Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Pročitala je svoju priču pred malobrojnom publikom. Trebala je zvučati zaneseno, usmjereno, koncentrirano. Povisila je glas, pokreti su joj postali odlučniji, ruka joj se podigla s koljena starih samterica i neodlučno raznosila zrnca prašine koje je reflektor improvizirane pozornice kluba osvjetljavao blijedom svjetlošću.

Kuha grah. Lonac je velik, dovoljno za desetak osoba, možda i više, ali ona ima samo jednu limenku. Njen muž stoji s jedne strane i požuruje ju, a s druge strane stoje njeni kolege i iščekuju, baš kao što su i sada čekali njenu sljedeću rečenicu.

Trebala je ispasti i duhovita, zabavna i puna doskočica nakon čitanja, mislila je, popraćena pljeskom. Možda ne nužno sve to, samo dobre volje. Ako sjedne u kut i naruči piće sama, prići će joj kolege i ljudi iz publike. Neće im biti jasno zašto sjedi tamo pogrbljena, u kaputu kojeg nije ni skinula, zašto šuti. Ne razumiju da joj treba samo malo odmora. Pisanje iscrpljuje, ali još mnogo više od svega što je ikada doživjela iscrpljuje dvoje male djece koja vrište, ne spavaju, traže, ponavljaju samo: mama! tata!, pitaju, smiju se, plaču i, ako to već nije spomenula, vrište, vrište i vrište. I muž, iscrpljen, ljut, razumije ga, nije ni njemu lako, nisu više slobodni učiniti ništa od onoga što su voljeli raditi, djeca su te dobi da niti na WC ne mogu otići neometano, djeca su posvuda, vješaju se po njima, kada jedno ušuti, drugo počne, a ona osjeća umor, beskrajni umor koji ništa na svijetu ne može otkloniti, umor pomiješan s nemirom, željom da iskoči iz vlastite kože, misli razmućenih i pomiješanih kao što joj je i mozak potpuno rastočen i nikada se, boji se, više neće vratiti u prijašnje stanje. Isto tako, nikada više neće osjetiti kako joj se vraća snaga, jer ona samo otječe, napušta tijelo dok se ona trudi, dok se upinje, iz dna sebe, iz najtanjih žila u mozgu, vrhova živaca.

Ispred sebe vidi svoju djecu. Gladna su i plaču, čekaju da im spremi jelo i pruži male žlice da se sami nahrane ili da im pak stavi žlice graha u usta. Viču: bobe, bobe!

Sjedne na mjesto u separeu za koje joj se čini da će ju dovoljno otkriti, ali i dovoljno sakriti od radoznalih pogleda. Potrebno joj je to pivo kao što joj je potrebno i zatvoriti oči. Mora napraviti zid, zvučni zid, fizički zid, debeli zid koji će ju odijeliti od ostatka prostorije, od svih koji trenutno pričaju, dodiruju se, smiju, razmjenjuju mišljenja. Ona nema misli za razmijeniti, ona samo ima misli za odmoriti; odmotati ih kao dugačke žnirance i poslagati jednu do druge da odspavaju, da povrate barem dio svježine koju su imale prije djece, prije noćnih buđenja, prije nedostatka sna, prije iscrpljenosti koja se ugnijezdila tako duboko u njoj da, sigurna je, nikada neće izaći, nikada ju neće napustiti, ostat će tu kao duboka brazda, ogrebotina koja ne zarasta, samo se preko nje ponekad prevuče nešto kože, ali ubrzo taj, površinski sloj, opet nestaje i ona ostaje sama, gola i bolna.

Žuri, znoji se, ogledava se po kuhinji, ali u njoj nema ničega, čak niti elemenata. Oko nje su samo bijeli, sterilni zidovi, bez namirnica i sastojaka, nema niti frižidera u koji bi mogla zaviriti, polica s kojih bi mogla nešto uzeti, malo riže, tjestenine, teglicu kukuruza.

