Kategorije
proza

Linija otpora

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Priča iz zbirke priča ‘Strani gradovi’, CeKaPe, 2018.)

 

1.

Još samo malo. On zna da treba još mrva upornosti.

Njezin smiješak blijedi i svakim je danom malo umornija. Nije još toga svjesna, ali koluti ispod očiju dobili su ujednačenu boju sive, kosa joj je ‘pala’, lišena lepršavosti koju je imala kad su se upoznali. Opreznija je u izjavama. Općenito je tiša, napetija, sklonija isprikama. No to su detalji. Ono bitno je da treba proći još samo malo vremena prije nego što sve uspije kako je zamislio. A vremena bar ima.

Vrijeme je, reklo bi se, na njegovoj strani.

Važno je da se zna: ona je njegovo središte svemira. Sve su njegove misli usmjerene na nju, uvijek i stalno. Ona je sve što je on očekivao i trebao od žene. Teško mu je bilo što raditi bez nje, produktivnost mu slabi. Želi s njom proputovati svijet, ukrotiti svoje i njene demone. Rasti. I želi da i ona to želi.

On će je podići. Uz njega će odrasti, prevladati svoje strahove, zagnjuriti u svoju dubinu i izaći s novim blagom. A samo će njemu moći zahvaliti na onome što izroni. On je, ukratko, ono što je uvijek trebala, čak i ako to nije znala, ali sigurno je znala, morala je to osjećati u sebi. Nitko nije otok, on to dobro zna. Najbolje se funkcionira udvoje. A ona? Htjela je odnos gdje bi mogla biti i slobodna i svoja, a ipak nečija, zar ne? Imala je viziju. Ispričala mu je sve o tome, a on je poslušao i potrudio se, i još se trudi, svaki dan. Nije joj mogao obećati da će uspjeti, ali mogao joj je reći da nikada nije imao toliku potrebu nekoga usrećiti. Trenutak kada ju je upoznao bio je jedan od onih prelamajućih, ni sam sebi to ne može sasvim objasniti, samo zna da ga ni vlastiti otac ni majka ne mogu više prepoznati. Postao je sasvim posvećen njoj. Uz pokoju manu, sitnu i nebitnu, savršena je koliko netko uopće može biti, a ni te mane nisu strašne. Zna on, iskustva bar ima, iako, ovo mu je sasvim strano.

Ipak, opreza nikada dosta, upozorio ju je. Neće svi shvatiti njezine mane ovako dobronamjerno kao on. Tko će ti reći, ako ne onaj tko ti je blizak, da neke stvari sasvim ne štimaju? A on se sada osjeća toliko blisko njoj kao da su zalijepljeni jedno uz drugo, kožom uz kožu. Što je ono htio reći? Ah, da, sasvim nebitno, samo, nekada malo previše govori kraj njega pa mu, nehotice, naravno, upadne u riječ pred prijateljima. Nije to ništa, oni su samo zavidni jer je u njoj pronašao toliko toga što mu oni, jasno, ne mogu pružiti. Vole je, a on je samo upozorava, zbog nje same, da je bolje da ne pretjera s tim, jer tko zna, mogao bi netko nešto krivo pomisliti, netko sa strane, tipa da se ona pravi pametnom. Naravno, nije ona takva, zna on to, on je poznaje bolje od ikoga, zna što će reći prije nego išta i kaže, ali mogla bi ostaviti takav dojam. Ne, nije njega briga za to što ljudi govore, pa on je odrastao muškarac, ali nekada jednostavno djeluje kao da mu je superiorna: toliko je toga napravila i postigla, mnogo više zarađuje od njega, ima i više poznanstava i veza, pa sve to jednostavno nekada izgleda… previše.

On je jako ponosan na nju, ne bi nikada htio da se ponaša drugačije, ona je osoba koja može što hoće, svaki izazov njoj je sitan. Njemu je, jasno, drugačije – nije imao iste mogućnosti, nije imao sve te prilike. Ne zamjera joj, sačuvaj bože, ali to treba reći. On je možda malo nespretan u snalaženju, u poslovima, ali nije imao sate i sate za čitanje Hegela kojega je ona uredno i fino prelistavala nakon manikure i pedikure, u kožnoj fotelji, u prostranom stanu svojih roditelja. Joj, samo se šalio, zna da nije išla na pedikure i da nije imala takvu fotelju, ali to je slika koju on ima u glavi o njoj i takvom odrastanju. Čovjek se ne može tek tako osloboditi svojih demona. Jak je on i ne mogu mu ti demoni puno, ali teško je.

On je morao s trinaest godina doći u nepoznat grad, brinuti o bolesnoj baki, mijenjati joj pelene, voditi je doktoru, bio je samo dijete, ona to mora moći razumjeti, jasno da razumije, ona je najsuosjećajnije biće koje je upoznao, pa ne bi se on zaljubio u nju da nije. On je slobodnjak, slobodan duh, nitko njemu ne treba. Osim kad se zaljubi, baš jako zaljubi, a to se upravo sada dogodilo.

