Kategorija: poezija

(*iz neobjavljenog rukopisa)

tko

radi se o tome
da svakodnevno čišćenje balkona
samo šteti okusnim pupoljcima

svejedno će golubi namjerno čupati bakope

slučajno ili namjerno netko je svejedno pao,
slučajno ili namjerno netko ga je vratio gore
čeona je kost stvorila novi poluotok
na četvrtom katu bez lifta

otada
u razbijenim stvarima čuje se gibanje tla,
previše je humusa za samo jedan svijet

mirno budite
moje šalice,
tanjuri,
na vas će namjerno slijetati ptice
jer potres je ljekovita rutina

 

izgradili smo tavan za suvišnosti iako ih nikada nije ni bilo. bez najfinijeg porculana koji je netaknut sjedio među nama nismo znali kako blistati.

 

 

paraliza sna

čuješ nečije zaigrano “hej”

to se noću podrumski pauk spušta
po tvoje srednje uho

 

avion koji se srušio u ružičnjak iza kuće tražili su dugo susjeda i njezin sin. boeing 747 bez desnoga krila i baterije skrila sam u pijesak i pravila se da sam pilot na otoku más a tierra.

 

tena

žuta papiga igra se svjetla i sjene
nad francuskim ležajem

vratna kralježnica žulja
pod jastukom punim perja

badnjak je,
kosturom ribe načinile smo kovrče
za jedan sasvim običan dan
papiga kljuca prekidač,
fotoni padaju na svaki zamah krila

pitanje sna za sobom povlači
mnoga druga pitanja

išijas još ne zna u kome će provesti noć

 

iz žarulja su se granala mala stabla mandarina. miris bi se proširio prostorijama uvečer oko šest. svjetla smo potajno palili i više no što je bilo potrebno, a pokvarene žarulje skrivali smo pod krevet za slučaj da preko noći ožednimo.

 

da

kako god okreneš, kiša pada s obiju strana
na istoku zalije tuđe biljke
na zapadu poplavi tvoju posteljinu

što god učiniš, želudac boli od loših sjemenki
klijanje krene već od vodokotlića i traje
sve dokle
dopire
kanalizacija

 

u bašči moje majke trideset centimetara pod zemljom stvari su u savršenom redu.

 

 

rozi pulover

život kojeg se želim riješiti
nabacan u ormaru od punog drveta
regenerirao se tijekom svake selidbe

mnoštvo točkica, linija, šavova,
pola desetljeća poliestera,
neuspjeli zagrljaj
i nečija kapa

na dnu su hlače u kojima me zatekao potres

nastanilo ih drugo biće,
preuzevši kovanice od deset i dvadeset
zvecka opušteno
pred svako pranje zubi

kultura grinja ostvarila je monopol
nad second hand vunom

kad god zastanem pred mutnim ogledalom
s ciljem da odškrinem vrata,
netko se smije i preglasno jede

tu i tamo beživotno kihne
u rozi pulover

 

na štriku su šarene gugutke spavale zimski san.

 

gdje

radi se o tome
da život koji preleti mimo očiju
na putu od sobe do kupaonice
nije ništa nalik onome
u zaboravljenoj pećnici

pravim se da sam zaboravila zubni konac
ne bih li ugledala odstupanje u ogledalu
koje se obično pojavi
netom prije nego se zjenice
poslože u rutinu

vratima se kod mene prečesto koketira

mrvi se zid, curi iz štokova,
vješalice padaju glavom prema dolje

iz mraka se bježi ravno u kaktus

mnogo toga raste iz sjemena beskorke

 

dok noću sanjamo riječi koje smo pojeli, mnogo toga raste iz sjemena beskorke.

Kolut

Dvaput godišnje prekobaci se sat.
Na početku zimskog računanja vremena
napravi kolut unazad.
Na početku ljetnog radi kolut naprijed.
Te noći dogodi se šezdeset minuta
koje ne postoje.
Sat ih proguta.
Oni koji prate mašu li nam odnekud
ne vide ih nijednim dalekozorom.
Za njihova trajanja karavane noćnih sjena
ne putuju zidovima.
Ni karavane ugaslih glasova
ne prolaze svemirom.
Nijedna kuća ne upali svjetlo,
ne zapaluca električnim jezikom.
Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.
Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva
i nitko ne pomisli na majstora
koji mora popraviti peristaltiku
bez obzira na noć.
U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli
da su i cijevi ukućani.

U tom vremenu ne rade
noć i njeni plaćenici.

Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.
Barem se tako čini iz visine.
No u tih šezdeset minuta
nitko ne susreće njihovu obitelj.
Nijedan brežuljak,
koji inače govori travom i sjenama,
u izmišljenom satu ne izgovara
ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.
U tom satu nitko ne gradi
ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu.
Čak i na seizmički aktivnom tlu
brežuljak ostaje bez mimike i gesta.

