Još uvijek kao da se nastojim izvući iz tvog voska. Budim se u znoju iz sna da sam i dalje zapetljan u tvojoj mreži. Crvene usne, gusta crna kosa u beskrajnim slojevima, a u njoj- svemir. Tvoj vrat: moje utočište. Pregibi vreline koja se tiho spuštala prema koščatim ramenima. Tvoje oči: duge trepavice kao u lutke, zaokrenute prema gore, guste, snene. Kada bi spustila pogled, ostale bi samo one i ljubičasta boja na gornjim kapcima. Duboki pogled ranjene životinje koja šapće: Pomozi!
Zatim vrišti: Utapam se!
Zatim preklinje: Uđi.
I pomagao sam. Ušao sam u tebe kao u bunar, rupu u tlu koja se zatvorila iznad mene. Propao sam u nju kao u kući voštanih figura. I zatim sam bio tvoj: obojen voskom, lica i kože prilijepljenih na njegovu vrelinu.
Jesam li smio doći do daha? Jesam li smio raditi? Jesam li smio učiti, gledati, govoriti, misliti? Svakako. Ali onako kako si ti to željela. Imala si svoje kalupe za mene i sve što je stršalo izvan njih grizla si krvavim usnama kao zrelu trešnju.
Izgubio sam dane. Mjesece. Godine. Izgubio sam san. Snagu. Samopouzdanje. Ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikada nisam bio dovoljan. Uvijek sam bio samo prazna ploča koju je trebalo ispuniti tvojim bojama, uputama, idejama, koordinatama za mene. Žvakala si me snažnim, zdravim zubima. Ispljunula svaki put kada nisam stao u tvoj pomno uređen dan, u tvoje idealne mjere za mene.
Koprcao sam se u tvom vosku; živom blatu. A zauzvrat si mi pokazivala svemir. Ali, taj je svemir bio samo pun tebe. Njegove žilice, kapilare, stanice, dlake, punila si samo ti. Tvoji uzdasi, potrebe, tvoje igranje sa samom sobom, blistanje, tvoji snovi kad si spavala i prekrivala se gustom kosom, sve je bilo ispleteno od tebe, prebojano tobom. Tvoj teški miris, kao gregorijanski koral, barokna perika, punio je svaki kutak svemira. Sve sam gledao, u svemu sam se šuljao, proklizavao ponekad, češće čučao u nekom od kuteva i čekao svoj red; da budem ispunjen tobom, draga. Samo tobom.
Bila si svila u svom sjaju. Voljela si se. Ne, obožavala si se. Ne, sama si sebi bila idol. Sve što si doticala, radila, sve što si željela, punila si svojom kremom.
I to je bilo neobuzdano, divlje privlačno, to me hipnotiziralo. Nisam mogao prestati gledati u tebe.
Ali, jednom kad sam skrenuo pogled, kad sam uspio zatvoriti oči na dovoljno vremena da se u mene uvukla topla, utješna tama, počeo sam zamišljati svemir izvan tebe. Jednostavne stvari: automobilsku gumu na praznom parkiralištu. Tišinu ljetnog dana. Hladnoću potoka. I o svemu sam tome maštao bez tebe, neobojeno tobom, nezaraženo tvojim kiselinama.
Sve je djelovalo novo i čisto, kao vrijeme u budućnosti u koje još nitko nije ugazio.
Draga, sve je djelovalo moguće, nadohvat mog dodira, ako bih pokušao ispružiti ruku.
I dalje zatvorenih očiju, pipao sam voštane figure, tvoj umjetni, izmijenjeni svemir, bolestan, krut i ustajao. Onaj koji je djelovao privlačno samo na početku, samo izvana, kao prostorije u napuštenoj kući u koje nitko nije želio ući godinama. Desetljećima.
Iz labirinta tvog daha nije bilo lako izaći. Možda se nitko nije iz te mliječnosti, tog obilnog, bogatog, načičkanog, nagruvanog, sabitog, nije niti izvukao prije mene. Možda si ih apsorbirala u svojoj podzemnoj ustajaloj vodi, svojoj škrtoj, pomućenoj zemlji, svojim snažnim strujanjima kojima si podešavala zrak, tlo i sve žive organizme koji bi ti se našli u blizini.
Kako bilo, nisam mogao spasiti nikoga osim sebe.
A tebe sam ostavio u grču, u grcanju, u bjesovima jer sam uspio, jer me više nije bilo tu.
Poslala si svoje paklene pse po mene. Duha iz svjetiljke. Paukove mreže. Sipino crnilo. Poslala si svoje čvorasto korijenje, svoje genetski modificirano voće i mutirane plodove svoje utrobe; jedino što je u tebi moglo oživjeti.
Nitko nije uspio. Moj mrak me je čuvao. Nisu me uspjeli napipati. Naučio sam biti tako dobro skriven, pronaći toliko skrovišta u sebi, oko sebe, da me ni tvoji najvještiji lovci nisu uspjeli namirisati. Ali ja njih jesam. Tvoj miris ću pamtiti zauvijek.
Prokleto je tvoje kraljevstvo.
Draga: Nadam se da će te tvoj svemir progutati, apsorbirati, anihilirati, da ćeš se ugušiti u svom ljepljivom vosku; da će tvoji krikovi odzvanjati u vječnost.
Ai ne. To nije kazna za tebe.
Pokušajmo ponovo: Nadam se da ćeš čitav život, iz svog svemirskog ljepila promatrati ljude koji ne igraju po tvojim pravilima. One koji rade sve ono zbog čega si mene dresirala, korila, krotila, kažnjavala, prepravljala, prekrojavala, docirala, ispitivala, ispravljala, uređivala, umivala, uljepšavala, rezbarila, ispirala.
Nadam se da ćeš crkavati u vječnost u nemogućnosti da više ikada podesiš ili promijeniš ikoga pored sebe.
A sad dobro gledaj: Zalijepit ću ti guste trepavice tvojim svemirskim ljepilom na kapke tako da više nikada ne možeš zatvoriti oči. Neka suze, neka ispadnu, ali gledaj. Usta ću ti zašiti svilenim koncem, a gujin jezik odsjeći. Kosu ću ti odrezati do bijele, blistave kože. Nećeš više nikada ni u koga moći uperiti svoje krakove.
Pušimo jednu za drugom. Hvata me slabost od cigareta i kave i želim nešto pojesti ili barem prošetati. Želim možda još barem nešto naručiti, sok ili vodu. Uzeti pauzu, zalediti sliku pa duboko udahnuti i izdahnuti. Ali ne mogu. To bi značilo da se naglo prekidamo, a to ne želim.
Ona to ne želi.
Objašnjava mi. I dodatno pojašnjava. Ako mi pogled slučajno skrene, hvata me za ruku, potapša po koljenu. Vraćam pogled. Nisam odsutna. Pratim. Kužim. Klimam. Ako se nasmijem ili našalim, pogleda me kao da ništa ne razumijem. Ako izvadim mobitel, ušuti s prijekornim pogledom. Pokušam li ponoviti što je rekla, dočeka me s – Ne, ne, ne!- i bujicom. A ako se usprotivim, veliki valovi. Mokra sam od toga. Ali ne smijem otići. Ne želim.
Ona to ne želi.
Mijenja temu. Prebacuje se na nešto što bi moglo biti zanimljivo samo meni. Vodi temu kao što vjerojatno vodi i ljubav, u svom ritmu. Uživa u tome kako puši, kako pije kavu. Mali gutljaj kave. Veliki udah dima. Cigaretu lagano vrti iznad pepeljare. Ne padne niti malo pepela. Kul i seksi. Postavi mi pitanje i ušuti. Na meni je red. Pogledam prema susjednom stolu. Pogledam prema tramvaju. Pogledam prema cvijeću. Znam da je ritam bitan. Ne smijem predugo čekati. Ona ima tajming za mene i iščekuje me pa ne smijem zastraniti. Ne želim.
Ona to ne želi.
Odjednom sam i ja isto kul. Kužim spiku. Znam što treba reći, kako i kada. Smijem se, zabacujem glavu. Gledam je u oči. Neznatno mijenjam naglasak. Prebacujem nogu preko noge i oslanjam se o stol. Palim cigaretu. Udahnem dim i nadam se da neću povratiti po stolu. Ne želim.