Mora shvatiti kako je njemu kada dođu na red neke teme; priče o novcu, statusu, takve stvari. Jednostavno mu se spusti roleta. Kao što se dogodilo Robiju, dragom Robiju koji inače ne bi ni muhu zgazio, ali drolja ga je od žene varala. Da, da, zna, drolja je ružna riječ, ali kada bi bolje poznavala Robija, kada bi znala što je on sve prošao, ne bi ga osuđivala. Jasno da je morao poduzeti određene korake, morao joj je pokazati svoju ljutnju, nije ljutnja loš osjećaj, svi nekad moraju pokazati otpor. A Robi, malo ju je naučio pameti, no ne bi Robi pretjerao. Samo je htio pokazati da neke stvari neće trpjeti. I ne treba čovjek sve trpjeti. Dokazao je to sebi, ali i svima drugima koji bi se mogli naći u njegovu položaju. To pokušavaju i njezine ‘sestre’, zar ne? Sve je povezano. Svačija akcija ima puno šire značenje, zar ne? I na sudu su ga pustili za dva mjeseca. Da, kazna je bila blaga, ali njemu je bilo i žao na kraju krajeva. Pokušao se i ženi ispričati kad je izašla iz bolnice, a to što ga ona nije željela vidjeti, druga je stvar. Sigurno je samo jedno – razmislit će prije nego nekome napravi tako nešto. Možda je jedino to i važno, na kraju krajeva: da ljudi nešto nauče. Ne treba se uplitati u tuđu intimu. Ljudi rješavaju stvari kako znaju i žele, tako je to u braku. Bi li joj bilo drago da se netko uplete u njihovu, da joj govori što je dobro za nju? Kukavički je tražiti arbitražu u odnosu dvoje ljudi. Sve što se dogodi, njih dvoje mogu sami riješiti. Pogotovo ona. Ona je najjača žena koju je ikada upoznao. Čelik.

On samo ne želi trpjeti, šutjeti, ne pružati otpor. To mora shvatiti. Ne zna ona što je trpljenje, eh, kada bi samo znala što je on morao proći, ne bi se čudila tome što ne osuđuje Robija. Otac je igrao igru otvaranja i zatvaranja. Otvarao je podrumska vrata, a zatim ih zatvarao. Nikada se nije znalo koliko će proći do sljedećeg otvaranja. I što ga vani čeka. Ne želi je zamarati s tim, nije ona kriva, zašto bi to slušala? Samo, ponekad, podrumski se mrak vraća. Tako mu je. Spusti se, težak i neprobojan i on ga ne može otjerati. Možda će ona moći. Možda je ona njegovo svjetlo. On jako želi da bude. Nekada i muškarac samo želi biti spašen. Nije to očekivala od njega, zar ne? Slab je pred njom, ranjiv, nije još ni shvatila koliko. Ali to mu je i potrebno; biti potpuno otvoren pred nekim. To je prvi korak ka iscjeljenju.

Ne osuđuje svog oca. On je jednostavno bio takav. Bolestan. Nije znao bolje. Ali majka. Ona je dozvoljavala da se stvari dogode, samo je puštala. Nije pružala otpor. Ništa nije govorila, sretna što se njegov bijes ne slama na njoj. Sigurno je nekim dijelom osjećala i olakšanje: ako trpi on, neću ja. Kakva je to bila majka, pitao se, zar nije u prirodi majke žrtva za dijete? Zar nije majčinska ljubav bezuvjetna? Da, i on je nešto čitao o tome, i on se educirao, nije toliko neuk kao što ona misli.

Upravo zbog svega toga, i ona to mora shvatiti, on cijeni otpor. Otpor tamo gdje je potreban jest sve što on želi. Volio bi da se tada mogao oduprijeti ocu, pružiti otpor i njemu i majci, pobjeći koliko ga noge nose, ali nije. Bio je premalen. Zato je sada odrastao i odmah joj govori što osjeća, daje joj sve od sebe, pokazuje joj sve dijelove, lijepe i ružne. On neće trpjeti, neće više skrivati, nikada više neće šutjeti u tami i ona to mora shvatiti.

Isto tako, nada se da njih dvoje više nikada neće morati voditi ovaj razgovor. Hoće li sada biti malo opreznija kad su u društvu? Nije mu bilo lako, sada joj je valjda jasno koliko mu nije bilo lako. Sada joj je valjda konačno jasno da je slika s foteljom na kojoj ona čita vrlo prikladna za njegovu sliku nje. I važno je da još nešto zna: on nije krpa i nikada više to neće biti. Je li joj jasno? Je li bilo strašno? Hvala joj što ga je saslušala.

No stvari nisu tako jednostavne. Zna da ga je čula, ali nije ga dokraja razumjela. Vrijeme je prolazilo, a ona nije shvatila da njezino fino i pristojno upinjanje, kao i uspjeh u svemu čega se dotakne ne može uvijek naići na njegovo odobravanje. Da su njezine ljubaznost i dobra volja privilegija onih koje su sve dobile na pladnju. Da je njezin mir nezaslužen, njezino samozadovoljstvo neopravdano. Da ne vidi ili ne želi vidjeti neke stvari.

Od kave do kave, njezin smiješak bio je postojan. S njim je sve više razgovarala kao s djetetom, pogotovo onda kada joj je pokušavao objasniti ili pokazati kako svijet zapravo funkcionira. Ili nije shvaćala, ili se pravila da ne shvaća. Bila je jako inteligentna, tako da je preostala samo druga opcija.

Nije ga željela razumjeti.

2.

Još samo malo. Ona zna da treba još mrva upornosti.

Zajedno su već šest mjeseci. U njemu, čini joj se, ima nešto toliko čvrsto i nesavitljivo, kao da je godinama vježbao samo to – kako biti jak, nesalomljiv. Njegov hod, tijelo, pokreti, sve u njemu, stvoreno je za borbu. Ne boji se nikoga i ničega, sa svima se suočava bez treptaja. Kada hodaju gradom, vjeruje da bi na najmanji znak neke nepravde skočio i zauzeo mjesto u prvim redovima. Dakako, shvatila je vrlo brzo da se ona prava borba događa ispod njegove površine, među zastrašujućim sjećanjima iz djetinjstva koja ga katkada bude noću, a koja nije lako otjerati, ma koliko pokušavao.

