Jako dobro barataš kratkom formom, precizan si, oštrouman i pedantan. Otkad pratim tvoj rad (još od radionica CeKaPe-a) čini mi se da si izbrusio stil i da si se u mikro- pričama pronašao?
Kakvo lijepo otvaranje; osjećam se prepoznat, persiranja vrijedan. Osim tog osjećaja, moguće je i sljedeće: oduvijek volim kratku formu, prvo kao čitatelj, kasnije i kao pisac. To ima veze sa slobodnim vremenom, načinom pisanja, (vrlo osobnom) potragom za zadovoljstvom u tekstu. Poroditi knjigu mikroproze je zahtjevno, jer možeš imati desetke dobrih priča a da i dalje zapravo nemaš – ništa. Pa tako skupljam te crtice po folderima kao grabljama i većinu vremena nemam pojma kako sve to privesti kraju (završava li takva knjiga? ili samo prestane?). Vjerojatno je slično sa zbirkama poezije. Igra se na male golove i takav tekst, ako je dobar, čitatelju nosi neke tihe radosti; mig na razini rečenice, naznačeno a neizgovoreno, detalj ili sliku koji zapamtiš.
Misliš li da si u pisanju perfekcionist i, ako da, smatraš li to više manom ili vrlinom?
Ha, ha – znaš onaj klišej s razgovora za posao “recite nam jednu svoju manu” “hmmm (dugo razmišljanje, pogled u daljinu), pa evo mogu reći da mi je mana da sam – perfekcionist!”
Po tekstovima orem predugo, to je sigurno. Imam neku potrebu za pretjeranom doradom, editiranjem. Sigurno dio kvalitete mog teksta proizlazi iz te upornosti. Ali ista “vrlina” baca ti klip pod noge; pričam o toj opsesiji sa slikarima, drugim piscima, čak i u glazbi to je ponekad slučaj. Zaključak je da moraš razumjeti i prepoznati gotovo djelo. I tada ga pustiti. Meni je to teško. Marquez je negdje izjavio da “u kratkoj priči uvijek ima mjesta za još jednu dobru rečenicu” – to je i istina, i nije istina. Opasnost prevelikog peglanja teksta je njegova “savršenost” – u smislu sterilnosti, osjećaja vještački stvorenog sadržaja. To je prostor gdje se izgubi umjetnost, a ostane samo zanat.
Autorica: Vida Meić
Inspiriraju te razne teme, detalji, događaji, ali postoji li nešto što te posebno privlači kao tema koja se provlači kroz svo tvoje pisanje?
Zanimaju me uloge koje si dodijelimo (ili nam bivaju dodijeljene) kroz život. Primjerice, uloga oca, političara, umjetnika, unuka, direktora, muža, ljubavnika, humanitarca, sportaša, prijatelja… Svaka od tih uloga nosi neku obvezu, kucka te po ramenu i uzima svoje. I čini mi se da smo mi u različitim ulogama zapravo – različiti – jer su uloge tako daleke jedna od druge. Unuk i političar, primjerice, ili muž i ljubavnik. I ne samo u očiglednom, nego se pogled na svijet malo pomakne. Kao da gledamo kroz filter. Neke uloge kroz vrijeme nažalost prestaju, biološki, a otvaraju nam se nove. Koliko čovjek ima vremena, energije, motiva – kvalitetno ih ispuniti? Biti “dobar čovjek” – što to uopće znači? Neku od uloga ispunit ćemo savršeno; u nekima ćemo bijedno promašiti. Kako se to boduje, kao eurovizija? Ili boksački meč? Pitam se, koliko li sam bodova skupio, a koliko propustio. O ovome ću pisati u romanu, koji najavljujem već valjda deset godina, pa mogu i ovdje.
Osjećaš li se kao dio scene ili neke cjeline na sceni, misliš li da postoje neki dominantni pravci u našoj književnosti danas?
Ne.
U tvojoj novoj zbirci priča radit će se o svojevrsnom spoju tvoje proze i grafika Vide Meić. Što očekuješ od tog spoja, koje su prednosti spajanja proznog i vizualnog, a koji eventualni nedostaci?
