Kategorije
Autori

Iva Bezinović- Haydon

Iva Bezinović-Haydon rođena je u Rijeci 1981. godine. Diplomirala je kroatistiku i  komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Njezine su kratke priče objavljene u Večernjem listu, u nekoliko antologija i na internetskim portalima. 2022. osvojila je prvo mjesto na natječaju “Za najbolju gorku priču” i treće mjesto na međunarodnom natječaju “Flash 500”. Dosad su joj objavljene dvije slikovnice. Njezina slikovnica “Moja baka ne zna tko sam” bila je finalist natječaja “Ovca u kutiji” za najbolju hrvatsku slikovnicu 2021.

Trenutno živi u Zagrebu s mužem, troje djece i psom. U zadnje vrijeme piše i pjesme. Moguće da je muči kriza srednjih godina.

Iva Bezinović- Haydon
Kategorije
proza

Lola (neobjavljena priča)

(Autorica: Iva Bezinović- Haydon) 

 

Pljusak nas je dohvatio u starom dijelu grada, u ulici popločanoj skliskim kamenim kockama. S neba se spustila voda, s poda su se podigli prašina i sparina, i to se činilo kao dogovorena razmjena. Nepunih deset minuta ranije psovala sam vrućinu, a sada sam bila ljuta na mokru odjeću koja mi se lijepila za kožu. Nikad zadovoljna. Cimnula sam povodnik i ubrzala korak. Lola je kaskala pored mene i pokušavala lizati kišu.

Tražeći trgovinu, nadstrešnicu, stablo, bilo kakav zaklon, zatrčale smo se niz pustu ulicu. Po ne znam koji puta u posljednja dva dana pitala sam se što sam i kome dokazivala time što sam sama otišla na ljetovanje. I to u najzabačeniji dio zemlje. Rekla sam si da Lola voli istraživati nova mjesta, i da nikamo nismo još zajedno putovale, ali to nije bila cijela istina. Boljele su me tuđe fotografije šarenih koktela i preplanulih nogu i grljenja pred zalascima sunca na koja me nitko nije zvao. Tuga se pretočila u bijes i bunt, utrpala sam ih u ruksak i sjela na vlak. Lola se obožavala voziti vlakom. U autu joj se povraćalo. I eto mi sad. U praznom, zaboravljenom gradu, još jadnija nego doma.

Negdje pri dnu ulice ugledala sam drvenu kapiju. Bila je dovoljno odškrinuta da iza nje vidim prostrano dvorište i crvenu zgradu sa zelenim vratima. Iznad vrata visio je rukom ispisan natpis: “Muzej”. Zastala sam i potražila više informacija na zidovima oko kapije. Ništa. Svejedno, muzej bilo koje vrste zvučao je kao odlična ideja. Sklonit ću se od kiše, a u nekom ću se budućem razgovoru moći, uz čašu vina, pohvaliti kako odlazim u muzeje. Od pomisli na takvu mene zapekle su me oči.

Kao da me čuo, iz zgrade je u tom trenutku izašao čuvar. Visok, tamnokos, u kasnim tridesetima i u tamno-plavoj uniformi. Kimnula sam dok sam mu prilazila, a on mi je bez riječi istom gestom odgovorio.

“Dobar dan!” Glas mi je zazvučao metalno. Nakašaljala sam se i pokušala ponovno: “Smijem ovdje ostaviti psa dok malo razgledam?”

“Naravno!” rekao je i zapalio cigaretu. “Vi ga samo privežite tu, za ovaj stup, a ja ću ga pripaziti, ne brinite.”

“Kujica je.”

“Molim?”

“To je ženski pas.” Nisam bila sigurna zašto sam mu to imala potrebu reći. Možda sam se nadala da će osjetiti više nježnosti ako bude znao da je ženskog roda. Meni je to pomagalo.

“Oh!” Čuvar je uskliknuo, a oči su mu zaiskrile. “Nikad prije nisam čuvao ženskog psa!”