Ali kako je vrijeme preskočeno,
tu je i dalje metabolizam sobe.
Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.
Parni strojevi i turbine tutnje
iz utrobe kuće.
Radnici za strojevima zore
već pripremaju tkanja svjetlosti.
Sve bolje vidjet će se koža tijela,
koža potkošulje, koža zida.
No i koža neba.

 

Nebeski konopac

Djevojka bere
nevrijeme s obzora
kao da s nebeskog konopca
skida rublje.

Pa ga pažljivo,
dugačkim rukama,
spušta u košaru.
Neka u njoj širi svoje vjetrove,
pomisli.
Neka u njoj, ako već hoće,
udara gromovima.

Dok nosi oluju borikom,
neoprezno staje na kost planine
pa ispada malo nevremena.
Zagrebla je kožu,
no drago joj je što je nije ogulila
o posmrtni ostatak.
Planina je živa
iako iz crnice izviruje
njena potkoljenica.
No crnica je tkivo!

Mijenja se vrijeme.
Dok je djevojka još vani,
prokišnjava strop.
Prokišnjava nebo.
Bog je pod njega
podmetnuo jezera i oceane
kao velike posude.

 

Kretanja

Zmijska tijela tramvaja gmižu noćnim Zagrebom.
I tjeskoba je prijevozno sredstvo, pomislim,
kroz krv prevozi san i povijest,
malaksalost i nesvjesticu.

Tko sve prolazi mračnim hodnikom u leđima?
Što sve zamiče u taj hodnik kralježnice?
Na nekom stroju niže se gusto pletivo teksta.
Na drugom tkanje noćnih gradskih zvukova.
Bog katkada mrtvima daje žuti karton.
Na primjer, kada se zaborave pa pokušavaju
izreći riječ na nedjeljnom ručku sa živima.
Kada ih pohode i dodiruju kao da imaju tjelesa.
Kada mrtvi hvata živoga za lakat.

 

Ritam

Kazaljke kao da hoće iskočiti iz sata.
S novom sekundom jedna naočigled noge odbaci naprijed.
Ali ništa se ne dogodi.
Okvir ostane čitav i kad se kazaljka neprimjetno povuče,
uzme zalet da ponovo skoči.

Čini mi se da se i jeka kiše glasa po gibanju sata.
Da rijeke teku po njemu.

Da sat jednom dnevno, i to pred zoru, zapovijedi zemlji
neka ubrzano počne gutati mrak.
Kao da je liječnik koji nekome prepisuje terapiju natašte.
Fizičar koji zna pravila, ali ne objasni pomoćniku
što je to akceleracija.

Uloga kazaljki je izdati trenutak
u kojem bjeličasto jato ptica
postaje krošnja puna cvjetova.
Neobična krošnja usred zime.

Ali te kazaljke hoće iskočiti iz sata
jer znaju da je dječak pod njima prevaren.
On razmišlja kako dohvatiti nebeske maslačke,
kako ih ubrati
i ne prepoznaje u njima oblake.

 

 

NEDVOSMISLENI GRAD

Obožavam Zagreb.
Jedva čekam da ga posjetim.
Legnem na kauč i zamišljam.
Vidim da sam u Zagrebu
predvečer s nekim razgovaram:
“Ovdje je prije bilo groblje, sad je perivoj”
“Tu je spaljena zadnja vještica u Europi!”
Nije to loše
kažem
Ovaj grad te pusti da ga izmišljaš
da izgovaraš riječi
nikada po redu.
Drugi gradovi su spremni dan i noć
ondje je sve najbolje u Europi.
U Zagrebu svijet ne postoji:
samo ti i ja u šetnji
…pridružio se netko treći
……potpuno bez razloga, skrenuli smo lijevo.
Ovo je grad u kojem stanuju jedino riječi
kažem
Baš je krasno u Zagrebu
Ne bih ovdje živio ni mrtav.
Da smo negdje drugdje
stalno bismo štošta morali poštivati
svaki dan se diviti.
U Zagrebu čovjek gradu ne duguje ništa
u Zagrebu treba
sve ovaj čas izmisliti.
Tu jedni druge podsjećamo da smo živi tako što od jutra do mraka izgovaramo riječi.
Drugdje bismo pazili da imamo rezervaciju
…pohađamo tečaj disanja
……počinjemo ispočetka u šezdesetpetoj
A tu ulice vode na trgove
pa je čovjek slobodan sanjati do besvijesti.
Prije ili kasnije pravi grad bi zahtijevao
da priznamo kako je sve zapravo u redu.
U Zagrebu to se ne mora.
Tu te ulice ostave na miru
a ostave te zato što je Zagreb
Deplasiran
Demoraliziran
Diskreditiran
Od početka u bankrotu:
Jedini nedvosmisleni grad u Europi.

