Kategorije
proza

PAUČINA (neobjavljena priča Viktorije Majačić)

Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim pokretima sićušnog tijela nastoji se osloboditi iz svjetlucave smrtnonosne stupice skrivene među blijedoljubičastim cvjetovima, ali svaki njegov trzaj je bezuspješan. Isti nagon za preživljavanjem upravlja Martinim disanjem, odmjerenim pokretima tijela pokušava ukloniti razgranatu povijušu zabrinutosti koja se šulja kroz njezino grbavo srce i spušta do ukočenih stopala kao pauk prema svojoj lovini. Glava s tisuću okašaca, zbijeni prsni kolutići i hitinski zadak polako nestaju ispod bjeline posmrtne kukuljice. Pauk ubrizgava probavne enzime u letne mišiće metalnocrnog kukca, dok proljetni vjetar odnosi slatkasti miris cvijeća visoko prema nebu kao bezglasnu molitvu. Marta duboko udahne i nježno spusti dlan na majčino koljeno.

Martina majka sjedi u invalidskim kolicima i raduje se svakoj ptici koju dotakne pogledom. Nekoliko trenutaka zadivljeno promatra divljeg goluba u krošnji obližnjeg drveta, zatim usmjeri svoje sivkaste oči prema vrapcima. Maleni mužjak sivog tjemena i ženka sa svijetlosmeđim vratom neprestano skakuću po tlu i čiste perje u prašini uz rub ceste. Majka znatiželjno širi zjenice i uživa u njihovoj skromnoj sreći, sve dok piskutava pjesma lastavica ne usmjeri njezin pogled prema krovu zgrade u kojoj živi već tri godine. Spretne ptice selice iscrtavaju nevidljive krivulje u zraku, majčine usne mreškaju se kao morski valovi i radost se širi, izdiže i pjeni na košćatim obalama njezinog lica prošaranog sitnim borama. Osmijeh joj nije ispunjen zubima, nego dječjom nevinosti. Prije nekoliko mjeseci prestala je nositi plastično zubalo, žuljalo joj je desni i otežavalo gutanje i govor. Bez zubi izgleda kao krhki ptić bez perja. Njezina paperjasta sijeda kosa prorijeđena je na tjemenu, staračke pjege raširile su se preko čela, vrata i nadlanica, nekoć široka bedra sada su dvije suhe bedrene kosti koje strše ispod kućnog ogrtača kao drveni kolci. Okomite brazde s obje strane majčinih usana široke su kao Martin kažiprst. Ostarjelo tijelo pamti svaku neisplakanu suzu i neuslišenu molitvu, ali njezin um je brzi potok zaborava. Svaki njezin novi dan je svjež i čist, prazna ploča koja se svakog dana iznova ispisuje i svake večeri briše. Jučer je otisak svoje bezube čeljusti ostavila na podlaktici njegovateljice. Bilo je vrijeme ručka i njegovateljica je žlicom pažljivo zagrabila malo povrtnog variva s usitnjenim komadićima piletine, ali Martina majka nije željela jesti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i drhtavom rukom odgurnula je tanjur i prosula varivo po sebi, krevetu i podu, zatim je naglo nasrnula na njegovateljicu i kao zmija riđovka ugrizla je za ruku. Njegovateljica je zaprepašteno jauknula, ali Martina majka toga se ne sjeća.

Pauk zaborava neprimjetno se ušetao u njezin mozak i između krvnih žila, živaca i moždanih ovojnica ispleo široku mrežu. Ljepljiva paučina prekrila je većinu dugoročnog sjećanja. Zaboravila je sve udarce šakom u stomak i ostale dijelove tijela koje uvijek prekriva odjeća, zaboravila je zadah suprugovog mamurluka i smrad isprika, prekršena obećanja i prljave prijetnje. Zaboravila je laži, psovke i šamare, ali još uvijek se sjeća dugačkih čipkastih rukava svoje vjenčanice i njegovog pepeljastosivog svadbenog odjela. Pod blagoslovom zaborava nestala je njezina bračna nesreća, ali i sva majčinska sreća. Zvuk razigranog smijeha plavokose djevojčice s dugačkim pletenicama iščeznuo je iz njezinih uspomena. Dlan ove sredovječne žene s dubokim podočnjacima položen na njezino koljeno nema nježnost dječjeg dodira. Neugodan je i nepoželjan.

