Kategorija: poezija

SUSRET

Bila su detinjstva
Švarcenegeri, šut za pobedu i lastavice
Šta bismo rekli jedan drugom
Nakon toliko godina
To da znam da mu se majka udavila
Da mu otac s nekim rakom
Uz prozor peca kriške sunca
Ili da sam jedva preživeo Ameriku
Pa me svako malo žiga kičma od tone kubika
Teške estetike i da mnogo pijem
Da se klonim žena iako on čuo sam
Ima ženu da se kloni svega ostalog
Da, bolje što se nije desila razmena
Priča o tome kako Beograd više nije isti
Nepopijena piva, rakije nenaručene
Lamenti nad onima koje nismo ni voleli
Laž poput čujemo se obavezno tebra
Ovako nam koraci dresirani
Jer bolje da ostane neotkriveno
To što je u srcu zaigralo
U tim sekundama mimoilaženja
Da ne kvarimo takve retkosti
Susretom

 

DAN U LJUBAVI

Jedeš grožđe
S pijace
Sveže
Zatim ne uspevaš da svršiš
Tamna
Pored mene
Iznova ležeš
Novca ima za još mesec
Dva je pučina
Detinjstvo nas buni
Ali ipak te veseli
Kad ne odlazim u grad
Kad ptice gnezduju
Ispod napuklih crepova
Kad kiše
Začudo
Ne padaju

 

RUŠEVINE

Učen sam da znam dosta o Rusiji
Drago mi je da je tako
Ono što je ostalo
Da mi je važno
Jesu tri pesnika;
Jedan je sebi probušio glavu
Drugi je nestao u logoru
Trećeg su proglasili društvenim parazitom
Znam i za svog oca
Koga smo 2010. spasavali iz Sibira
U čijem je snegu umalo skončao
Od oligarha i lokalnih batinaša
Vratio se mršav, bez prebijene pare
I bio srećan jer se vratio
Sada sedi pored mene, raspričao se
Hvali rusku vojnu tehnologiju
Navija da im tenkovi ne ostanu bez goriva
Jebaće im Putin milu majku govori
A ja smušen, povratnik u porodično jato
Gde je sve nekako komplikovanije
Osim vruće čorbe i pite savijače
Ništa značajno da se desi
Gledam milione razbežali se po Evropi
A voleo bih da vidim Moskvu
Gledam dečiju krv u snegu
A i dalje bih da vidim Moskvu
Gledam kako novo ništa niče
Iz užarene zemlje; matrjoške rasute
Lipsale životinje i Puškin zauvek mrtav
Gledam Marijupolj, Donjeck, Harkov
I ne znam da li ću ikada
Videti Moskvu

 

ŽUPSKA 5

Milanu Milišiću

Nešto mi ne da odavde da odem
Možda je vrag
Dobro mi došao
Dok sedim na stepenicama
Pijem pivo
Uskoro će Oktobar
Prolaze srednjoškolci
Pod zelenim drvetom limete
Odškrinuta kapija
Iza koje zeva mačka
Nešto mi ne da odavde da krenem
Iako je ispod grad
I sve te lepote
Što se moraju videti
Za života

Septembar 2023. Dubrovnik

 

NOĆNI KOITUSI

Krevet više nije ring
Već topli prostor ostvarenja
Dok se skidaš, naslućujem domovinu
Priviđa mi se pejzaž
Plodan, ali van potomstva
I tad sam otac svih nadolazećih Prometeja
Dostupna si; širiš noge, butne ti daire, pevaš drhtajima
Dodirom krotiš moje brzopleto iskustvo
Orkestriraš kao razuzdana leptirica
Dok napolju grad je crveni Señor
Kad se skroz prepustiš onda mi izmičeš
Međutim tad si; alabaster, izvor, trešnja
Zvuk gitare na ratištima
I u toj tišini – blag sam.
Tvoje telo je svratište ptica i ja ih hranim
Tu sam spreman ostati do sedmog jutra
Odlučio sam gladovati
Više ne tražim potvrdu gomile
Niti imam ambiciju biti sam
Smrti, ova pobeda možda nije konačna
Ali će se pamtiti

(Autor: Nikola Lučić)

Izbor iz zbirke pjesama Krajolici, ljudi i ptice (Adrian Oproiu) 

 