Nasmiješila sam se, ne uspijevajući smisliti duhovit odgovor, i ramenom gurnula teška vrata muzeja. Čuvar se podbočio i gledao Lolu kao da prvi puta u životu vidi psa. Lola je sjela i gledala čuvara kao se nada da će joj dobaciti kobasicu. Bit će u redu bez mene neko vrijeme.

Muzej je mirisao na svježu boju i bio je prazan. Ne samo da u njemu nije bilo posjetitelja, gotovo da nije bilo ni eksponata. Na podu prve prostorije ležala je odbačena crna muška cipela, u drugoj su se nalazile četiri puške u staklenim vitrinama, a treću, posljednju, krasilo je nekoliko naizgled nasumično obješenih fotografija stambenih zgrada, bez objašnjenja za bilo koji od izloženih komada.

Raspad modernog društva? Otuđenje? Usamljenost? Razgledavanje je bilo nemoguće protegnuti na duže od četiri minute.

Željela sam ga pitati o izložbi, ali kada sam izašla, čuvar me zaskočio na vratima kao da je jedva čekao da me vidi: “Vaša se kujica jako pristojno ponašala. Bila je strpljiva i mirna.”

Njegov prijateljski komentar popravio mi je raspoloženje. Gotovo da sam se smatrala osobno odgovornom za Lolin dobrodušni karakter. Iako je po procjeni veterinara imala oko sedam godina, tek je pet mjeseci bila sa mnom i u to se vrijeme prilično promijenila. Sada je bila mirna. U početku je njezino ponašanje znalo biti nepredvidivo.

“Da, ona je dobra cura”, odvezala sam je i potapšala po glavi.

“Samo je sjedila i gledala me.”

“Da, ni inače ne radi puno više.”

Jednog smrznutog proljetnog jutra, dok sam se vraćala s ne znam kojeg po redu razgovora za posao, uočila sam Lolu pored prometne ceste. Došlo mi je tužno dok sam je gledala, neuhranjenu i prljavu, kako sve njuška, a nigdje se ne zaustavlja. Poželjela sam je zaštititi. Nikada do tad nisam imala psa, ali reagirala sam instinktivno. Pretpostavila sam da ne može biti teško. Odvela sam je kući, oprala je, nahranila, kupila joj krevetić i povodnik.

Prvih je tjedana često bježala. Ljudi bi me nazivali iz raznih dijelova grada da su našli mojeg psa, da im raskopava vrt, da dođem po nju. Uvijek bih došla. Nisam željela da misle da je ne volim. Nisam željela pomisliti da je ne volim.

Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene.

“Čime hranite svojeg ženskog psa?” obratio mi se ponovno čuvar. Sigurno je usamljen. Nije lako po cijele dane čuvati puške i cipelu. “Kuhate joj?”

Uzdahnula sam i pomazila Lolu. Njezina kratka, crna dlaka bila je već gotovo suha. U muzeju sam provela manje od pet minuta, ali u međuvremenu je već prestala padati kiša.

“Ne. Jede najobičniju pseću hranu.” A onda nisam odoljela i dodala sam, s osmijehom: “I sve ono što meni padne na pod dok jedem!” Lola me prijekorno pogledala. Nije voljela kada sam se pokušavala šaliti.

“Jel’ prestane jesti kada više nije gladna?”

“Molim?”

“Da joj stalno stavljate hranu u posudu, bi li stalno jela?”

“Ne”, razmislila sam. Neobično pitanje. “Mislim da ne bi. Ponekad čak ostavi hranu u zdjelici ako više nije gladna.” Lola je zabrundala. Ustvari je hranu ostavljala samo kada joj se nije sviđao okus.

“Dakle, nemoguće je da se psi udebljaju?”

Ne bi bilo pristojno tek tako otići, usred razgovora. “Psi se mogu udebljati, naravno. Ako se prejedaju i ne bave se dovoljno fizičkim aktivnostima, mogu se udebljati. Lola puno trči, u prilično je dobroj formi.”

“Mislite li…”, zapalio je još jednu cigaretu, uvukao dim, i zatim nastavio, “da bi vaša kujica mogla narasti kada bi više jela i trenirala?”