Martina majka jezikom obliže suhe usne i brzim pokretom ruke, kao da tjera dosadnu muhu, ukloni prste nepoznate žene sa svog koljena. Marta se uplašeno trgne i proguta gorku slinu. Majčino mršavo lice je namršteno, djeluje prijeteće kao očeve oči nakon nekoliko dana apstinencije. Nervozna svjetlost njegovih zjenica uvijek je nagovještavala novi pad na dno čaše, pad u boce alkohola, lažnu hrabrost i izobličenu snagu, ali svilenkasta praznina u očima Martine majke nema dno. Gusta je i neprobojna. Ne može se zaliječiti žlicom soda bikarbone rastopljene u vodi. Kiselina majčinog zaborava ne može se neutralizirati kao očeve želučane tegobe nakon višednevnog opijanja.

Dva vrapca slete na tanku granu obližnjeg javora, živahno zacvrkuću i brzo odlete natrag u prašinu. Majka šuti i promatra vrapce, ne sluša kćerkine riječi. Marta jezikom grebe po dnu nade, kao pomahnitali čarobnjak iz neukrotivih rukava izvlači pitanja o današnjem ručku, sunčanom vremenu i oblacima, o ptičjim krlima i mirisu jorgovana. Ali majka šuti i promatra sićušne ptice, ne primjećuje da se slova koja Marta izgovara pretvaraju u kamenje koje zastaje u grlu poput prevelikog zalogaja hrane. Marta osjeća mučninu, ali neutaživa glad iznova je napada. Rukama skuplja prašinu sadašnjosti, pretresa po džepovima prošlosti, izmišlja riječi i sastavlja nervozne rečenice, ali majka joj ne odgovara. Paučina je pregusta i ubrzo ih obje proguta tišina.

***

Nekoliko trenutaka kasnije, kćerka i majka sjede na istom mjestu u dvorištu. U tišini, pokraj vitkog stabla jorgovana. Vrapci još uvijek čiste perje u prašini, Martin želudac drobi i razgrađuje neodgovorena pitanja, a jedna starija žena, kratke sijede kose, izlazi iz glavne zgrade staračkog doma. Srdačno im uputi pozdrav i naglo se zaustavi ispred klupe.

– Ja ovo lice poznajem – izgovori sjedokosa žena i netremice promatra Martinu majku.

– Sjećam Vas se iz rodilišta – svečano uzvrati majka i odgonetne zagonetku iz prošlosti.

Razgovor dvaju starijih žena potekne u neočekivanom pravcu. Prije četiri desetljeća zajedno su boravile u bolničkoj sobi. Marta s nevjericom sluša kako se majčine misli s lakoćom pretvaraju u rečenice, teku kao neustrašiva rijeka koja čezne za zagrljajem širokog ušća. Slike iz prošlosti otimaju se iz paukovog stiska i lete okolo kao mnoštvo vinskih mušica.

– Bile smo istog dana u rađaoni. Na Jurjevo. Vi ste rodili dječaka od 3300g, a ja djevojčicu od jedva 2500g. – žubore kapljice sjećanja s majčinih usana, dok se u uglovima Martinih očiju nakuplja slana voda.

– Da, tako je – s osmijehom na licu potvrdi sjedokosa žena – Imate dobro pamćenje.

– Hvala Vam – ponosno izgovori majka.

– Je li ovo Vaša kćerka? Ona mala djevojčica s rodinim ugrizom na potiljku?

Toplina proljetnog dana spusti se s Martinih ramena duboko ispod rebara i ugnijezdi se u koštanu krletku njezinih prsa kao vruća strepnja. Srce joj je sunčeva baklja. Utroba joj podrhtava, dok iščekuje majčin odgovor.

– Ne, ne znam tko je ova žena – majka nezainteresirano slegne ramenima.

– Jako ste slične, pa sam pomisli… – riječi sjedokose žene grubo zaustavi Martina majka.

– Moja kćerka nije ovdje. Umrla je nedugo poslije rođenja.

Elektroni, protoni i ioni Martinog srca se ubrzavaju, plazma osjećaja se miješa i brzo zagrijava. Marta nervozno pogleda prema svojim neurednim noktima. Suha ispucana koža njezinih prstiju žudi za mekoćom, nježnost majčinih zagrljaja koju je kao djevojčica željno upijala nestala je s jagodica njezinih prstiju i raspršila se kao jutarnja rosa. Kao da nikada nije postojala. A postojala je.

