Kategorija: poezija

Pola četiri ujutru je najgore vreme

Njeno ime čitano unazad
bilo je ime boginje
njene priče
uvek bubnjevi rata

voleo sam je
nerazumno i dugo

u sebi je imala samo sukobe
i nešto naklonosti za udvaranja

pričao sam joj o bogu
iz čije se glave rodila kćerka
ćutala je i gledala svoje ruke

žudeo, i sve teže pronalazio
nešto božansko u tome

u pola četiri ujutru
kada pune čaše boje zidove
krv i čelik mešaju se
nad sudoperom
a komšije se bude
usamljen poput slike na zidu
kao rešenje izgovarao
pola četiri je zaista najgore vreme

često se setim nje
i prećutim sebi sve o tome.

Nema previše vazduha na ovom mestu

Kada spustimo
prijatelji i ja
oklope kroz grkljane
ne osećamo više
udare elemenata

možda smo slabi ljudi
možda smo samo deca

svaki takav beg
na nogama rascveta
sve lepše i lepše rane

ali znam stare priče i lekove
poput kada te ujede zmija
na to stavi koprive.

 

Jesenje igre

Brzo je došla i sela

neke sitnice u torbi
i na vlažnoj klupi

gledao sam
u bojažljivo sunce
pa u nju

bila je nečim sputana
dogorevala je cigareta
i sa njom strpljenje

gusta buka oko nas
umirena okršajem
koji se neće dogoditi.

Ustala je
bio sam nalik stubu

kazala nešto
tiho, nervozno
kao da nije ovde

ostao je zrak
na mokroj klupi
kasnila je negde

u zemlju
bez ljudi, valjda.

Velikim jezikom

Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi

kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi

kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima

kazaćemo sve
što volimo da čujemo

a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji

i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.

 

Stavi malo šećera na mene

Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.

Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –

sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.

Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!

Stavi malo šećera na mene
i obećavam:

gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.

(Autor: Nikola Đurica)

BILA SAM TU

Strepim nad telefonom
Nerviraš se, treba ti pažnja
Fale ti lepe reči
Dok čekam loše vesti
Nisam posvećena devojka
Ne zabavljam se kad očekuješ
Pas mi je uginuo u naručju
Brzo si to zaboravio

IGRE BEZ GRANICA

Izluđuje te moje online i posle laku noć
Moje poslednje reči moraju biti upućene tebi.
Nije ni čudo da ne spavaš, baviš se tuđim problemima
Hm, da, hajde da se bavimo mojim
Izluđuje me da ti objašnjavam
Da i prijateljima šaljem srca
A nekad čak i nepoznatima
Na komentar.
Nikad nisam prevarila dečka
Varam se samo u izboru.

PREVIŠE SAM SRDAČNA

Opsednut si mojim bivšim
Koliko ja nisam bila
Ni kad smo bili u vezi.
Toliko opsednut da si
I ti postao bivši
Da iz prve ruke
Proveriš moje granice.
Čestitam
Uspešno ste obavili transakciju.

POSLE RASKIDA

Brineš – šta tek tebe čeka u mojim pesmama
Jer znaš šta je mene čekalo u životu s tobom.
Spasila sam se. Brini.

 

 

 

KAD ZATVORIM OČI VIDIM MODRO

do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe

kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila
ka svom svjetioniku

 

PTICA U MENI

kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
s petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima

kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju

 

SANJIN

bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi

DOLINOM RIJEKE

na dvorištu njene kuće raste mina
označena trokutom od drva
kraj nje je ljuljačka
to je normalno
sve je normalno
ona i ja se vozimo
na sprovod suvlasnika poduzeća
ne poznajem ga
tek sam se zaposlila
dolinom rijeke
do malog groblja
slušamo compay segunda
moje desno stopalo
pruža se kroz prozor
ona puši zadržava dim do smijeha
glava u krilu drži kosu da ne odleti
crvena haljina je neprimjerena za smrt
ali chan chan je po mjeri vjetra
ne znam kako se ponašati u crkvi
svećenik palamudi još malo palamudi
ženi kraj mene
udah-izdah raste među prsima
veliki križ
vrućina se kotrlja niz kožu
odnekud dozuji muha
svećenik govori o toku rijeke
iskaču potočne pastrve
gore se vrte čempresi
kolona kreće ka malom groblju
povlačim rub haljine preko koljena

rasprostire se dolina
najljepša točka za promatranje
dok vrijeme pada na ramena okolnih brda
sjedamo u auto
vozimo se šumom dugo
sve je stalo šutnja lebdi zrakom
nikud ne žurimo
s ove točke
svijet se vrti celuloidnom vrpcom

