Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Perina Kulić

 

Bogata mlada dama siromašna nadom rastrojeno je koračala prema policijskoj postaji. Valovi prekrasne plave kose zajedno sa suzama u potocima su se slijevali niz njenu lijepu glavu. Vratio se. Ovoga puta prišao je bliže nego ikad prije. I to na dan njene proslave zaruka!

Dočekao ju je u veži njene zgrade, popravio crni šešir na glavi i uhvatio dršku revolvera. Panika joj je dala nevjerojatnu brzinu i nekako mu je uspjela umaknuti, izletjevši kroz vrata spasa. Prvo se dala u trk, a kad je osvrćući se zaključila da joj nije za petama, zadovoljila se brzim hodom.

Plava dama sada je tako namjeravala učiniti ono što je odavno trebala: obratiti se vlastima. Zazirala je od toga, prezirala je te svinje u policiji koje nisu uspjele ništa učiniti za njena oca, ali nije više mogla živjeti svoj život u strahu od revolveraša. Nadala se da će joj ovaj put, za promjenu, netko vjerovati.

Prvi ga je put vidjela prije tri godine u bolnici kada joj je otac umirao. Bio je ustrijeljen nakon što je neoprezan, veseo i pijan teturao kući iz gostione. Dok je drhtala pored njegove bolničke postelje, on joj je progrgljao posljednje riječi uz neopravdan osmijeh: „Neprijatelj koji je veći od prijatelja…“ i tada se njegovo srce umirovilo, a ona mu je sklopila kapke koji su pokrivali njegove snene, nježne oči. Njegove posljednje riječi izgovorio je viski, pomislila je s tugom i tada kroz zamagljene oči na dovratku bolničke sobe ugledala visoka, mišićava muškarca u kožnom kaputu, iz čijeg je pojasa sjajila drška revolvera. Iznad sjajnih crnih brkova nos mu je bio razbijen, a usne su mu se izvile u cerek. Prstima je napravio gestu kao da puca u nju, puhnuo u kažiprst i otišao. Pojurila je za njim, ali nestao je bez traga. Grozničavo je pitala ljude u hodniku bolnice jesu li vidjeli revolveraša u kožnom kaputu, a svi su je gledali s mješavinom sažaljenja i čuđenja. Obećala je sebi da će ga kad-tad naći, ali pretekao ju je i on je došao k njoj. Nedugo nakon toga počeo ju je slijediti. Dao bi joj par dana lažnog mira, ali onda bi se vratio da je podsjeti kako je jednom kretnjom može izbrisati s lica zemlje. Nekoliko joj se puta ukazao u javnosti, dok je bila u društvu – ali nitko osim nje nije ga vidio. Nakon nekog vremena njene je panične ispade i tvrdnje da je revolveraš koji je ubio njena oca slijedi majka pripisala psihičkoj bolesti. Liječnik je zaključio da je deluzionalna i propisao joj lijekove od kojih joj je bilo zlo, koje je ubrzo počela istresati u zahod. Da je barem u isti taj zahod mogla istresti stalni osjećaj straha i samoće i pustiti vodu da ih odnese.

Na svoj osobit način došao joj je i čestitati na proslavi diplome. Odbacila je svoje začine, profesionalni pribor za kuhanje i po majčinu receptu završila za liječnicu. „Ta neće valjda jedna dama biti kuharica!“ rekla joj je osorno majka dok joj je kao tinejdžerica oduševljeno servirala svoj specijalitet u nadi da će majčino nepce i um podržati njene snove. „Ovo je zaista ukusno, draga“, rekla je majka, „ali moraš misliti na ugled i budućnost naše kuće. Što će posluga misliti kad im se buduća glavna dama pridruži u kuhinji?“ tu se gromko nasmijala i zavrtjela glavom na blesave ideje svoje kćeri. Majka je progutala ukusan zalogaj escargota, a kći je osim knedle u grlu progutala i svoje snove, ponos i naposljetku učinila kako je dužnost zvana majka nalagala. Kad je s diplomom u rukama dočekala rodbinu i prijatelje na slavlju, svi su nosili osmijeh na licu osim nje. Bila joj je potrebna ogromna količina samozavaravanja da se pretvara da joj svi ti zadivljeni pogledi nešto znače. Da je sretna jer će spašavati tuđe živote, a nikad neće moći spasiti svoj. U jednom je trenutku izišla na verandu kako bi se maknula od te šarade i parade jeftinog veselja. Tada ga je vidjela. Revolveraš je zviždukao i lanenom krpicom brisao svoj veliki revolver. Podigao je glavu i namignuo joj. Smjesta ga je prepoznala. „Hej, ti!“ povikala je kao da će krenuti prema njemu, ali noge su joj se skamenile. Iz nekog mu razloga nije mogla prići. „Ne znam što hoćeš, ali nećeš me poslati na isto mjesto kamo si poslao tatu!“ rekla mu je bijesno.