Martina majka je na oltar suprugove strahovlade svakodnevno stavljala svoje kucajuće srce, svoje meso i kosti, ispod tople i mekane kože skrivala je kćerku od psovki, pijanih riječi i teških šaka. Iz njezinih napuknutih rebara i polomljenih zubi izrastalo je lažno cvijeće novih početaka. Zatvorena vrata spavaće sobe uvijek su donosila slanu kišu i prigušene jecaje, nakon kojih bi se pojavila duga pokajanja i očevih obećanja, krhka i kratkotrajna kao leptirova krila.

– Ah, žao mi je – odgovori sjedokosa žena i sućutno pogleda prema Marti.

U kćerkinoj nutrini otvara se crna rupa, nestabilna supernova užasa i srama. Majčina usta bez zubi smiju joj se u lice. Marta ne može učiniti ništa da se otrgne iz ljepljivog zagrljaja. Čelo joj je orošeno kapljicama znoja, kosti su joj teške i ispunjene kajanjem i tugom, njezini okrugli obrazi bolno se rumene. Osjeća pritisak teških nevidljivih niti oko svojih zglobova i ukrućene mišiće još jednog poraza. Nepomična je kao mrtvi kukac u paukovoj mreži među mirisnim cvjetovima jorgovana. Poput onih kukaca koje je često sanjala u djetinjstvu.

Svaki put kad bi očevo pijanstvo ostavilo modre tragove na koži njezine majke, Marta je imala noćne more. U snovima je trgala gustu paučinu u koju je bila upetljana i panično skidala ljepljive niti i mrtve kukce sa svojih ramena i iz kose. Ponekad bi joj se brzo približavao neobično veliki pauk s krupnim žutim očnjacima i dvometarskim nogama. Ponekad bi pokušavala pobjeći od stotina sitnih crnih paukova koji su joj se penjali uz noge ili bi joj se prema ustima penjala dlakava tarantula, ali svaki taj san završavao je isto. U trenutku najvećeg straha, Marta se ne bi mogla pomaknuti s mjesta. Tada bi iznenada osjetila čvrsti dodir majčinih ruku koje bi je s lakoćom oslobodile od okova straha i nadolazeće prijetnje. Nakon toga bi se pomokrila u krevet i uplašeno probudila. Kad bi osvanulo jutro, majka bi ušla u sobu i promijenila posteljinu. Tamnožuta mrlja na plahti uvijek je nalikovala na tamne kolutove oko majčinih očiju, a one bi ostatak prijepodneva provele hodajući po stanu kao dvije oprezne mačke, trzajući ušima na svaki šum i pazeći kako ne bi nepromišljenim zvukom probudile mamurnu zvijer.

– Danas je baš lijep dan – neočekivano izgovori Martina majka.

– Da, jeste – plaho doda sjedokosa žena.

– Drago mi je što smo se srele.

– I meni isto. Vidjet ćemo se opet uskoro, moja majka u četvrtak slavi 98. rođendan.

– U četvrtak dolazi i moj suprug. Rekao je da će mi donijeti buket ruža. Moći ćete ga onda upoznati.

Divlji golub iznenada prhne s grane drveta visoko prema proljetnim oblacima, dva vrapca glasno zacvrkuću. Martina majka smiješi se veselo kao djevojčica s novom lutkom i sjedokosoj ženi prstom pokazuje prema prašnjavoj ptičjoj kupki. Svilena čahura u potpunosti je prekrila kćerkin lik, paučnjak je iz vrha šiljka ispustio otrov, a iz čvrste vrećice za jajašca izašao je trijezan i ljubazan suprug, izmaštan muškarac, nježni zaštitnik stvoren od dubokih ožiljaka i neispunjenih nadanja. Žena se nervozno osmjehne i uputi prema širokim vratima ukrasne željezne ograde, prije nego izađe iz dvorišta zastane i osvrne se. Pokraj bezube starice u invalidskim kolicima na drvenoj klupi sjedi prozirna žena. Bijela mrlja bez oblika. Bez imena. Žena zarobljena u stupici iz koje nema izlaza.

Marta poraženo pogleda prema krupnim cvjetnim grozdovima jorgovana. Srebrna paukova mandala u svom središtu ima bijelu nepomičnu kuglicu. Pauk proždrljivo isisava njezin sadržaj.

