Kategorije
Autori

Jovana Nastasijević

Novosađanka, rođena u zimu 1980.

Piše poeziju i kratku prozu otkako zna za sebe, iako tek 2014. počinje i objavljivati, na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljivala je stih i prozu na nemačkom jeziku.

Završila je nemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoevropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove svih vrsta, neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo. Zbirka pesama „Ona“ objavljena joj je u Zagrebu (Durieux/Književna republika) 2020. godine.

Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca. Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, svira klavir; kad je niko ne gleda, vežba balet i trči na duge staze.

Jovana Nastasijević
Kategorije
poezija

Pjesme iz neobjavljenog ciklusa “Birani broj ne postoji”

Autorica: Jovana Nastasijević 

 

OČI, PLANETE 

postoje mesta gde krajolik postaje grub
tanki prelazi ka hladnoći naglog
neprepoznavanja

put zastru trnjine i zaurla na tebe
drozd
ispljune ti zenice u šake i šmugne
pod pazuh krošnji.

tada tuguješ kost po kost po džepovima
ispituješ počelo stvari
zakrivljeno u staklu klikera, tvoje

oči, još neotkrivene vodene planete

postoje mesta gde me
naglo
izbezumi tvoja bosonogost

 

BIRANI BROJ NE POSTOJI

ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom gradu
napusti ga

postaće prohodne ulice koje si u žurbi
izbegavala zbog gužve

izdvojiće se iz buke
ozbiljeno tkivo rečenica i kliznuti po mapi krvotoka
natrag
niz uglačana bedra

ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom
napusti ga

 

(NAJSTVAR)NIJE TU

sve sam probala. da volim
u smjeru rasta krljušti
po istočnim obodima tijela

vidiš da nije uspjelo.

more se svo izlilo
jutros iz mene. nije ostalo
ništa
za spasiti malu ribu u dnu

posljednje što se praćnulo
bio je fantomski ud
izrastao u endodermu
uvjerenja

da će znati
disati
na suhom

 

POVRATAK

tog jutra kad sam ispala iz spiska putnika
jedno malo jato se uskomešalo

prema detaljnom opisu pomorska policija
traga za ženskim telom, oko metar i po, očuvano
velik ožiljak na levom bedru i ponešto unezveren pogled
iz ribljih očiju (mada to više nije važno) nema šanse
kaže jedan; ma tu je, mora bit tu
kaže drugi
ako je nisu raznili galebovi

*
penim i propinjem se

a tebe
volim sa svih strana kristalno
zazorno; ljuljam te na grudima konačno
živim i gutam male otrove
koje nehotice ispuštaš
u mene, sad uživam
kako uživaš, dok te nosim
slobodno

nikuda

 

FERN

često one to rade
namerno se izvrću na leđa
kad postanu sigurne da nema izlaza
iz tog tela što se sve jasnije
seća da je bilo ptica

desetinama godina
u pretincu mudre utrobe je čuvala
seme omiljenog ljubavnika; sve one to rade
čekaju predano i dugo
(vreme je izumrlo sa dinosaurima)
kad krenu velike kiše, probude ga i aktiviraju
da život sazri u sekundi
nadolaska reke

*

često to radimo, namerno
porinemo tela u žeđ dok ne budemo
sasvim sigurne da nećemo izdržati ropstvo; tada smehom
zatvorimo oči jedna drugoj i čekamo
da nadođe voda
i zaškripe vrata na oklopu

 

NAJTEŽE MI JE BILO KADA SAM PRONALAZIO DJECU*

kroz higijensku rukavicu
svetli ruka čoveka
dok otresa zemlju sa nađenih objekata.

pasoš olovka šnala
kaiš komad plave
košulje rubac fotografija
mlade žene
ogledalce.
cucla.
flašica sa malo
zgrušane prljavštine u dnu.
pelena. u njoj šačica
kostiju male ptice.
hrpa plastičnih igračaka kraj majice
bez dečaka.

ja sam glasnik zašivenih usta.
glava harlekina što se kotrlja trgom.
panj.
prašina i živa kost prelomljena
pedeset puta.
zemlja.
ništa.
ja sam

majčine ruke
što bubnjaju po kori drveta
izludele
iznutra.

niko ih neće osloboditi.