Vida je autor knjige, kao i ja. To je važno napomenuti jer smo na taj način ušli u “projekt” – zabavlja nas to, iako uzima neko dodatno vrijeme. Kao autori, pokušavamo naći taj balans između vizualnog i proznog. Nije lako, zanimljivo je, mislimo da je moguće. Vida radi apstrakcije, koje su po defaultu otvorene različitim interpretacijama. Slično je sa mikro prozom, to nije tekst koji ti “sve kaže.” Dosta toga (trebalo bi) ostati na čitatelju, njegovom osjećaju. Što očekujemo od spoja? Knjiga će sigurno biti “lijepa” jer dugo i pažljivo radimo na njoj. Najgore bi bilo da spoj bude lošiji od pojedinačnih izričaja – Vidinih grafika za koje je dobila hrpu nagrada, i moje proze. Najbolji scenarij, onaj kojem se nadamo, je da će “Mrlje” dati dodatnu dimenziju tekstu, i obratno. Vidjet ćemo; u doslovnom smislu i prenesenom.
Draga Irena, prvo bih ti željela zahvaliti na redovitom čitanju mojih priča i svim, mnogobrojnim komentarima. Ti si jedna od rijetkih osoba koje znam da dubinski zainteresirano ulazi u tuđe tekstove. Dijelom je to, dakako, zbog prirode tvog posla, ali da se baviš nečim što ne bi zahtijevalo čitanje, bi li i dalje bila jednako zainteresirana za tekst, analizu, proučavanje drugih?
Oduvijek me zanimalo dubinsko čitanje ili pomno čitanje jer mi se to čini kao jedini pošten odnos prema tekstu. Kod lakše prohodnih tekstova, da ne kažem površnijih i banalnijih, taj postupak nema smisla, pa onda i ja „letim“ po tekstu, kao vjerojatno i drugi čitatelji. Ali istinski uživam u onim tekstovima koji od mene traže veći angažman. Volim analizirati život, ljude, i naravno, tekstove. Tako da je odgovor potvrdan, analiza mi je u krvi, donekle čak neovisno od prirode mojeg posla, koji je još potencirao tu sklonost, koja je dobra, načelno, ali ne treba međutim ni s tim pretjerivati.
Što se tiče tvog pisanja, vidim da se nešto bitno mijenja: iz analize i psihologizacije likova i pripovijedanja u tom ključu, prelaziš u nešto što bih mogla nazvati skice, fotografije, blic-sjećanja ili osjećaji potaknuti nekom situacijom, fizičkom ili emotivnom senzacijom, sjećanjem na nešto. Mislim, dakako, na tvoj novi rukopis “Cesta za tar”. Kako je došlo do promjene?
Promjena je okretanje prema van, a ne introspektivno unutra. Iako je svo moje pisanje ipak „iznutra“, u novi rukopis sam unijela puno signala tzv objektivne zbilje koja nas sve okružuje, ali koju sam u cijelosti izmislila, odnosno nisam je iskusila na svojoj koži. Cesta za tar ne postoji, to je sinonim za putovanje jezikom. Jedan cijeli ciklus je pisan i iz muškog glasa. Mislim da sam završila sa svakom vrstom autofikcije i da sam saznala sve što me zanimalo. Počistila sam svoj dom, kako se kaže, sad mogu van, gledati svijet oko sebe.
Vratimo se na neke tvoje romane, npr. Kao kiša i Igra istine. Postoji li neki cilj koji želiš postići ili nešto što želiš pokazati čitatelju (ili sebi?) kroz međuigru, često ljubavnu ili potencijalno ljubavnu, svojih likova? Što oni za tebe predstavljaju?
Ne postoji drugi cilj osim ispričati uglavnom ljubavnu priču. Mislim da je pisati o ljubavi najzahtjevnije, zbog klišejiziranosti. Nemam poruke, osim poruke da je ljubav najnepoznatija i najsnažnija sila na svijetu. Jedina na koju ne možemo utjecati voljno. Zato me toliko fascinira, zato su moje junakinje i junaci, analitični kakvi jesu, u velikim problemima vezano za ljubav, možda i zato što su veliki idealisti. Htjela sam zapravo prenijeti banalnu poruku, koju možemo naći primjerice i na šalici za kavu ili majici: „Stay true to your heart“. U mladosti se možda ta rečenica čini banalna, ali s godinama shvaćam da živjeti u skladu s osjećajima zahtijeva i dosta hrabrosti.