GRADOVI

Gradovi, skučeni gradovi kao napušteni kišobrani, gradovi s crnim trnovima na leđima, tužni gradovi i srušeni gradovi, gradovi sa zelenim glavama, patke i spleen, s dugim lulama dima, sa zahrđalim kožnim čirevima, gradovi rogovi vola s kojim đavao ore predvečer, gradovi službenika i siromaha, gradovi dugi kao cijevi topa, gradovi meki i slani kao potiljak alkoholičara, napuhana i crna pluća, kule, zgrade, fontane, viseći vrtovi, prljavi vrtovi i plastične vrećice, stanice metroa, tvrđave, aerodromi, vrtići, oronuli hoteli, golemi gradovi u koje se može ući ali iz kojih se više ne izlazi, svi vlakovi, svi su autobusi prazni, puni su ljudskih školjki, gradovi golemi sa svojim grlenim glasom, s labudovima i šarenim ribama, šume rezanog željeza, gradovi pijanaca, hrpa novina, gradovi u kojima se kuha povijest kao trula palenta, gradovi koje povijest kuha kao pokvarenu palentu, odrubljene glave, arena i javna kuća, gradovi u kojima geniji pužu prema fakultetu sa svojim bijelim čelima poput tanjura, gradovi mrtvih slikara, kupole, pasaži, pruge, kartice, krediti, najnovija odjeća, gradovi svjetla, gradovi nesvjetla, gradovi studentica književnosti, gradovi golemi kao šeširi na čijim se obodima vrte motociklisti, gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti.

 

ZVIJEZDE

Noću gledam zvijezde.
zvijezde trule kao zrele rajčice Marte Petreu
koje padaju u travu uz tresak
zvijezde od brašna i cvijeće od plijesni
iz crnih ruku tame
zlatne lopoče što cvjetaju u nijemom zviježđu zmije
mliječne kruške iz dupinova srca
zvijezde
repatice blistave nokte koji se iznad oblaka stresaju
crnilo sipe i bikovu krv
koje ti pečate bezdan
zvijezde daleko od kisele kože grada
milijarde žabljih očiju
plamene strelice koje lete k ptičjim jajima
što svijaju prostor težinom svojeg jezika
i vuku za sobom uzduh kao jelen
noću gledam zvijezde
zvijezde
imam kuću visoku kao telegrafski stup
noću se uspinjem na nju kao žuti zec
koji se boji da ne izgubi
osjećaj ravnoteže
i u inat svemu
gledam zvijezde
zvijezde
zvijezde.

*Glazbena verzija autora (Hortus Deliciarum, Book & Zvook) se može poslušati na sljedećem linku: https://adrianoproiu.bandcamp.com/track/hortus-deliciarum-zvijezde 

 

ZIDNI SAT S PLAVIM KRILOM*

na ovom sam zidu još kao malen nacrtao bolne leptire
svršetke putovanja i gubitnike.
potreba za rastankom uvijek je bila jača
od poljupca:
zid je bio golemo kinematografsko platno
koje je trebalo ispuniti junacima.
usred njega plavi sat.
lutao sam po stranicama knjiga
prešao sam planine s pastirima
bježao sam od,
padao sam u,
i svaki puta vratio bih se zidu.
na njemu sam uzgojio divokoze, opjevao volujske rogove
milovao sam zmijske kože.
činilo mi se da me netko iza zida promatra
i to je bilo dobro, nisam bio sam.
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poslije sam rodio olovno jaje. samo i golo
savršeno okruglo držao sam ga u svojoj glavi. laterna magica,
prijatelj sata s plavim krilom. slušao sam violine jeseni
njihovi otkucaji proizveli su nekoliko vrtova
šum majčinih sukanja;
fantastični vrtovi u kojima je najznačajniji plod bila smrt.
sviđao mi se njezin miris s onu stranu
ondje se sve činilo kao početak
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poput hijene išao sam zatim za mirisom nepoznatih šuma,
vjerovao sam da mogu jahati tog grifona
koji me čekao, uvijek me čekao i njegovo je krilo naoticalo sa svakom riječi.
napravit ćeš si kuću, rekao je, i ja ću je uništiti.
napravit ćeš si drugu – uništit ću je.
zaboravit ćeš me – uništit ću te.
pokušat ćeš me udaljiti, uništiti me –
vratit ćeš se k meni, ovdje sam, s tobom zauvijek
tvoj plavi sat, tvoje krilo.

*Prema naslovu Chagallove slike.

 

SLIKA

Kao puževi zdrobljeni na pločniku
korijenje kiše dodiruje asfalt
večer grakće
u vuni sjećanja nekoliko mrava
kameni trubaduri gutaju razodjevene starce
ispred ogledala

 

SLIKA

Jednog dana popest ćemo se po zidovima manastira
i zabosti nokte
u njihovo požutjelo meso
potegnut ćemo zelena zvona
kao iz plodne zemlje izrast će male biljne izbočine
koje ćemo nazvati lijepo
dah između dvije molitve ništavila
bršljan
naša zelena tijela

 

SLIKA

Između zgrada pale se
ljudska beznađa kao kakve žarulje
u prljavoj kupaonici.
nijedne svete životinje
koja bi pila iz bare
jelenji rogovi zubima
ne oru četvrt, od žeđi, od ljudske gladi
nosilac se gasi s električnim stupovima
koje nosi na leđima.

ulicom prolazi pas lutalica.
pogleda te.
šuti.
i ode.

