bila je vrlo spora, pa je uspio izaći i požuriti prema svojoj zgradi. Nije se okretao, znao je da nije dobro osvrtati se u takvim situacijama. I inače, kada je promatra, skloni se iza svoje debele zavjese, ne može ga vidjeti. Jako je oprezan. Ali, jedino za nju je siguran da je svjesna kako ju promatra, da su njezini spori pokreti smišljeni samo za njega, da bi zapravo, samo ako bi to htjela, mogla iskočiti kroz prozor, preletjeti udaljenost između zgrada i ščepati ga za vrat uz suludi cerek. Vjerojatno to i želi, ali čeka da se u njemu nakupi još straha. Ponekad otvara prozor i zuri u dubinu, i to, kako mu se čini, čitavu vječnost.
Baci se. – navija on tiho u sebi. – Baci se, baci se, baci se.
Ali, njezina pomalo šiljata glava tada se vraća unutra i ona zatvara prozor. Prije nego ga zatvori, trenutak je kad ga pogleda. Gleda ravno u njega, siguran je. I taj pogled sve jasno govori. Nije mu preostalo još mnogo vremena. Kada je ne bi bilo, bio bi sigurniji da se još nešto može napraviti, da ima šansu. Da nije sve toliko… nepovratno.
Kada se Vili pokuša sjetiti nekog trenutka u kojem mu je tijelo bilo savršeno mirno, bezbolno, bez alarma, bez grča, bez osjećaja da ga nešto steže, pritišće u svakom dijelu tijela koji može zamisliti, ne može ga se sjetiti. Možda jednog davnog ljeta, kad je bio još sasvim mali. Gledao je kroz balkon stana u veliku livadu koja se nalazila ispred. Na livadi su se ponekad igrala djeca, ponekad skupljale vrane. Bojao ih se. Imale su velike, oštre kljunove i činilo mu se da će svaki tren, samo ako ga primijete, poletjeti prema njemu i napasti ga. Ali, isto tako, znao je da je na svom balkonu siguran. Zgrada je bila bijela, okrugla, balkon se polukružno prostirao na sjever i jug, tako da se, kako je dan prolazio, pomicao sa svojom stolicom po njemu i uživao u suncu. Nitko ga nije zvao, pitao za njega. Nije imao prijatelja, kao što ih niti sada nema. Imao je svoj balkon, livadu i to je bilo dovoljno. Imao je nebo kojim su plutali oblaci. Gdje god je krenuo, čekala bi ga ista praznina.
Bio je sretan.
Neku noć bio je negdje, možda čak u Zoološkom vrtu, iako nije bilo ograda. Sve oko njega bilo je zeleno- zelena, boja livade iz njegovog djetinjstva, zelena boja zavjese iza koje se svakodnevno skriva. Drveće i trava. I ona. Vrana. Jedna od onih na livadi. Prala se u plastičnoj, crvenoj posudi. Sletjela bi u nju, malo se promeškoljila i izašla. I tako je to trajalo. Bili su sami, on i vrana. Ogledavao se oko sebe ali nije imao kamo. Okolo je bio samo gustiš, nigdje nije bilo prolaza na neku cestu ili barem puteljka kojim bi se mogao iskrasti.
Znao je samo jedno- da mora biti potpuno miran. Nepomičan. Da ne smije ispustiti niti jedan zvuk, a kamoli napraviti neku pogrešnu kretnju. Nije ga smjela vidjeti. I nije ga ugledala, ali ga je mogla nanjušiti, osjetiti njegovu prisutnost onako kako to već nadarene životinje znaju. Njena velika glava i dugačak kljun okretali su se lijevo-desno kao da slute njegovu blizinu. Čekala je. I znao je što čeka. Da ga živci izdaju. Da se strese. Da ga neki dio tijela iznevjeri, kao što to već rade godinama. Da sam sebe izda, da se okrene protiv sebe kao autoimuna bolest i da joj tako da do znanja da je njen savršen, dugo očekivani plijen. Naravno, to se i dogodilo, vrlo brzo. Lijeva ruka, taj prokleti palac, počeo se nekontrolirano trzati. Vrana je podigla glavu i njezine su ga crne oči, hladni gumbi, prostrijelile. Nije bitno što će mu napraviti, mislio je, bitni su samo ti trenuci u kojima ga gleda. Nije se samo bojao njenih očiju. Pred njima je osjećao i ogroman sram. Kao da ta vrana zna sve što je ikada radio i razmišljao, sve što je pogriješio, sve što nije učinio, a trebao je. A zatim je nastavila kupanje. Svaki njen skok u vodu osjetio je kao snažan udarac u želudac. Kažu da za njegov posao treba imati dobar želudac, i to je istina, ali njegov već dugo nije bio dobar. Vrana je uranjala, njezino perje bilo je mokro, a on je osjećao udarce. Njezin lepet postajao je sve nepodnošljiviji. Vili se počeo nekontrolirano tresti, čitavim tijelom, dok je ona čekala, jer je znala da nema kamo, da mu je ostalo još vrlo malo vremena i da joj se zapravo nikamo ne žuri.