Sve joj govori, otvoreno i jasno. To joj se jako sviđa. Kod njega nema dvosmislenosti, nema premišljanja oko zauzimanja strana. Želi da budu ujedinjeni front protiv svijeta, protiv svega što bi im moglo nauditi. Ideja tima koji sve čini da se unaprijedi, da pobijedi odgovara njenim planovima, pogotovo ambicijama u poslu. Nije ovoliko radila da sada stane. Treba joj netko dovoljno jak da slijedi njezine uspjehe kojih će, zna to, biti sve više. A to je on, svakako on. Njegova logika gotovo mafijaške odanosti proteže se i na njegovu obitelj i prijatelje. Nikada ga nije čula da govori protiv ‘svojih’ ljudi, čak ni protiv onog svog jezivog prijatelja Robija. Nekada je malo plaši njegova ‘mi-oni’ verzija stvarnosti, ali shvaća otkuda dolazi i puni je uzbuđenjem kakvo dosad nije poznavala. Više su ga puta iznevjerili, prevarili ili na neki treći način izdali njegovo povjerenje i postao je ono što joj je dosad bilo strano kod muškaraca – lik iz filma u kojem je ona glavna glumica.

Zbilja se zaljubila u njega, baš kao i on u nju, kako tvrdi. Svi su to primijetili. Kada je gleda svojim crnim očima, želi samo jedno – biti ona koja ga neće razočarati. Činjenica da je baš ona ta koju je odabrao za svoj tim govori joj da je vidi kao sebi ravnu, jaku, samostalnu, sposobnu. Odlično se nosi i s njenim nesigurnostima, kao da razumije sve o lošim danima, promjenama raspoloženja, njenim brigama i strahovima. On je snažno tlo na koje se uvijek može osloniti, netko tko nikada ne uzmiče.

Potrebno mu je još samo malo da se vrati u ‘normalu’. Još malo njezinog strpljenja, obzirnosti, pažnje. Toliko su ga maltretirali, ne samo u djetinjstvu nego i kasnije, sve te žene koje nisu uzimale u obzir njegove osjećaje i stavove, koje su ga prisiljavale da se ponaša onako kako su one htjele, kako im se prohtjelo. Naravno da ga je to često gurnulo preko ruba pristojnosti. Trpio je koliko je mogao, jasno, ali i on ima svoje granice. Labave, dakako, s obzirom na sve što je proživio. Nekada mu se čini da je ona postigla više od njega, da grize jače, da se čak i prejako probija, da je glasnija od njega u društvu. Osjeća se submisivnim i ona će na to pripaziti. Već pazi. Kada njegov pogled počne lutati prostorijom, vrijeme je da ušuti. Da prestane sebe stavljati u centar pažnje.

Svoja je promaknuća isto odlučila zadržati za sebe, ali prijateljica se izbrbljala. Jako se naljutio. Prvo, tajila mu je nešto, a to je protiv njihova dogovora. Drugo, zar nije ni na trenutak pomislila kako će se on zbog toga osjećati? On pokušava, godinama, trudi se iz petnih žila, ali neke stvari jednostavno ne uspijeva, a njoj je sve servirano na pladnju. Ima sreće. Imala je sreće. Imat će sreće. Pokušala mu je reći da je njezino promaknuće sasvim zasluženo, ali uzeo je stolicu i bacio je na drugi kraj sobe.

– Uopće ne shvaćaš o čemu govorim! – viknuo je.

Uplašila se, ali samo na trenutak. U sljedećem, već je dotrčala do njega i snažno ga zagrlila, s leđa. Sve razumijem, rekla je. Sve, sve. Osluškivala je njegovo disanje koje se postepeno smirivalo.

On se samo ne želi osjećati toliko sporedno, toliko manje vrijedno. Jasno joj je rekao: neće više trpjeti nečiju nadmoć, u bilo kojem obliku. Ona, koja nikada nije osjetila kako je to biti u sjeni, kako je to biti podčinjena, ne može to razumjeti. Samo, ona mu želi dokazati da može. Da itekako može. Da želi biti ta koja razumije, koja pomaže, koja uspijeva u tome da mu bude potporanj.

Nisu se slučajno spojili, ništa nije uzalud, pogotovo sada, kada su zajedno već godinu dana i svi njezini prijatelji i članovi obitelji pitaju je koji su im planovi. A ona ih ima. Osmislila je njihovu budućnost u tančine. Ovi problemi koje imaju, njegova povremena agresija, sve će se to srediti. Već je bolje. Sve više se razumiju, osjeća to. Više joj ne spočitava poslovne uspjehe, a i ne smeta mu što se viđa s prijateljima. Malo je mrzovoljan katkad i čini joj se da nešto skriva, ali moguće je da samo razmišlja kako poboljšati svoju situaciju, kako se više aktivirati, koje poteze napraviti.

Katkada joj još objašnjava nešto o njenom položaju i tome kako ne vidi kako stvari zaista izgledaju, ali naravno da vidi. Shvaća o čemu joj govori i na kraju svakog napornog radnog dana žuri njemu, pitajući se kakve će biti volje i hoće li večer biti mirna ili pak jedna od onih u kojima će se sukobiti, u kojoj će joj nešto predbaciti. Ali jedno se nikada nije pitala, ni u to sumnjala:

Želi ga saslušati i razumjeti.

3.

Prvi šamar pao je nedavno.

Oči su joj se napunile suzama i izletjela je iz stana. Očekivao je to. Nije ga poslala kvragu, nije mu pokušala uzvratiti. To je bilo dobro. Značilo je da će se vratiti. Čekao je i brojao minute. Ako se ne vrati odmah, neće se više vratiti nikada, s tim je barem imao iskustva. A to više i nije bilo tako dobro. Pogotovo zato što se ovaj put jebeno potrudio da sve bude kako treba. Zato je sjeo, zapalio cigaretu i brojao. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet. Dan je bio sunčan. Silno je želio da se vrati. Naporno mu je bilo stalno prolaziti jedno te isto. Ima i on neke granice umora. Nije ni on od čelika. I ne treba mu sve to, ne toliko. Zato se valjda žene toliko i lijepe za njega. Šest. Sedam. Osam. Devet. Zvono se oglasilo. Otvorio je. Njezin pogled bio je pun kajanja.

Udahnuo je s olakšanjem. Sada će sve teći lakše.

