Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Ljiljana Zorčić

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

• Znaš kćeri, najavili su za vikend nevrijeme i snijeg. Bilo bi dobro da se spremimo i odemo po humanitarnu pomoć – rekao mi je otac za jutarnjom kavom.

Otkad smo kao izbjeglice preselili u to malo mjesto, nastavili smo po humanitarnu pomoć ići u Rijeku. Tamo je bila obilnija a mogli smo ju podići u svim humanitarnim organizacijama. U Caritasu bismo dobili i nešto novaca s kojim smo pokrili troškove puta.

Spremila sam se na brzinu jer smo planirali isti dan vratiti se kući.

Na putu se počelo oblačiti. Što smo se više približavali Gorskom Kotaru, oblaci su bili sve tamniji, a po brdima se vidio snijeg. Onda je počeo i padati. Prvo kao lepršave pahulje, a zatim sve jače i gušće. Na kraju je postao toliko gust da su brisači morali biti neprekidno uključeni. Stali smo na nekom parkiralištu.

• Moram staviti lance – rekao je otac, obukao bundu i izašao van.

Kad je završio, šuteći je  nastavio voziti. U Gorskom Kotaru na cesti se formirala kolona iz koje se nije moglo izaći. U autu je bilo toplo. Slušali smo radio. Vrijeme je sporo odmicalo. Iako je sve bilo bijelo, primijetila sam da će uskoro pasti mrak. Osjetila sam strah i predložila:

• Možda bi bilo bolje da se okrenemo i vratimo. Ionako danas ništa ne stignemo obaviti.
•  Ako se vratimo propast će nam pomoć za ovaj mjesec – odgovorio je zaokupljen vožnjom.

Što smo više odmicali, snijeg je bio sve veći.

• Jebem mu mater, sad mi se i to moralo desiti – opsovao je, skrenuo udesno i zaustavio auto.

Pogledala sam ga. Bili smo usred ničega. Samo šuma i snijeg. Ni kuća nije bilo. S desne strane na pedesetak metara od ceste ugledala sam gospodarsku zgradu iz koje je dopirala svjetlost.

• Otkačila mi se sajla na kvačilu – objasnio mi je otac kao da znam o čemu se radi. – Idem potražiti pomoć.

Nije ugasio motor, samo je digao ručnu i izašao. Vratio se sav bijel, otvorio gepek i iz njega izvadio komad žice te prišao mome prozoru.

• Tamo nema nikoga. Samo jedan jadni magarac, kojeg su prekrili dekom. Ne znam zašto su mu ostavili svjetlo. Ugasi auto. Ja ću ovu žicu provući odozdo, a ti ju povuci k sebi.

Okrenula sam ključ. Dugo je ležao ispod auta prije nego sam ugledala žicu.

• Imam ju! – viknula sam i povukla.

Prije nego što je ušao u auto, skinuo je bundu i kapu i stresao snijeg koji se nakupio. Objesio je bundu na sjedalo i omotao se dekom.

• U pičku materinu, jesam se smrznuo – izgovorio je i upalio motor. Ubrzo je topli zrak ispunio auto.
• Što misliš, da se ipak vratimo? – upitala sam ponovno, nadajući se pozitivnom odgovoru.

Pogledao je u mene. Nevjerica u njegovim očima pitala je znam li kakvu sam glupost izvalila.

• Ne možemo. Moramo se spustiti do Rijeke i popraviti auto.

Zašutjela sam čekajući olakšanje. Neko vrijeme nije rekao ni riječ. Teška tišina bila je posvuda. A onda je, ne gledajući u mene, počeo govoriti tiho i polako.

• Nemoj se plašiti. Otkačila se opruga na kvačilu. Zakačio sam ga žicom. Kad kažem povuci, ti ga povuci. Kad kažem pusti, ti pusti. Samo da prođemo ovu šumu i bit će lakše.

Skinuo je sa sebe deku i prebacio ju na zadnje sjedalo.

• Sad kćeri, povuci!- rekao je i gledao naprijed.

Dok sam mijenjala brzinu izgovorio je, gotovo kao pravi vjernik:

• Idemo, s božjom pomoći.

Kolona je odavno nestala. Cesta je bila zatrpana snijegom. U autu je vladala tišina. Nije se čulo ni udaranje lanaca po asfaltu. Postojala je samo cesta, očeve zapovijedi: povuci, pusti i moje: jesam.

Kako smo odmicali, snijeg je prestajao padati. Nestajala je bjelina i mrak je postajao mrak, a cesta postajala cesta. Otac je uključio radio, a auto je ispunila pjesma.

• Nećemo ići u Rijeku – reče iznenada. -Idemo kod Ane i kod nje ćemo prespavati. Ujutro ću popraviti auto, pa ćemo u Rijeku obaviti po što smo došli.

Nismo se najavili, a nemam ni čokoladu za djecu, pomislila sam osjećajući da mi vena na sljepoočnici jače titra.

Cesta se neprekidno spuštala niz brdo. Gotovo nisam povlačila žicu. Uspjeli smo spustiti se do obale i parkirati. Na parkiralištu nije bilo niti jednog auta. Otvorila sam vrata i ugledala more. Bijaše čudnovato mirno. Udahnula sam duboko dva tri puta i izašla iz auta.