U jednom trenutku pogledao je na lijevu stranu i ugledao svjetlost. Možda dolazi neki automobil, pomislio je. Možda me pregazi i tako završi sa mnom. Želio je to milijun puta više od onoga što mu sprema vrana. Ali, svjetla se nisu približavala kao što bi to učinili farovi automobila. Ostala su udaljena i tek je tada, pomnije se zagledavši, shvatio da nije riječ o autu. Bila je to zgrada. Probijala se kroz gustiš i prilazila je sve bliže. Pregazit će me zgrada, pomislio je. Vrana se nije previše uznemiravala zbog neželjenog gosta. Podigla je glavu, pogledala u zgradu koja je bila sve bliže te nastavila svoju rutinu. Skok u lavor, meškoljenje, izlazak iz lavora. Kako se približavala, tako je polako shvaćao da je riječ o zgradi preko puta njegove. Još je neko vrijeme gotovo klizila, a zatim, niti deset metara od njih, stala. Gledao je u prozore, neobično velike i jarko osvijetljene, izložene njegovom pogledu. Dakle ovo su zadnje sekunde mog života, pomislio je. Promatrat će susjede, malo lijepu majku, malo polugolog, a malo vješticu i to će mu biti barem nekakva satisfakcija. Evo ih, pomislio je ugledavši siluete i gotovo zaboravivši na vranu.
Sjeo je na busen trave, blago uzbuđen. Pripremio se na njihove uobičajene aktivnosti: polugoli će si u kuhinji napraviti sendvič i zatim sjesti na fotelju ispred televizora. Ali, uskoro će ga nešto potaknuti da se digne i vrati u kuhinju: možda po čašu vode ili kekse. Zatim će se opet vratiti pred televizor, ali ni to neće dugo trajati. Ustat će se i otići, vjerojatno do WC-a. Tamo će možda ostati nešto dulje. Mlada žena će čistiti, kuhati, prati suđe. Nije mogao dočekati njezino lice i plavu kosu koju uvijek zamišlja svilenom. Zatim će je klinci ugnjaviti. Ili onaj dosadni muž koji stalno nešto prigovara. Ponekad viče na nju dok ona u bespomoćnosti sliježe ramenima. Vili tada poželi dotrčati i razbiti mu glavu. Reći joj da će već nešto smisliti, da ne smije ostati tamo, da to nikako nije mjesto gdje bi ona trebala biti, ono što bi ona trebala raditi. Da je za osobu poput nje stvoreno nešto drugo, nešto što ne uključuje ponavljajuće radnje čišćenja i pranja, kuhanja, spremanja kreveta i beskrajnog natezanja s derištima. Možda bi ga i poslušala. Možda bi shvatila. A starica, ona će se polako, kao duh kretati po stanu. Zalit će biljke. Gasiti i paliti svjetla. Malo će leći u svoj krevet, zatvoriti oči i razmišljati, tko zna o čemu. Otvoriti prozor i gledati u dubinu.
Njegovi su likovi bili sasvim blizu.
Uskoro ih je ugledao.
Samo, nisu se ponašali onako kako je predvidio.
Debeli je otvorio prozor i gledao ga. Njegova masivna glava bila je sasvim izobličena, kao da je pretrpio batine ili stradao u nekoj teškoj saobraćajnoj nesreći. Zatim je izvukao ruke i pokazao šake. Bile su stisnute. Viliju je val strave prošao tijelom. Pogledao je vranu. Prestala je s kupanjem i gledala u susjede. Vilija nije niti pogledala. Mlada žena nije nastavila s čišćenjem. Naslonila se na prozor laktovima, a rukama prekrila lice, kao da spava. Ali, zatim je razmaknula prste i gledala ga. Grudi su joj se podizale i spuštale i shvatio je: odmara se. Konačno je došao je trenutak u kojem će se odmoriti, promatrati nešto što nisu njezina djeca, muž ili prljavi veš. Nešto drugo, novo, uzbudljivo. Uživat će u tome makar gledala kroz prste. Vještica je otvorila prozor i pogledala prema njemu crnim očima. Nisu bile samo crne. Bile su kao u vrane. Prvo je pogledala u njegovu vranu. Zatim je podigla svoj dugačak kvrgavi prst i uprla ga u Vilija. Njezin pogled je pekao. A zatim je glasnim, kreštavim glasom izgovorila:
Baci se. Baci se. Baci se.
To je i učinio. Bacio se na meku travu i pokrio glavu rukama.
A vrana je znala što joj je činiti.
Zadnje čega se jasno sjeća, lepetanje je krila, tih ogromnih, crnih krila, iznad njegove glave.
