Kategorije
Autori

Ivana Lulić

Ivana Lulić (1986.) odrasla je u Špišić Bukovici kod Virovitice. Tamo je završila gimnaziju i glazbenu školu, a u Zagrebu studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. S bendom Auguste ima objavljena dva albuma autorskih skladbi i nominaciju za Porin 2016. godine. U Centru za kreativno pisanje završila je dvije radionice suvremene poezije. Zastupljena je u zbirci „Na početku novog kruga“ u izdanju Cekape-a. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za nagradu Na vrh jezika 2020. i 2021. godine. Kratke priče i poeziju objavljuje u hrvatskim i regionalnim zbornicima i online časopisima, a izbor pjesama predstavljen joj je i u emisiji „Metafora“ na Prvom programu Hrvatskoga radija. Sudjelovala je na pjesničkom festivalu „Šumski pjesnici“ u Istri 2021., a uz pisanje, bavi se glazbom i crtanjem. Svoje je radove izlagala na dvije samostalne izložbe. Članica je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije. Glazbena je marketing menadžerica, voditeljica dječjeg zbora i novinarka.

 

Ivana Lulić
Kategorije
poezija

Pjesme iz neobjavljenog rukopisa Ivane Lulić

MALA BIĆA

možda su to doista bile priče
da je david oborio diva i
djeca pobijedila zlice

još uvijek čekam
da mene
sustigne
slično postignuće

ali ne skidam
pogled
s kraljevskog
noćnog leptira

ne žurim saznati
što mogu
mala bića
ako ne zatvoriš svoja
usta.

 

SMRT JE UŠLA U MOJU ZGRADU

smrt je ušla u moju zgradu
i stoji pred vratima jednog stana na trećem katu
mami susjeda da izađe na hodnik
zapaliti još jednu dvije pet cigareta
pridržava mu ruku prepunu ljubičasto-smeđih hematoma
kažem dobar dan i produžim dalje
hineći da ne vidim kako ga je obgrlila

ali ipak mi je lakše gledati ju na trećem katu
nego kad se vuče hodnikom do vrata moga brata
sad već zna da ju prepoznajem
pa stavlja krinku
zaskače
povlači na svoju stranu
nekad me prevari

svejedno grlim svoga brata
i njegove snažne
spuštene ruke
grlim njega
ne znajući da s njime
grlim i nju.

 

NARANČE

izgubila sam se u jakni svoga oca
dobro je nosim
pokriva prazninu koja se suviše dugo proteže

izvela sam je na livadu iza kuće
tamo nema ljudi
nema života
tek daljina i čempres koji se nazire

sjeverac je primorao lastavice da lete nisko
ljeto se odlučilo kupati kišom svaki dan
ne mogu se livade kositi
i baš večeras ćutim naranče u zraku

da se mene pita
bila bih još jednom dijete
pa da me nađe s rukama punim mirisa
kosom prepunom sunca
opet baci u zrak
kao na livadi sa žutih fotografija.

 

O MORU

uznemirile se kosti u tebi
ljeto golica
puna su ga usta
a mornari su negdje drugdje
kao i tisućama godina prije
oni pristižu zimi
ne govore o namjerama
svoje zlatne kose pokazuju škrtom suncu
teško im je priznati da samuju
more ih upilo
more ih ubilo

i tebe će.

 

OBA ŽIVOTA

ponekad mi se čini da vodim dva života
ovako jedna
ne želim nikome lomiti kosti
ali čini mi se pogrešnim zamišljati mogućnost
da prestanemo biti nakaze
i postanemo ljudi
lakše je svom snagom smrskati lubanju
mogućoj otrovnici
jedinoj nezaštićenoj
jer takav je zakon
ni tebe nitko nije štitio
a još gmižeš.

 

Ivana Lulić
Kategorije
proza

Mogla bi se i odvesti (neobjavljena priča)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Pročitala je svoju priču pred malobrojnom publikom. Trebala je zvučati zaneseno, usmjereno, koncentrirano. Povisila je glas, pokreti su joj postali odlučniji, ruka joj se podigla s koljena starih samterica i neodlučno raznosila zrnca prašine koje je reflektor improvizirane pozornice kluba osvjetljavao blijedom svjetlošću.

