Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Probudio se ranije nego inače.

Goga je za danas najavila čišćenje, a to je značilo da se svatko od njih mora pozabaviti svojim dijelom posla, imali za to volje ili ne. Njegov dio bilo je pranje prozora i podova, s tim da nije smio zaboraviti na terasu, najvažniji dio stana. Terasa se, upozorila je Goga naglašavajući zadnju riječ, prlja najviše.

Dok je ustajao, obuzeo ga je poznati osjećaj izmještenosti. Nije znao bolje nazvati taj osjećaj koji ga je već mjesecima proganjao pri buđenju. Bilo mu ga je teško i opisati.

– Znaš, to je… kao da ne bih trebao biti tu gdje sam. Kao da pripadam negdje drugdje –  trudio se objasniti najboljem prijatelju na kavi pored supermarketa u kojem su zajedno kupovali svake nedjelje.

– Ma nemoj mi reći. Svi se tako osjećamo, stari – odgovorio mu je ovaj i osmjehnuo se. – Pun ti je kufer posla, svakodnevnih sranja, bračnih pizdarija…

– Da… – uzvratio je on pažljivo. – Ali nije samo to, već… kao da sam upao u pogrešan scenarij. Moj život, ono što bih zapravo morao raditi… kao da je negdje drugdje.

Prijatelj ga je, pristojnosti radi, ipak pitao gdje to smatra da bi trebao sada biti, a nije. Na to pitanje nije imao odgovor, samo slike koje su se ravnomjerno redale u njegovoj glavi, blagih boja i linija, kao u dječjoj slikovnici: stol s mramornim kolačem, tanki ženski vrat, ljubičasta orhideja u tegli. Previše nejasne da bi ih pokušao istumačiti sebi ili prijatelju.

S Gogom nije razgovarao o tom osjećaju. Znao je kako bi ona – analitična kakva je već bila – reagirala na njega. Posjela bi ga na njihovu prostranu terasu kao malo dijete, skuhala mu čaj od mente i zatim krenula u ispitivanje: Koliko se dugo tako osjeća? Gdje smatra da uistinu pripada? Je li sretan s njom? Kako bi se stvari mogle poboljšati?

Goga, majstorica napretka i životne ravnoteže. Kad nije radila na preuređenju njihovog trosobnog stana, planirala je korake u svojoj sve dinamičnijoj karijeri ili pojašnjavala kako će im za nekoliko godina biti idealno vrijeme za bebu. On je samo kimao glavom, ne razmišljajući. Nije bilo potrebe. Goga će sve urediti, osmisliti onako kako je potrebno za njihovu zajedničku sreću i to sa svoja dva rokovnika: crnim – u koji je zapisivala svoje zadatke i plavim – u koji je zapisivala sve što su trebali uraditi njih dvoje zajedno ili (češće) – on sam. Čekalo ga je tako mijenjanje žarulje u hodniku zgrade, popravak automobila, kupnja novih zavjesa u Ikei i raspitivanje oko novog mjesta za ljetovanje. Gogi je dosadilo ljetovati svake godine uvijek u istom primorskom gradiću gdje je on imao vikendicu. Gogi bi stvari općenito brzo dosadile. Ajmo dalje! – bila je njezina omiljena poštapalica. No trebalo je priznati: doista su išli „dalje“. U samo par godina veze i godinu dana braka pronašla mu je tri posla (jedan za drugim, tako da u karijeri nema, naglasila je, praznog hoda), zajednički stan, a činilo mu se da je rješavala i sve ostalo u njegovom životu. Na primjer, odjeću. Uvijek je bila oprana, ispeglana i posložena. Zatim, hranu. Uz sve ostale obaveze, uvijek je uspijevala skuhati nešto vrlo ukusno poput njegove omiljene mesne pite. Često je zamišljao kako je njihov zajednički život zapravo hotel u kojem on ima sve privilegije i poneke dužnosti oko kojih nikada nije zanovijetao. Nije bilo potrebe. Goga se brinula o svemu, najmanje što je mogao jest pomoći joj i ispuniti svoje obaveze iz plavog rokovnika.

