Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim pokretima sićušnog tijela nastoji se osloboditi iz svjetlucave smrtnonosne stupice skrivene među blijedoljubičastim cvjetovima, ali svaki njegov trzaj je bezuspješan. Isti nagon za preživljavanjem upravlja Martinim disanjem, odmjerenim pokretima tijela pokušava ukloniti razgranatu povijušu zabrinutosti koja se šulja kroz njezino grbavo srce i spušta do ukočenih stopala kao pauk prema svojoj lovini. Glava s tisuću okašaca, zbijeni prsni kolutići i hitinski zadak polako nestaju ispod bjeline posmrtne kukuljice. Pauk ubrizgava probavne enzime u letne mišiće metalnocrnog kukca, dok proljetni vjetar odnosi slatkasti miris cvijeća visoko prema nebu kao bezglasnu molitvu. Marta duboko udahne i nježno spusti dlan na majčino koljeno.
Martina majka sjedi u invalidskim kolicima i raduje se svakoj ptici koju dotakne pogledom. Nekoliko trenutaka zadivljeno promatra divljeg goluba u krošnji obližnjeg drveta, zatim usmjeri svoje sivkaste oči prema vrapcima. Maleni mužjak sivog tjemena i ženka sa svijetlosmeđim vratom neprestano skakuću po tlu i čiste perje u prašini uz rub ceste. Majka znatiželjno širi zjenice i uživa u njihovoj skromnoj sreći, sve dok piskutava pjesma lastavica ne usmjeri njezin pogled prema krovu zgrade u kojoj živi već tri godine. Spretne ptice selice iscrtavaju nevidljive krivulje u zraku, majčine usne mreškaju se kao morski valovi i radost se širi, izdiže i pjeni na košćatim obalama njezinog lica prošaranog sitnim borama. Osmijeh joj nije ispunjen zubima, nego dječjom nevinosti. Prije nekoliko mjeseci prestala je nositi plastično zubalo, žuljalo joj je desni i otežavalo gutanje i govor. Bez zubi izgleda kao krhki ptić bez perja. Njezina paperjasta sijeda kosa prorijeđena je na tjemenu, staračke pjege raširile su se preko čela, vrata i nadlanica, nekoć široka bedra sada su dvije suhe bedrene kosti koje strše ispod kućnog ogrtača kao drveni kolci. Okomite brazde s obje strane majčinih usana široke su kao Martin kažiprst. Ostarjelo tijelo pamti svaku neisplakanu suzu i neuslišenu molitvu, ali njezin um je brzi potok zaborava. Svaki njezin novi dan je svjež i čist, prazna ploča koja se svakog dana iznova ispisuje i svake večeri briše. Jučer je otisak svoje bezube čeljusti ostavila na podlaktici njegovateljice. Bilo je vrijeme ručka i njegovateljica je žlicom pažljivo zagrabila malo povrtnog variva s usitnjenim komadićima piletine, ali Martina majka nije željela jesti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i drhtavom rukom odgurnula je tanjur i prosula varivo po sebi, krevetu i podu, zatim je naglo nasrnula na njegovateljicu i kao zmija riđovka ugrizla je za ruku. Njegovateljica je zaprepašteno jauknula, ali Martina majka toga se ne sjeća.
Pauk zaborava neprimjetno se ušetao u njezin mozak i između krvnih žila, živaca i moždanih ovojnica ispleo široku mrežu. Ljepljiva paučina prekrila je većinu dugoročnog sjećanja. Zaboravila je sve udarce šakom u stomak i ostale dijelove tijela koje uvijek prekriva odjeća, zaboravila je zadah suprugovog mamurluka i smrad isprika, prekršena obećanja i prljave prijetnje. Zaboravila je laži, psovke i šamare, ali još uvijek se sjeća dugačkih čipkastih rukava svoje vjenčanice i njegovog pepeljastosivog svadbenog odjela. Pod blagoslovom zaborava nestala je njezina bračna nesreća, ali i sva majčinska sreća. Zvuk razigranog smijeha plavokose djevojčice s dugačkim pletenicama iščeznuo je iz njezinih uspomena. Dlan ove sredovječne žene s dubokim podočnjacima položen na njezino koljeno nema nježnost dječjeg dodira. Neugodan je i nepoželjan.