Viktorija Majačić

(Autor ilustracije: Meho Mahmutović)

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Kuća

Sve je ostavio unutra: ono što je spremao, osmišljavao i gradio. Fasada je bila nenadmašna, a dugo je povlačio četkom, mirnim, odmjerenim pokretima po zidovima svake prostorije. Detalji su bili promišljeni i dorađeni pa su rijetki ukrasi djelovali skupocjenije nego što su bili. Pokućstvo dragocjenije. Biljke raskošnije. Prostorije vrjednije. I mi.
Kad je odlazio, nije uzeo svoje stvari. Njegovi koferi su još na ormaru. Nepomično skupljaju prašinu.
– Zašto si pazio na svaki detalj, a zatim otišao? Gdje sada četkom pomno prelaziš i zaglađuješ neravnine?
Čekam, napeto, na odgovor. Ostajem bez njega.
Da si još unutra, kuhao bi jaje. Zatim bi ga rukama koje sam satima mogla promatrati izvadio iz vode i skidao ljusku. Bijelo, kuhano jaje i crna kava, sinonimi za mir. Tvoj dugi i duboki pogled. Nisam znala kako ga opisati pa sam ga jednostavno nazvala po tebi.
Da si još unutra, pisao bi i čitao pod blagom svjetlošću lampe koja te podsjećala na svjetlost zvijezda. Lampa, svjetionik koji razbija tamu na kraju svijeta gdje si sagradio kuću.
Ono što je smiješno, tvoj humor, dakako: Mislila sam da sam samo posjetitelj u tvojoj utvrdi, ali zapravo je kuća bila moja. Ništa u njoj nisi smatrao dovoljno vrijednim za ponijeti sa sobom kad si odlazio.
Ostalo je svjetlo, blaga obasjanost noći. Fasade nestaju.
Staklo je popucalo.
Staza je puna rupa i zarasla je u invazivno bilje.
Prolaznici ne zagledaju, ne razmišljaju.
Ja samo ponekad uđem, sjednem za stol na kojem si u sitnu keramičku šalicu s cvjetovima ulijevao crnu tekućinu jutarnje kave.
Pogledam u posudu za jaje, čađavu i okrhnutu. Pred kraj više nisi pazio na nju.
Udahnem miris ustajalosti i pokušam provjetriti, unijeti novi zrak u ono što je ostalo.
Upite i dalje šaljem stalno, u prazno, i zamišljam da ih tvoj dugi, neprekinuti pogled nekako prima i barem razmišlja o njima dok mirno listaš stranice nove knjige.
I plačem.
TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić
SLIKA: Česi Novaković
Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković
Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

TRETMAN ŠUTNJOM

“Neki smatraju da je tretman šutnjom najteži oblik emocionalnog zlostavljanja. To je kazna koju koriste zlostavljači kako bi se žrtva osjećala nevažnom, bezvrijednom, nebitnom i potpuno odsutnom iz zlostavljačevih misli. Drugi smatraju da je šutnja najbolje rješenje u situacijama kada nikakav razgovor ne pomaže. Ona potiče osobu s kojom se ne razgovara da razmisli zašto je došlo do te situacije te kako ispraviti nastalo stanje.”

(medikus.hr)

 

Zimski krajolik stvara neodređenu, ali snažnu bol, dok se u njemu sakupljaju nepripadajuće boje, odvodeći je u stanje utrnulog smrzavanja. Zadnjim snagama želi produbiti to bolno, doći do prave slike toga što je šutnja otvorila u njoj, jer sama šutnja je maskirano ništa – rupa u koju treba skočiti, ako ima hrabrosti. Rupa u kojoj je stvaran odgovor.

Ima li hrabrosti uskočiti ili će samo gledati u nju i pustiti da ona gleda natrag, pokušavajući je usput začepiti sa šibljem i blagoglagoljivošću? I ne uspijevajući, jer nema načina da se zatvori rupa. Šutnja će se neometano protezati satima, danima i godinama, ako se nešto ne poduzme. Otvorila se prvo polako, poput procjepa, tankog potočića, da bi se zatim širila. Brazda od potresa koja se povećava dok je ne odgurne u sasvim različit kraj postojanja od onog u kojem je bila i u kojem je željela nastaviti biti prije šutnje. Rupe. Zaleđivanja.