Koja je razlika u pisanju poezije i proze za tebe? Kada za kojom posežeš?
Proza i poezija se stalno izmjenjuju. Pišem paralelno prozne i pjesničke knjige. Ne znam što presuđuje. Ipak, rekla bih da pišem poeziju kad sam uznemirenija.
Kad pišem prozu, tu već postoji neki odmak. Ima i primjera koji me demantiraju, npr. proza „Crno pismo“- pisana je bez i trunke odmaka.
Čini mi se da je pisanje za tebe svakodnevna, za život nužna aktivnost. Zamišljam te noću, za stolom, s kavom i cigaretom, kako slažeš rečenice. Ako sam otprilike pogodila atmosferu (ako nisam, ispravi :), što se događa u tebi u tim trenucima? Je li pisanje izdvojeno iz tvoje svakodnevice kao neka vrsta pauze/meditacije ili si u tim trenucima najprisutnija i najstrastvenija? Ili oboje?
Pisanje mi je jako izdvojeno iz moje svakodnevice: posla i obitelji. To je samo moje vrijeme i obavezno mora biti noću. Netko je jednom rekao da se duša sporo budi, kod mene se zaista duševni i duhovni porivi javljaju tek navečer. Tijekom dana dovoljno je samo imati inteligenciju, ali pojam duše i duha je dublji od razuma i zato navečer pišem, kad se dnevni um i praktična inteligencija malo priguši i počinje meditativno, kontemplativno stanje. U pravu si, tad imam bijelu kavu i e-cigaretu. I šalicu na kojoj piše „Stay true to your heart“ . Ha ha.
Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radi u odnosima s javnošću u javnom sektoru na poslovima komunikacije s medijima i građanima. Osvrte i tekstove o književnosti i kulturi piše za tjednik Express i za mjesečni prilog „Svijet kulture“ Jutarnjeg lista.
Od početka 2019. godine voditeljica je programa Poezija u dvorištu (Zagreb), a u 2020. i 2021. godini bila je članica uredničke redakcije i tima voditelja tribine Književni petak u Knjižnicama grada Zagreba.
Pokrenula je 2015. godine projekt Odvalimo se poezijom s ciljem povećanjem vidljivosti poezije u javnom prostoru. U Bolu na Braču je 2017. godine je uz podršku Centra za kulturu Općine Bol pokrenula pjesnički festival Odvalimo se poezijom, koji je održan do sada pet puta. Vodila je i vodi pjesničke tribine u okviru projekta Odvalimo se poezijom, prije početka pandemije u zagrebačkom klubu Pločnik, u književnom klubu Booksa te u umjetničkom prostoru Živog ateljea u Zagrebu, a od početka pandemije na otvorenim prostorima (Dotrščina, Hrelić…). Isto tako, tematske programe Odvalimo se poezijom kreirala je i za šira događanja/festivale kao što su Festival prvih 2020. godine, te Zagreb Book Fest 2018. godine.
Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020). Poeziju je objavljivala u književnim časopisima: Stih u mreži 2, pjesnikinje iz regije, 2017/2018, ShuraPublikacije; Fantom slobode, 3/2017, Durieux, Zagreb; Riječi, 3-4/2017, MH Sisak, Sisak; Quorum, časopis za književnost“, 1-2-3/2015, Zagreb, Centar za knjigu; Tema, časopis za knjigu, 4-6/2016, Centar za knjigu, Zagreb, Tema, časopis za knjigu, 5-6/2012, Centar za knjigu, Zagreb; http://www.metafora.hr/poradanje/ (online).
Čitala je i sudjelovala na pjesničkim manifestacijama kao što su Kvirinovi susreti, festival Vrisak i Kalibar, Jutro poezije, Stihovnica, Teatar poezije, s grupom Poezija otpora, na festivalu Croatia Rediviva, na pjesničkoj manifestaciji Goranovo proljeće, na tribinama Poezija u dvorištu i Poezija na živo u Booksi. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod neformalnim imenom G—rupa.
U jednoj knjizi koju sam nedavno čitala, glavna junakinja kaže da piše zato da ‘drugi vide ono što ona vidi’. Misliš li da taj odgovor donekle točno opisuje motivaciju za pisanje/objavljivanje? Kako bi opisala svoju?
