Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka:
radi se o teškom slučaju akatalepsije,
nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima.
U strahu od te nepoznate riječi
Odveli su me kući i zatvorili u sobu.
Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama,
raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu
i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima.
Okrenula sam dlanove prema sumraku
i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti.
Vjera
Tko će oguliti oblake s neba i iscijediti sunce na prozor?
Tko će mi skinuti haljine sa štrika?
Tko će biti povjetarac u noćima uzavrelim od pijanstva?
Sinoć je gorila borovina i dim mi se privijao uz pluća,
ali sam revno gledala titranje neonske reklame preko puta
kao da ću iz nje pročitati nečiju prisutnost.
Jutros, kad je ljeto isušilo svu vjeru koju sam imala,
želudac mi je postao kamen i preselio se među noge
da me podsjeti da sam još u svom tijelu.
Možda je to prosvjetljenje koje sam tražila.
Biti mjesečina
Osjetila sam se sveto.
Svila na prsima je zadrhtala u ritmu tektonskih ploča
i dunje su pale s ormara.
Ulična lampa se utopila u mjesečinu,
konstelacije su se sakrile pod skute Mliječnog puta,
nestalo je mlijeka u frižideru.
Duhovi su proglasili šah – mat,
vraćaš nam se.
O,ne,
bit ću mjesečina, zasiktala sam
i vratila se na početak neba.
(Autorica: Luca Kozina
Rukopis je nagrađen nagradom ‘Mak Dizdar’ za mlade pjesnike)
Znam da znaš kako je uzdizati se, kretati se u vis. Znam da znaš kako je vinuti se, skočiti na val koji te nosi; stati na njega kao surfer i pustiti vjetru da odradi svoje. Znam da znaš kako je odgovarati na poruke potražnje, brojati srca i čuvati melodije hvalospjeva duboko u dnu utrobe, u izrezbarenim drvenim kutijama. Znaš i kako je slušati šum pljeska, šum o kojem postaješ ovisan kao o vodi i hrani, koji ti potvrđuje da ovdje ipak nisi slučajno, da postoje atmosfere i prostori koji su krojeni samo za tebe. Kako uzbudljivo! O da; ushićenje, adrenalin raste u tebi, rastvara se poput cvjetova vatrometa. Nije sve uzalud, sve je trebalo biti upravo ovako. Odjeneš svoju najljepšu, cvjetnu haljinu i odjednom se pretvaraš u cvijet. Tvoja publika, razgaljena, razdrljena, raspamećena, uzvikuje tvoje ime. Klanjaš se, glumiš poniznost. Nisi sigurna kako je do ovoga došlo niti jesi li to zaslužila jer- čudnovati su putevi uzdizanja. Ne znaš na čijim ramenima upravo sjediš, ali držiš se čvrsto za vratove onih ispod sebe. Lelujaš u ritmu podržavajućih glasova. To si ti. To je tu. Ti si tu. Tvoja važnost sada je nezanemariva, sveprisutna. Trebaš reći još nešto, zahvaliti još nekome, citirati još nekoga, nije bitno koga, sve u svrhu održanja. Čini ti se kao da stojiš na jednoj nozi, a drugu moraš gurnuti naprijed, kao da se odupireš o nevidljivi zid. Nije lako održati ravnotežu, treba gledati u jednu točku. Ta točka je tvoje uzdizanje. Dugački vrat. Upireš ga o svoja ramena i odguruješ se o sebe, o publiku, o drugu nogu koja se već ljulja, neukorijenjena, labilna. Još malo, samo malo treba izdržati dok te nevidljiva sila ne povuče još više prema gore, kroz gusti sloj oblaka na osunčanu stranu.
Kraj sunca si. Neće te ispržiti, pokrivaš se rukama i velikim šeširom ispod kojeg namještaš sunčane naočale. Dobro je. Letiš teškim krilima i nećeš se dati tako lako odmaknuti od ove topline.
Znam da ti je sve to poznato, da sve to znaš. Otiskivanje. Let prema gore. Levitiranje. Održavanje. Upiranje. Mahanje prema publici. Klanjanje. Pljesak.