* Reči Jasmina Odobašića, autora knjige „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992.-1995.“. Jasmin je ekshumirao žrtve i hrvatske i srpske i bošnjačke nacionalnosti u BiH.

 

 

 

Kategorije
proza

Sada sam sretan

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(*Priča iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)

 

  • S tobom sam sretan – kaže Paul.

Odjednom stane.

  • Nisam bio ovako sretan godinama.

Geda me.

Hodamo po mraku. Ulice su sve uže, barem mi se tako čini. Nije nemoguće da je sretan, pomišljam. Dotičem se po licu. Konačno jedna filmska scena. Sve je spremno, samo se trebamo poljubiti. Ali, osjećam potrebu biti drugdje, bilo gdje drugdje. U zamračenoj kino dvorani. Na vrhu katedrale. U dnu bunara. To bi bilo ugodno. Crna voda, hladnoća i tišina.

Paul kaže: Ako želiš, sve ću ostaviti i otići s tobom.

Osjetim blagu mučninu. Zašto bih to željela? Možda se to očekuje od mene. Paul je pročitao mnogo knjiga. Možda ih konačno želi proživjeti. Nasmijem se. Smijeh je izlaz za nuždu. Stežem rubove kaputa oko sebe, pokušavam se obgrliti rukama. Ne osjećam svoje tijelo. Uplašim se da bih mogla prestati postojati svake sekunde, nestati iz vlastitog zagrljaja.

  • Čuješ? – kaže.

Čujem. A nešto treba i pokazati. Kako se to radi, u što se upire? Paul se želi vinuti, prodrijeti u mene. Kako to misli izvesti, u što se namjerava ugurati? Usta su mi suha. Možda negdje imam malo vode. Rukom tražim po torbi i nabodem se na nešto. Vadim prst. Krvari. Stavljam ga u usta.

  • Imaš prekrasne usne, znaš. Uzbuđuju te komplimenti?

Njegove riječi nespretno mi se smještaju u glavi. U tijelu, kao da mi je svaki organ na pogrešnom mjestu. Sve teže susprežem poriv za bijegom pa se nagnem prema njemu i poljubim ga. Valjda će tada sve biti gotovo. Osjećam njegov jezik u ustima, vijuga kao tanka zmija. Nisam sigurna kako bih se trebala ljubiti, kako se zapravo ljubi. Kamo s jezikom, koliko brzo ili sporo, strastveno ili nježno? Kako udahnuti? Njegov jezik je uporan, vrluda kao da nešto traži. Možda osjetljivo mjesto za ugriz? Ili će jednostavno uploviti u moje grlo, ući u želudac, snijeti jaja tamo i nastaniti se zauvijek. Postati velik i debeo, pojesti sve na što naiđe, a zatim početi nagrizati i moju utrobu, polako i pažljivo. Vršiti nuždu u mene.

Napravim grimasu i odmaknem se.

  • Idi sada – kažem mu blago i brišem usta – probaj srediti stvari sa svojima.
  • To je patetično. I umara me – odgovara.

Sjetim se sna od prošle noći. Hodam po otoku. Otok je izgrađen na više katova, a ja sam na najvišem. Šećem se i ugledam nakupinu kamenja. Veliki su i bijeli, ručno izrađeni i na svakome je napisano ime. Čitam imena, poznata su mi. To su ljudi koji mi se ne sviđaju i sigurna sam da ih nisu napisali. Uvjerena sam da nikada nisu bili na ovom otoku. Nadvlada me bijes i bacam ih, jedan po jedan, prema dolje, ne razmišljajući. Ono se odbija o katove otoka i tek tada shvatim da bi moglo nekoga povrijediti. Vidim djevojčicu u plavoj haljini, plave kose, ostala je ležati na mjestu. Oko nje se skupljaju ljudi, gledaju prema gore, nije im jasno što se dogodilo. Samo je pala! Viče netko. Možda je stvarno samo pala, mislim. Možda to nije imalo veze sa mnom. Razmišljam hoće li me pronaći, osuditi. Ali mnogo je ljudi diralo to kamenje, kako mogu znati da sam to bila baš ja. Uostalom, bio je nesretan slučaj, nisam to planirala. Ubojstvo iz nehaja. Zašto se ono uopće kažnjava? Nije li dovoljna kazna grižnja savjesti? Ako je bude.