Imaš neki svijet u sebi “koji nije od ovoga svijeta”, i taj svijet u jednom trenutku nezaustavljivo nadire prema vani i želi biti pretočen u riječi, sasvim prirodno i iskreno događanje. To je motivacija.
Što misliš da ljudi osjete ili dožive čitajući tvoje zbirke pjesama ‘Plovna mjesta’ i ‘Autobus za Trnavu’? Možeš li s nama podijeliti neke reakcije? Začuđuju li te ili su donekle očekivane? Koga zamišljaš kao svoje čitatelje?
U isto vrijeme mi je prije nekoliko mjeseci dvoje ljudi poslalo fotografiju iz mjesta Butori, u Istri, na kamenu skrivenom iza jednog stavlja ispisana je moja pjesma “Jednota”, a da ja to nisam znala. Čudesni su putevi pjesama.
Knjige imaju svoj život kao i tekstovi u njima. Moji čitatelji su ljudi koji bi mi bili prijatelji kada bi bilo moguće jer smo se sreli u tekstu neplanirano i bezinteresno.
Što je za tebe najteži, a što najugodniji dio procesa pisanja i koji prevladava?
Najteža je sumnja i pokušaji koji završe u ćorskokaku. Najugodniji dio je kada se desi to bezvrijeme iz kojeg poteče nešto nekontrolirano i ja osjećam da je za mene to “to” u tom trenutku.
Misliš li da se kroz pisanje nužno probijaju i vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora, neovisno o tome želi li on to ili ne? Kako kod tebe stoje stvari po tom pitanju?
Vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora probijaju kroz pisanje, da, to je nezatomljivo. Ako je stav i svjetonazor dominantan na način da strši iz teksta, taj tekst postaje naporna parola, od toga čovjeka zaboli glava.
Autor može, naravno, imati svjetonazor. Lijepo je, ipak, kad se ništa ne vidi, a sve je jasno.
Koja je za tebe razlika između kvalitetne poezije i nečega što bismo mogli svrstati u kič ili neuspjele pokušaje? Kako kod sebe prepoznaješ tu granicu?
Dobra je poezija prije svega nenamještena, donosi neki novi moment, u meni kao čitateljici iznutra pokreće prostor uzbuđenja, oduševljenja.
Pjesnički tekst može imati “pravu”, da ne kažem popularnu temu, zanimljive riječi, zanimljiv jezik, a svejedno može biti šupalj i mrtav.
Recimo, pjesmu “Strofe, spolovi, zavođenja” Anne Carson mogla bih čitati milijun puta, ima to nešto zanimljivo, jezično pomaknuto, a opet potpuno jednostavno:
“dobro je biti bez roda./Želim imati besmislene noge. / Ima nepodnošljivih stvari. Dugo ih se može izbjegavati. (…)”
A kod sebe, naprosto znaš kada nešto ne valja, da je to neko ponavljanje, bljutavost. Gađaš koš za smeće, što bi rekla Szymborska. Nisam za hiperprodukciju. Nektar vlastitog glasa ponekad treba čekati. Pisanje je i vježba strpljenja.
(*priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)
Mama
Rekao sam:
– Mama, znaš li što se dogodilo?
Rekla je:
– Ne znam. Pusti me na miru.
Tiho sam izašao iz sobe u kojoj je ona ostala čitati novine. Na prstima sam još uvijek osjećao ljepilo od današnjeg zadatka na likovnom. Lijepili smo učenike od kolaž papira po zidu hodnika. Nataša je rekla da najviše ličim učeniku s naočalama jer izgleda kao štreber. Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo na drugu stranu i nastavio lijepiti crni papir. Zapravo, dugačku crnu kosu jedne učenice koja je tako lijepo ispala da su rekli da je to Suzana, iako zapravo ne izgleda kao Suzana jer ona nije toliko lijepa, ne kao Iva, ali zato je popularna.