 

 

PAKAO

Izložba se zvala “Pakao koji sanja pakao”

Netko je beton usporedio s maternicom
siromaštvo proglasio zastavom:
Ovaj svijet je pakao
i kad sanja boljeg sebe
sanja neki bolji pakao

Reklamni plakati najavljuju sezonu velikih sniženja

Vodeće ličnosti drže govor o pravednijem paklu

Roditelji djeci osiguravaju pravo na pakao

Moj pakao je toliko bolji od tvog
(superiorni pakao)
premda ti misliš da je tvoj bolji zato sto je gori –
pakao

Dobrostojeća kućanica je doznala
da joj muž radi za Pakao –
Sad se glasno smije u restoranima
Tvrdi
Da je sve normalno

Novine upozoravaju na nejednakost i nepravdu –
štrika se neki novi pakao

Sredstva ekstaze

nižu se Božići

u paklu pećnice cakli se krumpir

za ručak je pakao

Pas se zove Isus Krist a preziva Pakao

Odjel za odnose s javnošću preporuča pakao

Ljudi uzimaju pretplatu na pakao

Sutra je novi pakao!

Zaklapamo knjigu
Zaboravljamo stranicu
Do kraja stoljeća ministarstvo će zabraniti sve baletne poze

Bili smo na izložbi koja se zvala
“Umjetnost kao fakultativni pakao”
a kad smo s izložbe izašli
ušli smo u stvarnost –

obavezni pakao.

 

 

 

 

(Autorica: Dušanka Babić)

 

BEZ UPOZORENJA

Tebi ne sliči nijedno biće:
nijedan čovjek, pa ni dijete,

nijedan pas, nijedna mačka, nijedan leptir,
nijedna ptica, nijedno stablo,
nijedan oblak…

I možda upravo zato
danas svi ljudi,
svi psi, sve mačke, svi leptiri,
sve ptice, sva stabla, svi oblaci,

sve što hrli mi u susret
nalikuje na tebe.
Na raskršću čežnja mi dobacuje
plašt kiše i miris lipa,
ogrnuta njime nevidljiva sam i sama.
Budućnost susrete zamagljuje i ograničava,
slučajnost izdvaja i crveno podcrtava…

Wislawa Szymborska u  pjesmi „Upozorenje“ kaže:
„Ograničeni
više vole četvrtak od beskonačnosti.“
A za mene u svakom četvrtku jedna je mala beskonačnost,
tako različita od svih beskonačnosti između četvrtaka.

 

BLISKOM ČOVJEKU I DALEKIM LJUDIMA

Napišem li ikad tu knjigu pjesama
voljela bih da je zavoli mlada sokolarka
u mongolskoj stepi,
brža od obijesna  vjetra
što mahnita u grivi njezina konja u galopu,
ostarjeli profesor filozofije
u malom srednjoeuropskom selu
nevidljivom na geografskim mapama,
danju nagnut nad gredicama mrkve,
predvečer, dok se sunce gasi,
s drhtavim rukama uronjenima
u krzno svoga mačka,
sva samotna ljudska bića koja bi
snagom vlastite dobrote i mašte
mogla zamisliti moje lice
vilinskim i oduhovljenim,
a potencijalne vrline aktualnima.
Voljela bih da je zavole
stanovnici dvadeset i petog stoljeća,
svi  dovoljno odmaknuti u prostoru i vremenu,
da sa  sigurne razdaljine mogu bez bojazni
i mene zavoljeti
i voljeti me bezuvjetno i zauvijek.

Govorim li o ljudima koje poznajem:
voljela bih jedino da je zavoliš
ti
jer (koga  obmanjujem?)
pišem je zapravo jedino tebi
svaki dan po redak
u slabašnoj nadi dalekih blizina,
u razornoj sumnji bliskih daljina.
Pravocrtni  me vjetar svakodnevno uporno uvjerava
da sve dalje odlaziš,
a spiralni ples lišća strpljivo i nježno tješi
da ćeš se,
u vječnom kruženju svega kroz prostor i vrijeme,
vratiti.