  • Voliš li je? – pitam.

Osjećam umor. Sjećam se svih svojih poteza, jednog po jednog, kao na dugačkoj filmskoj vrpci, ali ne shvaćam kako sam se našla ovdje. Poželim da sam u svom starom krevetu pred san. Zarivena u jastuk, zaštićena od svega.

  • Kad smo se vjenčali, bio sam jako zaljubljen u nju. Jedino tako ima smisla. Ali to prođe. Svaki dan sjedim u vlaku, u mračnom kupeu i kroz prozor gledam kako stvari prolaze. Gulim sjećanje, kao voće.

Zamišljam brzi vlak i ritmičan, smirujući zvuk koji proizvodi. Prometna sredstva oduvijek su mi bila stanka. Trenutak zbrajanja. Ne snađem se u situacijama, uvijek kasnim u fazi. Nitko nema volje pričekati me. U autu, vlaku, na brodu, tek shvaćam kako stvari stoje. Ali tada je kasno.

  • Ne uspijevam biti linearan. Šinsko vozilo. Skrećem, izbjegavam, nagli uspon, nagli pad. A vlak, ide pravocrtno.

Paul se naslanja na zgradu, pali cigaretu i zatvara oči. Prilazim mu i sama se naslonim na zgradu, čučnem. Paul ostane stajati zatvorenih očiju. Duboko udahnem.

  • Rekla je da sam kukavica. Da ne mogu s njima podijeliti monotoniju. On je šutio. Vidio sam ga u polumraku sobe. Sjedio je na krevetu, tanak i pogrbljen i gledao ravno pred sebe. Zatvorio sam vrata njegove sobe, uzeo kaput iz ormara i izašao. Uvijek pažljivo zatvaram vrata. Udišem s olakšanjem u praznom hodniku. A onda, vlak. U trenutku kad sve u meni stane, on krene. Ja ne mogu ništa, mogu samo gledati kroz prozor. Krivnju vješam na gole grane. Ostalo pokušavam razbacati po poljima, ali ne ide. Preduboko je začahureno – otvori oči, osmjehne se i slegne ramenima.

Jednom sam bila u Monte Carlu, s roditeljima. Hodala sam dugačkom pješčanom plažom i u daljini vidjela vatromet. Pijesak pod nogama bio je topao i nježan, a vatromet utješan, šaren i prvi put osjećala sam se u potpunoj ravnoteži, toplina iznad i ispod. Sigurna podloga i siguran svod. I sada osjećam kao da je netko tlo pod mojim nogama učinio sigurnim. Odjednom sam jako svjesna svojih usana i unutrašnjosti. Srce i želudac su mirni. Sasvim mirni. Kada bi me netko želio ispitati o svakom dijelu moga tijela, mogla bih, laganim udisajima, nacrtati kartu i ona bi bila sasvim točna, svaki organ na svom mjestu. Kao da mi je ruka konačno sasvim mirna. Nema drhtanja.

  • Jednom ću iskočiti, pasti i razbiti se u tisuću dijelova. Rasuti se po njivi. Postati sasvim lagan – približava mi se.

Nemam se potrebu smijati. Pomaknuti. Niti biti drugdje, igdje drugdje. Dotičem Paula po licu, kao da kistom iscrtavam polukrug. Želim nešto izustiti, ali on je brži.