Isprike su joj bile snažne, gotovo kao i orgazam kada ju je nakon njih bacio na parket i radio sve ono što mu nikada nije dopustila. Mislio je da će nakon toga biti šutljiva ili zamišljena, ali samo se nastavila ispričavati i analizirati sebe, njega, njihov odnos, s različitim samokritikama. Žao joj je, nije razmišljala o tome kako će njezina povišica utjecati na njega, kako će njezino pojavljivanje u javnosti utjecati na činjenicu da se on već dugo nigdje ne pojavljuje, a mogao je, trebao je, imao je za to više razloga od nje…

Slegnuo je ramenima.

Da, nije razmišljala. Nije razmišljala i sada on mora trpjeti. A zna se što on misli o trpljenju.

– Ne moraš – rekla je. – Ne moraš nikada ništa trpjeti. Samo reagiraj, slobodno, možda ne ovako, ali reagiraj – molila ga je usrdno.

– Vidjet ćemo – rekao je.

– Ne razumijem zašto mi se stalno događaju iste stvari, zašto se stalno moram ljutiti, stalno proživljavati isti pakao bez mogućnosti reakcije, bez pružanja otpora – prošaptao je.

– Ne moraš – rekla je i rasplakala se. – Ne želim da se ljutiš – nastavila je kroz suze, nježno ga pogladivši po glavi.

– Ni ja to ne želim – rekao je pomirljivo. – Nemojmo se svađati – nasmiješio se.

Poljubio ju je u kosu, najnježnije što je mogao. Duboko je udahnula. Ritam srca smirio joj se, osjetio je njegove otkucaje na licu koje je blago spustio na njezine grudi.

Drugi udarac bio je jači i ostavio je krvavi trag. Taj put nije otrčala dalje od kupaonice, po papir. Bilo joj je bitno obrisati to što se dogodilo. Uredna je i čista, shvaćao je. Fasada će ostati netaknuta što se nje tiče. Odlično. Manje posla za njega.

Znao je da ona već dulje vrijeme razmišlja i čini sve u njezinoj moći da stvari među njima uredi, namjesti kao pisaći pribor i uredno posloži, da ga umiri ga kada je nervozan i da se sa što više dostojanstva nosi s njegovim povremenim ispadima bijesa. I da njihovu vezu, bez obzira na to što se događa, što manje prikazuje na van. Nasmiješio se kada je otrčala obrisati svoju krv. Nije ni plakala, ne ovaj put. Brza regeneracija, pomislio je. To je jako dobro. Bog se katkad smiluje na najljepši način, čak i njemu. Toliko žena, toliko pokušaja, ali nikada nešto trajno, stvarno, nešto u čemu bi on doista pokazao što je, kakav je i kakve stvari zapravo trebaju biti.

Kada se vratila, izraz lica bio joj je stoički, iskakale su samo velike oči, okružene sivim.

Odmah se počela ispričavati.

– Robi će uskoro doći, ispričat ćeš se njemu – rekao je mirno i okrenuo se prema prozoru.

Sada će se rastati s njim, pomislio je. Izaći će i to će biti to. Strah će je na to navesti, ako ništa drugo. Požurio je, pretjerao s Robijem i neće ga htjeti vidjeti, barem neko vrijeme, ako uopće.

Ili.

Ili će se rastati s nečim drugim.

Nečim u samoj sebi, o čemu je on dosad razmišljao kao o svom najgorem neprijatelju kod svake žene koju je ikada upoznao.

Okrenuo se natrag prema njoj.

Nije se pomaknula.

U očima joj je očitao čisti užas.

 

Ovo će biti mnogo slađe nego je mogao i zamisliti.

Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Kategorije
proza

Vraćam ti prezime

Autorica: Ivana Gudelj

(Priča je osvojila je treće mjesto na natječaju za „Nagradu za kratku priču Zlatko Tomičić“ 2014.godine, a snimljena je u radiofonskoj verziji u emisiji „Male forme“ 2017.godine)

 

Ljeto je. Nedjelja. Iako može biti bilo koji dan. Vruće je. Ljudi sjede na terasama kafića, piju, pričaju i glasni su. Živi su. Barem tako misle. Promatram ih skrivena, pokušavam zamisliti njihove živote, hvatam njihove rečenice i slažem ih u cjeline, želim saznati kako žive. Ako žive. Želim znati što rade ako rade.  Glasovi se pretapaju jedan u drugi, rečenice se razbijaju jedna o drugu, u zraku ostaje bezbroj izgovorenih riječi koje putuju okolo.

Nikome ne vidim oči jer su sakrivene ispod sunčanih naočala. Nitko nikome ne vidi oči. Sunce se odbija iza tamnih stakala. Zamišljam kome putuju skriveni pogledi.

Danas će pasti kiša. Na nebu nema nijednog oblaka, ali biti će kiše. Oni to ne znaju. I dalje sjede bezbrižno.

Prije kiše iznenaditi će ih jak vjetar koji će zapuhati. Većina će zuriti u nebo pitajući se što se događa, neki će spominjati meteorološku prognozu i tvrditi kako nije najavljeno nevrijeme. Neki će mirno sjediti misleći, ako ne reagiraju, da će se vjetar stišati. Vjetar će se pojačavati i neće biti ugodno.

Prevrtat će čaše, lomiti suncobrane i dizati prašinu. Plaćeni i neplaćeni računi poletjeti će sa stolova. Sasvim sigurno će ih netko pokušati uloviti.

Ljudi će se pogledavati kao da traže način kako sve to zaustaviti. Žele i dalje mirno sjediti,  popiti pića i pričati.

No, krenut će kiša, neumoljiva, hladna i snažna. Umit će njihova lica, skinuti  šminku, uništiti frizure, poniziti odjeću koja će se pretvoriti u mokre krpe.  Neki će trčati prema tramvajskim stanicama iščekujući tramvaj, ali neće znati da će nevrijeme uništiti žice i da će tramvaji ostati bez struje.

