Kategorije
Autori

Staša Aras

Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) rođena je u Trogiru 1972. God. Piše poeziju i prozu, nastavnik je hrvatskog jezika i književnosti. Vodi radionice kreativnog pisanja, organizira i vodi književne razgovore u Art radionici Lazareti u Dubrovniku.

Objavila je 3 zbirke poezije:Takve se stvari događaju ljudima ( Algoritam 2014.), Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2016.) Premještanja (Hena.com 2020) ; 2 zbirke kratkih priča: Meke granice (Algoritam 2016.) 12 pred zidom (Sandorf 2021.) i jedan roman: Horror vacui (Treći trg, beograd 2020., Hena com 2021.)

Kratke priče i zapise objavljuje redovno u emisiji Riječi i riječi, 3. programa radija.

Živi u Dubrovniku.

Staša Aras
Kategorije
poezija

10 pjesama bez naslova (neobjavljena poezija)

Autorica: Staša Aras

 

1.

Još se budim s riječima gdjegdje i katkad na usnama

Volim kako zvuče riječi

Ujutro

Rijetke ptice

Volim se vratiti u krevet

Ujutro

Reći što volim

Gdjegdje

Katkad

Naprimjer

Pjevaju ptice

 

 

2.

Gdjegdje su još upaljena blagdanska svjetla

U Novom Zagrebu u zgradama s puno stanova

Trepere božićne lampice

U zoru

Toplane dišu paru

Oblak se izvio iz dimnjaka i stoji nepomičan

Naizgled

Sve je zamrznuto u rano jutro

Samo lampice

Gdjegdje poigravaju i drhte

Na krhkim zaleđenima putovima između zgrada

Gdjegdje pokoji pas

Gdjegdje pokoji vlasnik

Ovo bijelo

Inje?

Svuda uokolo svjetluca

 

 

3.

Iako je siječanj ja još osjećam uzmicanje

Godina je mlada i nesigurna

Vidim i čujem

Ali ne mogu prisvojiti prizore

Jučer smo se penjali na Srđ

Zubato sunce žestoko je grijalo

Na uzbrdici, kamenoj goleti na sred puta ležao je mrtav zec.

 

Alberto ga je podigao za uši i maknuo s puta

Između dva grma

Pored puta

Napravili smo mali humak

Sakrili beživotno tijelo

Onda smo nastavili hodati uzbrdo

 

Plava crta mora iako je tu

U vidokrugu

Uzmiče

I ne mogu prisvojiti taj prizor

Niti modrinu mora

Niti njegovo krzno

Niti kamenjar

Niti sklopljene oči

 

4.

grad ima lice

nije mu nešto posebno dobro

izlazi iz sebe s mišlju da ga nitko neće vidjeti

grad je skočio samo do apoteke

navukao je nešto preko pidžame

tute, majice u kojoj je sinoć pred televizijom od dosade zaspao

grad više ne prepoznaje na daljinu

a ni na blizu nije baš siguran

sanja li, ili je baš jutro.

 

gradu ispada lišće

na laktovima se pojavilo neko crvenilo

morao bi prestati pušiti

grad ima lice rezignirane trafikantice

putnika koji se ne snalazi dobro na nepoznatom jeziku,

možda je ipak viroza a?

možda dijeta, možda loša kava

grad ima lice isto kao dan.

 

to je dan u koji se gleda kroz prozor

slučajan dan za umetanje između stranica

sivo lice

grad se loše obrijao

pregorjela je žarulja u hodniku

tumara već mjesecima i sve se manje vidi

grad mora napamet tipkati

zna unaprijed da će proći krišom

nitko ali nitko ga neće pozdraviti

ljubavniku je danas ostao mobitel doma

ljubavnica je spustila nos

ženi je zagorila juha

muž će danas skočiti po djecu.

