(*Priča je originalno objavljena na web stranici “Astronaut”)
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Otac je sve lošije.
Otac, misli Veronika svaki dan.
Otac.
Ta riječ je poprimila toliko različitih značenja ovih godina i prošla toliko metamorfoza da ne zna kako bi ga uopće mogla opisati jednoznačno, kao jednu osobu, jedan splet živaca, krvi, kože i mesa.
Kao maloj, otac joj je bio središte svemira, alfa i omega. Kao malo starijoj, otac je postao mistična figura, ono što tek treba razotkriti, dešifrirati i osmisliti, pa i s čim treba uspostaviti nov odnos, onaj koji nadilazi odnos oca i djeteta, koji uključuje djevojčicu, a onda, s vremenom, i mladu ženu. Kao toj, mladoj ženi, otac je bio glavna linija okrivljavanja za sve što joj se tada događalo. Glavna tema razgovora na terapijama, glavni uzrok raspada njezinog prvog braka i njezinih poslova. On je bio razlog takozvanih anksioznih vezivanja u kojima drugu osobu nije mogla pustiti da živi svoj život, već bi se s njom ispreplitala kao čvoraste grane, potraživala, zapitkivala, zahtijevala. Njezin govor bio je opasan, ali njezina šutnja bila je opasnija jer nije skrivala oluju već nešto puno dublje i neizvjesnije. Mirnu bunarsku crnu vodu u kojoj nije moralo biti ništa. No, nešto je bilo. Tko je bio dovoljno hrabar ući u bunar i pretražiti što?
– Što nije bilo u redu s vašim odnosom? – ispitivali su terapeuti.
– Nije ga bilo kod kuće.
– Mnogo je, dakle, putovao. Poslovno?
Veronika se pokušavala prisjetiti.
– Da, svakako poslovno. Mislim.
– Čime se bavio?
On je bio, hm. Veronika nikada nije znala što je to otac točno bio. Putopisac? Umjetnik? Umjetnik koji se bavio performansima koje nije razumjela, kao kada je napunio svoj studio sijenom i tumačio posjetiteljima da je to Amerika. Mala Veronika gledala je u sijeno i pitala se zašto je tako veliku zemlju, o kojoj je ona sanjala najsjajnije snove, kao uostalom i svi u njezinim, tinejdžerskim godinama, njezin otac sveo na hrpu osušene trave. Možda je želio pokazati kako stvari nisu onakve kakvima nam se najčešće čine.
Rano je otkrila da površina stvari ne odgovara njihovoj pravoj naravi, kao niti namjeni. Nije bila sigurna koliku je ulogu u toj spoznaji imao njezin otac i njegova umjetnost koja je često željela otkriti ‘pravo stanje stvari’.
Jednom je unajmio najskuplju urbanu vilu koju je mogao pronaći i u njoj napravio izložbu koja se sastojala od već postojećeg luksuznog stana; vrvio je jacuzzijima, modernom tehnikom, umjetničkim slikama i najfinijim jelima koje je naručio po uzoru na vlasnike vile, ali je negdje u njega postavio i velikog živog štakora, puštajući mu na volju da radi što hoće. Gledatelji su dolazili, šetali okolo i divili se moderno namještenom stanu ne znajući da je negdje skriven nemio gost. Neki bi posjetitelji prošli kroz kuću ne shvaćajući u čemu je poanta i što je umjetnik htio reći, jer se susret ne bi niti dogodio, dok bi drugi doživjeli šok ugledavši životinju usred bijelih, ulaštenih i čistih ploha. Veronika je pretpostavljala da stanodavci nisu pristali na štakora u svojoj svilenoj posteljini. Ostalo nije shvaćala, dok je razmišljala o preneraženim reakcijama publike. Možda je bila riječ o tome, kasnije je pokušavala protumačiti, da nas izmještenost neke pojave šokira više od same pojave. No, otac je i dalje govorio o ‘pravom stanju stvari’ pa je kasnije počela razmišljati o tome kako je štakor zapravo pravi vlasnik vile. I kako pravo stanje stvari zahtijeva čitanje između redaka za koje nije bila sigurna ima li ona uopće smisla. Ili talenta. Što je bila starija, to je manje mislila da je u stanju to činiti, da je to privilegij onih koji su poput njezinog oca.