„Ne još“, odgovorio je i nacerio se.

„Pozvat ću policiju!“

„Slobodno. Što ćeš im reći?“

„Da se vratio čovjek koji je ubio mog–“ riječi su joj isparile u zrak zajedno s revolverašem. Nestao je bez traga, a ona je bijesno urliknula u bezdan.

Nađi nekoga tko ti vjeruje i možda te poštedim, šapnuo joj je vjetrom.

Kad se vratila u dvoranu, mahnito je upozoravala sve da se revolveraš vratio. Nastupila je neugodna tišina i meškoljenje.

„Opet ta priča?“ rekao je netko. „Je li popila lijekove danas?“ promrmljao je netko drugi. „Danas je bio velik dan i sigurno je podsjetilo na oca koji nije tu. Uzbuđena je pa joj mašta radi“, rekla je crna dama, njena najodanija prijateljica, i uzela je pod ruku. „Sve je u redu, idemo na zrak“, šapnula joj je na uho. „Upravo sam bila na zraku i tamo me zatekao čovjek s revolverom!“ proderala se. „Zar me nitko ne čuje?! Zar me nitko… ne… čuje…“ urlik divlje zvijeri pretvorio se u cvilež bespomoćnog mačića. Crna ju je dama zagrlila i odvela do stola sa šampanjcem. „Draga, znam da si pod stresom, ali moraš znati da je to samo privid. Ne možeš si dopustiti ovakve ispade, ne više“, rekla joj je snishodljivom dobronamjernošću.

I tako je naša plava dama stišala svoju stvarnost kako bi se uklopila u njihovu. Uzela je čašu šampanjca, kucnula se s prijateljicom, i progutala svoje noćne more baš kao što je onomad progutala svoje snove.

Sada, dok je čekala da je policijski službenik primi, tuga joj se polako pretvarala u bijes. Revolveraš se baš morao pojaviti na njezin veliki dan. Prijatelji je čekaju u restoranu, a ona tu čeka u policijskoj postaji. Tada se u njoj probudio bunt. Bio on stvaran ili ne – odlučila je da za nju više neće biti. Ustala je i bez riječi odmarširala iz policijske postaje.

Plava dama sada je pak tvrdoglavom odlučnošću koračala prema restoranu. Slavit će, slaviti! mislila je brišući suze koje iz nekog razloga nisu pratile odluke njena razuma. Srce je preplašeno kucalo. Ništa što par pića ne može umiriti.

Ušla je u restoran kao prava kraljica – što je toga dana i bila. Konobar je uzeo njenu raskošnu bundu, a ona se izljubila sa svima u obraze ne dotaknuvši niti jedan usnama. Njezin prelijepi, besprijekorni dragi dočekao ju je sa širokim osmijehom i njega je poljubila usnama, ali kao da je među njima bila barijera od svile privida. Crna dama održala je zdravicu u njihovo ime te je zabava počela. Nakon sat vremena dokazivanja pred prijateljima, plava je dama umorno sjela za šank i naručila vodu da okrijepi grlo suho od nenatopljenosti istinom.

„Čestitam“, rekao je hrapav muški glas. Okrenula se i ugledala revolveraša. Sledila se na licu mjesta.

„Hajde, objavi svima da sam stigao. To je svaki put polučilo odlične rezultate“, sarkastično je rekao.

Nisi stvaran, nisi stvaran, ponavljala je u svojoj glavi dok je skretala pogled.

„Ali jesam, i ti to znaš.“

Zapanjeno se okrenula natrag prema njemu. Razjapljena usta uskoro su se pretvorila u gnjevnu grimasu. „Zašto me ne ostaviš na miru? Nisi li mi već dovoljno oduzeo?“

„Ali ti imaš sve, zar ne?“ Pronicljivo ju je gledao.