Starija je od mene dvije godine i oko nje se uvijek svi guraju. Kad ulazi u školu, čini se kao da će je hrpa nas srušiti. Sa svima razgovara i uvijek je ljubazna. I prema meni je ljubazna. Jedanput mi je dozvolila da je pratim u dućan. Išla je kupiti teku iz matematike i to prije sata. Baš je kul što je to išla napraviti tek prije sata. Ja sam s mamom morao ići mjesec dana ranije kupiti sve stvari za školu i još ih je ona sve izabrala za mene. Na putu do dućana, Suzana je čitavo vrijeme pričala sa mnom kao s dobrim prijateljem. Trudio sam se smijati i biti zabavan jer znam da je to najvažnije. Tom i Kres su nas vidjeli i znam da im je bilo čudno što je sa mnom, ali ona je rekla samo:
– Bok dečki, vidimo se poslije škole! – i nastavila razgovor.
Ako joj poklonim postere iz svojih časopisa, možda će me opet negdje zvati. Imam postere Nirvane i Metallice, a Suzana ih sluša. Ja ih ionako ne smijem lijepiti po sobi, mama bi me ubila.
Nisam otišao oprati ruke u WC da ne smetam mami s puštanjem vode. Sjeo sam na krevet i torbu stavio pored sebe. Skinuo sam naočale i očistio jedno staklo krpicom koju mi je mama dala. Rekla je da ni s čim drugim ne smijem čistiti stakla jer će se uništiti. Ne vidim razliku između te krpice i ostalih.
Razmišljao sam koliko bi vremena trebalo proći prije nego što opet uđem u njezinu sobu i gledao u veliki crni sat preko puta, na zidu. Pričekat ću jedan sat, odlučio sam. Od 14:15 do 15:15. Gledao sam kako se veća kazaljka polako pomiče prema dolje.
E, da. Suzana. Nju svi vole jer sa svakim popriča o nečemu, a usput se smije i djeluje kao da se sjajno zabavlja. Svi je uvijek pitaju što misli i o svemu u školi ona odlučuje. Ako Suzana negdje ne ide, nitko ne ide. To je tako dobro, ona je zapravo kao kum u filmu Kum koji sam s mamom gledao prošle subote. Super mi je u filmu to što se svi drže zajedno, uvijek se jedni drugima obraćaju i rade velike zabave. Suzana stalno planira tulume kod sebe. Dolazi uvijek pola škole, a čak nije ni umišljena zbog toga.
Moja mama ne poziva nikoga otkad je tata otišao. Čak ni susjedu Darku na kavu. Prije ju je uvijek zvala i radila kavu sa šlagom. Kava je odvratna, ali šlag ima sjajan okus. Mogu ga pojesti na tone. To je šlag iz vrećice koji se pomiješa s mlijekom i zamuti miješalicom. Čak ga i ja znam raditi, iako inače sve radi mama i ne da mi da išta diram po kuhinji. Brine me što mama više ni s kim baš ne razgovara jer tako neće imati društvo.
Mislio sam zapisati kakva mora biti najpopularnija cura u školi. Znam to po Ivi, Suzani i ostalima. Mogao bih sada dok čekam. Mogao bih onda i mami to pokazati da vidi neke stvari. Dobro, znam da nije isto, ona je odrasla, a cure iz škole nisu. Ipak ću napisati.
NAJPOPULARNIJA CURA U ŠKOLI MORA:
biti bar malo zgodna i imati lijepo tijelo.
družiti se s puno dečki i biti vesela u njihovom (i svačijem) društvu.
prolaziti s 4 ili 5.
dobro se oblačiti i poznavati modu.
družiti se s jednom curom stalno ili više nego s drugima i ta druga cura isto mora biti super.
rijetko govoriti o svojim vrlinama i manama, već samo o onome što joj se događa.
biti otkačena, mrziti profače i školu.
puno izlaziti i uvijek biti kul kad izlazi.
imati bar jednu temu o kojoj stalno može pričati, a da ta tema ne bude nikome dosadna.
ne smije biti gadljiva.
ne smije se uzrujavati oko ocjena.
ne smije biti zaljubljena ili, još bolje, mora stalno mijenjati simpatije i dečke, a sa svakim ostati u dobrim odnosima.
ne smije biti nametljiva i ne smije se držati po strani.
ne smije puno pitati.
ne smije postati razredni klaun i nitko ju ne smije vrijeđati.