 

samo ta djeca skaču

skaču ciče slažu kocke

dokle pita se dan

dokle

 

5.

baš mi je danas žao. jutros mi nije bilo ništa žao, baš mi je bilo drago, onda mi je sve bilo drago drago drago, toliko dugo dok se sva nisam nekako podražila od toga, pa je suton bio divan i onda mi je postalo žao, ali ne što sam žalosna nego mi je žao i ovo i ono, pita me prijateljica da jel imam mašinu za razvlačit tijesto, a meni je žao što nemam. eto takvih mi je stvari žao, jer da imam onda bih mogla reći Ajme, imam. a ovako se mogu samo sjetiti da sam bacila dvije ručne i jednu električnu iz kuća koje sam morala napustiti jer kuće tako iskašljavaju neke stvari, dane, mašine za tijesto, pjenjače i slično. baš mi je žao, ali mi je i drago da mi je žao

 

6.

 

već sam jednom htjela objaviti jednu sliku
ali nisam
samo sam htjela
ali nisam
i onda mi je bilo žao što nisam
jer sam to bila htjela
a
zašto onda nisam
ne znam
i dalje sam očito htjela jer mi je žao što nisam
i zaboravila sam je
tu sliku na kojoj neka žena u bijelom kupaćem kostimu
misli
na odskočnoj dasci
Misli na odskočnoj dasci
dobro mi je to
hoće li skočiti ha?
možda će se okrenuti
sigurno će skočiti
sigurno bi nešto htjela učiniti prije nego što skoči
danas?
jesi li nešto htio
a nisi
pa ti je žao
ja ne znam što sam htjela
valjda sam danas neodlučna
onda je slika opet došla
nepozvana
što sam ono htjela dok sam te gledala
mislila sam

 

7.

Svakoga se dana popnemo na brdo

U tišini povučemo svoju masu preko serpentina kamenja

Kamen na kamenu

Oznojeni i svatko u svojim mislima

Dođemo do vrha i vratimo se nazad

To nam je kao trening

Rutina napora

Vježba

Nastojanje

Vrijeme koje provodimo zajedno

Gledam pred sobom arhipelag u modrini ili u sutonu

Ponekad svjetlost bude neizrecivo lijepa

I cijela nas uroni u sebe

Pa se spuštamo u njezinu krilu

Ponekad male ptičice uzlijeću s golih grana

Ponekad na putu mirišu gomile svježe balege

Krave se spuštaju niz padinu

Pa se vraćaju

Pitome krave uvijek su pri vrhu

Znam da postoje stvari koje ne mogu izreći

Neugodno mi je reći

Ne bih htjela da je tako

Voljela bih da je drugačije

Da je savršeno i da se mi onda

Savršeno penjemo na savršenu planinu

Kroz savršenu svjetlost

Pa i mrtvi zec je živ

Ptičice

I krave

Samo su usput tu svi živi

Nisu one glavna stvar

Pogled leti na snježne vrhunce

Šutite planine a?

Nema vas životinje?

Samo tragovi

Nigdje sela, nigdje grada

Samo vaša tišina koju još dugo poslije nosimo u ušima

A ipak čovjek ide sa svojim magarcem

Preko otoka do zemlje

Tamo kopa zemlju i kamenje

Pa se sa svojim se magarcem vrati doma

Razumiju se čovjek i magarac

A mi?

Svakoga se dana popnemo na brdo

U tišini

 

8.