– Mogli bismo prijeći preko jezera, tako ćemo brže izaći na cestu – kaže ona.
Gleda u veliku bijelu površinu obrubljenu crnom šumom.
Njemu duga kosa pada na ramena dok ukočeno gleda ispred sebe. Na trenutak se premišlja, a zatim polako prelazi tanku crnu ogradu postavljenu oko jezera i oprezno počne gaziti po zaleđenoj površini, kao po staklu. Njegov hod joj je smiješan, gotovo pačji, ali ne bi ga mogla nazvati geganjem, prije nečim ozbiljnijim poput ispipavanja terena. Djeluje joj kao lutka s nogama od čačkalica kojom upravlja nevidljiva divovska ruka. Draga, trapava lutka. Netko tko ne bi mogao naštetiti nikome, ni učiniti išta nažao, svjesno ili nesvjesno. Dok hoda, kosa mu se blago diže i spušta. Želi ga dotaknuti i time izmamiti njegov smiješak, ali nije sigurna da je sada pravi trenutak. Neposredno nakon njega prelazi preko crne ogradice i korača za njim po ledu.
Led i noć, to je njegovo vrijeme. On voli zimu. Crna i bijela su mu najdraže boje, boje koje to zapravo nisu, a koje u sebi sadrže čitav spektar ostalih. On je neobična lutka. Nalik je tišini koja, kao u popularnim pjesmama, prelazi preko mora, dolina i ravnica. U njemu zapravo vlada tišina. Carstvo muka, bez cvrkuta i bez glasa. U njegovoj nutrini ne postoji nikakav zvuk, samo ponekad, za vedra dana, nešto nalik golemim valovima koji udaraju o obalu. Ta tišina njezina je odaja. Prostor gdje dolazi otpočinuti. Mir kakav nikada nigdje nije osjetila.
Šuma je tamna. Obrub njegove crvene kapuljače stapa se s vrhovima tamnozelenih borova koji rastu oko jezera. Barem su danju borovi takve boje. Sada je šuma samo velika mrlja od tinte na bijelom papiru, zaleđenom jezeru. Što njemu govori ta mrlja, kako mu izgleda? zapita se, sjetivši se psihološkog testa. Poželi upitati i njega, ali zna da bi on već u startu odbio ideju šume kao mrlje od tinte na ledu. To bi ga prvo zbunilo, a zatim bi njegove oči boje drveta postale neprohodne i nečitljive. Kako je moguće da su nečije oči u jednom trenutku toliko riječite, a u drugom posve neprobojne? Koja se sklopka u njemu pomakne?
Ona mrzi zimu. Hladnoću koja oko njezinog lica stvara izmaglicu, noć koja se spušta naglo i konačno i koju, u nedostatku zvukova i topline, nitko ne bi mogao preživjeti. Manjak boja, manjak pokreta. Jedino su uz njega zime bile podnošljivije. Magla nije djelovala kao da će se u njoj izgubiti zauvijek. U njemu je osjetila titraje koji su prkosili ledu i magli, stapali se s tišinom i otapali je.
Iako hoda vrlo pažljivo iza njega po ledu, oklizne se i u jednom, najkraćem mogućem trenutku, izgubi ravnotežu. Sve misli naglo joj nestanu iz glave. Kad je čovjek u opasnosti, ostaje samo samoodržanje, ništa drugo, pomisli nakon što joj se tijelo umirilo, a ruke prestale lamatati po zraku u potrazi za čvrstim uporištem. On je brži na ledu od nje i već je prilično daleko odmakao. Ne vidi mnogo toga oko sebe, ali prepoznaje ga po jakni koja se kao ugašeni semafor nejasno nazire u daljini.
– Hej! Čekaj! – vikne prema njemu.
On se polako, kao u usporenom filmu, okreće prema njoj. Okret koji tako dobro poznaje, koji je za nju oduvijek označavao početak topline. Kad god su bili zajedno, oko njih se otvarala topla, zlatna kupola u koju bi uplivali i u kojoj je bila potpuno zaštićena. Ne vidi njegovo lice iz ovolike udaljenosti, ali već je i njegov pokret čini sigurnijom, pa se počne lakše pomicati po ledu, duljim koracima, kao da kliže, dok mu se ne nađe sasvim blizu. On pruži ruku prema njoj i ona osjeti kako joj tijelo preplavljuje ugodna tekućina, iako zna da joj pruža ruku samo s namjerom da požure, da što prije prijeđu preko jezera kako bi se dokopali ceste, gdje se rastaju.
Svaki put kada se rastanu boji se da ga više nikada neće vidjeti i taj strah neposredno prije i nakon rastanka raste u njoj kao bolna, ledena plima. Više od nekoliko godina nakon prekida viđali su se i viđaju se i dalje, stalno i uvijek prijateljski, iako se ona mnogim dijelovima sebe nada da će se dogoditi veliko pomirenje. Zvona i konfeti. Povratak kakav može prepričavati jedino uz blagi osmijeh koji će svima prisutnima poručivati: da, da, znala sam oduvijek da ćemo opet biti zajedno. Ako vi niste, tko vam je kriv.
Nadmen osmijeh one koja je zaštićena u kupoli. Koja iz nje više nikada neće izaći.
Prima tu ruku zagledana u njegove smeđe oči uokvirene mekanom kosom, mokrom od pahulja. Suze joj se skupljaju u očima od blagog vala koji se slijeva na nju dok osjeća dodir njegovih velikih prstiju. Ne želi da suze počnu izlaziti. Želi zalediti trenutak, zakopati ga duboko u ovu šumu, ispod leda. Zauvijek biti s njim, bez bolne plime koja joj izlazi kroz oči.
– Blizu smo – kaže mu konačno i nasmiješi se.
Uzvraća smiješak. Zatim joj opet okrene leđa i promatra nešto; cestu koja je sve bliže ili sam led ispod sebe, nije sigurna jer je jedva vidljivo pognuo glavu. Osjeća sve veću hladnoću na rukama i licu. Počinje vjetar koji se čini mnogo snažnijim na zaleđenom jezeru nego na tvrdom tlu. Neumoljivim. On se okrene i još jednom je pogleda. U njegovom pogledu sada je nešto ispričavajuće, makar ne može shvatiti zbog čega bi se on trebao osjećati krivim. Pruža ruku prema njemu, ali još jednom počne gubiti ravnotežu i kao u usporenom filmu padati prema lednom tlu.
On se okreće i otkliže tihim, dugim koracima po ledu. To je začudi, jer počela je padati. Kako to da joj odmah nije prišao pomoći, pridržati je? On kliže tako spretno da joj se učini kako na nogama ima klizaljke. Pita se zašto ga nikada nije upitala zna li klizati, dok još jednom uspostavlja ravnotežu. Možeš nekoga poznavati jako dobro, pomisli, znati sve detalje, ali ne i nešto toliko banalno.
Ostane stajati na mjestu, s nogama lagano raširenima na ledu i okrene se oko sebe. Mrak postaje gušći. Kada su prelazili tanku ogradicu, činilo joj se, zapravo je bila sigurna, da je park osvijetljen sa svih strana visokim svjetiljkama. Ali to je bilo na glavnoj stazi. Ovdje, na sredini jezera, kao da su oboje uronili u gustu lokvu od tinte. Ne vidi ništa ispred sebe, pa čak niti smjer kojim je on krenuo. Cestu tek nazire, u stvari više čuje, zbog zvukova automobila i tramvaja.
– Hooj! – vikne.
– Hooj! – začuje njegov glas, barem se sa strepnjom ponada da je to njegov glas, a ne nekakva čudna, izvrnuta jeka.