***
Doktore, čekaju vas u operacijskoj sali.
Da, taj glas je očekivao. Došao je mrvu prerano. Nije još sasvim svoj, nije sletio s krila svoje pauze u realnost. Još osjeća lepet negdje duboko u glavi i zna da ga neće tako skoro izbaciti.
No spreman je, mora biti.
Kimne glavom prema sestri. Još jednom pogleda u svoje ruke koje, mokre i čiste, barem u tom trenutku djeluju mirno.
Kad se osvrneš na svoju knjigu Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi, što ti prolazi kroz glavu, jesi li zadovoljan s njom, čini li ti se kao nešto iz daleke prošlosti ili kao nešto što bi i sada mogao napisati?
Zadovoljan sam što se knjiga dogodila. Zadovoljan sam time što sam uspio artikulirati neke misli i osjećaje te u konačnici ispisati kompletno djelo. Mislim da ta knjiga pati od nekih dječjih bolesti, nešto nezrelih rezoniranja i neprokuhanih ideja. Jednako tako vjerujem da sam u to vrijeme, u toj formi svakako bio jedan od originalnijih glasova na književnoj sceni.
Kad smo kod toga, što trenutno pišeš? Poslao si mi neke pjesme za ‘Čitaj mi’, spremaš li novu zbirku, ovaj put pjesničku? Kako bi je opisao?
Pišem pjesme. Za sebe, za bend, za druge glazbenice i glazbenike. Uvijek pišem pjesme. Objavljujem na fejsbuku i strahujem od reakcija, još više od ignoriranja. Moj digitalni i analogni mozak nisu najbolji prijatelji. Trude se. Slijedom takvog načina razmišljanja i prosuđivanja sebe i okoline, volio bih da te pjesme budu ukoričene i opipljive. Ja sam bio najsretniji (čitaj od desete do dvadesete) s kazetama, cd-ima, knjigama tako da imam osjećaj da si to moram priuštiti. Znaš i sama Jelena moja, stvaranje je majka, a tisak, promocija, tapšanje po ramenima… to su odsutni očevi – lijepo je kad se pojave, ali ne računaš na njih na dnevnoj bazi. Ostaje samo pisanje.
Majstor si kratke forme, neobičnih uvida, začudnih elemenata. U jednoj emisiji si rekao da ti je inspiracija za priču bila – muha. Promatraš li i inače svakodnevicu fenomenološki, pronalazeći uvijek nove začudnosti?
Hvala na lijepim riječima. Teško mi je reći kako promatram svakodnevicu, baš iz razloga što je to moja svakodnevica, za nekoga je potpuno drugačija. Svaki dan je svaki mjesec, mjesec godina…u konačnici život. Naravno, uvid se mijenja iskustvima i banalnostima entropije. Stari strahovi postanu smiješni, novi uvjerljiviji, na basketu mogu skočiti desetak cm manje nego prije desetak godina…
Uz pisanje, član si i rock benda Detective Jones. Kako se rad na pjesmama u bendu razlikuje od pjesama za zbirku u smislu inspiracije, procesa pisanja…?
Prvenstveno se radi o poštivanju forme i snalaženja u prostoru između. Određenu vokalnu melodiju mora pratiti određen broj slogova, poželjno je da su fonetski dobro posloženi i u konačnici – ugodni uhu. Poeziju pišem izrazito impulzivno, rijetko promijenim i slovo u tekstu. Tako se nađe da fali neko slovo u naslovu pjesme, ili se neobjašnjivo nađe slovo đ na kraju, bez ikakvog konteksta. Vještiji pjesnik bi mi vjerojatno ukazao na jednakosti u poštivanjima tih formi i međuprostora no to još nije bio slučaj. Da zaključim, nekako mi se iskristaliziralo da za glazbu više radim za inspiraciju, a za poeziju inspiracija više radi za mene.
Koji te žanrovi privlače, u književnosti, ali i šire? Kako bi, primjerice, izgledao film koji bi ti snimio?
U zadnje vrijeme najviše čitam domaće autor/ice. Vjerojatno neka stvarnosna proza. Film bi bio oh! tako neshvaćeni art slice of life. Scena je da sjedim pred laptopom i klavijaturama, pušim cigaretu za cigaretom, uzimam debele gutljaje pive iz limenke, tipkam nešto, mrštim se, neurotično čoham po tjemenu, nasmijem se kad nešto skužim, poljubim svoju dragu i legnem spavati kraj nje.
Što ti pada na pamet kad se sjetiš iskustva radionica (ali i rada) u CeKaPe-u? Što si tu naučio?
Razmjena ideja i tekstova u grupi je najbolja stvar koju si možeš priuštiti u kreativnom radu. Dinamika rada na tjednoj (kasnije dnevnoj) bazi diktira kvalitetu krajnjeg produkta. Prijateljstva, ljubavi… Još učim.