Često bi rukom prolazila preko površina predmeta. To je postala njezina uobičajena radnja, prelaziti rukom preko predmeta: stolova, stolica, polica, kreveta, automobila. Sa strane, izgledalo je kao da nešto ispipava; stvarnost tih predmeta, njihovu vjerodostojnost koja je mogla u svakom trenutku prevariti, pokazati se neispravnom i lažnom. Umjesto stola, tamo je možda stajao magarac, a umjesto automobila, gustiš. Trebalo je otkrivati pravo stanje stvari, uvijek i ispočetka.
– Tako dakle – rekli bi terapeuti. – Otac vas je držao u neizvjesnosti. Nije vam postavio konkretne temelje. Svijet je za vas bio samo nesigurna kulisa.
Činili su se zadovoljni svojim otkrićem. Samo, nakon njega, Veronika se ponovo osjećala izgubljenom. Ako joj temelji nisu dobro postavljeni, sada je kasno da ih postavlja ispočetka.
– Obrasci se ipak mogu mijenjati- samozadovoljno su tvrdili terapeuti. – Zato ste i ovdje. Kada stari više ne funkcioniraju, pronalazimo nove.
Nove, mislila je Veronika. Treba pronaći nove. Bio je to jedan od ciljeva, možda i onaj najvažniji. Svijetlio je kao udaljeni svjetionik na Veronikinom nebu.
A zatim je i sama je Veronika počela starjeti iako je mislila da se takvo što njoj ne može dogoditi. Barem ne još, dok ne pronađe nove obrasce. I neki novi svijet, siguran i jednoznačan, jasno utemeljen i čvrsto podložen.
I otac je mijenjao obličja. Postajao je sve slabiji; tijelo mu se prvo širilo, a zatim skupljalo, i tako je to trajalo sve dok nije slomio kuk i zalegao u ono što se činilo konačnim. Veronika je ulazila u njegovu bolničku sobu s oprezom. Razgrtala bi zavjese, nosila mu vodu, pričala s njim, ponekad ostajala u sobi kada bi medicinska sestra mijenjala pelene i prala ga.
Otac, mislila je intenzivno, stalno.
I sva ta bespomoćnost u kojoj se našao, a prema kojoj nikada nije imao nikakav odnos. Nije mislio da će ostati nepomičan, prepušten svome tijelu, da će pravo stanje stvari za njega biti ovako banalno nedvosmisleno. Veronika je voljela misliti da će se njoj smrt prišuljati naglo i neočekivano; srušiti je u tramvaju, oboriti u parku u gustu travu, milosrdno joj zaustaviti srce i sve ostale organe te je prenijeti u neku drugu dimenziju. Bol nije željela zamišljati, kao ni patnju ili vlastito propadanje. Umrijeti naglo, nespremno, kao da ju je kraj zatekao slučajno i nenamjerno, tako je željela otići. Umrijeti jasno, kao nožem prerezano, bez zbunjujućih dijagnoza i maglovitih prognoza, prepuštena svom tijelu na onu neizvjesnost iz koje je oduvijek pokušavala pobjeći.
Igor, Veronikin drugi muž, knjigovođa kojeg je upoznala nedugo nakon razvoda i kojeg je odmah zavoljela zbog jednostavne naravi i minimalnih potreba, utišao se otkad je otac doživio nesreću. Nije mnogo govorio niti prije, zatvoren u sebe kao školjka, ali sada je gotovo sasvim ušutio. Udala se za njega jer je željela život bez otkrivanja dubljih značenja. Nikada i nije (sada je u to već postala sigurna) bila dobra u tome, a uvijek je bolno osjećala da jedino tom sposobnošću može postići očevo odobravanje. Igor pak nikada nije gledao ispod površine. Prihvaćao je stvari onako kako su mu bile dane, ne prelazeći rukom po predmetima. Samo, s vremenom je bivao sve tiši, pa se Veronika pitala nije li ipak pogriješila, nije li ispod njegove površine također nešto u što se nikada nije dirnulo?
Jedino što je nepromjenjivo svako jutro pitao bilo je:
– Treba li nahraniti ribu?