Samo, ta izmještenost. Jutros se činila mnogo većom nego inače, čak i težom. Pritiskala mu je glavu i vrat na raznim mjestima tako da mu se činilo da ga sa svih strana stežu velika kliješta. Poželio je nekoga nazvati prije čišćenja ili barem sam, na terasi, popiti kavu. Odlučio se za kavu. Nije mogao podnijeti razgovor koji bi uslijedio nakon poziva nekom prijatelju. Prazne floskule, nedostatak pravih pitanja. Pitao se što uopće može i dobiti iz tih razgovora. Jedina osoba koju je stvarno želio čuti bila je Lara. Iako, pomišljao je dok je palio cigaretu na terasi i brzo uvlačio dimove u strahu da bi se Goga mogla vratiti i zateći ga kako puši (u plavom rokovniku je još davno bilo precrtano: PRESTATI PUŠITI!, pa Goga nije znala za njegove povremene izlete u dimnu zavjesu), nije znao ni što bi njoj točno rekao da je nazove.

– Heej, što ima? – zamišljao je da joj govori u slušalicu. – Znam da se nismo već dugo čuli… Kako si? Nećeš vjerovati, oženio sam se. Ima već godina dana… Zapravo, ne znam zašto ne bi vjerovala (na tom mjestu bi se nasmijao da joj pokaže kako nije izgubio svoju šaljivost koju je voljela). Kako posao? Larine skulpture?

Lara je imala podrum u kojem je slikala i radila oblike od gline koje je on nazivao „Larinim skulpturama“. Ona se na to smijala i tvrdila da je riječ o ljudskim oblicima i da pogleda bolje, ali on ih nije prepoznavao. Iskrivio bi glavu pokušavajući detektirati ruku ili trup, a zatim bi se, nakon neuspjeha u kojem bi rezignirano vrtio glavom, oboje smijali.

Od svih žena koje je ikada upoznao, Lara je bila jedina koja se znala smijati na vlastiti račun. Oko svog rada, svojih napornih roditelja, prijateljica koje su je često zamarale svojim problemima. Smijala se iskreno i dobroćudno, pa se osjećao korisnim dok je smišljao smiješne nadimke za njih, a Larinoj majci na telefon govorio da ih je upravo prekinula u transcendentalnoj meditaciji. Lara je bila jedina žena koja je ne samo razumjela već i poticala njegov humor. I jedina koja za njega nije imala plan. Činilo se kao da joj je bilo dovoljno biti u njegovom društvu i često je samo sjedila kraj njega mrseći mu kosu. Voljela je predvečerja na moru. Uvijek u istom mjestu, u njegovoj vikendici. Nikada nije rekla: Ajmo dalje. Upravo suprotno – činilo mu se da je toliko vezana uz svaki trenutak da se i ne želi pomaknuti dalje, nikada. Ponekad ju je promatrao, mirnu i zagledanu u jednu točku i činilo mu se kao da je pored njega uronila u neki paralelni svemir u kojem oblici i boje nisu slični ovome, pa poput pravog ronioca razmiče morsko kamenje i travu, istražujući ih polako i oprezno, koliko joj to gusta voda dozvoljava. Nije ga puštala u taj svijet, ali činilo se da joj nije smetalo da sjedi pored nje dok je ona u njemu. Ne može se sjetiti koliko je sve to trajalo, koliko je trajao uz Laru. Sjeća se samo slika: valjanja po prvom snijegu. Njezine kose rasute na jastuku pored njega. Njezinog uvijek brzopletog pakiranja.

Njezinih očiju boje mahovine dok ga je gledala kako odlazi.

– Shvatio sam zašto sam otišao od tebe. Dugo mi je trebalo, ha? – zamišljao je da joj govori još uvijek mirno sjedeći na terasi s kavom odloženom na stolić pored sebe. – Nisam znao što dalje. Nismo imali jasan plan. Jasan smjer daljnjeg djelovanja. Zar ne?