 

SLIKA

Sitni koraci na ulici
tanjur je prazan
utroba prazna
samo tramvaji si vuku pune trbuhe kroz kuće puževa.

tri putnika padnu u snijeg.

 

Pola četiri ujutru je najgore vreme

Njeno ime čitano unazad
bilo je ime boginje
njene priče
uvek bubnjevi rata

voleo sam je
nerazumno i dugo

u sebi je imala samo sukobe
i nešto naklonosti za udvaranja

pričao sam joj o bogu
iz čije se glave rodila kćerka
ćutala je i gledala svoje ruke

žudeo, i sve teže pronalazio
nešto božansko u tome

u pola četiri ujutru
kada pune čaše boje zidove
krv i čelik mešaju se
nad sudoperom
a komšije se bude
usamljen poput slike na zidu
kao rešenje izgovarao
pola četiri je zaista najgore vreme

često se setim nje
i prećutim sebi sve o tome.

Nema previše vazduha na ovom mestu

Kada spustimo
prijatelji i ja
oklope kroz grkljane
ne osećamo više
udare elemenata

možda smo slabi ljudi
možda smo samo deca

svaki takav beg
na nogama rascveta
sve lepše i lepše rane

ali znam stare priče i lekove
poput kada te ujede zmija
na to stavi koprive.

 

Jesenje igre

Brzo je došla i sela

neke sitnice u torbi
i na vlažnoj klupi

gledao sam
u bojažljivo sunce
pa u nju

bila je nečim sputana
dogorevala je cigareta
i sa njom strpljenje

gusta buka oko nas
umirena okršajem
koji se neće dogoditi.

Ustala je
bio sam nalik stubu

kazala nešto
tiho, nervozno
kao da nije ovde

ostao je zrak
na mokroj klupi
kasnila je negde

u zemlju
bez ljudi, valjda.

Velikim jezikom

Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi

kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi

kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima

kazaćemo sve
što volimo da čujemo

a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji

i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.

 

Stavi malo šećera na mene

Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.

Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –

sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.

Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!

Stavi malo šećera na mene
i obećavam:

gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.

(Autor: Nikola Đurica)

BILA SAM TU

Strepim nad telefonom
Nerviraš se, treba ti pažnja
Fale ti lepe reči
Dok čekam loše vesti
Nisam posvećena devojka
Ne zabavljam se kad očekuješ
Pas mi je uginuo u naručju
Brzo si to zaboravio

IGRE BEZ GRANICA

Izluđuje te moje online i posle laku noć
Moje poslednje reči moraju biti upućene tebi.
Nije ni čudo da ne spavaš, baviš se tuđim problemima
Hm, da, hajde da se bavimo mojim
Izluđuje me da ti objašnjavam
Da i prijateljima šaljem srca
A nekad čak i nepoznatima
Na komentar.
Nikad nisam prevarila dečka
Varam se samo u izboru.

PREVIŠE SAM SRDAČNA

Opsednut si mojim bivšim
Koliko ja nisam bila
Ni kad smo bili u vezi.
Toliko opsednut da si
I ti postao bivši
Da iz prve ruke
Proveriš moje granice.
Čestitam
Uspešno ste obavili transakciju.

POSLE RASKIDA

Brineš – šta tek tebe čeka u mojim pesmama
Jer znaš šta je mene čekalo u životu s tobom.
Spasila sam se. Brini.

 

 

 

KAD ZATVORIM OČI VIDIM MODRO

do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe

kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila
ka svom svjetioniku

 

PTICA U MENI

kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
s petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima

kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju

 

SANJIN

bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi

DOLINOM RIJEKE

na dvorištu njene kuće raste mina
označena trokutom od drva
kraj nje je ljuljačka
to je normalno
sve je normalno
ona i ja se vozimo
na sprovod suvlasnika poduzeća
ne poznajem ga
tek sam se zaposlila
dolinom rijeke
do malog groblja
slušamo compay segunda
moje desno stopalo
pruža se kroz prozor
ona puši zadržava dim do smijeha
glava u krilu drži kosu da ne odleti
crvena haljina je neprimjerena za smrt
ali chan chan je po mjeri vjetra
ne znam kako se ponašati u crkvi
svećenik palamudi još malo palamudi
ženi kraj mene
udah-izdah raste među prsima
veliki križ
vrućina se kotrlja niz kožu
odnekud dozuji muha
svećenik govori o toku rijeke
iskaču potočne pastrve
gore se vrte čempresi
kolona kreće ka malom groblju
povlačim rub haljine preko koljena

rasprostire se dolina
najljepša točka za promatranje
dok vrijeme pada na ramena okolnih brda
sjedamo u auto
vozimo se šumom dugo
sve je stalo šutnja lebdi zrakom
nikud ne žurimo
s ove točke
svijet se vrti celuloidnom vrpcom