Uz potočić, nagruvale su se ptice; crne vrane. Otvorile su kljunove i čekale. Kada hranu i vodu nisu dočekale, osušile su se i s njih je spalo perje. Čak se i njih moglo umoriti čekanjem i šutnjom, te žive, žilave sile. Kljun koji ništa ne prima, uši koje ništa ne čuju, oči koje ništa ne vide, ostavljeni su da trunu u zaleđenom krajoliku.

Snijeg koji je prekrio sve tragove koji su postojali, sve izgovorene riječi, kao i učinjene pomake i dodire služi upravo tome: da poništi dotad ostvareno i izgrađeno. Guste pahulje preuzimaju funkciju poništavanja, a šuma poprima funkciju odbačenih organa: boju osušene krvi.

Što bi se trebalo događati?

Pored potoka trebala bi rasti mala biljka. Iznad potoka trebali bi se gomilati oblaci. U potoku, trebao bi šuštati šaš.

Što rade umjesto toga?

Stoje.

Slika je zaleđena. Ništa se ne pomiče. Šutnja je zaleđenost.

Što želi učiniti onaj koji šuti?

Zaustaviti kretanje. Šutnja nije samo kazna, nije samo zlostavljanje, nije samo kontrola i nije samo poduka koja se koristi da bi se druga osoba zapitala. Ona je puno opasnija, ali to je shvatila tek kad više nije mogla pomaknuti sliku duboke zime.

Kad je shvatila da je u zamci.

Šutnja se uspješno koristi za zaustavljanje tokova: toplih strujanja. Plime i oseke. Dana i noći. Godišnjih doba. Ciklusa krvi. Šutnja nastoji, šutnja često i uspijeva, zaustaviti životni tok. Žrtvu uvuče u stagnaciju. Dok promatra i analizira rupu, procjep koji šutnja vješto stvara, ona ne shvaća da je onaj koji je kaznio šutnjom već daleko, da je to samo zamka koju je postavio da umrtvi reakcije i onemogući pomicanje.

Da usmrti.

A ona ne vidi dobro jer je u zaleđenoj slici, u toku bez toka, u slici bez tona. U tijelu bez pulsa. Koliko je dobro uspio ugravirati šutnju, uokviriti je njome, tako da glas više ne izlazi iz njenih usta, zrak je obustavljen, a sve ptice miruju kao preparirane? I što je jedino što može učiniti ona koja je kažnjena?

Zabarikadirana u organizmu u kojem se ne može pomaknuti, kao u utrnutosti, nesvjestici, treba ipak pokušati, u toj silnoj zimi i ledu, pomaknuti dio po dio. Prvo udahnuti. Zatim izdahnuti. Pustiti da dah pokrene prvo pluća.

Zatim treba pokušati pomaknuti prste. Netko te želi zadržati u staklu, pauzirati te na neodređeno, to je cilj i na to isprva, ne shvaćajući, pristaješ. Ali ne moraš nastaviti.

Postoje razne moći. Šutnja je jedna od najjačih, ali kada naučiš kako je nadmašiti, tvoje moći postaju mnogo veće od nje.

Miče li se jadna biljka u zaleđenom krajoliku? Vrti li listiće lijevo ili desno, iako nema vjetra i nema strujanja?

Čini se da se savija prema rječici, pukotini niz koju je prije tekla voda, ali sada samo stoji. Čini se da je moguće.

Što još radi biljka?

Pruža ruke kamo može- prema vodi, svakako, al i prema zraku jer želi disati, prema zemlji jer se treba ukorijeniti. Potrebna joj je i vatra raspuknutog, nepomičnog sunca koju joj ono trenutno ne može dati, ali uskoro će moći.

Zašto?

Jer krajolik i dalje ima oči, iako ne smije govoriti. I kada vidi da se biljčica pomakla, pokušat će i on.

Dakle, prva je kretnja najvažnija. Upri. Sve ostale će slijediti, iako se bojiš da će za svaku sljedeću trebati jednaka snaga. Neće.

Jednom se jednostavnom kretnjom uništava šutnja. Kretanje uništava zaleđenost.

Šah mat.

Krajolik je razbijen. Smiješ izaći.