 

(*iz neobjavljenog rukopisa)

tko

radi se o tome
da svakodnevno čišćenje balkona
samo šteti okusnim pupoljcima

svejedno će golubi namjerno čupati bakope

slučajno ili namjerno netko je svejedno pao,
slučajno ili namjerno netko ga je vratio gore
čeona je kost stvorila novi poluotok
na četvrtom katu bez lifta

otada
u razbijenim stvarima čuje se gibanje tla,
previše je humusa za samo jedan svijet

mirno budite
moje šalice,
tanjuri,
na vas će namjerno slijetati ptice
jer potres je ljekovita rutina

 

izgradili smo tavan za suvišnosti iako ih nikada nije ni bilo. bez najfinijeg porculana koji je netaknut sjedio među nama nismo znali kako blistati.

 

 

paraliza sna

čuješ nečije zaigrano “hej”

to se noću podrumski pauk spušta
po tvoje srednje uho

 

avion koji se srušio u ružičnjak iza kuće tražili su dugo susjeda i njezin sin. boeing 747 bez desnoga krila i baterije skrila sam u pijesak i pravila se da sam pilot na otoku más a tierra.

 

tena

žuta papiga igra se svjetla i sjene
nad francuskim ležajem

vratna kralježnica žulja
pod jastukom punim perja

badnjak je,
kosturom ribe načinile smo kovrče
za jedan sasvim običan dan
papiga kljuca prekidač,
fotoni padaju na svaki zamah krila

pitanje sna za sobom povlači
mnoga druga pitanja

išijas još ne zna u kome će provesti noć

 

iz žarulja su se granala mala stabla mandarina. miris bi se proširio prostorijama uvečer oko šest. svjetla smo potajno palili i više no što je bilo potrebno, a pokvarene žarulje skrivali smo pod krevet za slučaj da preko noći ožednimo.

 

da

kako god okreneš, kiša pada s obiju strana
na istoku zalije tuđe biljke
na zapadu poplavi tvoju posteljinu

što god učiniš, želudac boli od loših sjemenki
klijanje krene već od vodokotlića i traje
sve dokle
dopire
kanalizacija

 

u bašči moje majke trideset centimetara pod zemljom stvari su u savršenom redu.

 

 

rozi pulover

život kojeg se želim riješiti
nabacan u ormaru od punog drveta
regenerirao se tijekom svake selidbe

mnoštvo točkica, linija, šavova,
pola desetljeća poliestera,
neuspjeli zagrljaj
i nečija kapa

na dnu su hlače u kojima me zatekao potres

nastanilo ih drugo biće,
preuzevši kovanice od deset i dvadeset
zvecka opušteno
pred svako pranje zubi

kultura grinja ostvarila je monopol
nad second hand vunom

kad god zastanem pred mutnim ogledalom
s ciljem da odškrinem vrata,
netko se smije i preglasno jede

tu i tamo beživotno kihne
u rozi pulover

 

na štriku su šarene gugutke spavale zimski san.

 

gdje

radi se o tome
da život koji preleti mimo očiju
na putu od sobe do kupaonice
nije ništa nalik onome
u zaboravljenoj pećnici

pravim se da sam zaboravila zubni konac
ne bih li ugledala odstupanje u ogledalu
koje se obično pojavi
netom prije nego se zjenice
poslože u rutinu

vratima se kod mene prečesto koketira

mrvi se zid, curi iz štokova,
vješalice padaju glavom prema dolje

iz mraka se bježi ravno u kaktus

mnogo toga raste iz sjemena beskorke

 

dok noću sanjamo riječi koje smo pojeli, mnogo toga raste iz sjemena beskorke.