Kuha grah. Lonac je velik, dovoljno za desetak osoba, možda i više, ali ona ima samo jednu limenku. Njen muž stoji s jedne strane i požuruje ju, a s druge strane stoje njeni kolege i iščekuju, baš kao što su i sada čekali njenu sljedeću rečenicu.

Trebala je ispasti i duhovita, zabavna i puna doskočica nakon čitanja, mislila je, popraćena pljeskom. Možda ne nužno sve to, samo dobre volje. Ako sjedne u kut i naruči piće sama, prići će joj kolege i ljudi iz publike. Neće im biti jasno zašto sjedi tamo pogrbljena, u kaputu kojeg nije ni skinula, zašto šuti. Ne razumiju da joj treba samo malo odmora. Pisanje iscrpljuje, ali još mnogo više od svega što je ikada doživjela iscrpljuje dvoje male djece koja vrište, ne spavaju, traže, ponavljaju samo: mama! tata!, pitaju, smiju se, plaču i, ako to već nije spomenula, vrište, vrište i vrište. I muž, iscrpljen, ljut, razumije ga, nije ni njemu lako, nisu više slobodni učiniti ništa od onoga što su voljeli raditi, djeca su te dobi da niti na WC ne mogu otići neometano, djeca su posvuda, vješaju se po njima, kada jedno ušuti, drugo počne, a ona osjeća umor, beskrajni umor koji ništa na svijetu ne može otkloniti, umor pomiješan s nemirom, željom da iskoči iz vlastite kože, misli razmućenih i pomiješanih kao što joj je i mozak potpuno rastočen i nikada se, boji se, više neće vratiti u prijašnje stanje. Isto tako, nikada više neće osjetiti kako joj se vraća snaga, jer ona samo otječe, napušta tijelo dok se ona trudi, dok se upinje, iz dna sebe, iz najtanjih žila u mozgu, vrhova živaca.

Ispred sebe vidi svoju djecu. Gladna su i plaču, čekaju da im spremi jelo i pruži male žlice da se sami nahrane ili da im pak stavi žlice graha u usta. Viču: bobe, bobe!

Sjedne na mjesto u separeu za koje joj se čini da će ju dovoljno otkriti, ali i dovoljno sakriti od radoznalih pogleda. Potrebno joj je to pivo kao što joj je potrebno i zatvoriti oči. Mora napraviti zid, zvučni zid, fizički zid, debeli zid koji će ju odijeliti od ostatka prostorije, od svih koji trenutno pričaju, dodiruju se, smiju, razmjenjuju mišljenja. Ona nema misli za razmijeniti, ona samo ima misli za odmoriti; odmotati ih kao dugačke žnirance i poslagati jednu do druge da odspavaju, da povrate barem dio svježine koju su imale prije djece, prije noćnih buđenja, prije nedostatka sna, prije iscrpljenosti koja se ugnijezdila tako duboko u njoj da, sigurna je, nikada neće izaći, nikada ju neće napustiti, ostat će tu kao duboka brazda, ogrebotina koja ne zarasta, samo se preko nje ponekad prevuče nešto kože, ali ubrzo taj, površinski sloj, opet nestaje i ona ostaje sama, gola i bolna.

Žuri, znoji se, ogledava se po kuhinji, ali u njoj nema ničega, čak niti elemenata. Oko nje su samo bijeli, sterilni zidovi, bez namirnica i sastojaka, nema niti frižidera u koji bi mogla zaviriti, polica s kojih bi mogla nešto uzeti, malo riže, tjestenine, teglicu kukuruza.