Što bi ona na to odgovorila? Pogledao je kavu na stoliću. Gogina omiljena crna šalica sa zelenim kričavim natpisom: ONE LIFE. LIVE IT. Krpe za podove u kutu terase dozivale su ga da krene s čišćenjem.

Ipak, morao je nastaviti. Morao je dovršiti svoj zamišljeni razgovor s Larom.

– Htio sam ti zapravo reći… sad mi se čini da oni trenuci kada si gledala u prazno nakon rada sa skulpturama, a ja sam samo sjedio pored tebe… da su to jedini trenuci kada sam „pripadao“. Bio sam točno tamo gdje sam trebao biti. Poslije… nisam više to osjetio.

Pitao se postoji li još nešto što bi rekao Lari. Uzeo je gutljaj kave iz Gogine šalice. Da, postojalo je još nešto. Gledao je u kuhinjske prozore na kojima je vidio čestice prašine. Gogina šalica sjajila se na jutarnjem suncu. Sve Gogino se sjalo, sve je bilo čisto i bistro. Želio se uhvatiti za tu misao, prebaciti misli iz kolosijeka u kojem su bile na Gogu, na njezinu bistru čistoću. Neupitan sjaj organizacije i planova. Ali misli su se vraćale na razgovor s Larom. Progovorio je meko i lako, kao da ona sjedi preko puta njega na terasi i smiješi se gledajući u prazno.

– Htio bih da znaš… možda nismo ni trebali imati dobar plan. Možda bi se on nametnuo sam od sebe, da smo ostali zajedno. Nedostaje mi… tvoje lice. Buljenje u prazno. Mislio sam da… znaš, da ćemo se pogubiti ako ostanemo zajedno. A sada… sve imam uređeno u milimetar. Moja žena ima dva rokovnika. Jedan je samo za mene, zamisli. Znam što ću raditi dvije godine unaprijed. A nikad nisam bio izgubljeniji.

Osjeti kako mu se napetost u vratu i na čelu pojačava. Kliješta su bila sve jača, sve neumoljivija. Uđe u kuhinju i potraži Aspirin u jednoj od ladica. Goga ne bi dopustila da ikada ostanu bez Aspirina ili bilo kojeg drugog lijeka koji je smatrala nužnim. Gdje bi on bio bez Goge, znao mu je reći najbolji prijatelj.

Zaista, gdje bi bio bez nje?

Prestane tražiti lijek i pogleda kroz vrata terase. Vani blistaju grane drveća na suncu, ali te grane i to sunce nisu oni ispod kojih on treba biti. Niti je ova kuhinja s crno-bijelim elementima, koja ga je gotovo vrijeđala svojom hladnom elegancijom, ona u kojoj on treba živjeti, a pogotovo, i to mu se činilo zbilja hitnim – ne bi trebao piti iz njezine šalice. Te misli mu se u glavu poslože meko, kao dijelovi puzzlea od spužve. U njima osjeti i nešto neopozivo, kao da je dobio rješenje zagonetke koju je godinama pokušavao dokučiti: neočekivano i u pogrešno vrijeme, ali jednoznačno i jednostavno. Sada ga promatra kako stoji ispred njega i ne može ga zanemariti.

Goginu šalicu ostavi na stolu na terasi i brzim koracima se uputi iz kuhinje u hodnik, a zatim u spavaću sobu. Lara ga je, kao i svako jutro, prije izlaska podsjetila da spremi krevet. Ne. Goga ga je podsjetila. Lare već dugo nema kraj njega, iako je – shvati naglo – ipak ima.

Zašto je to tek sada shvatio? Stalno je oko njega. Osjeća njezinu prisutnost u svemu što radi. U zdravim pahuljicama koje jede za doručak jer je Goga rekla da mu smanjuju mogućnost srčanog udara. U redu u banci ili na pošti dok želi okretati očima zbog svega što ljudi pitaju, a što nema veze s poštanskim ili bankarskim poslovima. U vožnji kroz grad kada želi nekome objasniti da bi bilo bolje da su kupili drugi auto. A pogotovo u onim trenucima, svim onim kratkim, isprekidanim ronjenjima na dah između pranja posuđa i odlaska na spavanje, gašenja televizije i tuširanja, oblačenja čarapa i spremanja veša, u trenucima koje krade, koje usvaja i čuva, koji nisu dio onog „stvarnog“ života u kojem živi. U kojem se osjeća izmještenim.