Ali, zanima me znaš li za ono drugo. Ono suprotno visinskim klatnima. Znaš li za sidro koje te, nekada naglo, a nekada postepeno, počinje povlačiti prema dnu. Čini se da je to najgore što se može dogoditi; prijeći sa sunčane ljuljačke na dno obraslo crnom travom, šiljatom i oštrom, tihom i napuštenom. Čini se da je to nemoguće, dok u cvjetnom aranžmanu, na ljetnom solsticiju ispijaš svoje piće s mjehurićima, jedno od mnogih koja su ti dali. Tebi, važnoj, naprednoj, ispravnoj, izvrsnoj. Jer, sve je u izvrsnosti, zar ne? U stremljenju u vis. Nitko nikada nije stremio prema dolje, atletske discipline su skok u vis i skok u dalj, a ne kopanje rupe u koju bi se trebalo sakriti.
Zato me zanima što još znaš. Znaš li za spuštanje prema dnu? Postepeno i ugodno za tijelo, bez miljokaza i putokaza. Znaš li za gubljenje svega, polako i neumitno, bez brojanja onoga što tada nestaje? Predmeti nestaju, ali i osmijesi, dlanovi i dodiri. Prostori u kojima si ispijala pjenušavost zatvaraju se i uskoro počinju izgledati napušteno, kao da ih je ljudska ruka ostavila prije mnogo godina. U njima se ne stvara samo paučina već počinje probijati i divlja priroda, trava i drač. Korov i životinje koje ne želiš pomaziti.
Zanima me znaš li za tonjenje. Za predmete koji tonu prema dnu. Za sebe dok toneš prema tamnoj travi i pokušavaš se usput uhvatiti za nešto; bjesomučno rukama tražiš predmete koji djeluju dovoljno stabilni, osobe koje su bile takve, ali sada se pretvaraju u siluete i nestaju u tamnim dijelovima soba. Sve ti klizi kroz prste. Ne možeš se ni u što uprijeti. Dno te gladno čeka, a ti mukotrpno prolaziš kroz podvodne tunele. Što smo dublje, to je više čudnih kuća, čudnih riba i biljaka. Ništa više ne posjeduje obrise na koje si navikla, a tvoja cvjetna haljina odavno to nije; s nje vise rese plijesni.
U što se sada pretvaraš, gladna, žedna, u mutnome? Sve kristalne čaše ostale su u salama gdje se nazdravlja uz pijanino. Sjećaš li se leptir-mašni? Odijela? Galantnosti? Što je uopće značila ta riječ? Čega se još možeš sjetiti? Možda bijelih debelih tepiha, poljubaca u obraz, očiju koje su te gutale, koje se nisu mogle nasititi tebe? Čega se još sjećaš? Položaja u udobnim foteljama, kada si noge u tankim čarapama i crnim lakiranim cipelama s visokom petom prekrižila jednu preko druge i, ah, razmišljala o izvrsnosti.
A što sada znaš? Kako ti se lice tako izobličilo? Voda je ušla u njega, duboka vlaga koja te povlači u svoja njedra. Napuhnuto je do neprepoznatljivosti. Udovi su ti postali teški, natekli. Nitko više ne želi imati veze s tom izobličenom cjelinom koja si nekada bila ti. Najmanje ti. Što se još događa, zašto ne govoriš, zašto iz tvojih usta sada samo izlaze mjehurići? Nisi se valjda pretvorila u ribu? To se ne događa onima koji zaista nešto vrijede, koji vrijede stvarno, realno, kako bi mnogi rekli, misleći da razumiju što realno znači.
Hajde! Pričaj mi što se događa. Tvoje sidro je već svakako povuklo za sobom različite koralje, cvjetiće, trave, kamenčiće. Na njemu su nastale školjke, zalijepile se čudne tišine koje nije dovoljno probiti glasom.