Ima još toga, ali i ovo će biti dovoljno. Možda ipak pokažem mami. Možda joj bude drago i konačno skuži kako se treba ponašati. Samo, mogla bi se naljutiti. Stalno mi govori da moram biti zreliji i da nisam više mala beba. Pa i nisam beba, ali nisam ni važan u društvu. Za dečke je lako biti važan, oni moraju samo biti zabavni da bi bili popularni. Tom i Kres, recimo. Oni su nasilni i opasni, ali zabavljaju i profesorice i druge učenike, pa su i popularni. Moram samo naučiti biti zabavan. Mislim da znam što će mi u tome pomoći.
Prije spavanja maštam da se Suzana i ja ljubimo. Približim mali jastuk blizu lica i zamišljam da je to Suzana. Ali njoj se sviđa Grga jer je on najpopularniji dečko u školi. Jednom je bio tulum kod Suzane i Grga je jedini ostao počistiti nakon tuluma. Ja, naravno, nisam smio ići, ali čuo sam kako Suzana priča o tome. Moram nagovoriti mamu da me pusti na novi tulum kod Suzane. Ako me ne pusti, gotovo je. Nikada neću biti dio društva. Ionako ne smijem nigdje s njima.
Jedino sam prije tri tjedna, nakon što je tata opet došao doma kasnije nego što je trebao, izletio van da ne moram slušati onu njihovu tišinu pred svađu. Kada čujem tu tišinu, osjećam da sam potpuno sam na svijetu. Društvo je bilo u parku i pušilo. Suzana je vidjela da sam loše i pitala me samo:
– Starci?
Kimnuo sam glavom. Nije više ništa pitala, samo mi je dodala smotuljak nečega od čega je rekla da ću se osjećati bolje. Izgledalo je kao cigareta, ali znam da nije bila. Uvukao sam dva dima, ali nisam se osjećao bolje. Ni mirnije. Nakon što sam sve popušio, pravio sam se da sam postao zabavan. Provaljivao sam super fore. Pomoglo je to što sam stvarno bio sretan što su se starci posvađali i što sam zato mogao izaći van. Svi su mi se smijali i pokazivali na mene, ali na dobar način. Tom, Kres i Suzana pogotovo. Kad sam odlazio, poljubila me u obraz. Bio sam u sedmom nebu. Kad sam se vratio doma, mama je već spavala, a tata je rekao da moramo razgovarati i da se uskoro možda jedno vrijeme nećemo moći viđati jer on mora otići. Bio sam veoma tužan, ali nisam plakao ni ništa jer sam još bio pod dojmom izlaska. Mislim da je tata bio ponosan na mene i da mu je bilo drago što sam tako zrelo reagirao.
Zamolit ću Suzanu da mi da još toga što smo pušili. Društvo svaki dan ionako puši u parku iza škole navečer i bilo im je drago što sam im se pridružio. Čudili su se jer su mislili da sam štreber, ali ovo je dobra prilika da im dokažem da nisam.
Nakon likovnog, Nataša me pitala jesam li se naljutio. Rekla je da se nemam razloga ljutiti na nju jer i svi ostali misle da sam štreber. Rekao sam:
– Nisam uopće ljut.
I nisam bio. Uskoro nitko neće misliti da sam štreber. Nataša me još neko vrijeme gledala kao što me mama nekad gleda, kao da mi ne vjeruje ili kao da sam nešto opet zaribao. Nije ona ništa shvatila. Nema pojma da sam pušio s društvom iza škole, ili možda ima, pa sam joj sumnjiv. Mislim da je glupa. I debela je, ali je ipak popularna. To je zato što se druži s Ivom, a Iva je mršava, zgodna i stalno se došaptava sa svima. Iva isto ima mnogo tajni i superpopularna je, ali ne kao Suzana. Nitko nije kao Suzana. Znam da ću sada biti bolji i sa Suzanom i s Ivom, samo moram nastaviti dolaziti iza škole u park.
Suzana isto ima sve petice, baš kao i ja. Rekla je da je u ovom polugodištu imala samo jednu četvorku. Tom i Kres su dobri prema njoj iako su inače odvratni prema svima. Jednom je Kres bacio stolicu s drugog kata na cestu i gotovo je pala na neku ženu. Svi su ga se bojali, bio je užasno ljut i nitko mu nije htio prići. Jedino mu je Suzana prišla i viknula:
– Budalo, mogao si pogoditi nekoga!
A zatim je nastavila, nešto tiše:
– Šta ti je, jesi dobro?