Konobar joj prilazi. Naručuje pivo. Prilazi joj i nekoliko ljudi iz publike. Čuje njihovo „dobro je bilo“ i odgovara „hvala“. Zatim ju pitaju „kako si“, a ona odgovara „gura se“ uz smiješak, ali zapravo ne zna što da kaže. Od njih ju dijeli tanka, nevidljiva opna, granica koja je trenutno neprelazna. Nema što s njima podijeliti, nema ih čime zainteresirati, nema čak niti doseg misli toliko dalek da se domisli nekom pitanju za njih osim „a kako ste vi?“ Čitav razgovor tako završava prije nego je i počeo. Ona dobiva svoje pivo, uzima gutljaj, čeka da se tekućina slegne duboko u njoj, u onom mjestu gdje će ju zaštititi kao topla kada, kao vruća voda ispod pjene koja ju obavija i liječi, ulazi u njene pore i unosi sve ono što je potrošila, što i dalje troši svaki dan, a nenadoknadivo je, sjaj koji je sada bljedilo i više se ne može vratiti. Čini joj se da je sve na njoj: kosa, koža, pogled, jagodice prstiju, postalo oronulo i nepovratno staro, ili možda samo nepovratno.

Samo štednjak i ta, jedna limenka u velikom loncu, graha tek toliko da pokrije dno. Miješa kuhačom i nastoji odrediti kome će ga dati. Djeci, dakako, kome drugom nego djeci, ali kolege su tako blizu, oni su bliže, i ako stavi malo graha na tanjur, oni će ga prvi dohvatiti jer se guraju uz nju, ne daju joj miješati, ne daju joj pomaknuti se.

Pivo umiruje. Oko nje se skupljaju kolege i čuje se tihi žamor, ali više joj se, srećom, ne obraćaju. Možda su i glasni, ne zna, nije važno. Važno je da ona ulazi u tišinu, u prvi val koji ju odmiče od onoga što se trenutno događa oko nje. Upravo to želi; biti negdje gdje bi bila okružena, ali gdje se od nje ne bi tražilo ništa, čak niti da diše, jer je i disanje postalo napor. Zrak je bio sve gušći, sve teži za probijati se kroz njega.

Tu je i muž. On joj neće dopustiti da ostane gladan, ako treba odgurnut će kolege, napravit će scenu, on ju najviše i požuruje, možda je i najgladniji, no svakako je najagresivniji, neće dozvoliti da druge nahrani, a njega ne.

Ova noć, odlučuje, završit će prije nego što se još nešto dogodi. Dignut će se i vratiti kući, svojoj djeci, mužu, neće niti dovršiti pivo. Ne želi se vratiti, ali ne može više ostati u tom klubu u kojem tutnjaju glasovi, pokreti, u kojem oči mora stalno pomicati lijevo pa desno, gledati u ljude, pratiti njihove pokrete i govor. Plaća, pozdravlja se kratko s nekolicinom koja joj mahne ili ju poprate pogledima i već je na izlazu, hladan zrak joj se zabija u čelo, a usne i glavu puni novom bistrinom.

Voljela bi ostati u bjelini te kuhinje neko vrijeme. Voljela bi da ju bijelo proguta, ugura u sebe i mekano se ovije oko nje. Bilo bi još bolje da svi oko nje nestanu, da ih progutaju bijeli zidovi i da ostane sama, bez zvuka, bez šuma, samo ona i njen lonac pa da može staviti nekoliko žlica u usta sebi. Ne djeci, ne mužu, ne kolegama.

Ova noć još nije gotova, shvaća naglo.

Priča koju je čitala pred publikom, razmišlja dok neodređeno vrluda pred svojim kvartom koji je u samoj blizini kluba, bila je neutralna priča, nije doticala ništa od onoga što ju stvarno grebe, što nikako nije mogla opisati osim vapajem da joj je potrebno njeno bivše tijelo, bivši mozak, bivše oči i sve ostalo što je izgubila, a što je zamijenjeno nečim pokvarenim, starim, nevažećim, nečim što za nju više nije moglo proizvesti isti učinak kao dragi, stari organi.

Muž ne razumije, a čini se da nije jedini, da nema više od jedne limenke, da će netko neminovno ostati gladan, i to ne samo netko već većina njih. Što očekuju od nje, da se pretvori u Isusa, da ulije vodu do vrha i napravi nekakvo vodeno varivo, ali nema niti vode, nema ničega, samo bijelo, bez bridova, bez uglova.