Što si sve izgubila, znaš li? Približavaš se dnu, je li omeđeno travom ili samo pijeskom? Na pijesak je možda i ugodno leći, misliš i da se možda možeš odgurnuti nogama i ponovno otisnuti prema gore? Je li ta nada jedino što ti je ostalo, ili imaš još nešto? Provjeri džepove one bivše cvjetne haljine, provjeri svoje ušne školjke, provjeri lakirane cipele ako nisu iskliznule u taj bezdan u kojem si se našla. Provjeri svoju kosu, jesi li u nju zapetljala nešto što bi mogla iskoristiti ovdje, na dnu?
I pričaj mi što radiš. Sidro je svoje odradilo, dovelo te gdje je trebalo. Sada leži, mirno i sretno jer je ispunilo svoju funkciju. A što si ti ispunila? Došla si u ovaj gusti vlažni mrak sa svjetla, našla se oči u oči s bićima za čije postojanje nisi ni u noćnim morama željela znati.
Što ćeš sada? Lutati s jednog kraja ove tinte na drugi? Zatvoriti ili otvoriti oči?
Ljubav se ne može sakriti tamo gdje je ima, niti stvoriti tamo gdje je nema.
(F. de La Rochefoucauld)
Sve se prelijeva u gusto crveno. Negdje je otvor u plavo, u ljuljačku slobode, ali dovoljno daleko da bi bio zanemariv. Osjećam sve i ne osjećam ništa istovremeno. Sve je zaglušeno u dodirima, frekvencija na kojoj inače ne boravim. Duboka, sanjiva, meka. Kao baršun.
On ništa ne zna i ništa ne želi znati. Kod njega je lađa, kod njega je plovidba, stalno lomljenje valova, nemir otvorenog mora.
Ali kod njega je još nešto. Odmak. Nejasan ali velik, mala provalija koja ga razdvaja od trenutka. Od drugoga. Od svega. Je li on tu ili nije? Možda je toliko duboko u sebi da ga nigdje drugdje zapravo i nema.
U meni je kaos, kao i uvijek. Opne otpora. Opne znaju čemu se odupiru, ali ja ne znam čemu se prepuštam, samo znam da bih trebala. Toplo je, ugodno je. I zar nisam, uostalom, to i htjela? A da nije tako toplo i zaista ugodno, možda čak i vrelo, što bih učinila? Vjerojatno ništa.
Nikad ništa ne učinim, samo se kasnije uspijem uvjeriti da nešto jesam.
Kovitlac crvenog se razbuktava, vrti se u zraku kao prašina. Ima nešto utješno u tome. Skriveno, kao utočište. Baršun- on me zadržava. I lagano gurka. I pažljivo vodi, kao dijete preko rijeke.
No vrlo blizu kraja me ostavlja samu. Crveno prelazi u žuto, pa u bijelo. Toplina nestaje. I mekoća. I sanjivost. Jedno po jedno pozdravljaju kratko i brzo odlete sa scene. Druge frekvencije se ponovno uključuju, svi su obrisi opet oštri. I ja i moje tijelo smo opet prisutni. Pomičem se vrlo polako kroz sobu punu bridova. Pažljivo hodam, kao da bih se i na sam zrak oko sebe mogla porezati.
Dodiri su nestali i u zraku ostaje čudna svježina. Pokušavam je progutati, njome se napojiti za svaki budući korak ili je uhvatiti u ruku kao sigu, ali izmiče mi i rasipa se oko mene, želi me okruniti svojim prozirnim konfetima. Izmičem u potrazi za nečim u što bih još besplatno mogla uroniti, ukorijeniti se i utopiti, barem nakratko.
Ulazi topline, drage čahure skrivaju svoje glave natrag u rupe i odlaze na nova putovanja. Prevelika sam za to da ih slijedim po tunelima kojima odlaze. Želim im reći da ih nisam dovoljno cijenila kada su bile ovdje, da mi daju formulu za to kako ih pronaći i kako ih sljedeći put zadržati.
A hladnoća ulazi sve dublje u kosti i sad tek vidim da je to zato što se onaj zanemarivi otvor u plavo širi sve više, u nemirno more, u plovidbu bez kapetana i u (bes)kraj.
