Kategorije
Autori

Josipa Marenić

Josipa Marenić rodila se u Zagrebu 1982. gdje je pustila korijenje, završila fakultet, radi, piše i stvara. Rado sudjeluje na tribinama i projektima vezanim uz poeziju, pogotovo ako su vezani uz neku dobrotvornu svrhu poput Di si bio 2020? ili Art Attack. Pohađala je radionice Centra za kreativno pisanje i aktivni je član Jutra poezije. U početku je poeziju objavila u vlastitoj nakladi,  poetski prvijenac „Let ruku“, zatim su joj relevantni časopisi poput Zareza, Riječi, Republike, Balkanskog književnog glasnika, Afirmatora, Booke.hr i  još mnogih zbornika objavili radove. 2021. u nakladi Jutra Poezije napokon joj izlazi zbirka „Pjesme koje ti pripadaju“ na koju dosada pozitivno reagiraju i čitatelji i kritika.

Josipa Marenić

 

Kategorije
poezija

Iz neobjavljenog ciklusa “IZMEĐU PROSTORA”

Autorica: Josipa Marenić 

 

POVRATAK U TRNAVU ili ARESTO MOMENTUM

psi ne prestaju lajati. svaki laje drugačije.

kičma mi je zalijepljena o madrac i preživljava podne.

tamo gdje su tračnice postoji znak o prevenciji suicida,

a kvartovske bake dovode djecu da gledaju

kako vlakovi prolaze stvarajući događaj.

u njihovim očima već je fiksirano nešto

što je zastrašujuće brže i veće od njih samih.

suđe iz protesta ostaje prljavo.

miris ručka će ostati u prostoriji doma

kao znak pažnje i truda,

psi će i dalje lajati na lancu ili bez njega

susjedi su se prestali ispričavati zbog buke.

iza ograda počinje prihvatljivo osmišljavanje vremena.

kičma mi je željna pobune i pomičem mali prst.

danas odlučujem povratiti sve one filmove

koji su me do jučer nahranili.

zahvalna sam što mi smrdi bademovo mlijeko na koži.

 

NOKTURNO

žar ugašena nečujno na crijepu,

pogled na premršavu mačku što se šulja prema raskršću

i još brdo složenih crijepova što se prostiru…

toliko toga sam prespavala!

ne treba se sada stidjeti nesanica,

kao niti izbrojenih sazviježđa na nebu.

između gore i dolje sam ljubav.

svemir je poslao mehaniku pomrčine u trenutke ulica.

lovim mrežu poput niti dima.

nepotrebno je biti u stisnutom grču.

slobodu si daješ, slobodu si oduzimaš.

sanjaj sada dragi putniče i putuj

u malo neizvjesna mraka koracima sigurnih đonova.

otpij gutljaj pjenušave bazge

prostiru se blagodati drevnih mirisa.

sve je teško u otkrivenom vremenu!

biti sam. biti zajedno. biti u miru

sa svrhom starih ovisnosti koji otresaš

kao čisti pepeo, potreban čak i brašnu.

 

LICE MJESEČINE

pisala sam ti na mjesečini

ili je mjesečina pisala meni o tebi.

trudila sam se u kružnici vidjeti jasnu sliku,

sparina je poslala potop kiše.

cigareta za cigaretom dim i mrtav satelit.

ni na nebu na cesti – pogledaj što sam pronašla,

na vrhovima utrnutih jagodica izrezanih prstiju

smrvljene ostatke nježnosti i bola.

ciganka mi je davno gatala,  kroz smijeh u prolazu,

upozorila me na tebe, skidajući mi navodno urok s dlana ruke.

tebe sam sanjala, prije nego što sam te u stvarnosti susrela.

probudilo me tvoje lice mjesečine ili mjesečina sama.

pisala sam ti pisma i spalila sam ih sva u limu pod oblacima.

krećem se ni na nebu ni na cesti.

manjak sna, iscrpljenost i čudna vjerovanja, svašta…

ne mijenjaju se činjenice mrtvog satelita, niti sjećanje na san,

ali ništa to sve ne znači niti jezik niti slova,

cijelo dugo vrijeme si šutio o tome i pleo mreže

bio si svjestan kako te bezuvjetno volim.

 

KIŠA U NASTAVCIMA

I

zvuk zastoja u prometu.

