Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Tena Lončarević

Neke sam stvari dobro upamtila. Znam da je bio sunčan dan, to sigurno, blještalo je sunce onako jako, onako da moraš stisnuti kapke jer ti se crni od svjetlosti. Znam i da je to bio prvi takav dan nakon dugog razdoblja prljavo sivih magli. Eto, čudno je što na kraju upamtiš. Ne sjećam se tko me nazvao, a moguće je da se radilo i o cijelom nizu poziva, vijest se širila, kako to već ide s gadnim vijestima, brzo poput poplave. Ne sjećam se što sam odgovorila, možda sam samo šutjela, tko zna, a opet, neke sam nevažne detalje jako dobro upamtila. Prvo tu svjetlost što ništa nije ostavljala skrivenim, sjećam se da sam izišla iz kuće u majici i hodala dugo, do samog ruba sela. Je li mi bilo hladno? Ne znam, moralo mi je biti hladno, u veljači nema visokih temperatura, bez obzira na sunce. Tamo gdje prestaju zadnje kuće široka je, zarasla livada, tamo sam stala. Put mi je presjekla mačka, utrčala je u visok gustiš. U zubima je nosila plijen, sivog, ugušenog miša. To je drugo što sam upamtila, Dalje ne znam ništa. Sve sam zaboravila.

***

Nemam puno fotografija na kojima je ona, samo nekoliko razrednih, onih na kojima su glave točke umočene u mutnu crvenkastu nijansu. Pred objektiv se stajalo rijetko, takvo je to bilo djetinjstvo, odrastalo se bez dokaznog materijala. Nekim točkama danas više ne znam imena, ishlapjela su skupa s pratećim glasovima i kretnjama, nije to neko čudo, ipak se puno desetljeća sabilo u prostor između moje ruke i fotografije koju ta ruka drži. Njezinu točku, međutim, bez problema odgonetnem. Pronalazim je prvu, izoštri se, odskoči od mutne, crvenkaste pozadine, raste. Znam što slijedi, svojim će štrkljavim, krivim nogama iskoračiti iz fotografije. Za sobom će povući razredni žamor, vriskat će tanki glasovi podebljani rijetkim mutiranim, fijukati lopte napravljene od papira, škripati slučajno gurnute klupe. Ona će usred tog kaosa stajati potpuno mirno. Prići ću joj. Zašto? Pitam sasvim tiho. Zatim glasnije. Zašto? Zašto si to napravila? Ponavljam. Unosim joj se u lice. Zašto si to napravila? Urlam. Glasnija sam od buke koja nas okružuje. Zašto? Grlo mi se napinje, glas me boli, reže mi ždrijelo. Zašto si to napravila? Ne odgovara. Šuti i smješka se vedro, baš kako je to činila u trenutku kada je fotograf okinuo posljednju fotografiju. Ne čuje me, njen pogled prolazi kroz mene. Ako se bolje zagledam, vidjet ću da me i ne može čuti, tanka je i plosnata, napravljena je od fotografskog papira.

***

Na ringišpilu smo, u beskrajnom krugu, vjetar nam šiba kožu, ali svejedno ne žmirimo. Odbacujem njeno sjedište daleko ispred sebe, ispada iz putanje, okreće se i smije, smije se široko.

• Hajde opet! – viče.

I opet i opet, leti iznad sela, odvaja se od kruga, vjetru pokazuje zube i one rupe na mjestu ispalih mliječnih pretkutnjaka. Smijem se i ja. Ispod nas ostaju glave, prigodno kirbajski umivene, sudari glasne muzike i jedan kratkonogi minijaturni mješanac što se gužvi potpliće pod cipele. Auti na sudaranje svjetlucaju u disko bojama i to se šarenilo reflektira svuda, po psu, po obrazima djece ljepljivim od ušećerenih šipki, po ravnodušnom licu čovjeka što upravlja ringišpilom. U okolnim dvorištima kravlja balega skuplja se na hrpu, u đubre. Ispod nas zrak je težak.