  • Sada sam sretan.
Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Autori

Josipa Marenić

Josipa Marenić rodila se u Zagrebu 1982. gdje je pustila korijenje, završila fakultet, radi, piše i stvara. Rado sudjeluje na tribinama i projektima vezanim uz poeziju, pogotovo ako su vezani uz neku dobrotvornu svrhu poput Di si bio 2020? ili Art Attack. Pohađala je radionice Centra za kreativno pisanje i aktivni je član Jutra poezije. U početku je poeziju objavila u vlastitoj nakladi,  poetski prvijenac „Let ruku“, zatim su joj relevantni časopisi poput Zareza, Riječi, Republike, Balkanskog književnog glasnika, Afirmatora, Booke.hr i  još mnogih zbornika objavili radove. 2021. u nakladi Jutra Poezije napokon joj izlazi zbirka „Pjesme koje ti pripadaju“ na koju dosada pozitivno reagiraju i čitatelji i kritika.

Josipa Marenić

 

Kategorije
poezija

Iz neobjavljenog ciklusa “IZMEĐU PROSTORA”

Autorica: Josipa Marenić 

 

POVRATAK U TRNAVU ili ARESTO MOMENTUM

psi ne prestaju lajati. svaki laje drugačije.

kičma mi je zalijepljena o madrac i preživljava podne.

tamo gdje su tračnice postoji znak o prevenciji suicida,

a kvartovske bake dovode djecu da gledaju

kako vlakovi prolaze stvarajući događaj.

u njihovim očima već je fiksirano nešto

što je zastrašujuće brže i veće od njih samih.

suđe iz protesta ostaje prljavo.

miris ručka će ostati u prostoriji doma

kao znak pažnje i truda,

psi će i dalje lajati na lancu ili bez njega

susjedi su se prestali ispričavati zbog buke.

iza ograda počinje prihvatljivo osmišljavanje vremena.

kičma mi je željna pobune i pomičem mali prst.

danas odlučujem povratiti sve one filmove

koji su me do jučer nahranili.

zahvalna sam što mi smrdi bademovo mlijeko na koži.

 

NOKTURNO

žar ugašena nečujno na crijepu,

pogled na premršavu mačku što se šulja prema raskršću

i još brdo složenih crijepova što se prostiru…

toliko toga sam prespavala!

ne treba se sada stidjeti nesanica,

kao niti izbrojenih sazviježđa na nebu.

između gore i dolje sam ljubav.

svemir je poslao mehaniku pomrčine u trenutke ulica.

lovim mrežu poput niti dima.

nepotrebno je biti u stisnutom grču.

slobodu si daješ, slobodu si oduzimaš.

sanjaj sada dragi putniče i putuj

u malo neizvjesna mraka koracima sigurnih đonova.

otpij gutljaj pjenušave bazge

prostiru se blagodati drevnih mirisa.

sve je teško u otkrivenom vremenu!

biti sam. biti zajedno. biti u miru

sa svrhom starih ovisnosti koji otresaš

kao čisti pepeo, potreban čak i brašnu.

 

LICE MJESEČINE

pisala sam ti na mjesečini

ili je mjesečina pisala meni o tebi.

trudila sam se u kružnici vidjeti jasnu sliku,

sparina je poslala potop kiše.

cigareta za cigaretom dim i mrtav satelit.

ni na nebu na cesti – pogledaj što sam pronašla,

na vrhovima utrnutih jagodica izrezanih prstiju

smrvljene ostatke nježnosti i bola.

ciganka mi je davno gatala,  kroz smijeh u prolazu,

upozorila me na tebe, skidajući mi navodno urok s dlana ruke.

tebe sam sanjala, prije nego što sam te u stvarnosti susrela.

probudilo me tvoje lice mjesečine ili mjesečina sama.

pisala sam ti pisma i spalila sam ih sva u limu pod oblacima.

krećem se ni na nebu ni na cesti.

manjak sna, iscrpljenost i čudna vjerovanja, svašta…

ne mijenjaju se činjenice mrtvog satelita, niti sjećanje na san,

ali ništa to sve ne znači niti jezik niti slova,

cijelo dugo vrijeme si šutio o tome i pleo mreže

bio si svjestan kako te bezuvjetno volim.