Groznice su prošle. Upale se povlače. Zubno meso, meko tkivo, grlo, limfa, sve se smiruje, a probavni se trakt usporava.
Sreća koju je stvarala divljina: drač, kamenje koje se lomilo po makadamu, invazivne klice koje su nalazile svoj put u krvotok, kometi iz najudaljenijih i najhladnijih područja sunčanog sustava, sada je završila. Zamijenila ju je ona koju stvaraju tiha, topla strujanja, zemlja i njena tišina. Ukorjenjivanje koje učvršćuje sve jezgre, snažno i pouzdano. Kontrola obzora i disanja. Skakanje u provaliju predugo je preuzimalo tijelo; gutalo ga i mrcvarilo. Odgovaralo je bolovima i razmještanjima organa. Naprezanjem. Okretajima, pomacima, izdržajima, stiskanjima. Pogrešnim uputama. Neravnotežom. Opasnim promjenama. Nikada- otpuštanjem.
Nema više lažnih svjetlucanja. Umjetno božićno drvce je raskićeno. Živi mamci su uklonjeni. Siloviti brzaci; ekstremno teški spustovi, ostali su u pjenušavoj šumi. Šamponi slatkastih mirisa od kojih se gubi ratio i inteligencija, razliveni su u odvode.
Kako si? Mirno. Mnogo tamnije od plave, mnogo dublje od površine. Tamnozeleno. Gusta, hladna trava. Bijelo. Pamuk, blage kugle. Srebrno. Zvijezde, daleke, mnogobrojne, prividno nepomične. Crno. Zamračena soba u kojoj dubok san nije zabranjen.
Što je sve dosad bilo zabranjeno?
Sjedenje u tihom prostoru uz svijeću. Promatranje plamena bez približavanja očiju, trepavica, kose.
Ronjenje u slanoj vodi i dodirivanje morske trave bez zapetljavanja i ranjavanja.
Pjevanje u zajedničkom zboru. Puštanje glasa visoko i nisko. Zadovoljstvo u trenucima kada zvuk sasvim ispuni paperjaste oblake.
Dodirivanje debla, kore drveta, obrazom. Puštanje da korijenje utisne svoje sokove u mišiće, tetive i debelo meso.
Za što je dosad bila potrebna dozvola?
Disanje. Za proizvođenje udisaja, dugog, pravilnog, usporenog, ali i još polaganijeg izdisaja koji će odrediti trajanje sljedećem udahu.
Rad. Za prelaženje praga koji svuda postoji prije utonuća u koloplet misli, ideja, zadataka, brojeva i slova, koncepata i ciljeva, tema i varijacija.
Biljke. Za smrdljive martine koji po njima puze, ako imamo sreće. Za zelene oaze koje rastu, cvjetaju, spuštaju svoje glave u jedno doba dana, a u drugo ih podižu i pružaju prema izvoru svjetlosti. Za teksture njihovih listova: mekane, šiljaste, paučinaste, svilene.
Životinje. Tihe, a zatim zujave kukce. Ribe i njihovu lelujavost koja bliješti u vodi i ljeskanje njihovih krljušti.
Za što više nikada neće biti straha?
Za blago vraćanje nogu i ruku iz napetog i podignutog položaja u opušteni i ispruženi.
Za miješanje kave žličicom i gledanje u smjesu koja će nastati, tu gustu, krem pjenu.
Za promatranje rascvjetalih pupoljaka u mraku, ispod mjesečine. Ružičasto na plavom.
Za promjenu perspektive: ono što je bilo u pozadini svega, neka dođe u prvi plan. Ono što je drečalo u prvom, guralo se u oči i usta, neka se skloni u daljinu.