Konobar joj prilazi. Naručuje pivo. Prilazi joj i nekoliko ljudi iz publike. Čuje njihovo „dobro je bilo“ i odgovara „hvala“. Zatim ju pitaju „kako si“, a ona odgovara „gura se“ uz smiješak, ali zapravo ne zna što da kaže. Od njih ju dijeli tanka, nevidljiva opna, granica koja je trenutno neprelazna. Nema što s njima podijeliti, nema ih čime zainteresirati, nema čak niti doseg misli toliko dalek da se domisli nekom pitanju za njih osim „a kako ste vi?“ Čitav razgovor tako završava prije nego je i počeo. Ona dobiva svoje pivo, uzima gutljaj, čeka da se tekućina slegne duboko u njoj, u onom mjestu gdje će ju zaštititi kao topla kada, kao vruća voda ispod pjene koja ju obavija i liječi, ulazi u njene pore i unosi sve ono što je potrošila, što i dalje troši svaki dan, a nenadoknadivo je, sjaj koji je sada bljedilo i više se ne može vratiti. Čini joj se da je sve na njoj: kosa, koža, pogled, jagodice prstiju, postalo oronulo i nepovratno staro, ili možda samo nepovratno.

Samo štednjak i ta, jedna limenka u velikom loncu, graha tek toliko da pokrije dno. Miješa kuhačom i nastoji odrediti kome će ga dati. Djeci, dakako, kome drugom nego djeci, ali kolege su tako blizu, oni su bliže, i ako stavi malo graha na tanjur, oni će ga prvi dohvatiti jer se guraju uz nju, ne daju joj miješati, ne daju joj pomaknuti se.

Pivo umiruje. Oko nje se skupljaju kolege i čuje se tihi žamor, ali više joj se, srećom, ne obraćaju. Možda su i glasni, ne zna, nije važno. Važno je da ona ulazi u tišinu, u prvi val koji ju odmiče od onoga što se trenutno događa oko nje. Upravo to želi; biti negdje gdje bi bila okružena, ali gdje se od nje ne bi tražilo ništa, čak niti da diše, jer je i disanje postalo napor. Zrak je bio sve gušći, sve teži za probijati se kroz njega.

Tu je i muž. On joj neće dopustiti da ostane gladan, ako treba odgurnut će kolege, napravit će scenu, on ju najviše i požuruje, možda je i najgladniji, no svakako je najagresivniji, neće dozvoliti da druge nahrani, a njega ne.

Ova noć, odlučuje, završit će prije nego što se još nešto dogodi. Dignut će se i vratiti kući, svojoj djeci, mužu, neće niti dovršiti pivo. Ne želi se vratiti, ali ne može više ostati u tom klubu u kojem tutnjaju glasovi, pokreti, u kojem oči mora stalno pomicati lijevo pa desno, gledati u ljude, pratiti njihove pokrete i govor. Plaća, pozdravlja se kratko s nekolicinom koja joj mahne ili ju poprate pogledima i već je na izlazu, hladan zrak joj se zabija u čelo, a usne i glavu puni novom bistrinom.

Voljela bi ostati u bjelini te kuhinje neko vrijeme. Voljela bi da ju bijelo proguta, ugura u sebe i mekano se ovije oko nje. Bilo bi još bolje da svi oko nje nestanu, da ih progutaju bijeli zidovi i da ostane sama, bez zvuka, bez šuma, samo ona i njen lonac pa da može staviti nekoliko žlica u usta sebi. Ne djeci, ne mužu, ne kolegama.

Ova noć još nije gotova, shvaća naglo.

Priča koju je čitala pred publikom, razmišlja dok neodređeno vrluda pred svojim kvartom koji je u samoj blizini kluba, bila je neutralna priča, nije doticala ništa od onoga što ju stvarno grebe, što nikako nije mogla opisati osim vapajem da joj je potrebno njeno bivše tijelo, bivši mozak, bivše oči i sve ostalo što je izgubila, a što je zamijenjeno nečim pokvarenim, starim, nevažećim, nečim što za nju više nije moglo proizvesti isti učinak kao dragi, stari organi.