 

Pjesma može sasvim sigurno biti malo glupa

To mi je jasno kad gledam cvijeće

Kako se glupo raspada pred mojim očima

Neodoljivo

 

Ne bih trebala bježati od toga da sam glupa

Stat ću kao tele pred šarena vrata

I čekat ću

Bez misli

U čudu da ne mogu proniknuti dublje

U naše spajanje, raspadanje, rast

Nije li svejedno

Vidiš li kako se od nas udaljava sve

Sto smo mislili

Odakle mi ta sigurnost sada

Pitam se

Sto se promijenilo

Gdje je iščeznuo sram

Kako sam glupa

Sad vidim

Kako je divno biti glup

Pred ružama

Besramno gola

Ne ustručavam se ubosti

Mirisati

Uvenuti na očigled

Smijući se

 

More ti je toplo

Nekoliko sam puta ušla I izašla

Zaspala sam na stijeni

Preplivala uvalu

Ništa nisam mislila

Opet sam plivala

Gledala sam to mjesto s uzvisine

Nemam ti što reći

A što bi ti mogla reći

Pomislila sam da bih na ovo mjesto dovela svoga sina

I tu ga ostavila

I tuga osta(vi)la

Ostavi ga

Vila tuga

I osta

 

Znaš i sam da se ovo može nastaviti u nedogled

I kad ostanemo I kad prestanemo I kad nestanemo

 

Kad stanemo

To ne znači ništa

 

Mjesto je toliko lijepo jer smo ga ostavili

I znamo da ona nakon nas

I dalje dišu

Imamo oči na leđima

Možeš to nazvati I škrgama

Proizvoljno dajemo imena

 

Tako eto plivam malo leđno

malo prsno

Uvala ti je topla

I znamo I ona I ja da je mogu preplivavati u beskraj

Ona se neće preplivati

Preplaviti

 

I sad ovo ne mogu zaustaviti

Vidiš I sam

Uvijek ti imam još nešto za reći

Krenem

Pa se vratim

Zaustim pa stanem

Stamen

Vidiš kako se riječi same miješaju

Ja bih htjela reći jedno

A kaže se samo nešto drugo

To je zbog prirode tog mjesta

Zato ljudi imaju oči

Na leđima

Da bi mogli promatrati zvijezde

I disati zemlju

 

10.

Ujutro žene kao golubice izlijeću na zebre

Nose u rukama bijele izglačane košulje

Mašu krilima

Cijeloga dana stabla popljuckuju

Cvjetove na pločnike

Tamo oleandri trunu

Ili se sasuše

Sad je rano jutro

Mornar na brodu mi je rekao

Marijana, kladio sam se sinoć da će pobjediti Švicarska

Na pola rečenice je shvatio da nisam Marijana

Pa je Švicarska izgovorio otegnuto

Kao da je u njemu nestalo struje

I utopio je smiješak u pučini

I ja sam

Utopila smiješak u valovima

Pristajemo u luci gdje brbori život

Sunce se uspinje

I odmah žari

Peče u ljude

Peče u ptice

Kategorije
S radionica

Priče o kojima se nije pričalo (Humanitarna pomoć)

Autorica: Ljiljana Zorčić

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

 

  • Znaš kćeri, najavili su za vikend nevrijeme i snijeg. Bilo bi dobro da se spremimo i odemo po humanitarnu pomoć – rekao mi je otac za jutarnjom kavom.

Otkad smo kao izbjeglice preselili u to malo mjesto, nastavili smo po humanitarnu pomoć ići u Rijeku. Tamo je bila obilnija a mogli smo ju podići u svim humanitarnim organizacijama. U Caritasu bismo dobili i nešto novaca s kojim smo pokrili troškove puta.

Spremila sam se na brzinu jer smo planirali isti dan vratiti se kući.

Na putu se počelo oblačiti. Što smo se više približavali Gorskom Kotaru, oblaci su bili sve tamniji, a po brdima se vidio snijeg. Onda je počeo i padati. Prvo kao lepršave pahulje, a zatim sve jače i gušće. Na kraju je postao toliko gust da su brisači morali biti neprekidno uključeni. Stali smo na nekom parkiralištu.

  • Moram staviti lance – rekao je otac, obukao bundu i izašao van.