Žao mi je. Nije se moglo pokrenuti. U meni izazivaš nježnost, ali ne i strast. Mogla sam biti s tobom iz forme bez sadržaja. Mogli smo pričati i smišljati, raditi stripove zajedno, razmjenjivati ideje navečer, ujutro, poslijepodne, u krevetu, zagrljeni, a zatim samo okrenuti leđa jednom drugome i zaspati. Gledala bih tvoje lice. Ljubili bismo se u suton. Išli bismo spavati osjećajući nježnost i mir. Osjećala bih da gubim žar. Vjenčali bismo se i imali djecu. Ali zašto? Ja se ne bojim biti sasvim sama. Gubiti žar. Zašto? Znam, mogli bismo nabrojati mnogo razloga ‘zašto’. Sigurnost, nježnost, prijateljstvo. Rad. Kreativnost. Možda u to strast nakon nekog vremena i prijeđe. Možda je to i nužno, s time bismo se onda i pomirili. Sjećaš li se kad smo ležali u krevetu u mom starom stanu, gledali japanski film i rekao si da planiraš naći stan za nas? Planirali smo suživot. I htjeli smo to tada, znam.
Ali i još jedno znam: Dugo, dugo bismo tražili nešto drugo jedno u drugome, ali nikada to ne bismo pronašli.
(Pukotina je ipak prevelika. Sve toplo što je postojalo, iscurilo je van.)
Tamnoplava
Hej. Mnogo ti stvari nikada nisam rekla. Primjerice, uvijek sam te se bojala. Osim kada si bio u meni. Tada sam jahala na valovima. Ništa me nije moglo bolje ispuniti. Vidjela sam kako smo nepobjedivi, vidjela sam koliko možemo. I mnogo smo napravili. Vrlo smo daleko otišli. Planine i doline smo prošli i završili iza sedam gora i sedam planina. Ponekad mi se činilo upravo tako- da se pretvaramo u dječju bajku.
Hajde silo, da megdan činimo! – htjela sam uzviknuti svaki put kad bi se stvari zahuktale, kada si silovito razbijao prostor između nas, sve naše kule i dvorce.
A taj dvorac… strahota ga i pogledati. – nastavljalo se u bajci. I među nama, kada je bivalo gotovo. Dijelom mi se i sviđalo što si me naučio pružati otpor, rušiti. Ostavljati iza sebe mnogo pregaženoga. Mnogo bitaka. Nekada si me gađao iz svih oružja. Ali, znala sam vratiti.
Predaleko smo otišli, znaš. Ponekad te sanjam, osjećam nježnost, tugu i bijes i mislim da bih napravila sve da možemo opet ispočetka. Ali, nikada nismo mogli. Nikada neću zaboraviti tvoju posljednju poruku: Nikome ne vjerujem toliko kao tebi. Tada sam tražila u sebi nešto što bi na to moglo odgovoriti, nešto slično, nešto što te nije željelo udariti. I najmanji dio bi bio dovoljan, ali nisam ga mogla pronaći.
Nikako nisam željela biti tvoja marioneta. A niti ti nisi želio biti sve što sam ja htjela. Bili smo mladi, ali već smo bili previše tvrdoglavo samosvojni kada smo se upoznali.
A znamo i ti i ja- teško onima koji nas pokušaju iole podesiti.
(Nosim svašta od tebe. Ali ne i tebe. Bljeskovi će ostati.)
Maslinasto zelena
Konačno, događa se ono što si htio čitavo vrijeme. Razvodiš se i možeš dalje. Izašao si iz kože u kojoj si dosad bio, te lažno pitome kože i obukao svoje drago, jedino pravo, predatorsko odijelo.
Potpuno razumijem tvoju agresiju. Tvoj očaj. I izbacivanje istoga na suprotnom spolu. Tko je više kriv od suprotnog spola? Ne znam. Ja sam radila identičnu stvar, samo s manje bijesa. Bolje sam znala, i još uvijek znam, sakriti kipljenje. Ali imam druge ispuhe, ne brini se.
Poludi, hajde. Razbacaj sve oko sebe sada kad možeš. Budi muškarac kakav si želio biti i bit ćeš nagrađen plodovima kakve si tražio. Kreni u ono divljanje o kojem si sanjario na crvenom kauču dok si kuhao čaj, a zatim još više na gimnastičkim spravama dok si mi pokazivao koliko možeš i koliko imaš novih tetovaža. Predobar sam- znao si se žaliti, gledajući me ledenim očima- lokvama. Čak mi je i moj terapeut to rekao. Mogao si zavarati terapeuta, djecu i žene, mogao si zavarati cijeli svemir, ali mene nisi.