Muž ne razumije, a čini se da nije jedini, da nema više od jedne limenke, da će netko neminovno ostati gladan, i to ne samo netko već većina njih. Što očekuju od nje, da se pretvori u Isusa, da ulije vodu do vrha i napravi nekakvo vodeno varivo, ali nema niti vode, nema ničega, samo bijelo, bez bridova, bez uglova.

Konačno odlučuje vratiti se kući jer i hodanje predstavlja preveliki napor, pogotovo sad kad je tako hladno i mračno.

Sporim korakom dolazi do parkirališta ispred svoje zgrade. Njen stan je na prvom katu i s parkirališta se, ako rolete nisu bile spuštene, mogla vidjeti čitava dnevna soba i pola kuhinje. Pogleda prema prozoru. Svjetlo je upaljeno, a po sobi trče djeca. Manji se sapleće i pada, dok ga veći gura i štipa. Muž ulazi u sobu i iz nje izlazi ravnomjerno, kao da ulazi i izlazi s pozornice na kojoj je za njega precizno određena uloga. Stoji pored crnog automobila i promatra ih. Iz daljine, njen muž i sinovi čine joj se kao bilo čija obitelj. Ne može im detaljno vidjeti crte lica, izraze kojima se međusobno promatraju, ne može im čuti glas. Svjetlo je jarko pa može vidjeti pokućstvo: svoj radni stol pun papira, televiziju koju je ona uvijek gasila, a muž volio držati uključenom.

Što još?

Kauč. Onaj na kojega bi primali rijetke goste. Smeđi kauč, masivan i postojan. Mlađi sin se upravo bacio na njega gornjim dijelom tijela i ostao tako čekajući da se stariji nagne nad njega, počupa ga ili odvuče.

Čekaju li nju? Pretpostavljaju li da se već trebala vratiti? Što muž misli, da je ostala piti i zabavljati se, sigurno, jer sve češće i sve više to radi. No, ne zabrinjava se, voli alkohol koji ju otupljuje i smiruje i pita se piju li svi koji imaju djecu. I, ako ne, što uzimaju?

Nasloni se na crni auto lijevom rukom i nastavi gledati u prozor. Usput se ogleda i oko sebe, za svaki slučaj. Ne bi bilo zgodno da ju netko od susjeda uhvati u špijuniranju vlastite obitelji.

Vraća pogled na svoju privatnu predstavu. Muž je upravo izašao iz sobe i ušao u kuhinju. Približio se štednjaku. Aha, zato je stalno ulazio i izlazio. Kuha nešto u kuhinji, u loncu. Je li to onaj lonac iz njenog sna?

Ponovo se prisjeti sna: vrućine koja ju oblijeva, kuckanja u glavi i u grlu, neprekidnog tapkanja po loncu, miješanja tog graha kojim mora nahraniti sve koji su tamo, koji joj neće dozvoliti da se izvuče.

Stavi i drugu ruku na automobil. Pa to je njen auto, shvati naglo. Potpuno je zaboravila da ga je, kao i uvijek, ostavila na parkiralištu. Otvori vrata i uđe u njega. Sada može neometano promatrati razvoj događaja, pomisli. Ne mora stajati na hladnoći, može uključiti i grijanje. A mogla bi…

Mogla bi se i odvesti.

Rano je, mogla bi uključiti glazbu i upustiti se u malu noćnu vožnju. Vratit će se brzo, oni neće niti primijetiti da je nema.

Ako i primijete, što onda?

Ako se i ne vrati tako brzo, što onda?

Još jednom pogleda u prozor, kao u ekran koji joj postaje sve manje zanimljiv, televizijska emisija koju je već toliko puta gledala da ju zna napamet.

Oblije ju neobično uzbuđenje dok pali motor, a zatim pipka tražeći radio stanicu koju bi poželjela slušati. Moj auto, pomisli, osjećajući se neočekivano spašeno. Da je barem imala nekakav izlaz iz kuhinje u snu, iz zaglušujuće bjeline, sigurno bi ga iskoristila. A možda je izlaz i postojao, možda je bio odmah ispred nje, samo se ona toliko koncentrirala na hranu da ga nije niti vidjela.

Pokrene motor, napravi krug i izađe s parkirališta.

• Kupit ću mali brod!