čaj od mente i med.

u kafiću se stišala Thank you.

nisam više sigurna kako se zove taj oblak vani.

u potpunosti je izgubio oblik.

sprema se kiša.

grad je potpuno poludio.

promatram ga kao životinju.

iz jednog kafića na Trešnjevci.

mijenja se čitava vizija postojanja.

u nekoliko sekundi zahladilo je značenje ljeta.

II

voljela bih pasti kao kiša, kao jedna kap kiše

na vrh nečije cipele i u potpunosti se raspasti

ostaviti iza sebe samo mokar trag

zbog svega što nosi ravnodušnost

progutane svakodnevice

u kojoj je jedino prihvatljivo stanje skupljanja.

III

romantično je zajedno pokisnuti

baš to nikada nisam voljela

niti u paru niti u neparu.

ali ima nešto u ukrcavanju u tramvaj,

u posljednji trenutak,

prije nego što se prelomi nebo,

ima nešto ushita u uspjehu

da se sačuva suha koža dugih rukava.

IV

prisiljena sam čistiti stvari,

sloj po sloj od znakova postojanja.

priroda samo pusti kišu kroz oblake,

ne ulaže pretjerano puno napora.

samo pruža otpušta i napušta

i kako onda iskreno mrziti kišu.

V

ogulili su se prostori sjećanja

poput slojeva luka nakon čišćenja.

u sredini nije ostalo ništa

ili je ostala potencijalna mladica,

ovisi kako se gleda na promjenu.

u svakom slučaju suze su mi na podočnjacima,

poslije luka pirjati će se meso na tavi:

uskratio si mi smijeh,

uskratio si mi toplinu na licu,

uskratio si mi sjaj u zjenicama.

vani pada kiša koju ne vidim.

u ovom prostoru nema prozora.

vani pada kiša koju ne vidim ali ju čujem,

dok u skladištu sama slažem robu iz kutija.

razmišljam o mačkama,

nikako se ne vezuju uz ljude već uz prostore.

kiša pada sve glasnije i ogolila su se sjećanja.

pomislim kako bi se mačkama

jako svidjele sve te prazne kartonske kutije

koje se nemilosrdno uništavaju i bacaju.

 

FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA)

jedni drugima smo bogovi i vragovi

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu.

jučer sam psovala groblja i javni prijevoz.

danas sam psovala nešto drugo,

ali vrane u magli i polja neću.

još ne znam kako ću doslovno ući u drvo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi.

ciganka mi je na raskrižju vikala

kako smo danju uvijek isti,

jedino se noću mijenjamo

dok sanjamo, mi starimo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi!

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam.

u svakom trenutku izgubimo nešto,

bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice.

sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje.

još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta,

pored klaustrofobije godova i tuđih nadanja,

izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja,

na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu.

slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja,

neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću.

tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san,

ali ne i čuđenje pred starosti prolaznih trenutaka.

prekosutra ću i dalje psovati nešto,

ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.

Kategorije
Autori

Denis Špičić

Denis Špičić, rođen 01. 09. 1986. u Zagrebu, hrvatski autor mlađe generacije. Do sada je objavio zbirku priča Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi u izdanju CeKaPe-a (uži izbor nagrade „Edo Budiša“), koautor je tematskog pjesničkog zbornika Gdje si bio 2020 – Stihovi pod
maskama. Dobitnik je pjesničke nagrade Konjanik na festivalu poezije „Ban Josip Jelačić“ za pjesmu U rukama vremena. Autor i frontmen grupe Detective Jones. Tekstopisac za brojne izvođače (Natali Dizdar, Ivana Kindl, Lana Pletikapić, Ella, Radiosex…). Voditelj je radionice Tekst u glazbi u Centru za kreativno pisanje, Zagreb. Njegova priča Krevet zastupljena je u autorskom projektu Hrvatski Zvukopis.

Denis Špičić
Kategorije
citati

Moje nagrade (T. Bernhard)

“Verovao sam da ću se ugušiti od zablude kako je literatura moja nada. Nisam želeo ni da čujem više za literaturu. Ne samo da me ona nije usrećila, već me je gurnula u sparnu i smradnu jamu, iz koje mi više, pobojah se, nema izlaza. Proklinjajući i književnost i moj razvrat sa njom, otidoh na gradilišta i dadoh se u službu kao šofer kamiona kod firme Christophorus, čije je sedište bilo u ulici Klosterneuburger . Mesecima sam onda razvozio pivo za čuvenu Gösser-pivnicu. Pritom, ne samo da sam vrlo dobro savladao upravljanje kamionom, već upoznah grad Beč, na način na koji ga do tada nisam poznavao. Živeo sam kod tetke i zaradjivao kao vozač kamiona.