Sve će to trajati pola sata. Sunce će zasjati i nakon ove kiše. I nebo će biti plavo kao da se  ništa nije dogodilo. Voda će brzo isparavati s ulica.

Već sam nebrojeno puta vidjela takvu situaciju. I drugi su je vidjeli, ali su zaboravili. Ili je nisu željeli prepoznati. Ja ću sjediti još neko vrijeme. Nigdje ne žurim. A kad  mi dosadi ustat ću i krenuti niz ulicu.

Nježno ću se nasmiješiti svakom prolazniku i nastaviti svojim putem.  Prolaznici neće reagirati na mene. Neće me vidjeti. Ljudi ionako vide samo ono što ih zanima.  A ja ih neću zanimati.  Takve poput mene nikoga ne zanimaju.

Otkako imam vremena više ne nosim sat, radim što hoću, idem gdje želim.  Ulazim i izlazim iz tuđih života bez pitanja. Mnogi si ne mogu priuštiti takav luksuz. Konačno sam potpuno slobodna.

Ubio me prije mjesec dana. Ubojstvo je bilo smišljeno, dugo planirano i bez greške izvedeno. Sad sam mrtva. I sad mogu sve. Jer ništa ne osjećam.

Ubijena sam mlada. Ubijena sam prije bora na licu, prije karcinoma, prije starosti. Ubijena sam prije menopauze. Na vrijeme. A netko će pomisliti kako se ništa spektakularno toga dana nije dogodilo.

O mojem ubojstvu pisalo je u novinama. Samo nekoliko redaka. I konstatacija susjeda, koji me nikad nisu pozdravili na hodniku,  kako sam  bila  simpatična i kako ću svima nedostajati. O njemu nisu ništa rekli. Nisu se usudili. Nikad ga nisu ni razumjeli jer je bio stranac.

On se nikad nije uklopio. Nije ga vezala povijest, politika, porijeklo, vjera ili nogometni klub. Bilo mu je svejedno. Imao je sve svoje.

Oni rijetki koji su ga prihvatili sad govore kako im je oduvijek bio čudan, oni koji ga nisu prihvatili govore isto.

Dok se neki pitaju kako sve  to dogodilo, čude se, plaču, ne vjeruju, ja im se smijem. I čudim se kako nisu vidjeli ništa. I mislim kako sam živjela s većim strancima od njega. Priznajem da i ja njih nisam dobro poznavala. Jer ih tek sad vidim. Otkako sam mrtva. Slušam njihove riječi koje troše uzalud. Vidim njihove bijedne živote, prenemaganja i prevare. Vidim kako se lažno smješkaju, kako izvrću činjenice i kako se bore za preživljavanje. Vidim njihove strahove, nedoumice i traume koje su vješto skrivali u sebi. Vidim ih kako upiru prstom na one koji se ne mogu braniti. Sve to vidim i ništa im ne opraštam.

Najzanimljiviji su oni koji se tješe prepričavajući  anegdote iz vremena dok sam bila s njima i pažljivo cenzuriraju određene dijelove kako bi sačuvali sebe.

Poneki još misle kako je sve moglo biti drugačije. Ali nikad ništa ne može biti drugačije.

Ja sam svog ubojicu poznavala vrlo dobro. Upoznala sam ga namjerno. Dugo sam pratila gdje izlazi, s kim se druži i što voli. Tek sam kasnije postala svjesna da se naš susret nije mogao izbjeći. Bilo je suđeno da se upoznamo. I upoznali smo se.

Sve je počelo uz šalice crne kave bez šećera. Sve je počelo uz dim cigareta i rečenice koje su me oduševljavale. Nije mi smetalo što pričamo na jeziku koji nije ni moj ni njegov.

Jedan novi svijet stvorio se u mom stanu. Svijet u kojem smo sami stvorili pravila. Svijet koji nitko nije razumio. Nisam primijetila da me prijatelji zovu samo na rođendan i da nikada ne dođu. Mislila sam da nemaju vremena. Nisam im zamjerila. Nije mi bilo važno što više nitko ne pita kako sam, niti ne primjećuje moje izgrižene nokte. Nisam primijetila ni da ih grizem. Mogao je što je htio. Mogao me ubiti i prije. A nije. Želio je provjeriti koliko imam snage, koliko ću se boriti. Mislim da sam ga u konačnici razočarala. Mislio je da sam jača. Iz ove perspektive sve je jasno, sve se slaže, dobila sam ono što sam čekala.

Na početku sam se borila snažno. Nisam željela odustati od svojih misli, osjećaja i znanja. Kasnije sam počela sumnjati u sve to.  Nakon nekog vremena nisam mislila o ničemu, ništa nisam znala niti osjećala. Prepustila sam se. Postala sam lutka. Mogla sam stajati u izlogu ili biti  kip ili spomenik. Mogla sam izaći  iz nečije priče, dobiti sudbinu kakvu god netko želi. Mogla sam biti i dobra i zločesta, plaha ili kruta, plava ili crna.

Ne znam kad sam odustala od sebe. Ne sjećam se tog trenutka. To se jednostavno  dogodilo. Možda je bilo prirodno jer sam se izgubila. Imala sam samo njegovo prezime. Uzimajući njegovo prezime kao da sam zaboravila svoje, prezime se stopilo s mnom kao da je uvijek bilo tu. Pristajalo mi je kao što pristaje haljina sašivena po mjeri. I nosila sam ga ponosno. Uvježbavala sam potpis kako bi na papiru bilo što ljepše.

Kao što nisam znala kako se dogodio trenutak kad sam odustala od sebe tako ne pamtim trenutak kad sam se osvijestila. Došlo je nekako spontano, kao nešto što se ne može izbjeći. Ustala sam, skuhala kavu i rekla mu da mu vraćam prezime. Nije razumio. Ponovila sam još jednom. Nije razumio. Vrisnula sam treći put.

Vraćam ti prezime.