Kad je završio, šuteći je  nastavio voziti. U Gorskom Kotaru na cesti se formirala kolona iz koje se nije moglo izaći. U autu je bilo toplo. Slušali smo radio. Vrijeme je sporo odmicalo. Iako je sve bilo bijelo, primijetila sam da će uskoro pasti mrak. Osjetila sam strah i predložila:

  • Možda bi bilo bolje da se okrenemo i vratimo. Ionako danas ništa ne stignemo obaviti.
  •  Ako se vratimo propast će nam pomoć za ovaj mjesec – odgovorio je zaokupljen vožnjom.

Što smo više odmicali, snijeg je bio sve veći.

  • Jebem mu mater, sad mi se i to moralo desiti – opsovao je, skrenuo udesno i zaustavio auto.

Pogledala sam ga. Bili smo usred ničega. Samo šuma i snijeg. Ni kuća nije bilo. S desne strane na pedesetak metara od ceste ugledala sam gospodarsku zgradu iz koje je dopirala svjetlost.

  • Otkačila mi se sajla na kvačilu – objasnio mi je otac kao da znam o čemu se radi. – Idem potražiti pomoć.

Nije ugasio motor, samo je digao ručnu i izašao. Vratio se sav bijel, otvorio gepek i iz njega izvadio komad žice te prišao mome prozoru.

  • Tamo nema nikoga. Samo jedan jadni magarac, kojeg su prekrili dekom. Ne znam zašto su mu ostavili svjetlo. Ugasi auto. Ja ću ovu žicu provući odozdo, a ti ju povuci k sebi.

Okrenula sam ključ. Dugo je ležao ispod auta prije nego sam ugledala žicu.

  • Imam ju! – viknula sam i povukla.

Prije nego što je ušao u auto, skinuo je bundu i kapu i stresao snijeg koji se nakupio. Objesio je bundu na sjedalo i omotao se dekom.

  • U pičku materinu, jesam se smrznuo – izgovorio je i upalio motor. Ubrzo je topli zrak ispunio auto.
  • Što misliš, da se ipak vratimo? – upitala sam ponovno, nadajući se pozitivnom odgovoru.

Pogledao je u mene. Nevjerica u njegovim očima pitala je znam li kakvu sam glupost izvalila.

  • Ne možemo. Moramo se spustiti do Rijeke i popraviti auto.

Zašutjela sam čekajući olakšanje. Neko vrijeme nije rekao ni riječ. Teška tišina bila je posvuda. A onda je, ne gledajući u mene, počeo govoriti tiho i polako.

  • Nemoj se plašiti. Otkačila se opruga na kvačilu. Zakačio sam ga žicom. Kad kažem povuci, ti ga povuci. Kad kažem pusti, ti pusti. Samo da prođemo ovu šumu i bit će lakše.

Skinuo je sa sebe deku i prebacio ju na zadnje sjedalo.

  • Sad kćeri, povuci!- rekao je i gledao naprijed.

Dok sam mijenjala brzinu izgovorio je, gotovo kao pravi vjernik:

  • Idemo, s božjom pomoći.

Kolona je odavno nestala. Cesta je bila zatrpana snijegom. U autu je vladala tišina. Nije se čulo ni udaranje lanaca po asfaltu. Postojala je samo cesta, očeve zapovijedi: povuci, pusti i moje: jesam.

Kako smo odmicali, snijeg je prestajao padati. Nestajala je bjelina i mrak je postajao mrak, a cesta postajala cesta. Otac je uključio radio, a auto je ispunila pjesma.

  • Nećemo ići u Rijeku – reče iznenada. -Idemo kod Ane i kod nje ćemo prespavati. Ujutro ću popraviti auto, pa ćemo u Rijeku obaviti po što smo došli.

Nismo se najavili, a nemam ni čokoladu za djecu, pomislila sam osjećajući da mi vena na sljepoočnici jače titra.