Konačno odlučuje vratiti se kući jer i hodanje predstavlja preveliki napor, pogotovo sad kad je tako hladno i mračno.

Sporim korakom dolazi do parkirališta ispred svoje zgrade. Njen stan je na prvom katu i s parkirališta se, ako rolete nisu bile spuštene, mogla vidjeti čitava dnevna soba i pola kuhinje. Pogleda prema prozoru. Svjetlo je upaljeno, a po sobi trče djeca. Manji se sapleće i pada, dok ga veći gura i štipa. Muž ulazi u sobu i iz nje izlazi ravnomjerno, kao da ulazi i izlazi s pozornice na kojoj je za njega precizno određena uloga. Stoji pored crnog automobila i promatra ih. Iz daljine, njen muž i sinovi čine joj se kao bilo čija obitelj. Ne može im detaljno vidjeti crte lica, izraze kojima se međusobno promatraju, ne može im čuti glas. Svjetlo je jarko pa može vidjeti pokućstvo: svoj radni stol pun papira, televiziju koju je ona uvijek gasila, a muž volio držati uključenom.

Što još?

Kauč. Onaj na kojega bi primali rijetke goste. Smeđi kauč, masivan i postojan. Mlađi sin se upravo bacio na njega gornjim dijelom tijela i ostao tako čekajući da se stariji nagne nad njega, počupa ga ili odvuče.

Čekaju li nju? Pretpostavljaju li da se već trebala vratiti? Što muž misli, da je ostala piti i zabavljati se, sigurno, jer sve češće i sve više to radi. No, ne zabrinjava se, voli alkohol koji ju otupljuje i smiruje i pita se piju li svi koji imaju djecu. I, ako ne, što uzimaju?

Nasloni se na crni auto lijevom rukom i nastavi gledati u prozor. Usput se ogleda i oko sebe, za svaki slučaj. Ne bi bilo zgodno da ju netko od susjeda uhvati u špijuniranju vlastite obitelji.

Vraća pogled na svoju privatnu predstavu. Muž je upravo izašao iz sobe i ušao u kuhinju. Približio se štednjaku. Aha, zato je stalno ulazio i izlazio. Kuha nešto u kuhinji, u loncu. Je li to onaj lonac iz njenog sna?

Ponovo se prisjeti sna: vrućine koja ju oblijeva, kuckanja u glavi i u grlu, neprekidnog tapkanja po loncu, miješanja tog graha kojim mora nahraniti sve koji su tamo, koji joj neće dozvoliti da se izvuče.

Stavi i drugu ruku na automobil. Pa to je njen auto, shvati naglo. Potpuno je zaboravila da ga je, kao i uvijek, ostavila na parkiralištu. Otvori vrata i uđe u njega. Sada može neometano promatrati razvoj događaja, pomisli. Ne mora stajati na hladnoći, može uključiti i grijanje. A mogla bi…

Mogla bi se i odvesti.

Rano je, mogla bi uključiti glazbu i upustiti se u malu noćnu vožnju. Vratit će se brzo, oni neće niti primijetiti da je nema.

Ako i primijete, što onda?

Ako se i ne vrati tako brzo, što onda?

Još jednom pogleda u prozor, kao u ekran koji joj postaje sve manje zanimljiv, televizijska emisija koju je već toliko puta gledala da ju zna napamet.

Oblije ju neobično uzbuđenje dok pali motor, a zatim pipka tražeći radio stanicu koju bi poželjela slušati. Moj auto, pomisli, osjećajući se neočekivano spašeno. Da je barem imala nekakav izlaz iz kuhinje u snu, iz zaglušujuće bjeline, sigurno bi ga iskoristila. A možda je izlaz i postojao, možda je bio odmah ispred nje, samo se ona toliko koncentrirala na hranu da ga nije niti vidjela.

Pokrene motor, napravi krug i izađe s parkirališta.

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
Autori

Ana Brnardić

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine.