Tada je ustao i izletio iz stana. Ja sam ostala sama, sretna i lagana. Osjećala sam se da sam s tom rečenicom izbacila ogroman teret. Sve je postalo jednostavno. Pitala sam se kako  je prije nisam izrekla.

Spremala sam njegove stvari i uživala u tome. Uredno sam ih slagala. A onda se pojavio. Ušao je tiho. Nisam mu vidjela lice. Osjetila sam samo miris parfema kojeg sam kupila.  Osjetila sam tup udarac. Pa još jedan. Pa još jedan. Onda više nisam ništa osjetila.

Pogreb je bio kao svaki drugi. Sve je bilo puno cvijeća. Moja mama je plakala. Htjela sam joj dati znak da je sve u redu, ali nije reagirala.  Na lijesu je bio veliki buket. Od njega. Cvijeće koje volim. On nije bio na pogrebu jer je bio zatvoren. Branio se da se sve dogodilo u afektu. Ali nije bilo. On je to dugo planirao. Ubio me puno prije.

Pjesme  na pogrebu bile su  grozne,  nikad ih nikome ne bih naručila za pogreb a kamoli sebi. Naljutila sam se na obitelj, na prijatelje, zašto nitko nije zaustavio zbor i rekao da pokojnica tu pjesmu ne voli, a onu prije mrzi.  Zašto su dozvolili da me pokopaju uz stihove koje ne volim, uz komentare ljudi koje nisam poznavala. Sve je moglo proći jednostavnije. Da nitko ne zna. On nije shvatio da mu želim vratiti nešto što je njegovo. Željela sam mu vratiti slobodu. Željela sam mu pokloniti novi život. Željela sam to pokloniti i sebi.

Pokopana sam s njegovim prezimenom. Zauvijek će ostati tako. Nitko ne zna da sam ga samo htjela vratiti.

 

 

Kategorije
proza

Neobjavljene lirske crtice Nives Franić

(Autorica: Nives Franić)

 

KOMADIĆ DANA

Komadić dana dostupan prozoru otkrio je zavjeru svitanja: sve namješteno za inventuru beztebice.

Magla na rukohvat, žuto lišće, žute dunje, žute sumnje, sve slijepljeno za vlažnu podlogu, rosa, more, vodeni se svijet. Fokusirano, nižu se slučajne dramatičnosti: muškarac, nešto nalik, s cigarom baš onako, zvuk automobila koji se zaustavlja i koraka koji se približavaju, ali ne stižu, susjedi čije se uživanje zabija u srce kao u ničiju zemlju, kafa koja jedina nudi toplinu… Svojeglavost riječi uokviruje opće mjesto.

Iznutra, misli zgužvane u slijepu točku, i mučna nijemost koja lako novači uzorne romantičare.

Vrebanje negdašnjeg prisustva neizbježno prokazuje varljivost spokoja.

Danas nije taj dan. Ali ne možemo ga oparati kao loše tkanje.

Probrani akordi zamućuju slutnju da ima nešto duboko pogrešno u svemu što živi od čekanja.

 

ODLASCI

Što je sve sadržano u odlascima? Dubina iskustva kojem se vraćamo, tvoje pitanje, moj strah, daljina zadužena riječima. Nedužno uzbuđenje koprca se u nedovršenosti i nestalnosti: ne razbacujmo se životom, nisu sve staze iskrčene zbog nas. Nebo pribraja korake, uvijek isti poziv u pomoć, što je sve sadržano u odlascima, alter egu svakog početka, mjestu s kojeg čežnja sve želi pretvoriti u vrijeme. Gledam naprijed i nazad, kada se odvažnost izmakla u stranu, zakletva jake volje? Vrati se u mene, kažeš, nemir udomljuje želju, vrati se u mene, kažeš, to vrijeme nosi tvoje ime. Ali ono tijelo uvijek zna da se nije moguće uhvatiti za istinu. Nema jasnijeg odlaska od te misli.

 

MAK

Volim kada me nepoznati ljudi u prolazu zamrse osmijehom, kada me nehajno usvoje pogledom, prepoznaju, kada diskretnom simpatijom dotaknu te obruče u kojima se pritegnuti uzusima vrtimo: „opaženi i zaobiđeni“. Moguće je, sasvim je moguće spustiti ruku na zjap stvarnosti, pomiješati karte zadanosti, uhvatiti korak, zaplesati tako da ravnodušnosti odskoči obrva. Lakonogo – jer je tako prolazno – nazire se bezdomno savezništvo, tiha odobravanja, i nestanci… A opet: pomazi me neka radost – ima i drugih poput nas, toliko hrabrijih od nas!

Sredovječni par, iz dekoltea joj viri mak, drsko crvene latice razlivene posred grudi. Nije Prvi maj, nije prosvjed, samo dnevna šetnja, okićena nestašlukom, vrzmanje među vrećama običnih dana. Dočekivanje života prsimice, otmjeno sjebavanje parloženja, zavodništvo nezaklonjenih malodušjem – tako se lako razvedriti. Uporišta su mala, žarna mjesta; rastu svuda oko nas. Toliko očiju!

Srećemo se slučajno, ko što se križaju ulice, odiljajući se u času, i obnavljajući srce svijeta, radosno nahoče.

 

DOK RIJEČI

Dok riječi oblače događaje, put izgleda čist. Sidrenje u vremenu i prostoru lako pomuti porobljavajuće sjećanje – tada pretvara u sada. U meni: napaćena sanjalica, plahovita porotnica. I vječiti višak sastojaka pogleda uprtog unutra: strahovi razmahani kao “preodlučne ljubavnice”. Kroti li ih porozna zapitanost: što je izdržljivije – vrijeme ili riječ? Rastezljivost ih čini saveznicima podmećući nam značenja poput zagrljaja: i tako zaplićemo život o život. Jer u svijetu koji je fatalno retoričan sve je moguće: nema bivših stvari, a daljina je napučena mnogima – iluzija spletkari s nadom. Svedeni na mjeru konačnosti, čeznemo za trenutkom potpune iluzije: osjećaja male pobjede kada ispali zub mijenjamo za dječju želju.