Mislim da je to bila najkul stvar koju sam vidio. Gaz i ja smo mislili da će je udariti ili nešto, ali počeo je pričati s njom. Poslije sam ih vidio vani, Suzana se smijala, pušila cigaretu i zabacivala kosu. Ima najdulju i najdeblju kosu koju sam ikada vidio i kaže da je nikada ne suši fenom. Mene mama još uvijek suši fenom iako se uvijek pokušavam istrgnuti. I nikada nisam čuo da je viknula na tatu. Nije ga ni pitala je li dobro. Kada se svađaju, uvijek šapću. Sikću kao dvije zmije. Obično se sakrijem iza kuhinjskih vrata i pokušavam shvatiti o čemu se radi jer me, prije nego što se počnu svađati, pošalju u sobu. Ne smijem izaći dok ne završe. Srce mi tada jako lupa i osjećam se najsamije. Mama je nakon zadnje svađe prije tri tjedna sjela na stolicu i dugo se nije pomaknula. Izgledala je kao zaleđena sfinga. Tata je tiho spakirao par stvari u svoju crvenu putnu torbu i izašao. Oprezno je zatvorio vrata, kao da ne želi da čujemo da je otišao. Zadržao sam dah toliko dugo da mi se počelo vrtjeti u glavi.
Poslije me mama gledala kao da sam sve ja kriv. Bojao sam se pitati gdje je tata otišao. Jučer je zvala jedna njegova kolegica i tražila ga. Rekao sam da ga nema. Rekla je da mu kažem da je sutrašnji sastanak otkazan. Rekao sam da ga možda neću vidjeti, pa se nasmijala.
– Valjda će doći prespavati doma, zlato – rekla je uvjereno. – Tada mu, molim te, reci.
Počeo sam drhtati, pa sam brzo spustio slušalicu. Često osjećam nemir i paniku, a onda se ne mogu koncentrirati, ne mogu pratiti nastavu ni zapisivati. U tom trenu u sobu je ulazila mama, pa sam se brzo smirio i slagao da me zvao Gaz. Nisam je htio razljutiti. Uostalom, moram biti zreo. Čim netko spomene tatu, ona zašuti. Nekada šuti po cijeli dan.
Sat pokazuje 14:45. Odlučujem se samo prišuljati vratima da vidim što mama radi. Lagano, da me ne čuje. I dalje čita novine na kauču. Iz kuhinje se širi miris ručka. Meso, sigurno. Povrće? Mrzim tikvice. Samo da nisu tikvice, da je špinat. Mama češće kuha tikvice jer kažu da su najzdravije. Ne vidim razliku između njih i ostalog povrća.
Nakon lijepljenja učenika od kolaža imali smo zemljopis i krenuo sam prema razredu. Kres me dočekao u hodniku i gurnuo na vjedro vode od čistačice. Pao sam i sve se razlilo. Bio sam sav mokar. Čistačica se isto okliznula i pala. Profesorica iz zemljopisa je točno tada stizala i, kad je vidjela što se događa, naljutila se i poslala me ravnatelju. Kres i njegovi frendovi su urlali od smijeha. Zadnje što sam vidio jest da je Tom potapšao Kresa. Mrze me. Ispale su mi naočale i jedno staklo je napuklo. Mama će me ubiti zbog toga. Ravnatelju sam objasnio što se dogodilo. Gledao me kao da mu je zbog nečega jako žao. Potapšao me po glavi na izlasku, ali vidio sam da je mislio na nešto drugo. Ravnatelj je miran i ima tople oči. Mislim da sve razumije. Zatim me blago upitao želim li razgovarati s psihologicom, ali nisam htio. Da dečki u mom razredu saznaju da sam išao, rugali bi mi se zauvijek. A mama? Izbacila bi me iz kuće. Moram sam naučiti rješavati stvari. Par puta me i upozorila da nikome ne smijem pričati o onome što se događa doma.
Kao da ja kužim što se događa.
Otkako je tata otišao, svaku noć sanjam i svaki san je kao neki film. Gaz mi je rekao da trebam pisati o njima. On piše o svemu živom, to je zato što hoće postati pisac. Rekao je da postoje neki ljudi koji proučavaju snove i otkriju iz njih ne znam što. Pa eto, mogu zapisati jedan san, dok čekam.