Objavila je knjige pjesama Pisaljka nekog mudraca (1998), Valcer zmija (2005), Postanak ptica (2009), Uzbrdo (2015) i Vuk i breza (2019). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom Hotel cu muzicieni (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka Postanak ptica prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom Fåglarnas tillblivelse (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016), a izbor iz zadnje dvije zbirke izašao je u Francuskoj u knjizi pod naslovom Devant toi le jour (prev. Vanda Mikšić i Brankica Radić, L’Ollave, 2021). Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za knjigu poezije.

Ana Brnardić
foto: Reha Yunluel
Kategorije
poezija

Odabrane pjesme Ane Brnardić

* iz zbirke pjesama “Vuk i breza” (HENA COM, 2019.)

 

Slučajno drvo

Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri.

Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen

čijih pet prstiju viri iz zemlje, za njena mala stopala.

Moje oči su razmještene po listovima,

na vjetru podrhtavaju

i okreću se za svojom kćeri.

Kćeri su užareni planeti i tek što se cvijeće

Ujutro pridigne s postelje,

ti planeti već gore među laticama.

Drveće ne poznaje način

na koji te kćeri vole i prisvajaju.

Samo slijede listovima okrugle vatre

koje spuštaju se niz stabljike,

trče niz obronke do mrzlog potoka,

u roju sitnih dlanova.

 

I moja majka je slučajno drvo.

Ujutro ustanem, skuham kavu

i sa šalicom hodam po njenom korijenju

U kojem su se ohladili vlakovi,

zarasle misli i naježio se par vlati.

Stopalima sviram po hladnim tipkama

i znam da je to jedna obična, blaga sreća.

 

Osobna kora

Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki

i nježno ih poredati na kredenc.

Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja.

Trepere im glasnice,

bijele latice hrle na ispružen jezik

brižnoj osobi koja ih je oslovila imenom.

 

A brižna osoba od sunca

od gorkog likera stoji i gleda u njih

u račvaste gradove pečenih evropskih poluotoka

u mame kao tamne obrve gitara

koje su prstima izradile prošlo stoljeće

u nježno godišnje doba

primirenih voćnjaka.

 

Sad smo urezane u svoju osobnu koru

bez vrhova planina kojima se stablja penju

kad su bijesna, nama to je samo predivno

ništa više,

predivno.

 

Prije zime

Dakle te večeri u parku

kad sam načas bila vrana u masnom kaputu

pod kojim sam nosila tebe, još manju pticu

i zabadala pogledom crne grane

u ionako crno nebo

 

i ranije, ujutro u parku

jer sam dugo gladila plišanu koru breze da iz nje iziđe

nešto nerazgovijetno i divlje

mlijeko ili zvonce

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Tebe, jer si tek došla i sve oko tebe bliješti.

I tek zatim kapi

koje vukle smo za sobom kao kišnu tintu

i zaštitničko oko na mom vranjem tijelu

i tebe, pticu na mom srcu

i trenutak poslije, i grane koje plutaju na nebu

dok se večer zatvara

po drugim šavovima nego jučer

 

nanjušio nas je snijeg.

 

Jer sam u kaputu nosila svježinu,

još ne pitomu, kože i obrva, tekuć svemir,

čas ježa, čas ribu, čas paprenu metvicu-

a ti si disala brzo i plitko,

drveće je nježno silazilo da te omiriše

prije zime, prije slijetanja

velikih, masnih ptica.

 

Hodale smo ispred snijega,

svečana tijela iznutra obloženog vunom

svih prvih klavirskih koncerata.

I za nama plašt

tamnoplavog neba s crnom čipkom

od rijetkog, napuštenog granja.

 

 

Osvrt

Planina se osvrnula.

Ako nisi nožicama u nju ukopan, u snijeg

ili plavu zamišljenost čela, ako nisi agon

ili suprug crne mahovine,

zacijelo si skutren iza prozora i jednim okom

okrzneš tu urokljivu šubaru, daleku od tebe,

blizu nevinog oblaka,

damu u toplim bucama koja se osvrnula

i šapnula u kljun ptici

da je sama

i da čeka.