 

MEMENTO MORI

Želiš li neopaženo stići
do neprijateljskog zamka,
moraš se prerušiti,
misli crni lovac
i namiče bijeli šešir na crno oko.
Prišuljao se kroz perivoj
i sad skriven iza rascvalih grmova
osluškuje zujanje pčela,
šuštanje lepeza, razgovor i kikot dvorskih dama.
Slap glicinija obrušava se niz prozor,
slapovi svile klize niz vitko tijelo bijele kraljice.
Bijeli kralj i komornik broje zlatnike u riznici.
Praćen mirisom pečenih prepelica iz kuhinje
prikrast će se stajama,
ukrasti najbržeg bijelog konja
i odjahati u crnu šumu
oko zamka crnoga kralja.
Netko tajnovit promatra ga s najviše kule…
Aljehin, Karpov, Kasparov, Fischer
i još neki velemajstori
u nevjerici odmahuju glavama.

Izgubit ćeš partiju,
kaže moj već gotovo dvije decenije mrtvi otac,
ne budeš li o šahu razmišljala
na način koji zahtijeva šah!

U seoskoj biblioteci
zjape prazni stolovi sa šahovskim pločama.
Zimi tu igraju penzioneri
dok pucketa peć, a snijeg u parku
poklanja kuharske kape
bistama narodnih heroja
iz Drugog svjetskog rata,
no sad je ljeto,
u smaragdnom sjaju prozirnog parka
što mirno diše kroz pore lišća
pulsira grm ruža i igraju se djeca.
S prozora vidi se još mali trg
zelen od drveća,
slastičarnica i ulaz
u godinama praznu kinodvoranu.
Na stolicama prašina,
na platnu sjene.
Odmataju se nepregledne trake sjećanja…
Film o djevojci i družini vukova:
samotna koliba na rubu šume,
gnijezda grabljivica na jelovim granama
i muhare zavodljive i otrovne
kao želja i kao zaborav.
Crveni plašt i košarica u travi.
Crni vuk i bijeli lovac
suočit će se u crnoj šumi
u snu blijede djevojčice.

Klasici na policama
zamišljeno šute.
Vrijeme se poigrava šahovskim figurama,
filmskim vrpcama i stranicama knjiga.
Park diše u kozmičkom ritmu mijene sezona,
sunce pozlaćuje uvijek novo lišće,
smijeh i kosu uvijek nove djece.
Šute i heroji
dok snijeg tiho i ravnodušno poput zaborava
prekriva njihove bronzane glave.

 

ZASJEDA

Više ne prepoznaješ moje tijelo,
ni lice odraženo u staklima prozora i lokvama kiše,
popodnevni otisak mog stopala u travi
na stazi kojom je jutros prošla tvoja noga.
Tko je koga slijedio?
Čije su oči predvečer bile u parku,
je li to tvoj ili moj pogled ostao zanjihan na jednoj krošnji
gdje po cijeli dan cvrkuću

neke tamne sveznajuće ptice?

Posvuda postavljam zamke, omče, klopke
od zraka, kose, slutnje i kostiju…
Odbacujem na livade kojima ćeš proći
haljine tanke kao zmijski svlakovi,
poklanjam marame pločnicima, kiši i vjetru,
ispisujem po zidovima
jecaje i smijeh
slovima drevnih, zaboravljenih alfabeta.

Na tvoj put postavljam glas
nijem od dozivanja, žege i prašine,
tišinu oko koje se lagano kao čaška cvijeta rastvara
zvuk,
riječ,
ime,
odjek…

(Autor pjesama i ilustracija: Miroslav Kirin)

 

MAGLA

Evo opet te magle
Vrijeme je nevrijeme
Opet se ne izlazi

Ako iz kuće ne mogu izaći
Ne mogu u nju ni ući
Nisam ni u kući
Dakle nemam kuću

Da bude jasno
Zima je neuništiva
A toplo nam je

Držim ti srce
Držiš mi se za srce

 

KAKO ĆEMO LAKO ĆEMO

Ne znam kako ću s ljudima
Ljudi ne znaju kako će sa mnom
Ako ja prvi ispružim ruku
Hoćeš li znati da je to ruka
Što ako je to pištolj ili sjekira
Pa je ti otmeš od mene
Posiječeš prvo stablo pored sebe

 

BUBA

Gore-dolje ravno i svojeglavo
Buba kruži prozorskim staklom
Upržilo sunce a ona još kruži

S jedne strane je nepodnošljivi svijet
Iz kojega želi pobjeći
S druge strane predivni svijet
U koji bi htjela otići

Gledam je s druge strane i mislim
Kako je zapravo moj svijet nepodnošljiv
Jer ona ne može ovamo k meni
A ja ne mogu onamo k njoj

 

JESTE LI REKLI

Jeste li vi rekli slavuju da ušuti
Dosađuje vam cijelu večer
A vaša ljubavna veza propada
Pa kako ste samo mogli
Izađite iz grmlja da vam mogu povjerovati
Da se sa slavujem razumijete bez prijevoda
Da su vaše emocije jeftine i neprevodive
Da i vi pjevate kao slavuj
Slavoj Žižek