 

SLIKA: ČESI NOVAKOVIĆ

TEKST: JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
Autori

Predrag Radić

Predrag Radić je rođen 1980. godine. Završio je Elektrotehnički fakultet u Beogradu. Vodio je različite telekomunikacione i softverske projekte u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Tokom 2023. je završio psihoterapijsku propedeutiku i edukant je za Geštalt psihoterapeuta. Živi u Beogradu sa svoja dva sina i mačkom. Voli da čita, piše, komponuje, peva i vesla na dasci.

Predrag Radić

 

 

Kategorije
poezija

Navikavanje na mrak- neobjavljene pjesme Predraga Radića

Mi radimo kao da ništa nije bilo
To je bio moj moto
Tri godine
Kao da ništa nije bilo
Pre tri godine
Odjednom
Umrla je mama
Žena
Ljubav
Ali mi radimo
Vozimo se u školu
Na posao
Prostiremo veš
Slažemo suđe
Tri godine mi ne stajemo
Upoznajem žene
Jednu sam poželeo
Da bude sa nama
Da budemo porodica
Radili smo sve
Kao da ništa nije bilo
Vozili se
Prostirali veš
Slagali suđe
Kad je i ona umrla
Više ništa nije
Kao što je bilo
Život je napravio dvostruki salto
Preskačući preko mojih
Istegnutih prepona
Odjednom
Želim samo da pišem
Dišem
Osećam
Konačno sam shvatio
Bol mi sasvim dobro ide
*
*
*
#bogami_je_svasta_bilo


Neko je sedeo na mojoj stolici
i slomio joj noge!
Neko je škrabao mojom olovkom
i slomio joj srce!

Neko je jeo iz mog tanjira!
Neko je smazao moj musli!
Neko se tuširao u mom kupatilu!
Neko je spavao u mom krevetu!

Neko i dalje spava u mom krevetu…

Nastala je velika buka.
Riđokosa se uplašila
pobegla
i nikada se više nije vratila.

Medvedi popravljaju slomljene stvari
žive srećno
i dvaput zaključavaju vrata.
*
*
*
#vise_niko_ne_spava_u_mom_krevetu

 

Nikad više
Urla moj razum
Samo još jednom
Preklinje moje srce
Miris razigranih usana probudio je Zlatoustog u meni
Pozlaćeni nemir ukotvljen pre 40 godina
Dečak kog su davno ubedili da je zemlja pustinja
Postavljen na presto sa kojeg mu vise noge
Nije bio dorastao da ikome bude Kralj
Sad je toj šaradi kraj

Napuštam Narcisa raskovitlanih čula
Napuštam manastir u kom je izatkan džemper moje patnje
Dobrodošao tamni, opaki, slasni svete
Neki bi rekli da sam okasnio
Preskočili su deo koji kaže da najbolje rađa kesten koji poslednji ozeleni

Napevajući i moleći za ljubav
Jedno sam naučio
Nema Kralja bez Ratnika
Ni Ratnika bez Ljubavnika
Zaglavljena duša mora krenuti ispočetka

Ako me nekada na putu sretneš
I čuješ da nešto preklinje
To više nije ono moje srce
To samo odjekuje bol zapaljivih vremena
Dok sasušena sloboda bukti željna potopa
Prospi se tada po meni
Ugasi me još jednom
Samo još jednom
I nikad više
*
*
*
#jesam_to_rekao_nikad?

Da li ljubav potone zbog stotinu crnih mrlja
ili stotinu crnih mrlja ispliva kada ljubav potone?
Na kraju da li je i bitno
kad ljubav potone?
*
*
*
#nije_bitno

 

Mesecima rudarim
Ruke sam zacrneo, na lice ugljen kidiše
Kopam kanale arhetipskih nalazišta
Olistali skelet u njima se skriva
Stvarni život
Neobasjan bleštavilom izlizanog podneva
Pod prstima nazirem zlatnu žilu kucavicu
Njene niti se šire po neprohodu
Pratim ih, kopam
Zasukanih golorukava
Puženje je jedini način da prohodam
Poderana ruka pulsira
Naslućujete li tajmer koji odbrojava?
Neki to zovu paklom
Može i tako
U ispodzemlju pojmovi svetla su nevažni
Evo moje definicije:
Pakao je blagosloveni prostor u kom nepostojeći život nastaje
I u kom se postojeći život razbluđuje
Ne brinem
Kada se oči potpuno naviknu na mrak
Nijedna eksplozija nije smrtonosna
*
*
*
#zilav_sam

 

(Autor: Predrag Radić

Fotografije: Meho Mahmutović)