 

DANIMA

Danima mi se po autu kotrlja staklenka suhih pomadora. U svakoj okuci bubne o jedan kraj auta. Kad parkiram, kupim stvari za doma, nju nekako netrijezno pogledam, ne uzimam. Ostavljam da noći u svojoj putnoj kući.

Sve češće umjesto da nešto pridignem, stavim na mjesto, ja preskočim, i ostavim u bespomoćnom čekanju. U nedovršenosti. U otklonu od tako nametljivog reda i jasne slike poželjnog održavanja. U prostoru koji zijuče pitanjem – zašto?! – oko kojeg se vrtim kao da tražim odgovor na neko drugo zašto.

Raste li nešto drugo ako se materijalno omalovažava? Što se uobražava tim (p)odbacivanjem dnevne revnosti? Kao da iz predmeta želim istisnuti odgovor zašto bi ih tako jako obespredmetila. To bi možda beketovskoj tuposti dalo smisao, spojilo aljkavo urušavanje s višom razinom težnje, sve do čežnje.

Toliko ugašenih želja, poticaja, volje, u stalnom napuštanju sebe; toliko ukroćenih uskuhalosti, sladostrasti, fantazmi – nisu to nikako mirna uzglavlja.

Iza otpora nemarom ostaje zapretenost dnevnim beživotnoćama: vidljivo lice mnogih dana. Ali obiko na sve stilove plivanja, život se naviruje iza njih – u obrambenom spoju patnje i pitanja.

Objašnjenja nude sigurnost: zrak se hvata riječima. Jedine očiste put, izdoje dušu, ponište sva odstojanja.

Govore mi: sva si od suza.

 

Kategorije
proza

Kvaliteta mraka

(Autorica: Katja Grcić)

 

U kući mi se najviše sviđa kvaliteta mraka. Uvečer, kad sve zatvorim, mogu ga opipati, crni damast tame klizi mi pod prstima. Sanjam mračne, teške snove; sretna sam. S druge strane tog mraka prsnuće je svjetla, stotine pulskih čiopa koje istovremeno izlijeću iz krošnji stabala, eksplozija sreće, sumrak nečeg starog, nasmrt bolesnog, jutro puno vlage. Svježina svake, pa i najmanje odluke. Skok.

***

Fizičare sam stoga uzdizala u nebesa. Od svih znanstvenika njima sam se najviše divila. Kad je Iva rekla da neki fizičar drži predavanje u knjižnici, odjednom sam baš imala vremena, iako mi se tema nije učinila posebno zanimljivom. Kad je u uvodnom dijelu rekao da su prirodne znanosti prava znanost, a humanističke nešto sasvim drugo, mahnula sam Ivi, ustala iz prvog reda i otišla. Sva moja božanstva su službeno mrtva. Sad se da u miru živjeti.

***

U mjestima uz more hrana je loša i skupa. Ljudi su umorni, kraj je sezone, ponavljaju šaljive floskule ne bi li još nešto prodali, ne bi li sve to već jednom završilo. Voditelj smjene raspravlja s jednim od konobara oko otiska cipele na postolju s menijem – čiji je zadatak da ga obriše. Domaći računaju naglas – lipanj je bio bolji od srpnja, kolovoz bolji od lipnja. Kad bih sve to mogla zaboraviti, Rovinj bi bio: širina obzora, plavetnilo, kamena skulptura žene s krunom, ispod nje uklesana tri slova – D.O.M.

***

Pričam joj o unutarnjem konfliktu, o tome kako jedan dio vuče na jednu, a drugi na drugu stranu, u vezi toliko toga – o tome koliko me to umara, koliko se um troši. Nakon što pustim, ne čineći ništa, jer svaka bi odluka bila pogrešna, nešto se opusti. Danima poslije, uočavam da više ništa ne vuče u nijednu stranu, da je dvojnost postala udobna, da nijednog drugog izbora nije ni bilo osim prihvaćanja. Holding the Tension of Opposites, ugledam naslov neke knjige i odmah znam, tako se zove ovaj novi, lijepi osjećaj.

***

Ispred crkvice u Bermu, tako blizu Plesu Mrtvaca, a ipak njime ni najmanje podučen, jedan preprodavač nudi lošu robu – razrijeđeno maslinovo ulje, vodenasti med pun šećera, neuvjerljive žestice u koje je nagurao gomilu trava. Tužna sam, pa kupujem njegov med. Poslije ga u Zagrebu bacam u smeće. Voljeti znači voljeti i ono neiskreno, slijepo i sebično – ali nipošto ne tako da se to propusti u svoju nutrinu.

 

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)

 

 

Kategorije
proza

Indigo

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Nesigurno se pridržavam za vrata tvog auta. Ruke su mi crvene i ne osjećam ih, ali pokušavam se osmjehivati.

  • Gdje smo ?- pitam uz taj glupavi osmijeh koji više liči na kreveljenje, ali kojeg se godinama nakon nisam uspjela riješiti jer sam mislila da sam nasmiješena dopadljiva, a i ti si jednom rekao da mi je osmijeh seksi.

Smijem se kao da je to što smo završili u nekom nepoznatom polju posebno smiješno jer ne želim pokazati koliko se zapravo bojim otkad smo se upoznali.

Mlada sam, ali nešto me u našem poznanstvu ubrzava, tjera na nagli rast i zrenje i na kraju mi se čini kao da se velikom brzinom približavam smrti, ali ne mislim na nju, ne dok sam kraj tebe. Nešto je u tebi čvrsto, stameno, zamišljam na to kako se u borbi braniš samo jednom rukom, a tvoj usredotočeni, precizni indigo pogled ne luta. Fokusiran si, to je ono što meni nedostaje, mom smijehu koji se rastače i raspršuje posvuda, na sve, jer želim sve obuhvatiti, razumjeti, analizirati, stopiti se sa svime, svima biti najbolja prijateljica. Ali ti na to odmahuješ glavom, pomalo ti se i gadi, i ja ti se pomalo gadim, znam to, ali još nedovoljno da odeš.