Sad je vrijeme za tebe. Učini to sad. Vini se do kraja. Razvali. Želim ti sreću.
(Trebat će ti. Gubi se u to što te čeka, nestani tamo.)
Blijedoružičasta
Teško je prestati s tobom. Ne mogu te ne spomenuti, ma koliko vremena prošlo. Možda je to zato što je naša zona ipak bila zabranjena, strogo zabrtvljena. Ja sam ušla u tvoj prostor, nepozvana, mnogo više nego si ti mogao ući u moj. Sve to bilo je nepropisno, ali samim time i napeto. Kombinirao si od jutra do sutra, to su bili elaborirani planovi, kakve danas treba grad. Ja ih tada nisam trebala, a nismo niti mi, no sada razumijem sve kalkulacije i promišljanja i zašto si ih uvodio. Vjerojatno bih danas i ja tako postupala, što nije isprika i nije niti važno.
Ali da znaš, nikada me nisi prevario. Niti na trenutak. Zapravo si bio naivan. Idealističan samo donekle. Mislio si da sam kao ti, da utilitarno sakupljam bodove koje ću iskoristiti. Ali ne. Okrznulo te nešto sasvim nesebično. Znala sam koliko ću izgubiti, ali što je život iskalkuliran do kraja? Što se mene tiče, što je život uopće? Mnogo si analizirao i promatrao i nešto se od toga utisnulo i u mene. Nešto, ili mnogo toga. Danas je analiza moje glavno oruđe i ne puštam je niti u snovima (pogotovo u njima).
Sjećaš li se kad smo sjedili na starim drvenim klupama i rekao si: kada te gledam, svjetla kao da se pale i gase?
Nije to imalo veze sa mnom, sada znam. Dotaknulo te nešto što nisi predvidio, s čim se nisi znao nositi.
Nešto na što nisi smio računati i što nikako nije bilo iz tvog svijeta. A sada se drži svoga i ne popuštaj. Nikada.
(Jednom tvoja. Nikad više.)
Ljubičasta
Kada pomislim na tebe, osjetim toliku gorčinu da bih se mogla početi rezati nožem do krvi. Još bih mogla otići i dublje, sve do kosti, sve dok od mene ne bi ostalo ništa. Uvijek mi se činilo: Kada bih mogla uzeti dio tvojega tereta, učinila bih to. Kada bih mogla učiniti nešto da olakšam sve što si prolazio, a što je vrijeme iscrtavalo na tvom licu, učinila bih to.
Najbolji prijatelji, obećavali smo si. Hvalili smo se. Ponosili smo se. Idemo! Da sam dobila novčić za sve te susrete, sve igre, sve razgovore koji su postajali sve mračniji kako je vrijeme odmicalo, kako se naša zrelost otvarala ispred nas, a mi smo je opipavali kao čudnu, nepoznatu životinju, bila bih bogata. Bilo je drugačije kad smo bili djeca, znali smo to i promatrali smo svoja odrasla tijela kao nejasnu okrutnost. Mogli smo svjedočiti o tome kakvi smo bili prije, dok se nije dogodio rast i sva ta iskustva koja kao da i nisu bila osmišljena za nas već samo za druge.
Dobro je da nismo zabrazdili u nekom udaljenom skloništu u nekoj dalekoj šumi i tamo odnijeli sve što smo posjedovali. Nekad zamišljam da smo ipak otišli i ostali tamo, s hranom, puno vode i našom željom, nepresušnom i neporecivom, za daljnjim stvaranjem. Tko zna što smo sve mogli napraviti? Prepoznaješ li se u pričama? Nadam se da ne.
Jer ipak, kada pomislim na tebe, javljaju se u meni nekakvi slapovi opasni. Divlje su to vode. Opasni brzaci. Nemilost. Prostor u kojem ljudi ne preživljavaju, barem ne takvi kao mi.