Viknem u praznu sobu.

Konačno sam siguran. Ništa više neće kvariti moja ljetovanja na Jadranu, pogotovo ne gosti kojih je uvijek puna kuća jer moja žena ne razumije ili ne želi razumjeti da mi to smeta, da ne mora baš svake godine obiteljsku kuću pretvoriti u cirkus. Ne znam koji su od svih njih gori, bučniji, nepristojniji. Viču, pjevaju, piju, ne spavaju, sobe su stalno prljave, pune donjeg veša i čudnog smrada: nečega između mokraće, znoja i jednostavno, prljavštine. Nekada gledam te sobe kada gosti izađu, kada se konačno urede, operu. Tek onda u kući zavlada mir. Sve mi djeluje staro i upropašteno. Zato vičem u prazno kada ostanem sam, kada znam da me nitko ne može čuti i mogu zamišljati da sam ponovno samo ja u svojoj velikoj kući, u svojem praznom carstvu koje ranije nije izgledalo kao carstvo već čudna, bijela samoća, ali sada znam da je bila riječ o vrtu koji se vjerojatno više neće nikada vratiti, koji je u nekom trenutku postojao, a u drugom prestao postojati. Oživjeti ga više nije bilo moguće. Mogao sam samo vikati.

I maštati da će me onaj drugi ‘ja’, koji je ostao u onom prostoru i vremenu, u tom tajnom vrtu, čuti i smilovati mi se, pružiti mi još jedan pogled u ono kako je bilo nekad.

Vrlo sam umoran. Plutam između bolova u leđima i onih u zglobovima i glavi, bolova koje ne mogu do kraja iščitati pa nisam siguran izmišljam li ili mi se sitni čekići doista zabijaju u područje čela; između prekovremenih sati i šefa koji nije spreman plaćati normalnu, pristojnu plaću; između žene i sina u pubertetu, žene koja ne zna stati i ne može stati, ne može uživati, ne može se opustiti već mora stalno, neprestano svrdlati po svemu čega se dohvati, a dohvaća se svega: od financija preko djeteta do te moje nesretne (naslijeđene, jer kako bih si je ja inače mogao priuštiti?) kuće na moru, gostiju, cijena, vremena, odjeće i obuće, stolnjaka, lampi.

Između čega sam to sve zapeo?

Više ne znam. Znam samo da je moj najnoviji simptom nesanica. Ona koju ne liječi lagana glazba, kupka prije spavanja, razmišljanje o ugodnim, zelenim livadama, čajevi za smirenje, joga i meditacija. Moj najnoviji simptom je nedostatak sna; onog dubokog i iscjeljujućeg, jedine pauze koju poznajem između posla i doma, tog sina koji stalno zahtijeva i viče i raspravlja i sve je agresivniji i ne bih se začudio kad bi se na kraju pretvorio u nekakvog manijaka. Naravno, ne mislim to za ozbiljno. Ali moguće je da stvari pođu posve krivo, da neću uspjeti od njega napraviti ‘čovjeka’. Što god to značilo.

Nedostatak sna prati me već tjednima. Uspijem zaspati kratko, oko četiri ili pet ujutro, iako to ne bih nazvao snom, više haluciniranjem u koje upadam i nakon kojeg sam još mnogo umorniji nego bih bio da sam ostao budan. Ono traje do ženinog buđenja, oko sedam, kada se uz obavezno dugotrajno zijevanje i protezanje izvlači iz kreveta i počne spremati. Zašto se diže tako rano, na godišnjem smo odmoru, nitko od gostiju je ne treba, neće raditi ništa posebno osim piti kavu na terasi, zašto, zašto? Ali, nema odgovora osim:

• Budim se kad se budim.

Zatim:

• I ti bi se mogao malo manje prevrtati po krevetu cijele noći i pomoći mi ujutro, a ne glumiti zombija.