Znam da ti dosađujem; dociram, pravim se pametna jer zapravo ne znam što drugo, šutnje s tobom su opasne i bojim se onoga u što bi me pretvorile. Stalno se pokušavam zaustaviti, moje analize su površne, djetinjaste, psihologiziranje jedina, slaba utvrda. Ali ne znam ušutjeti. Sljedeće što kažem bit će nešto što će ti se svidjeti, nadam se. Ta nada tinja kao jedino svjetlo u meni, ne gasi je ni najgušći mrak.

  • Gdje smo?- ponavljam, moj sivi, lagani kaput nije spreman na ovo polje, ovu vjetrometinu.

Ti si se odmaknuo i tražiš nešto po podu. Što si mogao izgubiti ovdje i zašto smo morali doći po noći? Sada sigurno to nećeš ovdje naći.

Vraćaš se s kamenom koji ti stane u šaku. Držiš ga gotovo nježno. Zamišljam da tako držiš bilo koji dio mog tijela. I kako taj dio pamti tvoj dodir zauvijek.

  • Zatući ćeš me kamenom?- pitam, ne bez osmijeha. Bih li se smijala i da si to doista pokušao učiniti? Vjerojatno.

Važnije je da ti se svidim nego da preživim.

Nebo nije skroz mračno, tamno je kao indigo tvojih očiju, ali kroz oblake se provlači i crvenkasta boja kao da je negdje izgorjelo. Zemlja je sasvim crna. U daljini vidim samo kovrče drveća.

Sasvim je svejedno što će se sada dogoditi, pomislim.

  • Primi kamen.- kažu tvoje uvijek ozbiljne oči.

I dalje se smijem. Ne smijem se zaista, želim ti reći, ali to bi zvučalo još glupavije. Iznutra nisam nasmiješena, samo uplašena. I ozbiljna sam, ozbiljnija od tebe, želim vikati, uvjeriti te da u meni ima još nešto osim onoga što vidiš.

  • Jednom ću biti ozbiljna i oštra kao ti.- kažem i primam kamen.

Zapravo ne mislim da si oštar, ne mislim niti da si ozbiljniji od mene, samo to ne znam pokazati.

  • Jednom me se više nećeš ni sjećati- kažeš i podigneš moju ruku. – zamisli da gađaš nešto tamo – pokažeš prema nečemu što u mraku djeluje kao uski potok.

Oprezno bacim kamen.

Pogledam te. Gledaš prema potoku. Čini mi se da me nikada neće napustiti opčinjenost tobom. Ne znam jesi li zaista toliko magnetičan ili si samo sve ono što mi u meni nedostaje.

  • Kupila sam ovaj kaput jer mi se učinilo da bi ti se mogao svidjeti.- pomislim.

Zatim shvatim da sam to rekla naglas.

Približavaš mi se.

Nema tu ništa posebno, nastojim se uvjeriti. Nema tu ništa, ti nisi ništa posebno, nitko nije ništa posebno. Ne mogu objasniti što me u tebi tjera na to da titram bez prestanka.

I koliko god to prevrtala i preokretala, ne mogu naći put niti u tebe niti iz tebe. Zaglavljena sam negdje u sredini.

Saginješ se i uzimaš nešto s poda. Novi kamen, pretpostavljam.

Gledaš me u oči. Ne skrećem pogled. Ti ionako nikada ne skrećeš pogled, ni s čega.

Očima prijeđeš preko mog kaputa.

  • Pokušaj jače zamahnuti. Kao da doista moraš nešto pogoditi. I kao da imaš snage za to.

Ne osjećam da u meni ima snage, ali poslušam.

Pokušam osjetiti svaki djelić svog tijela, mišiće, tetive. Imam snage, ponavljam tvoje riječi.

Zamahnem jače. Zamišljam da ćeš, ako dovoljno jako zamahnem, ako budem ono što želiš, ostati, barem u nekom obliku. Barem još neko vrijeme.

To pomaže. Sljedeći zamah je jači i precizniji, čini se da čujem i zvuk vode, pljusak dok kamen udara u potok.

Čini se da si se sada i ti nasmiješio.

Sljedeći kamen uzimam s tla sama i bacam ga bez tvog dopuštenja. Čini mi se da prelijeće preko potoka koji možda nije potok, ali je sigurno bitan putokaz, barem ovu noć, za nas.

Primjećujem da se ne osmjehujem. Koža lica mi je konačno opuštena, mirna.

No, kod tebe je drugačije. Gledaš prema onome za što, sigurna sam, i ti misliš da je potok, i na licu ti titra smiješak.

Nije to ništa posebno, pomislim. Baciti kamen. Ni ti nisi ništa posebno, mogu sve kao i ti.

  • Vidjet ćeš što sve možeš. – čitaš mi misli, nepomičan, kao kip.

U jednom trenutku pomislim da sam sama u polju. Priviđa mi se da postojiš, da si donosio kamenje, gledao me u oči.

Ali, znam bolje.

  • Uvijek si u pravu. – kažem zavidno, ali ti se ne okrećeš prema meni, samo jedva vidljivo zavrtiš glavom.

Osim u onome da te se neću sjećati, shvatim naglo. Bol budućeg nedostajanje prelomi me već tamo, u polju, ispod bordo neba, dok stojiš nadomak moje ruke i mogla bih ugravirati nešto u tebe samo da sam vještija, pametnija, promišljenija. Nešto što nikada ne bi mogao oguliti sa sebe.

Ali nisam.

To je jedina stvar koju ću željeti, znam već tamo, istovremeno osnažena i smrznuta u polju.

I to je jedna stvar koju nikada neću moći.

 

Jelena Zlatar Gamberožić