(Smrtni trzaj. Kraj.)
Tirkizna
Ej, partneru moj u čudnim prostorima duha. Znaš da si mi spasio život, ne samo jednom. To niti ne trebaš znati, ne spada pod ‘nas’.
Te godine skakali smo udalj, i nismo uopće loše skakali. Nikada te nisam željela izgubiti, iako smo oboje znali da će se to dogoditi; bili smo previše različiti. Ti se nisi mogao udubiti ni u što, a ja nikada nisam mogla tako dugo plutati po površini.
Ipak- nitko mi nije bio draži u apsurdu koji nas je tada obavijao, barem mene, potpuno izgubljenu i nikada pronađenu. Nitko me nije bolje razumio i nitko nije toliko spreman na bjegove i ruganje s prihvaćenim, pronalazeći u njima totalno uzbuđenje. Priznajem, uzbuđuje me bježanje i čistinu koja dolazi, isto kao i tebe. Malo stvari toliko. Znam, i tebe. Zajednička točka. Jaka kao svemir, ali nedovoljno jaka da nas prenese preko svega što nas je razdvojilo.
Želim piti nasred velikih trgova samo s tobom, ni s kim drugim. – rekao si. Mirisao si na avanturu, a taj miris je ipak bio nešto što nisam željela preskočiti. Kao ni dramu koju si stalno stvarao. Jedno vrijeme bila sam ljuta što smo proveli toliko vremena zajedno (a ti?), no sada se na spomen toga nasmijem, vrlo zahvalno. To vrijeme nije nešto što bih željela poništiti.
(A nedavno sam čula da si našao puno jača uporišta od mene, što zapravo i nije bilo teško. Sretan ti put.)
Žuta
Uvijek ću pomalo pisati o tebi. Naći će te se u svakoj priči, pogotovo u romanima. Bit ćeš lik sa strane, sporedan, onaj koji promatra ili koji je promatran, kojeg slijedim u rana jutra ili u suton, kada ružičasto plavetnilo pada na more. Bit ćeš jedrilica. Nadam se da te to zadovoljava, ako već ne želiš biti galeb. Sjećaš li se kako smo imitirali graktanja, ti si bio galeb, ali ponekad i vrana; vrana bez glasa. Svašta smo bili i stalno smo se smijali, a zatim bi se na nas nježno spustila tvoja blagost.
‘Mir i dobro’, tako sam te zvala pa si se mrštio. Što je to sa mnom tako posebno, pitao si, ali na to pitanje mogu samo ja odgovoriti, znao si. Nedostaješ mi za vrijeme jela, spavanja, hodanja po gradu. Ponekad zamišljam da si uz mene: miran, nasmiješen, zamišljen. Nedostaješ mi i onda kada moram donijeti bitnu odluku. Znam se pretvoriti u dijete tada, dijete koje čeka roditelja- tebe- da s odlukom pomogneš, ali ne dolaziš i moram naći nove načine, nove puteve kojima mogu krenuti.
Rekao si: Ne bih želio učiniti ništa da ugrozim naš odnos. Te me riječi prate u sve tihe sobe u kojima me ostavljaju, u kojima se ne znam snaći i ne znam naći izlaz. Nešto od tvog mira okrznulo se o mene, slijepilo, ušlo duboko u moju utrobu, crijeva i još dublje i tamo se skvrčilo i nastanilo kao sitna nada u postojanje mira.
Sretan si, znam. Tu nema greške.
(I trebaš biti. Sva sreća svijeta na tebe, za tebe, tebi. Sad. I uvijek.)
Crna
Za takve poput tebe obično se spominje izraz ‘gaženje po ljuskama od jajeta’, jer tvoja rubnost, labilnost i nemogućnost konstante okrzne nas sve prije ili kasnije, ostavi zbunjenima i – u mom slučaju- duboko porezanima.