„Imam više nego mnogi.“

„Više laži? Da.“

Strah ju je napustio i osmjelila se. „Više stila nego neki. Gdje si kupio kaput i revolveer? U trgovini relikvijama s divljeg zapada?“

Podsmjehnuo se.

„Sljedećih nekoliko minuta je ključno“, rekao je ozbiljno. Plava je dama frknula, ostavila ga samog za šankom i uputila se potražiti dragog.

On ju je čekao za stolom, s dvije čaše šampanjca u ruci. Uzela je svoju i nazdravili su za buduće mladence. „Kako se osjećaš?“ upitao ju je dragi sjajniji od dijamanta na njezinu prstu. Kako se osjećam… ja… mene tu nema… osjećam… kako se očekuje… tako se ja osjećam. „Sretna sam“, izustila je svoju posljednju obmanu. Revolveraš je bljesnuo pred njom, oružje je sijevnulo, hitac je ispaljen, a utroba puna tuge napravila je mjesta za metak.

Iz plave je dame tekla crvena krv, a ona se zajedno s njome slila na pod. Jedan od uzvanika pitao ju je što glumi tamo na podu. „Zovi pomoć“, zagrcala je. „Vidim da ti ne treba pomoć u ispijanju pića kad si već na podu“, izvalio je, a prostorijom se prolomio smijeh.

„Što je vama? Upucana sam!“ riknula je crvena dama.

Dragi ju je blijedo gledao. Nikada ni nije mogao vidjeti njezine boje.

Crna joj je dama pružila ruku. „Opet revolveraš? Napokon je ispalio?“ Crvena je dama uzela hladnu ruku i grgljajući sjela u separe. „Molim te, zovi pomoć“, ridala je, „iskrvarit ću.“

„Jedina pomoć koju ću zvati je psihička. Ovo je otišlo predaleko“, s neodobravanjem je odgovorila crna dama, odmahujući glavom.

„Neka mi netko pomogne!“ jaukala je ljepotica unakažene utrobe. „Zar ga niste vidjeli? Zar ne vidite moju ranu? Zar ne vidite… moju ranu…“ posljednje su joj se riječi prevalile preko usana i tijelo patnje klonulo je. U lijepoj kući žalosti ugasili su se svi prozori, a zadnja su ugasla dva gornja okna iz kojih je izletjela besprijekorna duša.

Bijela je dama gledala u svoje obamrlo tijelo. Tek kada je izdahnula, njezini su daleki bližnji počeli vrištati i dizati paniku. „Zašto joj nitko nije pomogao??“ urlala je crna dama. „Kako nismo vidjeli da je ranjena?“ zaručnik je ridao. „Zovite pomoć!“ odjeknuo je kasni spas.

Prostorija se zamaglila i rasplinula. Bijela se dama vinula u nebesa i sklopila umorne oči.

Kada se rasanila, vidjela je da se nalazi u sivom prostoru bez okova prostorije. Ispred nje je bio revolveraš. Smješkao se.

„Ubio si me“, promrsila je kroz zube. I dalje se smješkao.

„Uništio si me“, zarežala je. Njegov je osmijeh postajao sve veći.

A onda joj je sinulo. Neprijatelj koji je veći od prijatelja…

„Oslobodio si me“, rekla je i uzvratila mu smiješak. Uperila je pogled u njegove smeđe oči u kojima je plamsala toplina. Toplina koju prije nije bila u stanju uočiti u svojem zamrznutom kavezu.

„Dođi. Vijeće te čeka“, rekao je meko i pružio joj ruku.

Bijela je dama prihvatila ruku od koje je ginući oživjela.

 

 

 

(Autorica: Iva Bezinović- Haydon) 

 

Pljusak nas je dohvatio u starom dijelu grada, u ulici popločanoj skliskim kamenim kockama. S neba se spustila voda, s poda su se podigli prašina i sparina, i to se činilo kao dogovorena razmjena. Nepunih deset minuta ranije psovala sam vrućinu, a sada sam bila ljuta na mokru odjeću koja mi se lijepila za kožu. Nikad zadovoljna. Cimnula sam povodnik i ubrzala korak. Lola je kaskala pored mene i pokušavala lizati kišu.