Gleda šumu oko sebe i još uvijek se ne pomiče, kao da je zaleđena u mjestu. Čitavo jezero moguće je preći u dvjestotinjak koraka, sigurna je u to, barem danju kada je na jezeru i uokolo njega sve toplo i zeleno. Tada joj ne bi bilo teško ni preplivati ga gledajući kako se krošnje preslikavaju u vodi, baš kao i patke i labudovi, te zamišljati da je svijet unutar jezera izokrenut, obrnut od ovoga u kojem je ona. Pomalo kao u Alisi s one strane zrcala, jedine priče iz djetinjstva o kojoj je danima razmišljala; za ručkom, prije spavanja, u šetnji s roditeljima. Mnogo ju je stvari u toj priči plašilo i uzbuđivalo – divovska šahovska ploča sa živim figurama, zrcalni drveni kukci koji se hrane tutkalom, velika ovca koja govori i plete, kolač koji se, da bi se izrezao na kriške, mora rezati ukrug, a najviše trčanje: trčanje iz petnih žila, samo da bi se ostalo na istom mjestu. Na kraju je odlučila čitavu tu knjigu ostaviti za neki drugi put, za vrijeme kada postane starija. Zalediti je u sjećanju dok ne dođe vrijeme odleđivanja. Led na kojem stoji podsjeća je na nju; na trenutak kada zrcalo za Alisu prestaje biti obično, stakleno zrcalo i postane tekućina kroz koju ona odluči proći i tako završava u čudnoj, izvrnutoj zemlji. Što bi se dogodilo da to nije odlučila? Uvijek se pitala kako bi bilo da su junaci priča odlučili jednostavno ostati na mjestu, ne micati se. Kao što se godinama nakon prekida s njim pitala – zašto nisam mogla jednostavno ostati, ne napuštati ugodnu fotelju gdje je Alisa prije prolaska u drugu dimenziju sjedila s mačkom? Napustit ćeš ti njega, previše si nemirna, rekao joj je tadašnji instruktor vožnje. Pogledala ga je s nerazumijevanjem. Napustiti njega? Iskopati si oči vlastitim prstima, prije.
A onda se ipak dogodilo.
Samo, dogodilo se još nešto, nešto čudno. Svijet iza zrcala kroz koje je prošla nakon što su se rastali, bio je svijet koji više nije imao nikakve veze s onim svijetom u kojem je boravila s njim. Sve se obrnulo na čudan način. Prostor je postao opasniji i mračniji. Našla se u dodiru s nepoznatim, oštrim bridovima. Zakoni koje je dotad poznavala više nisu vrijedili i nije bilo načina da ikome objasni svoje dotadašnje ideje, niti da prihvati te nove, tuđe. Sve je gladalo u nju s neshvaćanjem i hladnoćom. Sunčan dan kraj jezera postao je ledena zimska noć. Zato ga je morala nastaviti viđati, redovito i često, kako bi se vratila u stanje reda, mira i poznatih znakova.
Konačno napravi nekoliko koraka, a zatim još nekoliko, pokušavajući se odgurnuti nogama kao što je vidjela da on čini. Ne zna za njega, ali ona nikada nije klizala. Ne može biti teško, uvjerava se. Samo polako. Pogleda pred sebe, ali više ne vidi njegovu jaknu niti bilo kakav pokret u daljini. Moguće je da je već prešao na drugu stranu, možda sada šeta uz jezero, provjerava mobitel i čeka je. Mora požuriti. S nelagodom osjeti da je prošlo dosta vremena otkad je stala, čini joj se tako zbog hladnoće koju osjeća na licu. Stopala gotovo više i ne osjeća, ali sve će se to promijeniti kada se vrati među ljude. Vratit će se i zvukovi, koji su sada sve nejasniji, kao da nestaju u tami i jezeru. On je čeka i treba nastaviti. Dugim, klizećim koracima približava se obali koju sada već može sasvim jasno vidjeti. Dobro je, još samo malo. Njega, koliko može razabrati u mraku, nema. Nema ni svjetla. Izgleda da svjetiljke s ove strane jezera ne rade.
Odjednom osjeti nešto čudno ispod lijeve cipele. Zazvuči kao tarenje gumenih čizama jedne o drugu. Pogleda prema dolje, ali ne vidi ništa osim leda. Led je debeo, solidan, neprobojan, sigurna je u to. Ipak, srce joj počne jako, gotovo bolno udarati. Pokuša odmjeriti koliko koraka ima do obale, ali crna je ogradica s te strane utonula u ostatak mraka. Možda dvadesetak koraka, uvjerava se. Nije mnogo. Ponovo pomakne nogu, ali onaj zvuk se pojača i sada ga više ne može ignorirati. Polako se okrene oko sebe. Boji se vikati jer ne zna koliko je to sigurno. Može li led pucati od zvuka kao što pucaju čaše?
Pogleda u vis. Možda je nekim čudom ispod stabla s debelim granama koje može dohvatiti i po njima se zatim sigurno primaknuti do obale? Ali u zraku je samo mrak kao i svuda oko nje. Debeli mrak.
– Gdje si!? – vikne.
Odzvoni joj tišina.
– Hej? Daj, ne zezaj! – vikne glasnije. – Led puca!
Možda joj neće povjerovati. On je sigurno na nekom dijelu jezera gdje je led čvrst i misli da se ona šali, da provocira, da privlači pažnju, kao što je i inače često mislio. Napravi još jedan, nesiguran korak. Škripanje se pojača. Zatim ugleda nešto lijevo od sebe. Izgleda kao veliki drveni poklopac. Je li to splav ili nešto drugo, možda ulaz u nekakav tunel, povezan s dnom jezera? Ne stigne previše promišljati o tome jer se pucketanje ispod nje ponovo pojača. Podigne jednu nogu i postavi cipelu na poklopac, prije toga par puta udarivši u njega da vidi hoće li se slomiti. Zatim se nježno drugom nogom odgurne od leda i rukama i nogama se nađe na poklopcu koji je čvrst i solidan, kao ukopan u zemlju ispod jezera. Što je to? Nekakav odvod iz jezera koji skuplja višak vode, ako je ima? Nikada nije vidjela ništa slično. On bi sigurno znao čemu to drveno pomagalo služi. Uvijek je shvaćao bit stvari i njihovu korisnost. Njezinu, očito, ipak nije uspio dokučiti. Vjerojatno je mislio kako i ne postoji.
Još uvijek sagnuta, pogleda u mjesto na ledu na kojem je stajala do prije nekoliko trenutaka. Led propadne u jezero potpuno tiho, kao da umjesto njega u vodu tone pero ili snijeg.
Vjetar se pojača. Ona stoji i gleda oko sebe. Barem je njezin poklopac tvrd, udara nogama u njega i ne pomiče se. Ali što sada? Ne želi se vratiti na led jezera, iako je s druge strane možda čvršći. Previše je riskantno. Ovdje pak svakako ne može ostati.
– Heeeeej! – viče u mrak.
Stojeći čvrsto na poklopcu, svom malom otoku na jezeru, lijevom nogom ipak dotiče dijelove leda uokolo i sa strepnjom shvati da ih može odgurivati, da je led popucao posvuda. Oko nje je, dakle, voda. Hladna, crna. Dobro je da nije krenula natrag na led, sada bi se utopila. Nekada likovi iz priča trebaju ostati na mjestu, sjeti se misli od maloprije. Da je barem ostala na obali. Čemu uopće ta ideja prečaca preko jezera? Mogli su polako, ruku pod ruku, prošetati okolo. Dulje biti zajedno. Gdje je on? Možda se utopio, tiho propao u crnu vodu. Iza zrcala.
– Upomoć! – viče ponovo.
Osjeća kako je nešto u grlu počinje grebati, glas joj škripi poput leda dok sve snažnije viče. Noću ljudi često šeću ovim parkom, čak i zimi, ali sada nema nikoga. Zašto? Obalu s koje su krenuli vidi tek nejasno.
– Ima li koga?! – nastavlja, iako zna da je njezino pitanje suvišno i smiješno. Svejedno osjeća da je jedno od onih koja se moraju postaviti u ovakvim situacijama.
Zatim se sjeti nečega što joj se učini najboljom idejom svih vremena. Prokopa rukom po torbi i napipa mobitel. Izvadi ga i stisne gumb, a on zasvijetli u mraku. Naglo bira njegov broj. Mobitel joj tupo odgovara: birali ste broj koji se ne koristi.
Nemoguće. Razgovarala je s njim prije dva sata, a zatim još ranije, pa prekjučer… Bez razmišljanja bira kućni broj, roditelji su sigurno tamo, može im barem reći gdje je: na poklopcu, zapravo, povrh čudnog tunela usred jezera. To će im sigurno sjajno zazvučati. Telefon počne zvoniti, a zatim zvuk mobitela zamre. Pogleda u njega, ali zajedno s tonom i svjetlo se počne gasiti dok na kraju ne ostane nijem i crn u njezinoj ruci.