 

KIŠA U NASTAVCIMA

I

zvuk zastoja u prometu.

čaj od mente i med.

u kafiću se stišala Thank you.

nisam više sigurna kako se zove taj oblak vani.

u potpunosti je izgubio oblik.

sprema se kiša.

grad je potpuno poludio.

promatram ga kao životinju.

iz jednog kafića na Trešnjevci.

mijenja se čitava vizija postojanja.

u nekoliko sekundi zahladilo je značenje ljeta.

II

voljela bih pasti kao kiša, kao jedna kap kiše

na vrh nečije cipele i u potpunosti se raspasti

ostaviti iza sebe samo mokar trag

zbog svega što nosi ravnodušnost

progutane svakodnevice

u kojoj je jedino prihvatljivo stanje skupljanja.

III

romantično je zajedno pokisnuti

baš to nikada nisam voljela

niti u paru niti u neparu.

ali ima nešto u ukrcavanju u tramvaj,

u posljednji trenutak,

prije nego što se prelomi nebo,

ima nešto ushita u uspjehu

da se sačuva suha koža dugih rukava.

IV

prisiljena sam čistiti stvari,

sloj po sloj od znakova postojanja.

priroda samo pusti kišu kroz oblake,

ne ulaže pretjerano puno napora.

samo pruža otpušta i napušta

i kako onda iskreno mrziti kišu.

V

ogulili su se prostori sjećanja

poput slojeva luka nakon čišćenja.

u sredini nije ostalo ništa

ili je ostala potencijalna mladica,

ovisi kako se gleda na promjenu.

u svakom slučaju suze su mi na podočnjacima,

poslije luka pirjati će se meso na tavi:

uskratio si mi smijeh,

uskratio si mi toplinu na licu,

uskratio si mi sjaj u zjenicama.

vani pada kiša koju ne vidim.

u ovom prostoru nema prozora.

vani pada kiša koju ne vidim ali ju čujem,

dok u skladištu sama slažem robu iz kutija.

razmišljam o mačkama,

nikako se ne vezuju uz ljude već uz prostore.

kiša pada sve glasnije i ogolila su se sjećanja.

pomislim kako bi se mačkama

jako svidjele sve te prazne kartonske kutije

koje se nemilosrdno uništavaju i bacaju.

 

FOTOGRAFIJA BEZ BLICA (MOMENTALNA LUTANJA)

jedni drugima smo bogovi i vragovi

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu.

jučer sam psovala groblja i javni prijevoz.

danas sam psovala nešto drugo,

ali vrane u magli i polja neću.

još ne znam kako ću doslovno ući u drvo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi.

ciganka mi je na raskrižju vikala

kako smo danju uvijek isti,

jedino se noću mijenjamo

dok sanjamo, mi starimo.

jedni drugima smo bogovi i vragovi!

ničija stvar, ali mijenjam posteljinu i previše razmišljam.

u svakom trenutku izgubimo nešto,

bilo to i malo neposlušno pero iz jastučnice.

sutra ću psovati nešto, možda nestanak struje.

još ne znam kako ću se pažljivo ušuljati u utrobu drveta,

pored klaustrofobije godova i tuđih nadanja,

izgubit ću osmijeh između krošnje i korijenja,

na fotografiji bez blica i bit će to dobar gubitak u prolazu.

slaveći s prijateljicom dendrofilična gluparanja,

neću misliti o slavenskim mitovima i dušama zatočenim u drveću.

tu istu noć izgubit ću i sjećanje na san,

ali ne i čuđenje pred starosti prolaznih trenutaka.

prekosutra ću i dalje psovati nešto,

ali vrane u magli i polja, pa i cigane koji me svukuda prate neću.