Tražeći trgovinu, nadstrešnicu, stablo, bilo kakav zaklon, zatrčale smo se niz pustu ulicu. Po ne znam koji puta u posljednja dva dana pitala sam se što sam i kome dokazivala time što sam sama otišla na ljetovanje. I to u najzabačeniji dio zemlje. Rekla sam si da Lola voli istraživati nova mjesta, i da nikamo nismo još zajedno putovale, ali to nije bila cijela istina. Boljele su me tuđe fotografije šarenih koktela i preplanulih nogu i grljenja pred zalascima sunca na koja me nitko nije zvao. Tuga se pretočila u bijes i bunt, utrpala sam ih u ruksak i sjela na vlak. Lola se obožavala voziti vlakom. U autu joj se povraćalo. I eto mi sad. U praznom, zaboravljenom gradu, još jadnija nego doma.

Negdje pri dnu ulice ugledala sam drvenu kapiju. Bila je dovoljno odškrinuta da iza nje vidim prostrano dvorište i crvenu zgradu sa zelenim vratima. Iznad vrata visio je rukom ispisan natpis: “Muzej”. Zastala sam i potražila više informacija na zidovima oko kapije. Ništa. Svejedno, muzej bilo koje vrste zvučao je kao odlična ideja. Sklonit ću se od kiše, a u nekom ću se budućem razgovoru moći, uz čašu vina, pohvaliti kako odlazim u muzeje. Od pomisli na takvu mene zapekle su me oči.

Kao da me čuo, iz zgrade je u tom trenutku izašao čuvar. Visok, tamnokos, u kasnim tridesetima i u tamno-plavoj uniformi. Kimnula sam dok sam mu prilazila, a on mi je bez riječi istom gestom odgovorio.

“Dobar dan!” Glas mi je zazvučao metalno. Nakašaljala sam se i pokušala ponovno: “Smijem ovdje ostaviti psa dok malo razgledam?”

“Naravno!” rekao je i zapalio cigaretu. “Vi ga samo privežite tu, za ovaj stup, a ja ću ga pripaziti, ne brinite.”

“Kujica je.”

“Molim?”

“To je ženski pas.” Nisam bila sigurna zašto sam mu to imala potrebu reći. Možda sam se nadala da će osjetiti više nježnosti ako bude znao da je ženskog roda. Meni je to pomagalo.

“Oh!” Čuvar je uskliknuo, a oči su mu zaiskrile. “Nikad prije nisam čuvao ženskog psa!”

Nasmiješila sam se, ne uspijevajući smisliti duhovit odgovor, i ramenom gurnula teška vrata muzeja. Čuvar se podbočio i gledao Lolu kao da prvi puta u životu vidi psa. Lola je sjela i gledala čuvara kao se nada da će joj dobaciti kobasicu. Bit će u redu bez mene neko vrijeme.

Muzej je mirisao na svježu boju i bio je prazan. Ne samo da u njemu nije bilo posjetitelja, gotovo da nije bilo ni eksponata. Na podu prve prostorije ležala je odbačena crna muška cipela, u drugoj su se nalazile četiri puške u staklenim vitrinama, a treću, posljednju, krasilo je nekoliko naizgled nasumično obješenih fotografija stambenih zgrada, bez objašnjenja za bilo koji od izloženih komada.

Raspad modernog društva? Otuđenje? Usamljenost? Razgledavanje je bilo nemoguće protegnuti na duže od četiri minute.

Željela sam ga pitati o izložbi, ali kada sam izašla, čuvar me zaskočio na vratima kao da je jedva čekao da me vidi: “Vaša se kujica jako pristojno ponašala. Bila je strpljiva i mirna.”

Njegov prijateljski komentar popravio mi je raspoloženje. Gotovo da sam se smatrala osobno odgovornom za Lolin dobrodušni karakter. Iako je po procjeni veterinara imala oko sedam godina, tek je pet mjeseci bila sa mnom i u to se vrijeme prilično promijenila. Sada je bila mirna. U početku je njezino ponašanje znalo biti nepredvidivo.

“Da, ona je dobra cura”, odvezala sam je i potapšala po glavi.

“Samo je sjedila i gledala me.”

“Da, ni inače ne radi puno više.”

Jednog smrznutog proljetnog jutra, dok sam se vraćala s ne znam kojeg po redu razgovora za posao, uočila sam Lolu pored prometne ceste. Došlo mi je tužno dok sam je gledala, neuhranjenu i prljavu, kako sve njuška, a nigdje se ne zaustavlja. Poželjela sam je zaštititi. Nikada do tad nisam imala psa, ali reagirala sam instinktivno. Pretpostavila sam da ne može biti teško. Odvela sam je kući, oprala je, nahranila, kupila joj krevetić i povodnik.