Zajedno s njim, učini joj se da su nestali i svi ostali zvukovi. Ne čuje više ništa, čak ni vjetar. Kao da je sve što je dosad postojalo u zvuku i kretanju, sada stalo. Utonulo u carstvo tišine, muka kojim je dosad vladao jedino on.
Promatra borove. Čini se da je u svim njihovim vršcima mir kakav nikada nije osjetila, osim s njim, kada bi utihnuli i kada bi se sve oko njih smirilo. Sjeti se sigurnosti spoznaje da će, kako se god stvari odigrale, ako je s njim, na kraju sve ipak biti u redu. Saznanja koje je izgubila u stvarnosti u koju je ušla nakon njega, nakon što je prošla kroz tekuće ogledalo.
Gdje je on sada? Gdje je ona? Pokuša se vratiti na raskršća kojima su prolazili svih ovih godina. Zamišlja ih kao račvanja u šumi na kojima su odlučili odabrati jedan put, nadajući se da je onaj pravi. I zatim, zadnji odabir: hodati po jezeru do ceste. Što bi bilo da su… Više nije imalo smisla razmišljati na taj način. Kažnjena je što se odlučila za jezero, možda i zato što se viđala s njim sve ovo vrijeme, sigurno zbog ključnog raskršća, onoga kad ga je napustila. Sada će zato zauvijek živjeti u hladnom carstvu tišine. Bez pokreta u bilo kojem smjeru.
Spusti glavu i ugleda nešto ispod sebe što djeluje kao komad špage s ključem. Uplaši se da su to možda njezini ključevi, da ih je ispustila ili da su joj jednostavno iskliznuli iz džepa, ali, kada se sagne, shvati da se zapravo radi o malom srebrnom ključu poput nekog iz djevojačkih dnevnika pričvršćenom na njezin poklopac.
Prima ključić u ruku.
Još jednom pogleda oko sebe i spotakne se o mrak koji se počeo prelijevati po njezinoj jakni, kosi, očima i rukama. Osim što više ništa ne čuje, ništa više ne vidi: led, vrhove drveća, šumu, uličnu rasvjetu.
Što bi se dogodilo da Alisa nije odlučila proći kroz zrcalo, ući u taj drugi, iskrivljeni, zastrašujući svijet?
Što bi se dogodilo da nisu krenuli prečacem po tankom ledu jezera?
Sada ne stigne misliti o tome.
Tama će je nagristi, a možda i progutati, ako ostane na mjestu.
Preostaje joj jedino podići poklopac.
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča Ticala (HENA COM, 2016.)
Zanimljiv glazbeno-pjesnički projekt Hortus deliciarum nazvan je ‘svirka’ (svirati + zbirka), a knjiga je objavljena u sklopu projekta book&zvook, 2023. (produkcijska kuća Audio Store Transonica). U njoj, ti si i pjesnik i glazbenik. Koristiš različite instrumente i ambijentalnu muziku. ‘Zvuk dopire gdje pogled ne može’, piše na stranici book&zvook. Je li ideja za ovakvu knjigu nastala iz toga što sam tekst nekad doista nije dovoljan za pružanje cjelokupnog čitateljskog doživljaja ili si želio podijeliti i svoje bavljenje glazbom s čitateljima (slušateljima) ili pak spojiti to dvoje kako bi zbirka dobila sve dimenzije koje si u njoj zamislio…?
Draga Jelena, hvala na pitanjima. A kako su pitanja ozbiljna, pokušat ću odgovoriti primjereno, s nadom da ću biti koncizan. Objasniti genezu umjetničkog projekta je teška stvar, jer su u igri mnogo niti koje se u nekom trenutku spajaju prema zajedničkoj točki.
Kažeš u Hortus Deliciarum si pjesnik i glazbenik, a ja ću krenuti odavde, od ove nijanse: naime, izvan ove knjige ne smatram se ni pjesnikom ni glazbenikom, ili, bolje rečeno: kreativni projekt zapravo je prilika da se duhovno razviješ i tehnički poboljšaš, nisi nužno nešto, već postaješ. Nakon što plod ove potrage sazrije, možeš eventualno biti prodavač svog proizvoda, njegov marketinški strateg. Uspjeh, ukoliko se dogodi, potvrđuje ti da ono što radiš nije hir, monolog, ali i neuspjeh ima svoju dobru stranu: čini te sposobnim da počneš iznova, mijenjaš jednadžbu, algoritam. Mislim da je to najopipljiviji korijen ovog projekta, ako mi je dopušteno da se ozbiljno shvaćam kao autora: shvatio sam da više ne mogu, ne želim više pisati kao u prethodnoj zbirci poezije, Krajolici, ljudi i ptice.
Nažalost, većina pjesama koje sam napisao nakon ove knjige bile su preblizu po stilu, po sadržaju, onima koje su već bile u njoj. Nisam tada imao potrebne alate za bijeg, barem djelomičan, od vlastitog svijeta, od vlastitog stila. Tako sam odlučio pustiti vrijeme da odradi svoje (odnosno vrijeme je odlučilo umjesto mene), a to je značilo da sam praktički prestao pisati poeziju. Počeo sam se baviti drugim stvarima i malo-pomalo se moj interes za glazbu vratio u fokus. Uzimao sam satove klasične gitare, došao do starije glazbe, baroka, ali i još dalje, do renesanse. Kupio sam lutnju, pokušao razumjeti nekoliko stvari iz teorije glazbe. Fragmenti studija, naravno, koji ne mogu zamijeniti dugotrajno obrazovanje, ali ipak korak naprijed.
Teorija me dovela do softvera za notni zapis, program reproducira ono što si zapisao sa zvukovima instrumenata koje odabereš. Uneseš dvije note, okomito ili vodoravno, i čuješ kako zvuče zajedno ili uzastopno. To je, na neki način, početak tvoje skladateljske “karijere”. Iz svijeta renesansne lutnje vratio sam se u svijet današnje glazbe, svijet programa, plugina, MIDI klavijatura i tako dalje. Na kraju sam uspio prikupiti ono najnužnije za kućni studio, što mi je zauzvrat tehnički omogućilo rad na ovom projektu. Slučaj je htio da sam otkrivajući glazbu ponovno uhvatio nit poezije, koji sam u međuvremenu potpuno napustio. Jednostavno zato što sam u jednom trenutku na stolu imao otvoren laptop s glazbenim programima, dostupan mikrofon i Word dokument s nekoliko neuspjelih pjesničkih pokušaja. No činilo mi se da dobivaju novu dimenziju ako ih recitiram preko glazbenog podloška. Tako se pojavila želja da se tekst i glazba razvijaju paralelno, organski, kao da su dvije grane istog debla. Hortus Deliciarum je rezultat ovog puta. I da, to je također rezultat frustracije koju sam oduvijek osjećao vezano uz mogućnosti jezika, kao što pretpostavljaš (potreba za pojačavanjem poruke kroz zvuk tamo gdje se riječ više ne probija), kao i želje za dijeljenjem s nekim ono što sam neko vrijeme radio samo privatno: glazba.
Ali ne mogu završiti, a da ne spomenem nešto što je, izvan mog prvotnog plana, postalo središte gravitacije projekta: tuga, frustracija, osjećaj bespomoćnosti, tjeskoba zbog rata, zbog njegovih zločina. To je na kraju i tema albuma, kako je ja vidim: odnos prema povijesti, nasuprot odnosu prema prirodi, prema obitelji, prema onome što voliš. Vanjski svijet nasuprot unutarnjeg svijeta. Potreba da zaštitiš voljene i spoznaja da može doći dan kada to više nećeš moći. Nažalost, još uvijek svjedočimo događajima koji su previše slični onima koje smo proučavali i za koje smo bili u iluziji da više nisu mogući.