Cesta se neprekidno spuštala niz brdo. Gotovo nisam povlačila žicu. Uspjeli smo spustiti se do obale i parkirati. Na parkiralištu nije bilo niti jednog auta. Otvorila sam vrata i ugledala more. Bijaše čudnovato mirno. Udahnula sam duboko dva tri puta i izašla iz auta.

Penjali smo se desetak minuta do zgrade u kojoj je živjela kćer očevoga brata. Šetnja nam je dobro došla. Zastali smo pred vratima. Iz stana se čula dječja galama. Pozvonila sam. Nitko nije otvarao. Pozvonila sam još jednom, dugo.

  • Otkud vi u ovo doba? – upitala je s pregačom oko struka Ana, pa dodala: – Uđite.
  • Krenuli smo ranije, ali snijeg nas je iznenadio na putu – pravdao se otac.
  • Sjednite, sad ću ja, samo da dovršim večeru – izgovorila je i na bijeli stol stavila kristalnu bocu s rakijom i dvije čašice.

U stanu je bilo toplo. Djeca su se igrala u svojoj sobi. Nijedno nije izašlo da nas pozdravi. Popili smo po rakijicu, gledali televiziju i s vremena na vrijeme pogledavali jedno u drugo. Iz kuhinje je dopirao miris palačinki, a zvuk nape zagušivao je kratke rečenice koje su razmjenjivali Ana i otac.

Gledala sam po sobi. Pokušavala ublažiti nelagodu koju sam osjećala. Bijeli zidovi podsjećali su me na Gorski Kotar. Iznad televizora bila je figura, čovjek u pokretu s velikom glavom, u obliku sata. Pažnju mi je zaokupila polica s knjigama. Poželjela sam ustati i pogledati naslove. Ipak, ostala sam sjediti, a ruke prekrižila u krilu. Igrala sam se s prstima i škiljeći, zbog prigušenog svjetla, pokušavala pročitati naslove knjiga. Bajke, Vlak u snijegu, Ana Karenjina, Menadžment u ugostiteljstvu, Turizam Opatije…To me smirivalo i trenutku davalo smisao.

Prije nego što je Ana stavila večeru na stol, otac je još jednom nasuo piće u svoju čašicu, popio naiskap i rekao:

  • Idemo mi.
  • Zar nećete ostati na večeri? – začuđeno će Ana ulazeći s palačinkama u sobu.
  • Hvala, već smo jeli. Moramo stići do Rijeke. Došli smo samo da te pozdravimo.

Ustala sam, obukla jaknu i obula čizme. Na izlazu sam uhvatila svoj odraz u velikom, zlatno uokvirenom ogledalu. Nije mi bilo lako susresti ono što mi je izlazilo iz očiju. Ispravila sam se i okrenula prema Ani. Gledajući je u oči promrmljala sam:

  • Vidimo se – i krenula uz oca niz stepenice.

Silazili smo polako. Nismo izgovorili niti jednu riječ.

  • Što ćemo sad, tata? -upitala sam napokon.

Nije me gledao dok je odgovarao.

  • Prespavat ćemo u autu. Nije mi prvi put.

Sjedili smo u našem bijelom Mercedesu Reponji. Otac je uključio grijanje i radio. Jeli smo preostale sendviče i kekse. Sjedeći mirno na stolici, gledala sam ispred sebe i kroz zvuk motora čula svoje mljackanje. Otac je iz ladice u vratima izvadio limenku piva, otvorio ju i popio nekoliko gutljaja. Zagrlio me i privukao k sebi.

  • Što si se snuždila? Hajde, progurat ćemo ovu večer.
  • Što bih se snuždila, samo razmišljam o svemu što nam se zadnjih godina desilo.
  • Hajde, spusti ću ti sjedalo. Evo ti deka, pokrij se.
  • A što ćeš ti?
  • Imam neku staru deku u gepeku, sad ću ju donijeti.