SAN OD PROŠLE NOĆI:
Živim s mamom i tatom u nepoznatom gradiću pored mora. Sretni smo. Ljude uglavnom poznajemo i svi smo si dobri, kao neko veliko društvo. Ima jedna banka i puno parkova.
Jednog dana otkrijem da imam neobičnu moć. Ako zamislim da nečega nema ili da je nestalo, to se stvarno i dogodi. Započne u onoj banci, gdje zamislim da jedne žene nema u redu i ona stvarno nestane. Poslije je, naravno, vratim. Isprva mi je super moja nova moć. Nestaju stvari i osobe koje ne želim, a zatim ih vraćam. Uporno želim dokazati svima da to ja radim, da imam tu moć. Napravim da jedan moj prijatelj hoda pred policajcem na način da mu se odjeća vidi, a on ne. Drugi put sredim da nestane kofer od nekog gospodina s važnom prtljagom, ali brzo ga vratim.
Za to vrijeme moj tata postaje lopov ili uglavnom sitni prevarant i stalno je u sukobu s policijom. Često bježi iz banke, a krivotvorio je i razne potvrde.
Uskoro stvari počinju izmicati mojoj kontroli jer ako samo malo pomislim da nečega u tom trenutku nema, to odmah nestane trajno. Ne mogu vratiti stvari natrag. Dolazi do velike pomutnje kada pomislim: „Kako bi bilo zgodno da…“, a onda nestane nešto vrlo bitno. Svi ljudi to traže, po školi i posvuda i pitaju se gdje je moglo nestati. Ja se trudim da to (ne sjećam se što) vratim natrag, ali ne mogu. Žao mi je što sam to napravio i sve sam nesretniji sa svojim moćima, dok grad postaje sve turobniji i sve sivlji.
Tata nakon toga bježi iz banke sa šarenim dokumentom u ruci i ja i mama bježimo s njim. Pored tate u tom trenutku prođe neki njegov protivnik i pokuša mu uzeti dokument, ali ne uspijeva. Ja pomislim da ga je stvarno uzeo i dokument stvarno nestane. Užasno se bojim i brzo ga mislima pokušavam vratiti, ali ne mogu. Bojim se da će tata zbog toga završiti u zatvoru ili nešto još gore.
Nakon tog događaja izgleda da me iz nekog razloga veći dio vremena nitko ne vidi. Kao da sam učinio da ja sam nestanem, ali ne mogu se vratiti. Ili je to možda učinila moja moć nad kojom ja više nemam kontrole? Hodam gol po našem gradiću, no ljudi ne obraćaju pažnju. Pokušavam pričati s mamom o tome. Pitam ju gdje je tata, je li završio u zatvoru zbog mene, ali ona mi ne želi ništa reći. Ne želi mi pomoći otkad imam svoju moć, kao da se ljuti na mene ili me više uopće ne voli.
Ubrzo shvatim da zapravo nikada nisam ni imao moć. Ona je imala mene. Pojavljujem se, nestajem i tako stalno. Ne znam o čemu to ovisi. Jednom iskoristim to što sam nevidljiv i popišam se nasred ulice. Ljudi vide mokraću, ali ne i mene i to ih sve uplaši. Poslije toga svi shvate da sam ja taj koji nestaje i pojavljuje se i više nikome nisam zanimljiv.
Ostao sam sam.
Budim se.
Uglavnom sanjam mamu, tatu nešto rjeđe u ovih par mjeseci otkako je otišao. Fali mi, ali mama mi fali još više, iako je tu. Moram biti ozbiljniji i više kao pravi muškarac i onda će me više voljeti. Upravo osjećam njezin miris u sobi i jako je želim zagrliti. Miriše na jednu posebnu kremu za ruke i svaki put kad mi primi lice rukama, osjetim tu kremu. To je najljepši miris koji sam ikada osjetio. Već dugo me ne želi tako primiti za lice ili zagrliti.
Konačno je 15:15. Uzbuđen sam. Sada ću joj sve reći. Možda joj pokažem i što sam napisao o najpopularnijoj curi i snu. Možda ona zna što taj san znači, kao oni ljudi koji proučavaju snove. Zagrlit ću je i onda ćemo pričati, zagrljeni, na kauču. Prilazim sobi. Još uvijek leži i čita novine.