I budući da je došlo do toga, ako bih morao sažeti nastanak knjige na jedan trenutak, na jednu emociju, bio bi to trenutak kada sam sa suprugom prevodio knjigu o armenskom genocidu koju je napisao rumunjski pisac armenskog porijekla (Knjiga šapata Varužana Vosganjana), došao do odlomka o ubijanju djece, fantastičnog odlomka upravo zbog realističnog opisa. Držao sam dijete u naručju dok sam ulazio u žestinu teksta, ne mogavši podjednako razumjeti ta dva svijeta, tu neizmjernu okrutnost povijesti.
Tema prostora često se provlači kroz tvoje pjesme, primjerice, u zbirci Krajolici, ljudi i ptice (Meandarmedia, 2017.), U prvom su redu tu prostori gradova, ali i manje naseljenih predjela i krajolika te raznoliki život koji buja u njima. Spomenuta zbirka, primjerice započinje Ovidijevim citatom “Ti ćeš ići, malena moja knjigo, bez mene u grad, ali ne zavidim ti, idi – pođi u grad meni zabranjen – zabranjen tvojem gospodaru.” Pjesma gradovi pak završava s “gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti”.
Koliko na tebe kao autora utječe prostor, također i s obzirom da ne živiš u svom rodnom gradu, osjećaš li se izmješteno ili otuđeno u stranim prostorima (gradovima), još jače privučen njima ili oboje?
Postoji, naravno, ta objektivna činjenica, biti stranac, živjeti u drugoj zemlji, u drugom gradu od matičnog. To je bogata tema, ali prvo bih se vratio malo unatrag.
Rođen sam 1980. u komunističkoj državi u istočnoj Europi. Dakle, nosim sa sobom ovu priču s jedne strane, o određenom režimu s dubokim utjecajem na svakodnevan život, koji prekriva određenu povijest i kulturu, kao i otiske onoga što definira moju generaciju, u suprotnosti, na primjer, s onima rođenima nedavno, u digitalnom dobu. U mom su djetinjstvu radio i magnetofon bili prije televizije. Nikada nisam imao video, kompjutor se u mojoj obitelji pojavio kasno, kino također, a televizija nije značila ništa sve do revolucije 1989.: nekoliko sati propagande dnevno. Odrastao sam u malom gradu, tako da sam imao slobodu nesmetano ići bilo gdje, ali i na selo, u planine. Potom sam se kao student preselilo u Bukurešt, nakratko vratio u rodni grad, a kasnije stigao u Zagreb, gdje živim od 2009. To bi bilo, ukratko, moje geografsko putovanje.
Mislim da je otuđenje ipak više vezano uz vrijeme, ono dolazi s rastom, sazrijevanjem, s određenim etičkim ili duhovnim profiliranjem, s prvim protivljenjem poretku svijeta. Može se ili ne mora podudarati s geografskim premještanjem. Ali što se mene tiče mogao bih zamisliti neki silazni put, barem u igri: od planine do ravnice, razne stepenice pada u vremenu, da se poslužim naslovom knjige Emila Ciorana. Tako da odnos prema određenom prostoru, bio on grad ili ne, više ovisi o tome u kojoj mjeri jesi ili nisi u ratu sa samim sobom, jesi ili nisi u nekoj duhovnoj ravnoteži. Naravno, vanjski i unutarnji svijet dvije su posude koje komuniciraju, utječu jedna na drugu. Zabranjeni grad, iz citata koji otvara Krajolike, bio bi Bukurešt, gdje mogu reći da je osjećaj otuđenosti postao akutan, što se mene tiče. Koliko to ima veze sa samim gradom ili nečim u mom unutarnjem svijetu, teško je reći. Kao stranac ponekad volim pomisliti da sam počeo shvaćati prednosti “egzila” – činjenicu da je čovjekova dužnost živjeti nekako okomito, u području duha, a ne horizontalno, u području povijesti. Riječ je, naravno, o naglasku.
No taj stav ne podrazumijeva nepoštivanje pripadnosti, on samo nameće određena ograničenja. Ja sam, htio-ne htio, most između dvije zemlje, između dvije kulture (službeno imam dvojno državljanstvo). Ali kao što most svojim krajevima dodiruje dvije obale, tako postoji i dio mosta, središte, koje je iznad ili ispod nekog ponora. Srećom, mi smo malo složenije organizacije materije od betona. I možemo se kretati, možemo putovati. To je očita, gotovo trivijalna stvar: u mjeri u kojoj se stapamo s krajolikom u kontemplativnom činu, nekako zaboravljamo sami sebe, tako istodobno u sebe dublje uranjajući. Odavde sam krenuo u Hortus, suprotstavljajući krajoliku – povijest. Suprotstavljajući povijesti unutarnju slobodu. Old school. Puno sam meditirao o citatu iz Lao Zija, koji sam uključio u knjigu: Tko slijedi Put nečinjenja, ništa ne ostavlja neučinjenim. Možda je to iluzija, ne znam. “Rješenje” koje vrijedi samo u Hortusu. U svakom slučaju, argument na koji se ponekad pozivam kako bih okrenuo leđa povijesti.
Za prijevode tvojih knjiga zaslužni su Ana Brnardić Oproiu, Goran Čolakhodžić, a i sam prevodiš. Što je ono što se u prijevodu (konkretno u tvojim pjesmama) gubi, a što dobiva? Pišeš li ponekad (i razmišljaš) na hrvatskom jeziku ili uglavnom predvodiš s rumunjskog?
Mislim da postoji velika razlika u tom pogledu između posljednje moje dvije knjige. U knjizi Krajolici, ljudi i ptice pjesnički tekst sam shvatio i kao medij, alat, ali i kao jezičnu igru, pritom sam težio i samom estetskom cilju. Bio sam dakle malo razigraniji ali i „barokniji“ nego sada. Ali kad bih gledao malo dublje, ovu knjigu vidim kao analizu melankolije. Istovremeno, opisivati melankoliju, objektivizirati je, znači i izbaciti je iz sebe na neki način, dakle izliječiti se od nje što je više moguće. Analitika šamana – dobro je to primijetio Marko Pogačar u svom prikazu te knjige. Zbog ove složenosti, odnosno opskurnosti, imam dojam da postoji više mjesta u Krajolicima koja mogu stvarati probleme prevoditeljima nego u Hortusu. Ali ne mislim da je to knjiga teška za prevesti, jer se u osnovi oslanja na spoj između racionalnog i poetskog diskursa. Osim toga, imao sam tu sreću da su prevoditelji knjige dvoje pjesnika, dvoje izvrsnih prevoditelja, kao štu si već spomenula, moja supruga Ana Brnardić i moj prijatelj Goran Čolakhodžić. Teža smo mjesta rješavali zajedno.
S druge strane, u Hortusu, možda i zbog proteka godina, drugačije teme, kontakta s glazbom što je značilo da je glazba preuzela dio odgovornosti teksta, ne osjećam da je bilo problema s prijevodom. U svakom slučaju, prevoditelji mi nisu označili ništa što bi bilo teško rješivo, a ni ja kao prevoditelj nisam imao problema. Sam tekst je postao prilično pojednostavljen, esencijaliziran, ponekad gotovo do te mjere da, u nekim slučajevima, čak ni sam nisam više siguran može li se definirati kao pjesma, ili jednostavno kao tekst, kako na engleski govorimo lyrics kad pomislimo na kantautora.
Kad bih od svih tekstova Hortusa morao birati one koji bi mogli biti objavljeni samostalno kao pjesme, u zborniku, vjerojatno bih ostao pri dva ili tri. To ne znači da su ostali slabiji, već samo da su u ovisnom odnosu sa zvučnom podlogom, bez kojeg nemaju smisla. Postoje naravno iznimke, kada sam u početku imao glazbeno djelo za koje sam potom napisao tekst ili kada sam imao gotovu pjesmu za koju sam skladao glazbu. Ali cilj je bio da ih se dizajnira paralelno. Većina tekstova je napisana na rumunjskom i potom prevedena, ali neke fragmente sam napisao i na hrvatskom, ili sam ih improvizirao, jednostavno zbog toga što su ponegdje bile potrebne promjene ili izravne intervencije glasom preko glazbenog dijela. Međutim, nije imalo smisla navoditi gdje su se te intervencije dogodile. One ne predstavljaju dovoljno materijala da bih se smatrao dvojezičnim autorom. Bilo bi lijepo, ali to je težak put u određenim godinama.