Kolut

Dvaput godišnje prekobaci se sat.
Na početku zimskog računanja vremena
napravi kolut unazad.
Na početku ljetnog radi kolut naprijed.
Te noći dogodi se šezdeset minuta
koje ne postoje.
Sat ih proguta.
Oni koji prate mašu li nam odnekud
ne vide ih nijednim dalekozorom.
Za njihova trajanja karavane noćnih sjena
ne putuju zidovima.
Ni karavane ugaslih glasova
ne prolaze svemirom.
Nijedna kuća ne upali svjetlo,
ne zapaluca električnim jezikom.
Nijedna svijeća ne isplazi voštani jezik.
Ljudima i cijevima ne zakrče crijeva
i nitko ne pomisli na majstora
koji mora popraviti peristaltiku
bez obzira na noć.
U tih šezdeset minuta baš nitko ne pomisli
da su i cijevi ukućani.

U tom vremenu ne rade
noć i njeni plaćenici.

Namnoženi brežuljci obitavaju u krdu.
Barem se tako čini iz visine.
No u tih šezdeset minuta
nitko ne susreće njihovu obitelj.
Nijedan brežuljak,
koji inače govori travom i sjenama,
u izmišljenom satu ne izgovara
ni vlat, ni sjenu. Nijednu riječ.
U tom satu nitko ne gradi
ni s građevinskom dozvolom za svoju rečenicu.
Čak i na seizmički aktivnom tlu
brežuljak ostaje bez mimike i gesta.

Ali kako je vrijeme preskočeno,
tu je i dalje metabolizam sobe.
Uz stol i krevet zastaju odredi fobija.
Parni strojevi i turbine tutnje
iz utrobe kuće.
Radnici za strojevima zore
već pripremaju tkanja svjetlosti.
Sve bolje vidjet će se koža tijela,
koža potkošulje, koža zida.
No i koža neba.

 

Nebeski konopac

Djevojka bere
nevrijeme s obzora
kao da s nebeskog konopca
skida rublje.

Pa ga pažljivo,
dugačkim rukama,
spušta u košaru.
Neka u njoj širi svoje vjetrove,
pomisli.
Neka u njoj, ako već hoće,
udara gromovima.

Dok nosi oluju borikom,
neoprezno staje na kost planine
pa ispada malo nevremena.
Zagrebla je kožu,
no drago joj je što je nije ogulila
o posmrtni ostatak.
Planina je živa
iako iz crnice izviruje
njena potkoljenica.
No crnica je tkivo!

Mijenja se vrijeme.
Dok je djevojka još vani,
prokišnjava strop.
Prokišnjava nebo.
Bog je pod njega
podmetnuo jezera i oceane
kao velike posude.

 

Kretanja

Zmijska tijela tramvaja gmižu noćnim Zagrebom.
I tjeskoba je prijevozno sredstvo, pomislim,
kroz krv prevozi san i povijest,
malaksalost i nesvjesticu.

Tko sve prolazi mračnim hodnikom u leđima?
Što sve zamiče u taj hodnik kralježnice?
Na nekom stroju niže se gusto pletivo teksta.
Na drugom tkanje noćnih gradskih zvukova.
Bog katkada mrtvima daje žuti karton.
Na primjer, kada se zaborave pa pokušavaju
izreći riječ na nedjeljnom ručku sa živima.
Kada ih pohode i dodiruju kao da imaju tjelesa.
Kada mrtvi hvata živoga za lakat.

 

Ritam

Kazaljke kao da hoće iskočiti iz sata.
S novom sekundom jedna naočigled noge odbaci naprijed.
Ali ništa se ne dogodi.
Okvir ostane čitav i kad se kazaljka neprimjetno povuče,
uzme zalet da ponovo skoči.

Čini mi se da se i jeka kiše glasa po gibanju sata.
Da rijeke teku po njemu.

Da sat jednom dnevno, i to pred zoru, zapovijedi zemlji
neka ubrzano počne gutati mrak.
Kao da je liječnik koji nekome prepisuje terapiju natašte.
Fizičar koji zna pravila, ali ne objasni pomoćniku
što je to akceleracija.

Uloga kazaljki je izdati trenutak
u kojem bjeličasto jato ptica
postaje krošnja puna cvjetova.
Neobična krošnja usred zime.

Ali te kazaljke hoće iskočiti iz sata
jer znaju da je dječak pod njima prevaren.
On razmišlja kako dohvatiti nebeske maslačke,
kako ih ubrati
i ne prepoznaje u njima oblake.