Riba je bila poklon od Veronikinog oca na dan njihovog vjenčanja prije pet godina. Igor se nikada nije brinuo o njoj, gotovo ju nije niti doživljavao. Nije volio životinje, kao ni djecu, pa nisu imali niti jedno niti drugo.
Osim ribe. Samo jedne, velike i žilave, koliko zlatna ribica to može biti. Još je uvijek bila živa, to je bio dokaz. Ali, osim vlastite riblje snage, i Veronika je bila zaslužna za njen razvoj i opstanak. Svaki dan ju je hranila, mijenjala joj vodu, a tijekom godina joj je kupovala i skupe filtere te nove, sve veće akvarije koje je pažljivo uređivala. Najnoviji akvarij je stavila u kuhinju, na mjesto gdje je riba mogla imati dovoljno svjetla, ali i gdje joj ni toplina ni hladnoća nisu previše smetale. Kupovala je kamenje, biljke, male dvorce i njima je ukrašavala prostor akvarija.
Nije joj dala ime. Nije se mogla odlučiti. Svako ime kao da je za sobom nosilo neko značenje o kojem nije željela razmišljati.
Muž kao da je čekao. Od vjenčanja nadalje, sve ove godine, Veroniki se činilo da je nešto čekao, ali nije shvaćala što.
– Slobodni smo. Možemo otići odavde, bilo kamo. – govorila mu je često, misleći na putovanja, možda i preseljenje, daleko od svega što je poznavala i što ju je češće činilo spljoštenom i nesigurnom nego punilo životnim elanom.
Ovdje je bio samo njezin otac, dok Igorovih roditelja nije bilo već dugo. Biti daleko od oca nije se činilo pogrešnim. Možda bi se daleko od njega stvari raščistile i pojednostavnile, zadobile shvatljive dimenzije i oblike.
Ali, Igor je čekao. Čekao je da prođu dani, da prođe, Veroniki se činilo, svo vrijeme koje su obećali provesti jedno s drugim.
Čekao je možda i da se nešto dogodi, barem pomakne, kako bi se i on mogao pomaknuti.
Uz to što je čekao, sve manje je dijelio s Veronikom svoje misli, kao i svoje aktivnosti koje su za Veroniku počele djelovati misteriozno gotovo kao i očeve.
Zatim je i ona počela šutjeti. Radili su, lijegali u krevet jedno do drugoga, a u njezinoj se glavi miješala dokolica s neobjašnjivim strahom. Nije znala čega se boji ni otkud taj strah dolazi.
Otac, mislila je stalno.
Ključ je otac.
Samo, nigdje nema ključanice.
Sjećala se većine svojih snova. Mirnih, ugodnih snova o dugačkim, pustim poljima ili pak nepreglednim šumama. Budila se s tim mirom koji je obavijao zakutke njezinog unutrašnjeg platna kao topao vjetar. Osjećala se sigurnom kao u toploj čahuri. Ponekad joj se činilo da sanja dokumentarce o prirodi. Nekada bi tu bili konji u blagom kasu, nekada ptice koje polijeću s drveća u sumrak, a nekada lavovi koji bi se rastezali usred nepreglednih suhih dolina. Terapeuti su je često ispitivali što sanja i kada bi počela opisivati svoje mirne stepe i namreškana mora, činilo joj se da umiru od dosade. Pa što bih trebala sanjati, željela je podviknuti. Pustite me da barem u snovima nemam osjećaj beskrajnog propadanja u dubinu!
Sve do očeve nesreće, Veronika je znala da se nešto mora promijeniti u njezinom braku. Da se ona i muž moraju izmjestiti iz stanja u koje su zapali, da njezin život- njihov život- ne može biti samo niz slika u nijemom filmu. S očevim padom postalo je jasno da se promjena koju je čekala dogodila, samo što se nije radilo o pravoj promjeni već samo produbljivanju stanja. Zašto ljudi misle, pitala se, da će doći do zaokreta, kad može doći samo do laganog spusta, bez smjernica, sve niže i niže. Otac može biti sve lošije, stvari sve dvosmislenije, šutnja sve gušća.