Magistrirao si filozofiju na sveučilištu u Bukureštu. Koliki utjecaj filozofsko razmišljanje ima na tvoje pisanje? Razmišljaš li češće kao profesor filozofije ili kao pjesnik i dolaze li nekada logika i poetika u koliziju ili se pak nadopunjuju?
Prošlo je dosta vremena otkako sam diplomirao na Filozofskom fakultetu (skoro dvadeset godina) i otkako sam bio učitelj u svom rodnom gradu, gdje sam radio ipak dosta kratko, bio sam tek na početku. Odlaskom iz Rumunjske i nastanjivanjem u Hrvatskoj je počelo polagano, ali sigurno odvajanje od filozofije. S obzirom na to da iz objektivnih razloga nisam mogao nastaviti svoj rad kao učitelj u Hrvatskoj, morao sam uložiti vrijeme i energiju u pribavljanje sredstava za život. Donio sam mnoge knjige od kuće sa sobom, ali polako te knjige više nisu bile na mom popisu za čitanje, barem one sa specijaliziranim jezikom. Težak je to teren, ne možeš se baš baviti filozofijom u slobodno vrijeme. Da biste ostali aktivni, potrebni su vam drugi ljudi s kojima možete razmjenjivati ideje, informacije, na kraju i knjige. A kupnja knjiga iz vlastite domovine postaje prilično skup sport.
Ali naravno, postoji nešto što ostaje: određeni način pristupa problemu, bavljenja tekstom, određena gimnastika uma. Mislim da mi je ta pozornost na tekst, na njegove detalje, na njegove mogućnosti značenja, pomogla ne samo kao pjesniku, nego i kao prevoditelju. S druge strane, potreba da se govori sa smislom, da se označava može biti prepreka oslobađanju jezika jer ona odbija avanturu, odbija ono što nije potrebno. Poezija i logika se mogu nadopunjavati, ali se mogu i suprotstavljati, mislim da to ovisi od slučaja do slučaja, od doba do doba, a možda se unutar svake pjesme vodi gluha borba između to dvoje. Općenito mislim da ti logika može pomoći da esencijaliziraš svoj govor, čini te sklonijim uklanjanju nepotrebnih materija, tog nečeg “baroknog” što može postati dosadno, a dolazi jednostavno iz želje da pišeš poeziju, da pišeš bilo što. To ne znači da sam i uspio. Gledajući unatrag, vidim mnoge tekstove koji se mogu očistiti od mučnog viška. No ipak, za to ne morate biti filozof. Vrijeme ima svoje noževe.
Miroslav Kirin u pogovoru zbirke Krajolici, ljudi i ptice piše: “Pjesniku ostaje snažna energija riječi, njegov istodobno ‘mračni i pitomi jezik’ i stalna težnja da ga ukroti, ili da mu se poda”. Ova rečenica vrlo dobro opisuje tvoj ‘pjesnički svijet’ u kojem katkada dominiraju blage, gotovo ugodne slike ali češće u njih prodiru zastrašujući fiktivni likovi i slike (pjesme crno sunce, ćoro, štakac, večera s orlanom). Ponekad me te pjesme podsjećaju na rad sna, nešto gotovo nesvjesno; san koji počinje pitomo, ali se pretvara u nešto zloslutno, opasno, prijeteće. Kako ti vidiš spajanje oprečnih elemenata jezika, slika, doživljaja, opažaja…?
Mislim da sam uglavnom već odgovorio na ovo pitanje. Teško mi je išta dodati izjavi Miroslava Kirina koja vrlo jezgrovito sažima moj odnos prema jeziku, odnosno prema poeziji. Možda Hortus u ovu jednadžbu unosi nešto novo utoliko što riječi daje ono što pripada riječi, a ne-riječima ono što pripada ne-riječima. Ovdje se barem više ne borim protiv jezika, jer mi je na raspolaganju ovo dodatno sredstvo: zvuk. U svakom slučaju, da se vratim na tvoje pitanje, ujedinjavanje disparatnih, oprečnih elemenata u diskurs čini se dobrom stvari s estetskog gledišta. Ove bizarne asocijacije, na rubu logike, ili u naopakoj logici, čine te dijelom uzbudljivog putovanja. One su male eksplozije na platnu mašte i izazivaju estetsko, pa i duhovno zadovoljstvo. Naravno, to nije i ne bi trebao biti jedini način pisanja poezije.
Ali budući da si spomenula ovu stranu mog stila, onu nalik snu, ili bolje reći noćnoj mori, zbog čudne putanje njegovih događaja ili rečenica, moram spomenuti nešto što, naravno, ne objašnjava prethodnu knjigu, već dodaje začin na ovu usporedbu teksta i sna: većina pjesama je nastala u vrijeme kad sam imao noćni posao. U vrijeme Krajolika imao sam takav ritam života: došao bih kući u sedam ujutro i umjesto da se bacim u krevet skuhao bih si kavu i nastavio raditi još nekoliko sati. Nije ni čudo što pjesme imaju nešto od neugodnih snova. Ta nit također se proteže kroz Hortus, ali mislim da u blažem, smanjenijem obliku, kao što si primijetila. Barem se tako nadam. Ali ne znam, možda sam na koncu tek neki noir pjesnik ma što radio.
Iz mog iskustva i projekata koje sam nedavno započela (primjerice projekt Slika i tisuću riječi), slika i tekst ili fotografija i tekst mogu se spojiti na kreativne načine; jedno može biti inspiracija za drugo. Umjetničke suradnje su mi uvijek uzbudljive i dobrodošle. Za kraj, zanima me kako ti vidiš različite umjetničke suradnje koje si ostvario s, primjerice, gostujućim glazbenicima na tvojoj zbirci? Planiraš li nešto slično u budućnosti?
Ovu sam knjigu naslovio prema srednjovjekovnom rukopisu dovršenom 1185., iluminiranoj enciklopediji koja je imala za cilj sintetizirati sve znanje tog vremena, dakle pravi interdisciplinarni projekt, prva enciklopedija koju je sastavila žena, Herrada od Landsberga. To je polazište za koje mislim da nešto govori, implicira neki stav, iako moja poezija zapravo nije militantna. Enciklopedija je, između ostalog, sadržavala pjesme, ilustracije s teološkom ili filozofskom relevantnošću, ali je i jedna od prvih poznatih izvora polifonske glazbe. Naravno, ja sam svoj projekt poveo u drugom smjeru, definiranja svog odnosa prema svijetu i povijesti, prema svemu što je izvan, bez pretjeranog naglašavanja veze s početnom enciklopedijom.
U mom je planu, međutim, bilo i to da uključim neke ilustracije. U jednom od svojih mnogih ili manjih prošlih života bavio sam se, ili želio sam se baviti slikanjem. Ali sada nisam više imao vremena i energije potrebne da se posvećujem i toj svojoj strani. Nisam imao ni neku logističku potporu da izdajem takvu knjigu, koja bi trebala izaći u fizičkom obliku, u tisku, s ilustracijama (pod pretpostavkom da sam ih mogao napraviti) i s CD-om unutra, što je vrlo očito skupa stvar. U svakom slučaju, meni je blizak takav tip srednjovjekovnog imaginarija, zanimljiv mi je. Doticaja s tom vrstom stila imao sam u razdoblju kada sam pokušavao svirati renesansnu lutnju. Pretražujući tadašnji repertoar pronašao sam i ovaj vrlo zanimljiv rukopis koji nosi ime Vincenza Capirole, talijanskog skladatelja, lutnjista i renesansnog plemića. Među rijetkim je rukopisima za lutnju, ako ne i jedini (ne mogu se sjetiti) koji sadrži rubne ilustracije u boji u stilu tog razdoblja. Zanimljivo, negdje sam našao tu priču – taj tko je napravio ilustracije imao je na umu praktičan, a ne ezoteričan cilj: učenik je mislio da ako ukrasi rukopis slikama, u slučaju da ga netko pronađe, čak i ne shvaćajući o čemu se radi, možda ga ne bi bacio upravo zbog ljepote slika. Ilustracije su stoga predstavljale dodatnu šansu da glazbeni rukopis preživi.