Martina majka jezikom obliže suhe usne i brzim pokretom ruke, kao da tjera dosadnu muhu, ukloni prste nepoznate žene sa svog koljena. Marta se uplašeno trgne i proguta gorku slinu. Majčino mršavo lice je namršteno, djeluje prijeteće kao očeve oči nakon nekoliko dana apstinencije. Nervozna svjetlost njegovih zjenica uvijek je nagovještavala novi pad na dno čaše, pad u boce alkohola, lažnu hrabrost i izobličenu snagu, ali svilenkasta praznina u očima Martine majke nema dno. Gusta je i neprobojna. Ne može se zaliječiti žlicom soda bikarbone rastopljene u vodi. Kiselina majčinog zaborava ne može se neutralizirati kao očeve želučane tegobe nakon višednevnog opijanja.
Dva vrapca slete na tanku granu obližnjeg javora, živahno zacvrkuću i brzo odlete natrag u prašinu. Majka šuti i promatra vrapce, ne sluša kćerkine riječi. Marta jezikom grebe po dnu nade, kao pomahnitali čarobnjak iz neukrotivih rukava izvlači pitanja o današnjem ručku, sunčanom vremenu i oblacima, o ptičjim krlima i mirisu jorgovana. Ali majka šuti i promatra sićušne ptice, ne primjećuje da se slova koja Marta izgovara pretvaraju u kamenje koje zastaje u grlu poput prevelikog zalogaja hrane. Marta osjeća mučninu, ali neutaživa glad iznova je napada. Rukama skuplja prašinu sadašnjosti, pretresa po džepovima prošlosti, izmišlja riječi i sastavlja nervozne rečenice, ali majka joj ne odgovara. Paučina je pregusta i ubrzo ih obje proguta tišina.
***
Nekoliko trenutaka kasnije, kćerka i majka sjede na istom mjestu u dvorištu. U tišini, pokraj vitkog stabla jorgovana. Vrapci još uvijek čiste perje u prašini, Martin želudac drobi i razgrađuje neodgovorena pitanja, a jedna starija žena, kratke sijede kose, izlazi iz glavne zgrade staračkog doma. Srdačno im uputi pozdrav i naglo se zaustavi ispred klupe.
– Ja ovo lice poznajem – izgovori sjedokosa žena i netremice promatra Martinu majku.
– Sjećam Vas se iz rodilišta – svečano uzvrati majka i odgonetne zagonetku iz prošlosti.
Razgovor dvaju starijih žena potekne u neočekivanom pravcu. Prije četiri desetljeća zajedno su boravile u bolničkoj sobi. Marta s nevjericom sluša kako se majčine misli s lakoćom pretvaraju u rečenice, teku kao neustrašiva rijeka koja čezne za zagrljajem širokog ušća. Slike iz prošlosti otimaju se iz paukovog stiska i lete okolo kao mnoštvo vinskih mušica.
– Bile smo istog dana u rađaoni. Na Jurjevo. Vi ste rodili dječaka od 3300g, a ja djevojčicu od jedva 2500g. – žubore kapljice sjećanja s majčinih usana, dok se u uglovima Martinih očiju nakuplja slana voda.
– Da, tako je – s osmijehom na licu potvrdi sjedokosa žena – Imate dobro pamćenje.
– Hvala Vam – ponosno izgovori majka.
– Je li ovo Vaša kćerka? Ona mala djevojčica s rodinim ugrizom na potiljku?
Toplina proljetnog dana spusti se s Martinih ramena duboko ispod rebara i ugnijezdi se u koštanu krletku njezinih prsa kao vruća strepnja. Srce joj je sunčeva baklja. Utroba joj podrhtava, dok iščekuje majčin odgovor.
– Ne, ne znam tko je ova žena – majka nezainteresirano slegne ramenima.
– Jako ste slične, pa sam pomisli… – riječi sjedokose žene grubo zaustavi Martina majka.
– Moja kćerka nije ovdje. Umrla je nedugo poslije rođenja.
Elektroni, protoni i ioni Martinog srca se ubrzavaju, plazma osjećaja se miješa i brzo zagrijava. Marta nervozno pogleda prema svojim neurednim noktima. Suha ispucana koža njezinih prstiju žudi za mekoćom, nježnost majčinih zagrljaja koju je kao djevojčica željno upijala nestala je s jagodica njezinih prstiju i raspršila se kao jutarnja rosa. Kao da nikada nije postojala. A postojala je.