Ispružila sam se i umirila. Na obrazu sam osjetila mekoću plišanih presvlaka na sjedalu. Otac je nastavio tiho slušati vijesti, a ja sam kroz trepavice gledala u njega. Neizgovorene riječi gurala sam niz grlo. Možda jednom o svemu porazgovaramo, pomislila sam i navukla deku preko glave.

Pokušavala sam zamisliti novu i bolju budućnost. Nisam uspijevala, a ni sretnu prošlost nisam uspjela dozvati u sjećanja. Sjetila sam se molitve koju sam još kao dijete naučila i počela ponavljati. Prije nego što sam zaspala, čula sam kako otac pali motor da nam bude toplo.

Na proljeće te iste godine, u gradu u kojem smo živjeli, dobila sam posao, a otac rješenje za mirovinu. Prestali smo primati humanitarnu pomoć i ići u Rijeku. Počeli smo novi život. Rijetko smo pričali o danima kada smo bili izbjeglice. Neke dane nikada nismo spominjali, no tako je u našem životu oduvijek  bilo, o nekim događajima se jednostavno nije govorilo.

***

Otac je davno umro.

Ne prođe dan, a da se u meni ne javi sjećanje na život s njim. Ponekad, kad stigne zima i kad me svlada potištenost, vidim slike prošlosti i čujem poneki naš, do u tančine zapamćen razgovor. A kad mi se, od neuspjelih pokušaja da na papir stavim slike i razgovore s njim, grlo stegne i zamagle oči, odnekud čujem njegov glas, govori mi, kao da je tu:

  • Hajde kćeri ostavi to. Ne započinji priče koje nije potrebno započinjati.

A ja, i danas kao i nekad, osjetim onu istu ljutnju i gorčinu s kojima sam niz grlo gurala riječi i tiho, gotovo nečujno, upitam:

  • Znaš li da najduže pamtim ono o čemu nisi govorio?

Kategorije
poezija

Romanca mjesečarka (F. G. Lorca)

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen – grane.
I lađu na pučini,
i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
nju sve stvari posmatraju
ali ona njih ne može.

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
dolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, mačka lušež,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona stoji na balkonu
put zelena, zelen – kosa,
sanjari o gorku moru.

– Kume, hoću da mijenjam
svoga konja za njenu kuću,
i sedlo za ogledalo,
svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
odonud iz klanca Cabre.
– Kad bih moga, moj momče,
uglavio bih posao,
ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
sa holandskim ponjavama.
Ne vidiš li mojih rana
od njedara pa do grla?
– Tri stotine mrkih ruža
na košulji bijeloj tvojoj,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjić kristalnih
ranjavahu praskozorje.

Zeleno, što volim zeleno,
zelen vjetar, zelen – grane.
Popeše se do dva kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
– Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
– O, koliko je čekala!
Koliko je čekala te
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Na obrazu nakapnice
ljuljala se CIgančica
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi,
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen – grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.

 

Kategorije
citati

Cink (David Albahari)

“Uvek: njegovi crveni kapci.

Podučavao me je veštini brijanja. Nikada moja sapunica nije bila gusta kao njegova.

Kada sam prvi put zakasnio, sačekao me je pred kućom, odeven samo u pidžamu, ogrnut kaputom.

U selu, na livadi, iznenadani letnji pljusak. Posle toga je danima tragao za grudvicama blata na pantalonama.

Maramice su mu bile uvek uredno složene.

Jednom sam ga zatekao kako sedi na rubu kreveta. Jednom je zaspao nad nekom stručnom knjigom. Jednom me ošamario pre nego što sam uspeo da progutam zalogaj, i mrve testa i fila iz mojih usta su prekrile ceo stolnjak…

Nije umeo da mrzi; u ljubavi nije pravio razlike.

Imao je povišen šećer. Krišom se uvlačio u ostavu i proždirao kolače, potom se krišom izvlačio i pravio da ga zanima nešto u dvorištu.

Mogu da pokažem to mesto na kojem je stajao.”