Prvih je tjedana često bježala. Ljudi bi me nazivali iz raznih dijelova grada da su našli mojeg psa, da im raskopava vrt, da dođem po nju. Uvijek bih došla. Nisam željela da misle da je ne volim. Nisam željela pomisliti da je ne volim.

Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene.

“Čime hranite svojeg ženskog psa?” obratio mi se ponovno čuvar. Sigurno je usamljen. Nije lako po cijele dane čuvati puške i cipelu. “Kuhate joj?”

Uzdahnula sam i pomazila Lolu. Njezina kratka, crna dlaka bila je već gotovo suha. U muzeju sam provela manje od pet minuta, ali u međuvremenu je već prestala padati kiša.

“Ne. Jede najobičniju pseću hranu.” A onda nisam odoljela i dodala sam, s osmijehom: “I sve ono što meni padne na pod dok jedem!” Lola me prijekorno pogledala. Nije voljela kada sam se pokušavala šaliti.

“Jel’ prestane jesti kada više nije gladna?”

“Molim?”

“Da joj stalno stavljate hranu u posudu, bi li stalno jela?”

“Ne”, razmislila sam. Neobično pitanje. “Mislim da ne bi. Ponekad čak ostavi hranu u zdjelici ako više nije gladna.” Lola je zabrundala. Ustvari je hranu ostavljala samo kada joj se nije sviđao okus.

“Dakle, nemoguće je da se psi udebljaju?”

Ne bi bilo pristojno tek tako otići, usred razgovora. “Psi se mogu udebljati, naravno. Ako se prejedaju i ne bave se dovoljno fizičkim aktivnostima, mogu se udebljati. Lola puno trči, u prilično je dobroj formi.”

“Mislite li…”, zapalio je još jednu cigaretu, uvukao dim, i zatim nastavio, “da bi vaša kujica mogla narasti kada bi više jela i trenirala?”

“Ona je već odrasli pas, ne može više rasti.” Osjetila sam Lolin pogled na sebi. Je li to stvarno bila istina?

“Sigurno je lijepo imati psa.”

Kimnula sam. Nisam spomenula da se Lola, kada je prestala bježati, kada je prihvatila da živimo zajedno, ponekad ponašala kao da joj je muka što dijelimo isti životni prostor. Ne bi dramatično izlazila iz sobe kada bih ja ušla kao neke druge osobe koje sam davno poznavala, ali vidjelo se na njoj negodovanje. Zagunđala bi i okrenula glavu prema zidu. Tek bi se povremeno otvoreno zabuljila u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Često nije odgovarala. Nemoguće da me mrzi, govorila sam si. Svi znaju da ljudi imaju pse kako bi se osjetili bezuvjetno voljenima. Osim toga, Lola mi je i sama, kada bih je dovoljno puta pitala, kada bi se smilovala mojim nesigurnostima, tvrdila da voli biti sa mnom.

“Pa, doviđenja”, slegla sam ramenima i glavom kimnula prema Loli, kao prema isprici, kao da mu pokazujem da je ona ta koja inzistira na odlasku, ja bih još satima mogla razgovarati.

“Bi li vam ona mogla naređivati?” Pitanje je izgovorio u jednom dahu.

Zastala sam. “Oprostite, nisam sigurna da razumijem”, rekla sam, ali ustvari sam ga razumjela.

“Mislite li da bi vam vaš pas, da je još veći i još inteligentniji, mogao naređivati?” Gledao me ravno u oči.

“Pa, zapravo…” Osjetila sam kako mi se ramena opuštaju. Postala mi je odjednom simpatična njegova djetinja znatiželja. Bilo bi osnažujuće s nekim iskreno porazgovarati. Pogledala sam Lolu. Ona je energično protresla glavom, a zatim glasno zacvilila. “Ne, ne mislim da bi mi pas mogao reći što da radim.”

Nadala sam se da mi je glas zazvučao čvrsto i samouvjereno.

Kada smo izašle iz dvorišta, pogledala sam je, pomalo ljuta, pomalo razočarana. “Zašto mu nisam smjela reći?”

“Čovjek s kojim si razgovarala je očito mentalni bolesnik. Ti ne znaš ništa o ljudima”, odvratila je svojim dubokim glasom. Popiškila se na pločnik pred kapijom i uzdahnula: “Idemo napokon u hotel, gladna sam.”