Nisam znao s čime bih joj pomogao. Nekoliko sam se puta čak i dignuo prije nje, oko šest, i, nakon što sam se umio dodirujući svoju jadnu blijedu kožu i lice na kojem su se isticali debeli podočnjaci, skuhao sam joj kavu koja ju je dočekala na terasi, zajedno sa mnom. No, nije djelovala zadovoljno. Izgledala je kao netko kome je oduzet neupitan privilegij. Tiho sam listao novine dok sam osjećao njenu prisutnost kao porezotinu od papira.

Zloslutan sam, negativan, ali to se i događa kad je čovjek neispavan, kada je na rubu rušenja od iscrpljenosti, kada ga tijelo uopće više ne sluša. Pored šefa i žene i sina i kolega kraj kojih samo prođem jer nemam snage za razmijeniti niti par kurtoaznih rečenica. Nikada nisam bio duša zabave ili ureda, ali sjećam se kako sam imao više energije za neke stvari. Kako je bilo prije, što je bio motor koji me je vozio kroz dan? Otkud sam crpio motivaciju? Kada je krenulo nizbrdo?

Kada sam se oženio, mislio sam da je moja žena najbolje što mi se ikada dogodilo. Oštra, drska, nepobjediva. Suočit će se sa svime s čime ja ne mogu, znao sam to. Kada sam dobio sina, instantno sam se zaljubio u njega. Plod naše ljubavi. Možda jednom najbolji prijatelj, tko zna. Posao? Nikada me nije previše zabrinjavao. Uvijek ima puno vijesti, novinaru nikada ne nedostaje posla. Ako ne bira o čemu će pisati. Snalazio sam se. Plaćao sam račune. Nije u tome bilo neke posebne strasti, ali svaka strast se ionako izliže, zar ne? Stabilnost je važna. U mene se svatko mogao pouzdati. Iako su mi govorili da iz mene riječi izlaze polako, ipak sam im djelovao čvrsto i stameno poput kamenog stola. Moji pokreti također su bili spori, žena mi je stalno govorila da se pokušam kretati brže, da djelujem kao netko tko se s velikim naporom probija kroz vodu, ali tada za mene nije bilo velikog napora, barem ga se nisam sjećao.

Sada, stabilnosti više nema. Nesigurnost u sebe, svoje tijelo i sljedeći potez pritišću me poput betonske ploče. A možda sam postao brži, pokretniji, nervozniji, rekao bih čak – lakši. Kretao sam se munjevito, izlazio van uz tresak vratima dok sam ih prije uvijek pažljivo zatvarao, kao da sam se bojao da nekoga ne povrijedim svojim odlaskom.

Odlučio sam. Otišao sam do svoje doktorice.

Hoće li mi dati neki lijek, pitao sam se, hoće li me poslati kod psihologa ili možda psihijatra, što će se dogoditi? I – što ako se ne dogodi ništa? Ako kaže da to nije ništa, prolazna kriza, da stisnem zube i krenem dalje, uostalom – što mi je uopće? Nesanica? Tko nema problema s nesanicom?

Doktorica doista nije bila fascinirana. Prepisala mi je Normabel. Mislila je da je važno da se malo opustim i rekla je da sam anksiozan kao i da od toga dolaze problemi sa spavanjem.

• Događa se – rekla mi je ljubazno, ali u njezinim očima pročitao sam umor. I podrugljivost. Ovo drugo mi se možda samo učinilo.

Kući sam se vratio kroz kišu. Nisam ponio novi kišobran, a starog sam negdje zametnuo, ali nije bilo važno. Kapi kiše su mi padale po glavi i kljucale kao kokoši. Trebalo je stići što prije, ispružiti se, pročitati što piše na lijeku, uzeti ga. Sigurno će pomoći. Doktorica ipak zna.

Na internetu sam pročitao: Saznajte kako koristiti Normabel tablete – opis, primjena, doziranje, mjere opreza, nuspojave, napomene. Ništa pretjerano zabrinjavajuće. Uostalom, pročitao sam i kako od svih lijekova ljudi najviše koriste Normabel uz, dakako, Aspirin. Dakle, nema brige.

Normabel je samo jedna mala bijela tableta.