***

S nepunih  šesnaest godina izgledala je gotovo odraslo, kosu je bojila u šipak crvenu i lice skrivala ispod debelog sloja pudera. Znale smo sjediti skupa u autobusu što je srednjoškolce odvozio do obližnjeg grada. Nije se više smijala onako široko, zaigrano, nije se to uklapalo u novu odraslost, u usne ocrtane tamnom olovkom i crveni mat ruž. Ne sjećam se naših razgovora, vjerojatno u njima nije bilo ničeg značajnog, malo školskih zadaća, koji sukob s roditeljima ili zanimljiv frajer na vidiku, vožnja je trajala kratko, poslije bismo se pridružile svaka svojem društvu, sada smo išle u različite škole. Ne sjećam se njenog glasa, ali neki su se detalji ipak zadržali u svijesti, kap previše parfema, Laura Biagotti, Roma, način na koji bi ulične svjetiljke u bljesku otkrivale njezin profil kada smo se vraćale iz popodnevne smjene, palcem utisnuta žvakaća u sjedište ispred nas. Znam da mi je dugo bilo potpuno neshvatljivo da je to zaista učinila, ujutro bih odlazila na stanicu uvjerena da ću je tamo zateći, ući ćemo u autobus i razbuđivati se do grada. I svaki bih se put iznova trgnula tek kada bi vozač krenuo, a sjedište do mene ostalo prazno.

***

Dva tjedna prije šesnaestog rođendana majka ju je zatekla u kadi prerezanih vena. Nije ostavila oproštajno pismo. Otada je prošlo više od trideset godina, a ja i danas pokatkad pred sobom vidim tu kadu. Noć je, ukućani spavaju, ona pazi na svaki svoj korak da ne naruši tišinu, zna kako izbjeći škripanje dotrajalih šarki, polako otvara vrata kupaonice, ne pušta vodu iz slavine. Razodijeva se, uredno slaže odjeću na poklopac korpe za rublje, ulazi u kadu, uzima nož. Vidim kako traži plavkasti trag na podlaktici, putanju kojom će pustiti život iz sebe. Nožem otvara crveni mlaz, pogled s krvi skrećem prema njenom licu. Čudno, lice joj je dječje, šipak crvena kosa ponovno je boje meda. Kada me ugleda, nasmiješi se široko, vragolasto, vidim rupe na mjestu tek ispalih mliječnih pretkutnjaka.

Nikad nisam saznala zašto se ubila. Sjećam se da mi je, toga dana kad ju je majka zatekla mrtvu, jedna mačka presjekla put, u zubima je nosila sivog, ugušenog miša. Ispred mene bio je visok gustiš.

Autorica: Irena Matijašević

Prvi susret

To je jače od mene, ta potreba da tipkam. Baš svakoga dana?, pita me djevojčica. Odgovaram joj potvrdno. Ti si neka luda vrsta. Jesam, kažem joj. Kad tipkam, letim, znaš? Ne znam. Mislim da si ti previše ukopana, odgovori mi ona. Da, realna sam, praktična, organizirana i onda kad to sve prođe, imam potrebu sebe nagraditi. Baš kao i s trinaest godina, kad sam pisala dnevnik. To je super, odgovori mi djevojčica. A jesi uspješna u tome? Nisam baš. Ima nekih ljudi kojima se to sviđa. A zbilja to voliš? Da, volim riječi kad se počnu slagati jedna uz drugu. Volim kako lagano dobivaju značenje.
Ali to je onda borba s prazninom, ne samo tvojom, nego prazninom svijeta, kaže djevojčica.
Gledala sam prekjučer skupine praznih ljudi, kako sjede na trgu malog grada, na otoku, i sve mi je, unatoč suncu, mirisalo na smrt. Misliš, smrdjelo, ispravi me ona. Nije važno, ta je praznina u očima nalik smrti, i nema mirisa, ni smrada, ni okusa, ni boje, ništa. Potpuno ništavilo. Sjedili su kao gušteri, i čekali da se nešto dogodi na kavi. Ali nije se dogodilo ništa, niti će se dogoditi. Oni će samo svaku nedjelju biti na istom mjestu, dok ne umru.
Sve može biti savršeno: lijepo mjesto, lijepi ljudi, čak lijepa ljubav, lijep cvijet, ali sve je to izvanjsko. To nisu moje misli. Moja kontemplacija dok tipkam. Ili sviram. Kad mi to oduzmu, ja više ne postojim.
Djevojčica uzme šešir i zakovitla njim tako da je nestao iz vidika. Ovo je san, kaže mi. Ovaj izvanjski svijet. Prava istina je u dubini svakog čovjeka.
Penješ li se, zaista, s druge strane zrcala?
Da. Tamo gledam ozon.
…
Opruži svoje stablo, oko mojih peteljki. Navuci zavjese.
…
Profesor