Izvan ove anegdote, vrlo jasno vidimo kompatibilnost, komplementarnost između različitih umjetničkih formi. Poeziju promatramo, na primjer, pod njezinim zvučnim aspektom, govorimo o muzikalnosti jezika, njegovom ritmu, govorimo o slici u poeziji kao što u slikarstvu govorimo o muzikalnosti, a ako ćemo razmišljati o glazbi, možemo je vidjeti ne samo s vremenskog aspekta, već i prostorno. Pada mi na pamet ime ruskog skladatelja Modesta Petroviča Musorgskog i njegova klavirska suita pod naslovom Slike s izložbe koja je za polazište uzela svako djelo s pojedine izložbe arhitekta i slikara Viktora Hartmanna povodom otvorenja u Carskoj akademiji umjetnosti iz Sankt Peterburgu.
Što se mene tiče, ako razmišljam o Hortusu kao hibridnom žanru, među prvim stilskim utjecajima čak bih naveo ploče iz svog djetinjstva s radijskom produkcijom poznatih univerzalnih bajki, ili onih rumunjskih. Imamo glas pripovjedača, glazbu, zvučne efekte, ambijentalne zvukove. S druge strane, što se tiče kasnijih rock stvari, iz doba adolescencije, spomenuo bih album War of the Worlds Jeffa Waynea, jer tu, izvan pjevanih pasaža, postoji i narator čiji glas prolazi kroz cijelu priču. Ali nedavno sam otkrio izvrstan album Civilization Phase III, Franka Zappe, objavljen posthumno, distopiju u kojoj kao likove imamo skupinu ljudi koji žive, zbijeni unutar klavira, i koji se ovdje suočavaju s prijetećom stvarnošću svijeta oko sebe. No, nema smisla sada produžavati ovaj popis, ima mnogo autora na području ambijentalne glazbe, ili onoga što se zvalo musique concrète, kojima puno dugujem. I aktualna elektronska glazba, naravno. U svakom slučaju, Hortus Deliciarum izgrađen je oko ove umjetničke vrste pod nazivom radiodrama, samo što tekst nije epski, već isključivo poetski.
Ali baš zato mi je u Hortusu bilo važno pronaći način da sve te stvari povežem tako da to rezultira jedinstvenom cjelinom, nečim što ima početak i kraj, nekakav dramski luk. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Sigurno je da je, nakon što je izašao iz mog računala, projekt dobio drugu dimenziju kroz suradnju s drugim glazbenicima. Prije svega tu je producentski zvučni otisak, a tu sam jako zahvalan Nenadu Kovačiću, on je dobro shvatio kamo želim ići s ovim projektom, znao je izvući na površinu ono što je vrijedilo, i očistiti cjelinu od onih stvari koji su predstavljali višak. Nenad je na ovoj razini imao dovoljno prostora za vlastitu kreativnost, pa smo osim dizajna zvuka podijelili i mnoge glazbene aranžmane. Ono što sam smatrao važnim na kraju ovog puta, gdje su neke skladbe bile „strože“, napisane u notama, druge imale tu improvizacijsku prirodu, je da je projekt na neki način postao ponešto veći od mene. Činjenica da sam autor i u isto vrijeme u umjetničkom zajedništvu s drugima – to me čini sretnim: ono što je bilo tamo na početku dobiva više jasnoće, više zaokruženosti u kontaktu s drugima. Da li će biti još jedan sličan projekt, ne znam. Kako ne znam hoću li to zapravo i mogu li još (živim radeći 8 sati dnevno u firmi, obitelj, prijevodi itd.). Ali volio bih se nastaviti baviti glazbom. To je ono što trenutno i radim, ali kamo će me to odvesti, ne znam. Ono što se nadam jest da je ovo što sam dosad napravio dobro napravljeno, da ima smisla za druge. Jer bez obzira bila niša ili ne, umjetnost mora komunicirati. Lopta je sada u terenu čitatelja/slušatelja.
Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, drugo biti što otkriveniji.
Jednom mu je netko napisao da njegov rad podsjeća na niz širom otvorenih vrata dok se ne naiđe na jedna koja su sasvim zatvorena, zabrtvljena i neprobojna.
Lukas ne zna što se nalazi iza njegovih zapečaćenih vrata, uz pretpostavku da postoje, ne zna detalje, ali zna što se nalazi iza niza otvorenih: Ništa. Kič iza kojeg zjapi praznina. Optička iluzija na koju gotovo svi nasjednu.
I kad kaže ‘ništa’, ne misli na ništavilo, već na to da iza otvorenih vrata nema ništa od materijala koji bi tvorili njega, njegovu unutrašnjost, od čega se god ona sastojala. Možda od papira, novinskog ili od stripa, ili slika, ulja na platnu, svega onoga čime se bavio, tuba i olovaka koje su mu dodirivale tanke ruke, boja kojima se prljao i od kojih bi na nadlakticama uvijek pronalazio nove mrlje. Ali bojao se da je riječ o drugoj vrsti materijala. Onoga od čega se sastojalo dno bunara. Podrum u davno napuštenoj kući.
Iza otvorenih vrata nije bilo toga; bila je tkanina koja mu nije ništa značila; hrana koja mu je značila još manje, uramljene fotografije njegove obitelji od koje je davno odustao u velikim, kićenim ramovima. U tim osvijetljenim prostorijama bilo mnogo sunca i voća, mnogo sjaja. Možda i životinja. Sve ono što bi slučajnog prolaznika moglo navesti na posve pogrešan trag. Dok prolaznik baulja po tim velikim sobama s keramičkim kaminima i teškim lusterima, Lukas je skriven u onoj sobi u koju se ne može ući. Pogrbljen je i tih i promatra linije na naslovnici knjige. Kompoziciju. Mora biti nečujan da ga ne čuju iz velikih soba.
Kuhinja je u modernom stilu, siva, s visokim elementima. Dok gosti pretražuju veliki frižider s mnogo tofua, on završava nešto u tami. Ni sam nije siguran što. Zatim se okreće prema vratima i kroz ključanicu promatra svijetle sobe. Svjetlost mu u malom preciznom šiljatom mlazu bode oko.
– Jeste li završili razgledavanje? Mogu li vas još nečim ponuditi?- vikne.
Goste zbuni iznenadni glas.
– Tko je to?- pitaju pomalo uplašeno.
Zatim traže. Zavlače se ispod fotelja. Gledaju iza vrata, iza velikih bordo zavjesa (Lukas ne voli zavjese), ali ne pronalaze nikoga.
– Jeste li gotovi? Možete li krenuti?
Lukasa hvata nervoza. Želi izaći iz prostorijice, ali dok su ostali tamo, ne može.
Nitko ne odlazi. Ne zna zašto ga ne slušaju. To su njegove sobe, ne njihove.
Zatim mijenja taktiku.
– Tu sam!- vikne iz svoje tmine.
U njegovoj prostoriji mrak je taman i gust, poput tinte. Ako doda malo boje, malo crne koju uvijek drži u kantama, mogao bi postati i vlažan, mogao bi se pretvoriti u nešto poput katrana.
– Slobodno uđite!- namješta svoj najprijazniji osmijeh dok zaglađuje rijetku kosu.
I dalje ih gleda kroz ključanicu.
Normalni su. I pod tim misli- odvratni.
Imaju navike i gestikulaciju koja samo svjedoči tome koliko su uklopljeni. Ukotvljeni su duboko u i na svom tlu, ne misle o tome kako bi ono moglo propasti ispod njih, otvoriti se kao golemo ždrijelo i proždrijeti ih u bilo kojem trenutku.
I dok misli o ždrijelu, Lukasu srce počne brže kucati, a nalet nečega što može nazvati samo adrenalinskim ushitom počne strujati kroz njegovo tijelo. Uskoro bi taj nalet mogao izaći iz njegovih usta u sretnom vrisku.
Uzima kante crnog koje uspijeva naći i izlijeva ih po svojoj prostoriji.
Zatim broji i promatra svoje goste. Zbunjeno se trzaju i kreću prema njegovom glasu, polako i oprezno, a zatim se vraćaju. Kao zombiji kad im se učini da su nešto čuli, a zatim shvate da ipak nisu pa se nastave vrtjeti ukrug, pomišlja.