Veronika je smatrala da mu treba olakšati posljednje dane. Tablete protiv bolova su djelovale, baš kao i njezina prisutnost, zbog koje se činilo da je malo živnuo. Otkad je živio s njima, postao je pričljiviji i barem je mogla s njim razgovarati. Sjedila je u njegovoj sobi nakon svog posla u butiku i pričala o svemu što joj se događalo, slušala njegova sjećanja i ideje i usporeno, ali sigurno mirenje sa situacijom. Činilo joj se da joj želi reći što više, da ne želi otići dok joj ne kaže sve što ima. Sviđalo joj se to što imaju malo vremena, što još uvijek mogu razgovarati, ali ne previše i ne preopširno jer nije više imao toliko snage. Pričao je uglavnom o svom poslu, o svim performansima koje je zamislio, ali ih još uvijek nije stigao realizirati, a po svoj prilici niti neće. Glas mu je zvučao jednako kao kada je bio zdrav i poletan. Ideje se također nisu mnogo mijenjale, opet je riječ bila o raznoraznim kulisama kojima je želio otkrivati ‘pravo stanje stvari’. Veronika je katkad promatrala lutke u dućanu u kojem je radila i pitala se jesu li i one kulisa kojom se nastoji razotkriti ‘pravo stanje stvari’ ili je ona odabrala taj, jednostavan i dosadan posao zato što nije htjela ništa razotkrivati i analizirati. Bilo je jednostavno- kupci su nešto tražili, ona je to pružala, naplaćivala, i to je bilo sve. Lakoća je pratila njezine pokrete. Nije željela grebati ispod površine, nikada. Prestala je ići terapeutima. To je ionako bilo greška, nisu otkrili ništa, mislila je. I njen izgled- duga, crna i ravna kosa, okrugle, mirne oči i minimum šminke, želio je naglasiti samo jedno- potpunu jednostavnost.
Veroniki je bilo drago što otac više neće biti u prilici raditi performanse. Nije znala zašto, ali ta ju je spoznaja ispunjavala olakšanjem i nejasnim osjećajem da će svijet sada biti čišće mjesto.
Ali, nakon što su zaredale infekcije, a on dobio tubu koja mu je ponirala duboko u grlo, nisu više imali niti razgovore. Postao je nijem poput muža, a ona je između jednog i drugog hodala kao po tankoj špagi, saplećući se usput samo o svoje misli.
Otac, misli Veronika svaki dan.
Nije mu preostalo mnogo, ali barem su mu zadnji dani bili prožeti olakšanjem koliko god je to bilo moguće. Igoru je rekla da se sada iščekuje kraj i da se njegov organizam više neće boriti, neće nastavljati agoniju. Igor je rekao samo:
– Razumijem.
Nije ju zagrlio i nije ju ni pokušao utješiti. Prihvatio je tu vijest kao nešto što se podrazumijeva, o čemu nema smisla niti načina govoriti.
Otac će prijeći nekamo, mislila je Veronika prije spavanja. Željela je da joj njeni, još uvijek mirni i pitomi snovi, kažu kamo. Prije spavanja zamišljala je da će sanjati raj: velik, miran prostor u kojem će uskoro biti njezin otac.
Igor je jedne noći, nakon što je legao pored nje, jednostavno rekao:
– Sada ćemo biti zbilja slobodni. Čim ti otac umre, možemo s novcem od nasljedstva otići kamo hoćemo. Putovati. Ne vraćati se.
Rukom joj je pogladio kosu, okrenuo se i zaspao. Veroniku je oblila dobro poznata strepnja. Opet je osjećala propadanje, kao nakon razgovora s ocem ili njegovih performansa. Razmišljala o tome jesu li Igorove riječi izraz suosjećanja ili potpunog odsustva istoga. Je li Igor čitavo vrijeme samo iščekivao smrt njezinog oca ili je mislio da ju ona iščekuje? Što je u stvari čekao? Gledala je u njegova leđa i utonula u san.
Te noći je usnula nešto drugačiji san.
S ribom nešto nije u redu. Ne zna što. Približava se akvariju koji je položen u očevoj sobi, a ne u kuhinji. Promatra ju: oči su joj natečene, gotovo groteskno velike. Gleda u nju tim očima i čini joj se kao da nešto traži, ali Veronika ne može pogoditi što bi to bilo.
– Igore, dođi!- zove supruga i on ulazi u sobu samo u kupaćim gaćama i s ručnikom, kao da se upravo spremio otići na plažu.