Penjali smo se desetak minuta do zgrade u kojoj je živjela kćer očevoga brata. Šetnja nam je dobro došla. Zastali smo pred vratima. Iz stana se čula dječja galama. Pozvonila sam. Nitko nije otvarao. Pozvonila sam još jednom, dugo.

• Otkud vi u ovo doba? – upitala je s pregačom oko struka Ana, pa dodala: – Uđite.
• Krenuli smo ranije, ali snijeg nas je iznenadio na putu – pravdao se otac.
• Sjednite, sad ću ja, samo da dovršim večeru – izgovorila je i na bijeli stol stavila kristalnu bocu s rakijom i dvije čašice.

U stanu je bilo toplo. Djeca su se igrala u svojoj sobi. Nijedno nije izašlo da nas pozdravi. Popili smo po rakijicu, gledali televiziju i s vremena na vrijeme pogledavali jedno u drugo. Iz kuhinje je dopirao miris palačinki, a zvuk nape zagušivao je kratke rečenice koje su razmjenjivali Ana i otac.

Gledala sam po sobi. Pokušavala ublažiti nelagodu koju sam osjećala. Bijeli zidovi podsjećali su me na Gorski Kotar. Iznad televizora bila je figura, čovjek u pokretu s velikom glavom, u obliku sata. Pažnju mi je zaokupila polica s knjigama. Poželjela sam ustati i pogledati naslove. Ipak, ostala sam sjediti, a ruke prekrižila u krilu. Igrala sam se s prstima i škiljeći, zbog prigušenog svjetla, pokušavala pročitati naslove knjiga. Bajke, Vlak u snijegu, Ana Karenjina, Menadžment u ugostiteljstvu, Turizam Opatije…To me smirivalo i trenutku davalo smisao.

Prije nego što je Ana stavila večeru na stol, otac je još jednom nasuo piće u svoju čašicu, popio naiskap i rekao:

• Idemo mi.
• Zar nećete ostati na večeri? – začuđeno će Ana ulazeći s palačinkama u sobu.
• Hvala, već smo jeli. Moramo stići do Rijeke. Došli smo samo da te pozdravimo.

Ustala sam, obukla jaknu i obula čizme. Na izlazu sam uhvatila svoj odraz u velikom, zlatno uokvirenom ogledalu. Nije mi bilo lako susresti ono što mi je izlazilo iz očiju. Ispravila sam se i okrenula prema Ani. Gledajući je u oči promrmljala sam:

• Vidimo se – i krenula uz oca niz stepenice.

Silazili smo polako. Nismo izgovorili niti jednu riječ.

• Što ćemo sad, tata? -upitala sam napokon.

Nije me gledao dok je odgovarao.

• Prespavat ćemo u autu. Nije mi prvi put.

Sjedili smo u našem bijelom Mercedesu Reponji. Otac je uključio grijanje i radio. Jeli smo preostale sendviče i kekse. Sjedeći mirno na stolici, gledala sam ispred sebe i kroz zvuk motora čula svoje mljackanje. Otac je iz ladice u vratima izvadio limenku piva, otvorio ju i popio nekoliko gutljaja. Zagrlio me i privukao k sebi.

• Što si se snuždila? Hajde, progurat ćemo ovu večer.
• Što bih se snuždila, samo razmišljam o svemu što nam se zadnjih godina desilo.
• Hajde, spusti ću ti sjedalo. Evo ti deka, pokrij se.
• A što ćeš ti?
• Imam neku staru deku u gepeku, sad ću ju donijeti.

Ispružila sam se i umirila. Na obrazu sam osjetila mekoću plišanih presvlaka na sjedalu. Otac je nastavio tiho slušati vijesti, a ja sam kroz trepavice gledala u njega. Neizgovorene riječi gurala sam niz grlo. Možda jednom o svemu porazgovaramo, pomislila sam i navukla deku preko glave.

Pokušavala sam zamisliti novu i bolju budućnost. Nisam uspijevala, a ni sretnu prošlost nisam uspjela dozvati u sjećanja. Sjetila sam se molitve koju sam još kao dijete naučila i počela ponavljati. Prije nego što sam zaspala, čula sam kako otac pali motor da nam bude toplo.

Na proljeće te iste godine, u gradu u kojem smo živjeli, dobila sam posao, a otac rješenje za mirovinu. Prestali smo primati humanitarnu pomoć i ići u Rijeku. Počeli smo novi život. Rijetko smo pričali o danima kada smo bili izbjeglice. Neke dane nikada nismo spominjali, no tako je u našem životu oduvijek  bilo, o nekim događajima se jednostavno nije govorilo.

***

Otac je davno umro.

Ne prođe dan, a da se u meni ne javi sjećanje na život s njim. Ponekad, kad stigne zima i kad me svlada potištenost, vidim slike prošlosti i čujem poneki naš, do u tančine zapamćen razgovor. A kad mi se, od neuspjelih pokušaja da na papir stavim slike i razgovore s njim, grlo stegne i zamagle oči, odnekud čujem njegov glas, govori mi, kao da je tu:

• Hajde kćeri ostavi to. Ne započinji priče koje nije potrebno započinjati.

A ja, i danas kao i nekad, osjetim onu istu ljutnju i gorčinu s kojima sam niz grlo gurala riječi i tiho, gotovo nečujno, upitam:

• Znaš li da najduže pamtim ono o čemu nisi govorio?