Često se sjetim profesora filozofije u gimnaziji koji je uvijek imao istu vestu na sebi, godinama. Jednog dana je jedna djevojka uzviknula: „Deve!“. Na vunenoj vesti, toliko pohabanoj, bio je motiv deva.
Profesor nam je ispričao priču o čovjeku iz obližnjeg Instituta za fiziku koji se bavio proučavanjem vakuuma, i koji je, kazao nam je, jednog dana jednostavno nestao. Takve priče, naravno, vole samo filozofi. Nema detalja, nema mirisa, okusa, opipa, nema opisa prirode, niti odjeće, nema karakterizacije lika, nema interakcije među likovima, nema ničega osim te dvije rečenice: „Znanstvenik se bavio proučavanjem vakuuma u jednom Institutu za fiziku u Zagrebu. Jednog je dana … nestao.“
…
Mogu ti biti brat. Ti meni sestra. Ili ovako: ja tebi pijavica, ti meni spas.
…

Trijaža

Bila je tip osobe koja ne može istovremeno voljeti dvije prijateljice. Dvoje djece. Dvojicu kolega. Uvijek joj je samo jedna osoba mogla biti u fokusu, što nije čudno jer u fokusu zaista možemo imati samo jednu osobu. Ali osjećaj kad te izbaci! Iz fokusa. I nađe novu osobu. To su doživljavali njezini prijatelji, kolege i njezina obitelj. To je žena koja je stalno radila trijažu. Gasila tamo gdje gori. Drugo nije primjećivala. A gorjelo je, kao i u svim životima, ako ne u užoj, onda u široj obitelji. Ako ne u široj obitelji onda u krugu prijatelja, nekada čak i kolega. Imala je tako veliko srce da bi se uvijek sažalila nad nekim. Ne nužno nad najbližima. Iako su oni nekad bili loše, ona bi više samilosti pokazala prema nekom rođaku jer se on naprosto osjećao lošije od njezinih bližnjih. Ili prema nekoj kolegici s posla kojoj bi pomogla novčano ili nekom drugom uslugom. Pozvala je na more. Pozvala njezino dijete na ručak. Omogućila joj promaknuće na poslu.
Jednom se tako – dok je Ivana bila loše jer je pala važan ispit – cijelo ljeto brinula o svojem rođaku. Bio je izgubio posao i nije imao djevojku godinama, a nije završio ni fakultet koji je upisao kao izvanredni student. Procijenila je da je njemu najgore. Drugi put kad je taj isti rođak došao njoj na ljetovanje nije mu se nimalo posvetila jer je tog ljeta njezin suprug imao najveću krizu u svojoj profesorskoj karijeri. Bio je zamalo izbačen iz prestižne gimnazije zbog sukoba s jednim utjecajnim roditeljem. Suprug je cijelo ljeto pio i ona je svoj fokus potpuno preselila na njega. Treće ljeto je pak njezina kolegica imala spontani pobačaj i umrla joj je majka i ostavio ju je muž nakon pobačaja. Pozvala ju je na more k sebi da se iscijeli. Potpuno je zaboravila i na djecu i na muža i na ukupnu širu obitelj. Čak i na uvijek nesretnog rođaka koji je živio kao samac u planini.