Uzimam  ga i ulazim u krevet. U kući konačno nema nikoga, mirno je, gosti su na plaži, sin je na piću s prijateljima, on se ne kupa, to njemu i njegovim prijateljima nije cool, a žena me je nekim divnim čudom oslobodila svoje prisutnosti, barem na kratko. Je li u dućanu? Je li otišla u šetnju? Možda ima ljubavnika koji bi konačno zadovoljio sve njene potrebe, zahtjeve, prohtjeve, mušice i glad, tu nepresušnu glad za pažnjom, za razgovorom, za zajedničkim planovima. Dugo sam u braku, očekivao sam da će mi se prostor za manevar suziti i postati tek blijeda točka na horizontu, ali nisam očekivao da ću morati iscrpiti i posljednju kapljicu životnog soka na tu bračnu zajednicu, da će njezina glad biti tolika. Jedva imam snage srušiti se u krevet nakon cijelog dana, a ona i dalje ima snage gušiti me, iscrpljivati, tražiti u meni neke rezerve kojih tamo više nema, ako ih je ikada i bilo. A možda ono što mene prazni, nju puni i osnažuje. Možda je tako jednostavno. Pražnjenje i punjenje, pa opet pražnjenje i punjenje… samo, u zadnje vrijeme sam bio potpuno nesklon davanju, tako da sumnjam da je išta više mogla dobiti od mene.

A koliko može trajati dvoje ljudi s prazninom?

Ništa od spavanja. Ova misao me sasvim razbudila i uopće ne znam kako je se osloboditi. Možda jedino uzimanjem nove tablete. Ili možda čak dvije, tri. Nakon nekog vremena morale bi početi djelovati, inače ću svojoj doktorici i reći da mi da nešto mnogo jače. Ne želim više riskirati s ovim uobičajenim lijekovima koje svi koriste, to možda jednostavno ne funkcionira za mene.

• Kupit ću mali brod!

Opet viknem u sobu.

Naglim pokretom uzimam još tableta i zalijem ih s dva gutljaja vode.

Ljut sam, sada sam već prilično ljut i bojim se da od ovog neće biti ništa. Hoću li ikada više spavati? Kada ću opet osjetiti onu opuštenost, osjećaj da mi teški teret napušta tijelo i da je sve opet onako protočno kao kada sam prolazio kroz vodu i svi su smatrali da su moji pokreti spori i otežali, ali znao sam da nisu, da je iza njih potpuna lakoća, gotovo bezbrižnost.

Morat ću o svom životu dobro razmisliti i sve ponovo osmisliti, prolazi mi kroz glavu i laganu izmaglicu koja mi se stvara u njoj. Je li to san, dolazi li ovako? Smiraj nakon male bijele pilule?

Promatram još nekoliko tableta koje sam izvadio i stavio na noćni ormarić. Tablete sjaje i obećavaju. Pred mojim očima se povećavaju i dostižu veličinu bijelih bova koje talasaju na morskoj površini.

Zatim se pretvaraju u nešto još veće – čamce i brodove. Različite jedrenjake, gumenjake, drvene čamce.

Ne znam ništa o brodovima, ali znam da je ovo trenutak u kojem mogu izabrati. U kojem moram izabrati svoj brod.

Odabirem običan bijeli čamac od otprilike šest metara duljine i metar i pol širine. Ima motor od pet konjskih snaga. I crvenu tendu. I odsjaj sunca. Leži u plićaku i čeka me. S veseljem gledam u sjajnu površinu svog prvog čamca. Na nebu nema niti oblačka. More je mirno. Skidam odjeću i obuću sve do kupaćih gaćica, ulazim u čamac i pokrećem pentu. Motor zabruji. Okrenem se oko sebe. Osim brodova, nigdje nema nikoga.

Dakle, ovo je ljetni dan. Savršeni ljetni dan. Podne, cvrčci, more, moj čamac i ja.

Tišina.

Otisnem se čamcem malo dalje od obale i zagledam se u dubinu. More je bistro, zelenkasto. Zadovoljan sam. Bistro more u snovima označava bistar um, psihičku, fizičku i emocionalnu ravnotežu.