Prvo ugleda nju. Lijepa plava gospođa, guste njegovane kose, ugodnog osmijeha. Voli promatrati slike po zidovima.
– Lukas je izvanredan ilustrator!- zapišti povremeno (voli riječ ‘izvanredno’. Ova stolica je izvanredna, kaže. U odnosu na što, pita se Lukas).
Njezin je glas uvijek u pozadini, ne zna začepiti. Misli da govorom odguruje tamu, neugodu, ne shvaćajući da je zapravo stvara.
Drugi, gospodin. Intelektualac. Raspravlja s plavom ženom i čini se da se žele nadglasati. Tko će izreći pametniji uvid, interesantniju opasku? Tko će dublje prodrijeti u Lukasove lažne sobe? Sijed je i naboran, ali vitalan tamo gdje može- u mozgu. Nabraja umjetnike. Priča o kompoziciji, realizaciji, stilu. U Lukasu se nešto blago razlije. Gospodin doista pokušava. Možda osjeća krivnju ako barem ne proba objasniti ono što vidi oko sebe, kulise koje je Lukas postavio. Možda misli da je to njegov zadatak.
Gleda u njegovu ruku kroz ključanicu. Gospodin je obukao sivo odijelo i plavu kravatu. Lukas ga poželi pogladiti po sijedoj glavi, kosi kao iglicama. Rijetko osjeti nježnost prema posjetiteljima.
Treća- mlada djevojka. Jarko šarena haljina, crna kosa. Vedra i zadovoljna. Promatra njegove knjige (one koje drži u svijetlim prostorijama, dakako). Lista ih i povremeno uzdiše, kao da je nešto bitno shvatila. Bolan, glasan uzdah.
Je li nešto shvatila? pita se Lukas. Gleda u njezine jarko namazane crvene usne i zlatni lančić oko ruke. Lančić, usne, to ne mora ništa značiti (Lukas je naučio razdvajati svoju intuiciju od svojih predrasuda).
Odluči je testirati. Kroz otvor u vratima provuče knjigu na kojoj je već dulje radio. Slike i tekst. Djevojka njuška uokolo i zatim opazi knjigu na podu. Primakne se i podigne ju. Dok prelistava stranice, na licu joj se ocrta izraz gađenja. Čini mu se da će ju čak baciti u smeće.
– Fuj- kaže.
Lukasova prostorija nije ugodna mirisa. Tamo se skuplja mokraća i fekalije. Lukas ih katkada izbacuje, ali ne prečesto. Uvijek je netko vani i mora biti oprezan s izlaženjem.
Djevojka odlaže knjigu visoko na policu, kao da nastoji zaštititi i ostale od Lukasovog rada. Ili- kao da smatra da je ovo djelo nepovezano s Lukasom. Uljez kojeg je netko zabunom unio unutra.
Ono što je kao ushit skoro izašlo kroz Lukasova usta sada se gnijezdi u njegovom želucu kao žeravica. Pali mu utrobu i izlazi iz nje u svojoj vrelini.
On zazviždi.
Djevojka se okrene prema vratima njegove prostorije.
– Tko je tamo?- pita razgovijetno i glasno.
U glasu joj osjeti nešto odglumljeno, kao da je na pozornici. Nije li?
Gotovo uvijek zaboravi da su njegovi posjetitelji, prolaznici, stalno na pozornici.
Ponekad, vrlo rijetko, uhvati pogled nekoga tko nije.
Nedavno je slikao u parku, a iza njega se stvorila osoba u žutoj haljini sa žutim šeširom. Neprijazno se okrenuo prema njoj, a zatim stao. Ispod šešira, ispod haljine, skrivala se oštećenost koju je rijetko viđao. Veća od njegove. I skrivala se vrlo dobro. Žena nije odavala napukline. Promotrio ju je još bolje, gotovo s divljenjem i kimnuo joj. Kimnula mu je natrag. Gledala je u kovitlac boja na njegovom platnu i duboko disala, kao da je na nekom liječničkom pregledu o kojem joj ovisi ostatak života. Stajala je pored njega vrlo oprezno, kao na staklu, kao što je i trebalo stajati, pomislio je. Još joj je jednom kimnuo. Nije trebalo ništa reći. Izvadila je lepezu i nasmiješila mu se. Zatim ga je dotaknula po ramenu, okrenula se i otišla.
– Čujete, tko je to?- viče i dalje crna ljepotica prema njemu.
– To sam ja, umjetnik Lukas!- zazvoni on prijazno.
Djevojka se približava vratima još uvijek sigurnim korakom. Novinarka? Vjerojatno. Kulturni krugovi, svakako.
Lukas otključa i odškrine vrata. Još uvijek ima priliku otići. Zapuh smrada će je otjerati. Ali ona se približava, nabire nos, dodiruje vrata i glasno izgovara:
– Umjetniče Lukas, vaš talent je neopoziv. Pozivam vas na predstavljanje na najpopularniju tribinu koju vodim lično da u detalje analiziram vaša cijenjena djela…
Ali mrak je zaustavi. Dogodi se ono što se uvijek dogodi – mrak je gotovo paralizira. Sjedne i ušuti.
– Zašto ne upalimo svjetl…- ali zadnji dio riječi proguta i ostane nepomično sjediti.
Lukas nije siguran otkuda dolazi dragi mrak, ali zna se igrati s njim, premetati ga iz ruke u ruku, stvarati sve što već stvara iza svojih zatvornih vrata, kao i kulise iza otvorenih.
Djevojka i dalje sjedi. Lukas razabire samo njezin crveni ruž i pune, poluotvorene usne. Uzima kist i umače ga u svoju crnu, svoj katran.
Zamišlja ženu u žutom kako stoji kraj njega i osmjehuje se.
Prilazi djevojci i nježno je polegne na svoj stari madrac. Naslanja se nad nju vrlo nježno joj kistom prelazi preko usana. Lijepe usne, sočne. Crna ulazi u njezine pore i stapa se s njenom kožom.
Lukas je djevojčine usne ispunio crnom i primiče se očima. Gleda u lijepe, guste trepavice, bez imalo šminke. Lukas se pridiže i traži novi, tanki kist. Treba biti vrlo precizan. Njezine su oči otvorene, nepomične. Tankim kistom prelazi preko trepavica. Crna boja ulazi u njezine oči i boji bjeloočnice.
Taako, pomisli Lukas i zatvara joj oči. Sada se sve treba dobro upiti.
Ostali su završili s razgledanjem i prostorije su prazne. Lukas gleda u svjetlo kroz ključanicu. Tišina u prašini na suncu smiruje ga.
Lagano pridiže crnu gospođicu i vodi je do vrata. Otvara ih i zajedno s njom izlazi u sunčanu sobu. Djevojka sjedne na fotelju.
– Jako me boli glava. Što se dogodilo?
Ne gleda ga, a glas joj je raspuknut, piskutav. Ni traga sigurnosti.
– Mogu vam donijeti malo vode- kaže joj namještajući svoj najljepši smiješak.
Djevojka ga pogleda očima u kojima su popucale kapilare. Crveno se pomiješalo s crnim i tvori ružnu kašu.
– Tribina…?- pokuša ona, ali glas je izdaje.
– Apsolutno, dakako- odgovara Lukas. – Bit će mi čast.- trudi se prigušiti smijeh.
– Ne želim vodu. Želim izaći odavde. Nešto me steže u prsima… i jako slabo vidim.
– Proći će, proći će prije nego što mislite. Ispratit ću vas.
Lukas hoda pored djevojke umočene u mrak.
Posljedice mraka su raznovrsne. Ponekad i fatalne. Uvijek nepovratne. Na izlazu joj maše kistom kojeg još uvijek drži u ruci.
– Hvala vam na interesu, sasvim ste pronikli u bit mojih djela!- viče za njom dok ona tetura prema cesti.
Zatim se okreće i više ne može prigušiti smijeh koji odzvanja po osunčanim sobama i odbija se o skupocjene komade namještaja.
Lukas kroz život prolazi s dva nastojanja: jedno je biti što skriveniji, a drugo biti što otkriveniji. Upravo sprema novu izložbu pod nazivom: ‘Niz otvorenih vrata’. Promatrat će je iz svoje prostorije.