“Ona je već odrasli pas, ne može više rasti.” Osjetila sam Lolin pogled na sebi. Je li to stvarno bila istina?

“Sigurno je lijepo imati psa.”

Kimnula sam. Nisam spomenula da se Lola, kada je prestala bježati, kada je prihvatila da živimo zajedno, ponekad ponašala kao da joj je muka što dijelimo isti životni prostor. Ne bi dramatično izlazila iz sobe kada bih ja ušla kao neke druge osobe koje sam davno poznavala, ali vidjelo se na njoj negodovanje. Zagunđala bi i okrenula glavu prema zidu. Tek bi se povremeno otvoreno zabuljila u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Često nije odgovarala. Nemoguće da me mrzi, govorila sam si. Svi znaju da ljudi imaju pse kako bi se osjetili bezuvjetno voljenima. Osim toga, Lola mi je i sama, kada bih je dovoljno puta pitala, kada bi se smilovala mojim nesigurnostima, tvrdila da voli biti sa mnom.

“Pa, doviđenja”, slegla sam ramenima i glavom kimnula prema Loli, kao prema isprici, kao da mu pokazujem da je ona ta koja inzistira na odlasku, ja bih još satima mogla razgovarati.

“Bi li vam ona mogla naređivati?” Pitanje je izgovorio u jednom dahu.

Zastala sam. “Oprostite, nisam sigurna da razumijem”, rekla sam, ali ustvari sam ga razumjela.

“Mislite li da bi vam vaš pas, da je još veći i još inteligentniji, mogao naređivati?” Gledao me ravno u oči.

“Pa, zapravo…” Osjetila sam kako mi se ramena opuštaju. Postala mi je odjednom simpatična njegova djetinja znatiželja. Bilo bi osnažujuće s nekim iskreno porazgovarati. Pogledala sam Lolu. Ona je energično protresla glavom, a zatim glasno zacvilila. “Ne, ne mislim da bi mi pas mogao reći što da radim.”

Nadala sam se da mi je glas zazvučao čvrsto i samouvjereno.

Kada smo izašle iz dvorišta, pogledala sam je, pomalo ljuta, pomalo razočarana. “Zašto mu nisam smjela reći?”

“Čovjek s kojim si razgovarala je očito mentalni bolesnik. Ti ne znaš ništa o ljudima”, odvratila je svojim dubokim glasom. Popiškila se na pločnik pred kapijom i uzdahnula: “Idemo napokon u hotel, gladna sam.”

 

Iva Bezinović-Haydon
Kategorije
poezija

Iz neobjavljenog rukopisa KRVAVA KNJIGA

(Autor: Franjo Nagulov)

 

***

skicirane grudi moje majke
krvare prema potrebi.
njihova zmijolikost, malaksala kao
bezrazložna poredba,
rezultat je zbroja bježanja od kojih
je oduzet bijeg.

 

***

moja majka: kopito uronjeno u rakiju pomiješanu s
prethodno smrvljenim analgetikom; vensko

račvanje na dva posustala padeža od kojih ću jedan
ostaviti kod kuće, a drugi, da bih psovao kao čovjek, ponijeti sa sobom

stoga što sam netom pred svitanje prestao listati
prvopričesni molitvenik, prestao gutati skakavce.

 

***

moja majka nema zube. ugradila mi ih
je u kosti da bih prohodao. hranu je zatim
žvakala dugo i strpljivo: biljojed
nečujnih ušiju.

 

***

k tome je pokretni grob, pomoćni glagol
premješten na rečenično začelje: stablo koje
će komunalna služba posjeći vodeći
računa o rasvjetnim tijelima noću nalik na
karamelizirane sunčeve suze što gore, a
ne podržavaju gorenje.