Martina majka je na oltar suprugove strahovlade svakodnevno stavljala svoje kucajuće srce, svoje meso i kosti, ispod tople i mekane kože skrivala je kćerku od psovki, pijanih riječi i teških šaka. Iz njezinih napuknutih rebara i polomljenih zubi izrastalo je lažno cvijeće novih početaka. Zatvorena vrata spavaće sobe uvijek su donosila slanu kišu i prigušene jecaje, nakon kojih bi se pojavila duga pokajanja i očevih obećanja, krhka i kratkotrajna kao leptirova krila.
– Ah, žao mi je – odgovori sjedokosa žena i sućutno pogleda prema Marti.
U kćerkinoj nutrini otvara se crna rupa, nestabilna supernova užasa i srama. Majčina usta bez zubi smiju joj se u lice. Marta ne može učiniti ništa da se otrgne iz ljepljivog zagrljaja. Čelo joj je orošeno kapljicama znoja, kosti su joj teške i ispunjene kajanjem i tugom, njezini okrugli obrazi bolno se rumene. Osjeća pritisak teških nevidljivih niti oko svojih zglobova i ukrućene mišiće još jednog poraza. Nepomična je kao mrtvi kukac u paukovoj mreži među mirisnim cvjetovima jorgovana. Poput onih kukaca koje je često sanjala u djetinjstvu.
Svaki put kad bi očevo pijanstvo ostavilo modre tragove na koži njezine majke, Marta je imala noćne more. U snovima je trgala gustu paučinu u koju je bila upetljana i panično skidala ljepljive niti i mrtve kukce sa svojih ramena i iz kose. Ponekad bi joj se brzo približavao neobično veliki pauk s krupnim žutim očnjacima i dvometarskim nogama. Ponekad bi pokušavala pobjeći od stotina sitnih crnih paukova koji su joj se penjali uz noge ili bi joj se prema ustima penjala dlakava tarantula, ali svaki taj san završavao je isto. U trenutku najvećeg straha, Marta se ne bi mogla pomaknuti s mjesta. Tada bi iznenada osjetila čvrsti dodir majčinih ruku koje bi je s lakoćom oslobodile od okova straha i nadolazeće prijetnje. Nakon toga bi se pomokrila u krevet i uplašeno probudila. Kad bi osvanulo jutro, majka bi ušla u sobu i promijenila posteljinu. Tamnožuta mrlja na plahti uvijek je nalikovala na tamne kolutove oko majčinih očiju, a one bi ostatak prijepodneva provele hodajući po stanu kao dvije oprezne mačke, trzajući ušima na svaki šum i pazeći kako ne bi nepromišljenim zvukom probudile mamurnu zvijer.
– Danas je baš lijep dan – neočekivano izgovori Martina majka.
– Da, jeste – plaho doda sjedokosa žena.
– Drago mi je što smo se srele.
– I meni isto. Vidjet ćemo se opet uskoro, moja majka u četvrtak slavi 98. rođendan.
– U četvrtak dolazi i moj suprug. Rekao je da će mi donijeti buket ruža. Moći ćete ga onda upoznati.
Divlji golub iznenada prhne s grane drveta visoko prema proljetnim oblacima, dva vrapca glasno zacvrkuću. Martina majka smiješi se veselo kao djevojčica s novom lutkom i sjedokosoj ženi prstom pokazuje prema prašnjavoj ptičjoj kupki. Svilena čahura u potpunosti je prekrila kćerkin lik, paučnjak je iz vrha šiljka ispustio otrov, a iz čvrste vrećice za jajašca izašao je trijezan i ljubazan suprug, izmaštan muškarac, nježni zaštitnik stvoren od dubokih ožiljaka i neispunjenih nadanja. Žena se nervozno osmjehne i uputi prema širokim vratima ukrasne željezne ograde, prije nego izađe iz dvorišta zastane i osvrne se. Pokraj bezube starice u invalidskim kolicima na drvenoj klupi sjedi prozirna žena. Bijela mrlja bez oblika. Bez imena. Žena zarobljena u stupici iz koje nema izlaza.
Marta poraženo pogleda prema krupnim cvjetnim grozdovima jorgovana. Srebrna paukova mandala u svom središtu ima bijelu nepomičnu kuglicu. Pauk proždrljivo isisava njezin sadržaj.
(Autor ilustracije: Meho Mahmutović)