– Što je?- pita je i ona primjećuje kako je preplanuo, drugačiji, kao da gleda njegove stare slike s ljetovanja, snimljene godinama prije nego su se upoznali.
Zatim ponovo gleda u glatku zlatnu površinu ribljeg tijela, ali ne nalazi nikakva oštećenja. Želi, prema svom starom običaju, prijeći rukom preko njezinog tijela, ali ju ne želi uznemiriti, pa samo rukom gladi glatku staklenu površinu akvarija. Riba izgleda zdravo, samo te oči, iskolačene, jedini otvor kroz koji se ona može izraziti.
U krevetu iza sebe začuje jaukanje. Otac viče u bolovima. Nije dobio svoje lijekove i u njegovom glasu preklinjanje je i nemoć, panika i pokušaj da dozove Veroniku i Igora, da nekako privuče njihovu pažnju. No, njih dvoje se ne obaziru i dalje gledaju u akvarij. Ona gleda u ribu zabrinuto i očev glas ju samo ometa, a Igor u Veroniku pristojno i ona zna da ga ni najmanje ne zanima što se događa u akvariju, baš kao ni na očevom krevetu, ali ima dovoljno obzira da istog trenutka ne izađe i ne ode na plažu.
Veronika pokušava shvatiti što se moglo dogoditi ribi. Vodu su redovito mijenjali, a redovito su je i hranili. Kako je dobila bolest koja joj je oči dovela do ovog stanja? Voda djeluje čisto, biljke lelujaju i zelene se.
– Veronika! – otac preklinje.
Veronika samo želi da otac ušuti, da šuti. Pita se gdje mu je cijev iz usta, zašto može vikati i ometati je nastojanju da shvati što je s ribom. Hoće li već jednom ušutjeti, hoće li već jednom sve ovo završiti?
Igor promatra ribu s izrazom zabavljenosti. Nju to puni bijesom, želi ga udariti, ugurati mu glavu u akvarij i ostaviti je tamo dok mu se oči ne iskolače kao ribi. Kako dosad nije primijetila da on odlazi na kupanje, da to radi svaki dan, u kupaćim gaćicama i sa sunčanim naočalama, da je pocrnio, mlad, poletan, a da ga riblja bol samo zabavlja?
– Spava li riba? – pita Igor, gledajući u okrugli akvarij sa smiješkom.
Kako može spavati, želi povikati Veronika, kada su joj oči ovako izbuljene, kada uopće ne može zatvoriti oči? Ne može ni spavati ni sanjati, boli je, stalno je boli jer mora gledati ono što ne želi! Poželi vikati, vrištati, ali ne može, usta su joj zatvorena i glas ne izlazi.
Otac i dalje povremeno uzvikuje njezino ime, samo mu je sada glas slabiji, promukao i utišan.
Veronika ponovo pokuša otvoriti usta, pitati Igora je li normalan, kako je mogao pomisliti da riba spava s ovako izbuljenim, bolnim, neprirodnim očima, ali zatim shvati da su ribama oči uvijek otvorene, da to ne bi smjelo imati veze sa spavanjem, da one gotovo sigurno doista spavaju. Ta pomisao je ispuni neodređenim olakšanjem, gotovo mirom, ali više od toga osjećajem da je konačno nešto shvatila, nešto od onog što bi otac nazvao ‘pravim stanjem stvari’, dubljim od površine.
No, ponos ubrzo zamijeni shvaćanje da ništa ne može učiniti. Čak i ako riblje oči i ostanu ovakve; bolne, otečene, Veronika joj ne može pomoći. Ne može čak niti vikati. Možda se nije ni smjela toliko niti baviti njom, pomisli zatim. To je samo životinja, ne čovjek. Dok su otac i Igor ipak…
Okrene se prema njima. Tamo gdje su do prije nekoliko trenutaka stajala njih dvojica, ugleda dva velika štakora. Potpuno su mirni i promatraju je netremice. Očevo štakorsko lice blješti s jednakim sjajem kao ono od štakora u njegovom performansu, dok je Igorovo nešto utišanije, ali zlo.
Riba i dalje stoji na istom mjestu i zaprepaštenim, izbuljenim očima gleda.