Ta psiha vatrogasca ili liječnika je čudna ako se primjenjuje na baš sve u životu. Osjećaji se, naime, bude samo kad se uoči vatra. Ili rana. Ili bolest. U normalnom stanju stvari osjećaji se gase. Toliko veliko srce je možda opasno za bližnje. Jer, istinska ljubav ne radi trijaže. Istinska ljubav zna prioritete. Zna se da su majci na prvom mjestu djeca i suprug pa roditelji, a onda ostala rodbina. I onda su tu prijatelji pa zatim kolege pa poznanici. Mi gradimo odnose godinama i znamo koji su nam najvažniji.
Tako je razmišljala mlada Ivana. Njezina je majka spavala, a otac je bio u Zagrebu i dolazi sutra. Opet dolazi ljut zbog posla. Majka će se pretrgati da ga oraspoloži. Ivana će opet ispasti iz fokusa. Jednom dok je svirala učiteljica joj je rekla da najbolje svira kad je netko gleda. Da joj pašu svjetla pozornice. A ona je svirala i bez tih svjetala. Posezala je često za klavirom, kad god bi osjetila da je sama. Da je to samoća pacijenta ostavljenog na čekanju jer postoje hitniji slučajevi od njezinoga. U međuvremenu prebire prstima po tipkama. Nekad ispadne neka dobra melodija i ona snimi cijelu skladbu. Napravi aranžman. Pozove prijatelje na suradnju. Ona je danas priznata glazbenica i književnica, u svojoj sredini. Ali sve je to uzalud. Ona će uvijek biti onaj manje hitan slučaj. U toj imaginarnoj čekaonici.
…
Sirota moja, nebo svilen pas. Crni i bijeli konj na televiziji. Žena u crnom jaši bijeloga konja. Crni konj s bijelim posred očiju.

Ivanin prvi san

U prvom je kadru lice djevojke. Malo isturena donja čeljust. Nije baš lijepa. Išla je jednog dana na tržnicu kupiti naranče. Koštale su trideset kuna kilogram. Trgovac joj kaže da za četiri kile naranči treba dati dvjesto kuna. Govori to slavodobitno. Unosi joj se u lice. Ona mu odgovori da je račun stotinu i dvadeset kuna. On joj na novčanicu od dvjesto kuna ne želi dati ostatak novca. Ona se povlači i kaže da joj vrati novac, a ona će vratiti naranče. On se jako razbjesni. Nizak je, taman i relativno krupan i ima izgled francuskog seljaka. Markantne crte lica. On i dalje odbija vratiti novac. Na kraju ona počne vikati: „Upomoć! Ovaj me čovjek prevario!“ On na to vadi nožić i stavlja joj ga na vrat. Odjednom je mračno jer to nije otvoreni dio tržnice. Kao da nema nikoga oko njih. Ona uspijeva pobjeći i naći policajca na ulici. Vraćaju se do prodavača. On joj vraća novac, ona njemu naranče.
Sljedeći kadar je slika nje kako leži na cesti u položaju fetusa. Visoka i vitka i plave kratke kose s ispupčenom donjom čeljusti. Ima izražaj sreće, ali luckaste. U novinama je osmrtnica. Piše da joj je majka umrla. Od trauma koje je proživjela s kćerkom.
I tu se Ivana budi.
…
Uviđaš li protok gustih malih čestica koje jure po mozgu. Po zapešću posebno. Ali to su možda samo bakterije. Možda našim stanicama kolaju megafoni.