 

***

sjećam se: jednom sam joj rekao bit ću
svećenik na što je proklela i mene i
boga koji je tako odlučio. u prvim sam
satima ljeta odustao od potrage za svetošću
otišavši s dečkima u provod. bila je sretna kao
predizborna poredba na plakatu koji nitko
ne čita; tih je dana, kuhajući ručak, voljela
i mene i oca prestala pušiti. načetu
sam kutiju sa sobom ponio na studij. nosio
sam šareno: osamnaestu nedjelju u godini
nešto novca za usput.

 

***

moja majka: bol u trbuhu koji se širi
koncentrično navodeći me na pomisao da

živimo u vremenu ološi i beskičmenjaka; u
vremenu zamijenjenih teza kojim nepotkupljivi

borci za ljudska prava zarađuju za život. u vremenu
povišene tjelesne temperature, dobro odgojenog
pamćenja i sve banalnijih nastojanja da
pripitomim genitiv.

 

Kategorije
Autori

Ivana Lulić

Ivana Lulić (1986.) odrasla je u Špišić Bukovici kod Virovitice. Tamo je završila gimnaziju i glazbenu školu, a u Zagrebu studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. S bendom Auguste ima objavljena dva albuma autorskih skladbi i nominaciju za Porin 2016. godine. U Centru za kreativno pisanje završila je dvije radionice suvremene poezije. Zastupljena je u zbirci „Na početku novog kruga“ u izdanju Cekape-a. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za nagradu Na vrh jezika 2020. i 2021. godine. Kratke priče i poeziju objavljuje u hrvatskim i regionalnim zbornicima i online časopisima, a izbor pjesama predstavljen joj je i u emisiji „Metafora“ na Prvom programu Hrvatskoga radija. Sudjelovala je na pjesničkom festivalu „Šumski pjesnici“ u Istri 2021., a uz pisanje, bavi se glazbom i crtanjem. Svoje je radove izlagala na dvije samostalne izložbe. Članica je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije. Glazbena je marketing menadžerica, voditeljica dječjeg zbora i novinarka.

 

Ivana Lulić
Kategorije
poezija

Pjesme iz neobjavljenog rukopisa Ivane Lulić

MALA BIĆA

možda su to doista bile priče
da je david oborio diva i
djeca pobijedila zlice

još uvijek čekam
da mene
sustigne
slično postignuće

ali ne skidam
pogled
s kraljevskog
noćnog leptira

ne žurim saznati
što mogu
mala bića
ako ne zatvoriš svoja
usta.

 

SMRT JE UŠLA U MOJU ZGRADU

smrt je ušla u moju zgradu
i stoji pred vratima jednog stana na trećem katu
mami susjeda da izađe na hodnik
zapaliti još jednu dvije pet cigareta
pridržava mu ruku prepunu ljubičasto-smeđih hematoma
kažem dobar dan i produžim dalje
hineći da ne vidim kako ga je obgrlila

ali ipak mi je lakše gledati ju na trećem katu
nego kad se vuče hodnikom do vrata moga brata
sad već zna da ju prepoznajem
pa stavlja krinku
zaskače
povlači na svoju stranu
nekad me prevari

svejedno grlim svoga brata
i njegove snažne
spuštene ruke
grlim njega
ne znajući da s njime
grlim i nju.

 

NARANČE

izgubila sam se u jakni svoga oca
dobro je nosim
pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže

izvela sam je na livadu iza kuće
tamo nema ljudi
nema života
tek daljina i čempres koji se nazire

sjeverac je primorao lastavice da lete nisko
ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan
ne mogu se livade kositi
i baš večeras ćutim naranče u zraku

da se mene pita
bila bih još jednom dijete
pa da me nađe s rukama punim mirisa
kosom prepunom sunca
opet baci u zrak
kao na livadi sa žutih fotografija.

 

O MORU

uznemirile se kosti u tebi
ljeto golica
puna su ga usta
a mornari su negdje drugdje
kao i tisućama godina prije
oni pristižu zimi
ne govore o namjerama
svoje zlatne kose pokazuju škrtom suncu
teško im je priznati da samuju
more ih upilo
more ih ubilo

i tebe će.

 

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da prestanemo biti nakaze
i postanemo ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

 

Ivana Lulić