O književnosti nisam želeo da znam ništa više- sve što sam imao u nju sam umetnuo, a ona me je zauzvrat odgurnula u čamotnu jamu. Od literature mi se gadilo: mrzeo sam sve izdavače i izdavačke kuće, baš kao i sve knjige. Činilo mi se da sam napisavši Mraz pao time kao žrtva prevare čudovišnih razmena. Srećan bih bio kada bih se u mojoj kožnoj jakni bacio na vozačko sedište i u starom Steryrer kamionu tutnjao gradom. Sada se pokazalo koliko je samo bilo dobro još pre više godina savladati vožnju kamiona, što je bio preduslov jednog nameštenja u Africi, do kojega, no, kako danas znam, spletom upravo srećnih okolnosti nije došlo. Ali, naravno, i ta sreća da kao vozač služim Gösser-pivari, imala je svoj kraj. Odjednom zamrzeh svoj posao; prekidoh ga od jednog do drugog dana i zabih se pod jorgan u mojem kabinetu u stanu moje tetke. Ona je bila verovatno prozrela moje stanje, i jednog dana me pozva da na par meseci otputujem sa njom u brda. Oboma će nam dobro učiniti da na par meseci odbacimo apsolutnu surovost i štetnost velegrada po nas, i predamo se prirodi.”

Kategorije
poezija

Iz neobjavljenog ciklusa “Violin Concerto”

Autor: Denis Špičić

 

18. siječnja

Škljoca zubima, vrišti u snu i trlja si oko

Vlaga proizvodi zvukove

Prozor priča o ulici

Auto, nešto, netko, tko?

Limenka, pijani smijeh i jezici

Zidovi su debeli, soba je trudna, u kuhinji je hladno

Bosim nogama po čašu vode

Dvije hladne kapi

Zamrznuta olovna cijev

Čađa u dimnjaku kipi

Neka netko zaustavi zimu

 

Ja to ne znam

Blago za grkljan

Blago, blago, osjećam se blago

Snagom radne memorije

Želučana kiselina traži potpunu pozornost

Ali ne dam sebe

Mudrost je tresti nogom u ritmu

Ja nisam ovo izmislio

Ja sam većinu toga morao

To je križaljka otklona

Brada otvorena za knockout i tako redom

Pa što bude bit će

Kada već pitate

Redovit sam s pilulama

Ali i

Žalosno je što u svemu moram imati ali i

To me umara

Zakucava u prašinu i želatinu parketa

Moje je nekada ispisano prstom prašine i kose koja se cijedi

Ja ne znam zaustaviti to pisanje

Ja ne znam kako se s(i)jedi

Što se koristi protiv svraba

Genijalne prirode ženki komaraca

Ja to ne znam

 

Mjesto

Sjećam se tog mjesta

Ceste po sredini otoka

Niski oblaci u moru i valovima

Cigareta između volana i retrovizora

Pepeo u vjetru

Bježimo od sunca

Vožnja trajektom od pola sekunde

Dovoljno da pomislimo

Zašto uopće napuštamo to mjesto

 

Ovdje gdje jesam

Nebitno jel to stan u potkrovlju s brodskim podom na stropu

Nemirne povijesti, neizvjesne budućnosti

Ili je to apartman s pogledom na uvalu u kiši

S mirisom bora i novorođenčeta

Mogu i hoću činiti predivne stvari

Od zraka, šiblja i plastike

Sa strahom goluba, pogubnosti galeba

Bolesti vlasišta ili cvjetanja mora

U rastanku ljubavnika

Brojila za struju, očitanju plina, pranju stubišta

Poslu, ljubavi, traženju i novcu

 

Violin concerto

Ljubav je opasnija od morskog psa

Od mrskih ljudi s kojima si od početka na čisto

Do pozdrava suncu ili kozici u valu

Zapaljena vata

Jednako kao sudar u podne

U ulici oljuštenih lutaka i dvosatnog ručka u podne

Sjediti sam, grbiti se, umovati

Urinirati kada želiš

Umrijeti kada želiš

Kakva pjesma