Ali još nešto, nešto mnogo mračnije vreba ispod tebe i tvojih ljusaka. Ispod njih leglo je zmija, leglo mrakova koji ne poznaju milost. Čudan, zadivljujući labirint sve dubljih provalija. Htjela sam pobjeći istog trena kad smo se upoznali, ali zalijepila sam se i u tebe, kao u prometnu nesreću, nisam mogla prestati gledati. Znam da si opasan na mnogo načina, znam da si izdajnik, znam da nemaš milosti ni empatije, znam da ćeš pričati jedno, zatim drugo, ali nešto je u tvojoj boli i krvarenju bilo toliko poznato da te nisam mogla zanemariti ma koliko se trudila. Ako mi pružiš ruku u mračnoj sobi, razmišljala sam dugo (predugo), ne bih je mogla odbiti. Nešto je u tvojoj nespretnoj i snažnoj potrebi za mnom bilo toliko magnetično, iako smo bili miljama udaljeni jedno od drugog, da je nisam mogla (ili znala?) odbiti.
Naravno, na početku nisi htio da djelujemo toliko udaljeno pa si smišljao načine na koje se možemo približiti, izmišljao i postavljao zamke, iako mi je bilo jasno da je riječ o samo jednoj od tvojih obmana. Nepovratno sam oštećen, ne trudi se- na kraju si rekao. Bio si dakle svjestan, potpuno lucidan svega u vezi sebe. Još se uvijek tome divim, iako bih morala prestati i konačno pobjeći. Što ne valja sa mnom?
Zbog koristi ili samo morbidne znatiželje, teško je reći, ali dok si me promatrao, nemoj zaboraviti: I ja sam tebe.
(Kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda u tebe.)
Crvena
Uspjeli smo. Ali to je samo zasad. Zasad smo uspjeli. Nemoj se previše veseliti, a neću niti ja.
Vrag dolazi po svoje onda kada postanemo samozadovoljni, to oboje znamo, a s njim smo se već i previše puta susreli. I pobijedili ga. Polako se opusti, opustimo se. Previše smo nervozni, previše toga imamo za obaviti. Zar smo zaista morali prihvatiti toliko toga?
Nebitno, to su detalji. Dekor. Bitni smo samo mi. Iznad svega, bitne su naše niti. Organizam koji smo stvorili i koji pulsira u svom ritmu. Voda koja nas još uvijek oplakuje i daje nam život. Tiha, mekana strujanja, čak i onda kada naši podrumi probijaju, kada plijesan nagriza naše zidove. Srećom, ne uspoređujemo se ni s kim, ne mislimo o tome što drugi misle o nama i ne želimo biti poput ikoga. To su velike sreće, kada pogledaš što se događa sa starenjem, koliko je zavisti, gramzivosti, proždrljivosti, frustriranosti. Imamo nevjerojatno puno sreće, imali smo nevjerojatnu sreću. Svaki dan to pomislim barem jednom: Imamo nevjerojatnu sreću što smo se sreli i odabrali. Ne znam jesmo li to zaslužili ili nam je dano, koji nas je bog doveo ovdje i pustio da se dalje snalazimo, ali njemu se klanjam. Samo njemu.
I onda, ta riječ: Naše. Moje i tvoje. To je bilo najteže, zar ne? Razdvojiti ono gdje svatko od nas počinje, i gdje prestaje. Sjećaš li se kada si rekao da nas veže drevnost? Tada još nismo točno znali što to znači, pipkali smo nesigurno i pokušavali razgrnuti sve zasune koji su postavljeni ispred nas. I to što smo sve otkrili, što smo pažljivo iskopali, očistili i stavili na naše police, nikada me neće prestati veseliti.
Ne znam tko bih sada bila da se nisi pojavio. Zastrašujuće je i pomisliti da se možemo toliko međusobno uobličiti. I tko zna što nas još sve čeka, kakve čarolije, a i raščaranja.
Samo bez straha i uvijek naprijed.
(Nitko ne zna koliko je puta prošao, ali vidim stazu. I unazad i unaprijed. Plava su neba svuda iznad nas.)
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Fotografije: Meho Mahmutović
* Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT 3