Ipak ima nade za mene. Normabel je pomogao! Uvukao me u prekrasan, lucidan san u kojem ću učiniti sve ono o čemu sam već dugo maštao. Otisnut ću se daleko, najdalje, na otvoreno more, udisat ću vjetar, slobodu, sunce. Ruka mi automatski poleti prema motoru i nastavim voziti sve dalje od obale, a onda se zaustavim.

Kamo sada, zapitam se. Zagledam se u nebo, a zatim u more. Malo ispod površine vode ugledam jato ribica. Male, crne ribe kao da su krenule prema mom čamcu. I zaista, promatram kako jedna po jedna iskaču iznad površine mora i zabijaju se u moj čamac, pritom ostavljajući crne mrlje na savršenoj bijeloj površini. Ribica je sve više i njihova upornost i kratki, tupi udarci postaju sve jači. Dolaze u jatima, bacaju se na brod i ostavljaju tamni, mrtvi trag.

Što sada trebam učiniti? Ne pomičem se. Gledam u sve veća crna jata, ribe su kao vihor, uragan koji se ne zaustavlja. Brod počinje popuštati pred tim naletima i znam da nešto moram učiniti, ali samo pogledam u nebo koje se mrači. Kako bi moja žena otjerala ove ribice? Bi li se one uopće pojavile pred njom?

Trebam djelovati, brzo i efikasno, ali brod već pušta vodu, ribice, crne točkice, naselile su se u mom čamcu i sada je to postao njihov novi dom. Otjerale su me, prokletnice, prije nego sam se uopće uspio snaći i smisliti što da im napravim, a oluja koja upravo počinje mi ne ide u prilog.

Otisnem se od tla. Ništa se ne dogodi. Noge kao da su mi zalijepljene za tlo broda. Ponovo se, ali ovaj put snažnije, odgurnem nogama, pogledam prema vodi i iskočim.

More me gladno dočeka.

Tonem u hladnu tišinu i opet pomislim na svoju ženu. Nebo postaje potpuno crno, kao i more. Uranjam još dublje u gustu smjesu.

Je li to još uvijek more?

Moj čamac sve se više udaljava u mraku koji se prostire iznad mene i uskoro postaje samo minijaturni odbljesak bijelog.

Je li uopće postojao?

Odlučim roniti do dna, sudarati se s ribama čije siluete tek nazirem oko sebe i dotaknuti morsku travu rukom. Spuštam se sve dublje i dublje. Uskoro ronim iznad nje i osjećam da me dodiruje po trbuhu nježno, gotovo zavodnički. Osjećaj je ugodan. Ovdje bih mogao ostati. Ovdje sam skriven i miran, sumnjam da će itko naići, bilo riba ili čovjek. Možda je do toga i trebalo doći, trebao sam se spustiti do morske trave koja mirno raste i nikoga ne ometa, leluja oko mene i njeguje me.

Ulazim dublje u travu, diram je rukama i nogama, puštam da me sasvim uvuče k sebi. Osjećam kako iz nje u mene ulazi nešto ljekovito.

Nakon nekog vremena, polako izranjam prema površini i na izlasku gledam u potpuno crno nebo. Vjetar i kiša izmjenjuju se iznad moje glave u pravilnim razmacima.

Zatvaram oči i čekam.

U trenutku kada  ih opet otvorim, dočeka me isti prizor: tamno, munjama išarano nebo. Možda je potrebno još jednom zaroniti. Spustiti se do svoje trave, uljuljkati se u nju kao u slatki san koji sam tako dugo čekao.

Uzimam zrak u pluća. Ponovo se spuštam kroz vodu koja se čini skliska i glatka poput ulja, i zatvaram oči.

Spuštam se sve dublje dok se opet ne nađem licem duboko u svojoj travi. Ona se ovog puta mnogo snažnije ovija oko mog tijela i vuče me prema sebi.

Drži me nepomično, u nepopustljivom stisku. Ne pokušavam se iščupati niti osloboditi.

Opet zatvaram oči. Uskoro ću ostati bez zraka.

• Kupit ću mali brod!

Viknem, zapravo promumljam, u morsku travu.

• Čuješ li? Čim se probudim, kupit ću mali brod!

Stisak trave ne popušta.

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)