Postoji, dakle, postaje mu sve jasnije dok iz ormara s pernatom lakoćom izvlači svoj crni, sjajni kofer koji mu je Goga kupila za rođendan, to nešto njegovo, nešto drugo. Ono „negdje drugdje“ o kojem stalno razmišlja. Paralelni svemir uz onaj u kojem je sada. Zna da postoji, sada je siguran jer ga naslućuje stalno, svaki dan, dok pije kavu na terasi ili vadi Aspirin iz ladice. Taj svijet je, razmišlja dok stavlja robu iz ormara u kofer, onaj svijet u kojem bi trebao biti. Ne treba se pitati postoji li uopće i ne treba ga se bojati. On je i u njemu i oko njega. On je u svakom zamišljenom razgovoru s Larom. To je svijet koji je Lara gledala dok su sjedili u tišini jedno pored drugoga. Stvaran je i opipljiv.

Odlazi u kupaonicu i uzima brijaći pribor, češalj i Niveu. Kupaonica ga gleda hladnim sivim pločicama.

– Zdravo, kupaonico kojoj ne pripadam – kaže u prazno. – Tebi neću nedostajati.

Kofer je pun. Osjeti neobično bubnjanje u prsima. Prožme ga toplina u kojoj osjeti da mu se srce širi po cijelim plućima i obuhvaća sve veći dio njegovog trupa sve dok mu se ne učini da je izašlo iz njega i dalje, postepeno, puni prostor.

Bila bi stvarno šteta da sada doživim srčani udar, pomisli i nasmije se. Zatim se nasmije glasnije. Njegov smijeh prolomi se praznom sobom i zaustavi se na nečistim prozorima.

Uzme kofer u ruku i ponovo se vrati u hodnik. Na stoliću, pored telefona, rokovnici. Crni i plavi. Otvori plavi. Ispisano je mnogo toga, nešto većim, a nešto manjim slovima. Njihova budućnost. Točnije, njegova budućnost. Razgovori za posao. Termini za teretanu. Sjeti se Goge i njene kratke crne kose dok bi zapisivala natuknice i smještala događaje u određene datume. Kućice koje će odrediti sve. Osjeti divljenje prema njoj. Od onoga što je ovlaš zapisivala uskoro će nastati događaji koji će odrediti daljnje događaje. Sve to biti će povezano kao karike u lancu i tvorit će život. Gogin život, njegov život. Nije li upravo to ono što je tražio u jutrima s Larom, jutrima nepovezanima s večerima, večerima nepovezanima s tjednima?

Začuje zvuk portafona i shvati da se Goga vraća, a da on nije oprao prozore ni podove, nije čak ni bacio cigaretu iz pepeljare na terasi. Njegovo „negdje drugdje“ se zaljulja kao luster usred propuha. Oštre konture Goginog lica i prijateljev podsmijeh postanu snažan krupni plan.

U grudima osjeti stiskanje slično prethodnom, samo mu se ovaj put učini da se srce ponaša suprotno: iz proširenja sada se smanjuje sve više. Prvo ulazi iz prostora oko njega natrag u njegovo tijelo, a zatim postaje sve manje u njegovim grudima sve dok ne dosegne veličinu čvorića koji se umiri negdje između njegovih pluća i želuca.

Začuje zvuk lifta. Pored sebe ugleda svoj kofer i hitro ga odnose u sobu te ugura u ormar. Gogine potpetice oštro udaraju po hodniku. U glavi ponovno osjeti kuckanje i sjeti se kako nije pronašao Aspirin. Otrči do kuhinje i zatim na terasu, baca cigaretu preko ograde i u ruke prima dvije neoprane krpe za čišćenje.

Goga otvori vrata i uđe u hodnik.

On pogleda prema stolu.

ONE LIFE. LIVE IT.

 

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’ (HENA.COM, 2016.)

Fotografije: Meho Mahmutović